недеља, 29. септембар 2013.

MILAN TODOROV: NEDELJNO POPODNE

Na ekranu se ljeskalo more u špici hrvatske televizijske emisije o Jadranu. Dva  ribara, očigledno braća, naizmenično su skakala sa bele barke i ronili u potrazi za sunđerima.
-         Bilo bi lepo imati neki mali komad kamena uz neko more i malu kuću...- rekao je tek da nešto kaže. Znao je da je to potpuno neostvarivo.
-         Ti vrlo dobro znaš da nije stvar u tome da čovek nekud ode ili da ostane ovde.
Barka se udaljava od mora u potrazi za bogatijim nalazištima.
-         Lani smo brali i do četristo..ma i pitsto komada...a sada zero, ni stotine, eee...- kaže ribar dok brkati brat blizanac u crnom ronilačkom odelu, kao u onoj šaljivoj reklami za štednju u poznatoj stranoj banci, zamišljeno klima glavom.
Sede svako na drugom komadu nameštaja. On u fotelji, ona na dvosedu. Soba nije prevelika. Uprkos tome njemu se čini da su nekud otputovali. Zatvara oči i upija vazduh. Napolju je počela prvo sitna a zatim jaka prava jesenja kiša. Ona je ustala i nagnula se nad otvorenim uličnim prozorom. Znao je da ne plače i da nikada nije plakala ni u težim situacijama, na pogrebima bližnjih, recimo, kao što je znao da nikada neće plakati zbog njega. Posmatrano od nazad delovala je vitkije nego inače, a crna kratka kosa kao da joj je bila duža i snažnija. Uopšte izgledala je mnogo mlađe od njega ovako iz polumraka presecanog samo pokojim elektronskim treptajima ulične reklame.
-         Kad ne odem negde, kao da nije ni bilo leta – rekao je i malo se stresao od hladnoće koja je dolazila s te, njene strane. Bilo je glupo što je to rekao. Pružio joj je odličan šlagvort da ga napadne zbog,  upropašćenih godina zajedničkog života, kako je umela često da mu prebacuje. Ipak, ovaj put je oćutala. Zatvarala je prozor pažljivo motreći na duge bele rese zavese koje je vetar mrsio i izbacivao napolje.
-         Volim ovu kuću. Meni nije potrebna tvoja izmišljena kuća na plavom moru. Nikad nijednu kuću nisam toliko volela kao ovu. Ima nešto u njoj što me smiruje i daje snage da ovo sa tobom prevaziđem – rekla je odsutno.
Dok je to govorila lice joj je bilo bledo, ali vrlo mirno i ozbiljno. Sećao se njihovog poslednjeg bravka na moru u selu u malom crnogorskom maslinjaku od pre nekoliko godina. Tada je to počelo. Odlučili su, poslednjeg dana letovanja, da se voze motornim jedrenjakom od mesta R. do nešto udaljenijeg ostrva. Jutro je bilo pomalo mutno iako je Sunce nadiralo odozgo sa planina, ali je more u odlasku bilo prevarno mirno. Već posle petnaest minuta vožnje počelo je da ljulja brod. Sedeli su na klupici na desnom boku jedrenjaka više prema pramcu. Videvši njegovu muku upravljač jedrenjaka im je predložio da dođu bliže krmi, jer je tu brod mnogo stabilniji. On je otišao, a ona je ostala da sedi i gleda u peščani sprud ostrva koji im se veoma sporo približavao. Seća se da je tada pomislio da ga nikada ranije nije ostavljala samog kada bi bio u sličnim situacijama, recimo pri nekoj blagoj zimskoj gripi ili najobičnijom prehladi koja je kod nejga uvek bivala smatrana smakom sveta uz ripanje i kidanje glasnih žica prvih nekoliko dana. Nije se plašila da će se zaraziti od njega. Govorila je da će sve doći, što mora doći i da je uzalud da pokušava da izbegne nešto što je jače od nas.
-         Za koju nedelju ću imati tačno četrdeset pet godina – rekla je kao da govori sebi u ogledalu – još malo i deca će otići i biću sasvim sama.
 On joj je tada počeo umorno objašnjavati da baš nije tako kako ona govori, misli i oseća.
-         Poslednjih godina mi samo živimo jedno pored drugog, rekla je teško, kao da se muči.
Nije znao šta da joj odgovori. Za trenutak ga je pogledala živo, kao nekada, sa starim interesovanjem, kao da je želela nešto da pročita u njegovim očima.
Ali, on je bio okrenut profilom, lica usmerenog ka televizoru i dalje je gledao  Dalmatince. Jednom se hobotnica obmotala oko ruke i oni su se tome smejali dobrodušno i glasno. Nije znao da li je to neki dobar znak za ribare ili je nešto drugo posredi. Nije joj ništa odgovorio. Nije imao želju da se raspravlja. Nije mu bilo više lepo s njom, ali možda se još može ovako, mislio je. Ne zna koliko dugo. Dok deca ne krenu svojim putem svakako. Brzo će to. Mila već studira. Na hortikulturi je i već sa kolegom drži dve male cvećare dole u gradu. Po konstituciji je nežna na majku.I jednako uporna. Sin je vrhunski vaterpolista. Krupan, plav i nezlobiv. Pliva za jedan italijanski klub.
-         Ti znaš da je tako i znaš da lažeš i sebe i mene tvrdeći da nije tako, rekla je ali je u toj konstataciji bilo i pitanja i izrečene presude istovremeno.
Ćutao je.
Ponovo je sela na dvosed, nagnula se ka zidu da bi uključila malo okruglo podno svetlo. Veče je još bilo daleko, ali se u stanu sa ovom žutom toplom svetlošću uvek sve činilo manje sumornim. Dok se naginjala on nehotice primeti njen malo rastvoreni dekolte i dve male, skladne bele sise u majici bez grudnjaka. Nije se trgao. Naprotiv, gledao je taj trenutak u njih  požudno. Kako je to moguće, pomisli, uprkos svemu? Ona je primetila njegov pogled i brzo skupila krajeve svoje bluze.
Kada bih mogao da sabijem sve te male uzbudljive trenutke koje se tiču nje i njenog tela koje mu se oduvek sviđalo, u jedan – pomisli. Možda bih i mogao, ali sada to više ne bi imalo smisla. Onaj fluid koji postoji između dvoje ljudi koji se u nekoj noći sretnu pri nekom veselju i sutradan ponovo pomisle na to sa dragošću i nekim srsima u grlu, s godinama se potroši. Ako ste imali tu sreću da ga uhvatite, sada osećate kako vam nezadrživo, mada polako, baš kao sapun klizi iz šake, topi se, nestaje kao magla pri kojoj postaje sve hladnije...
Barka sa ekrana i barka na uzburkanom moru su se stopile. Činilo mu se da se sve sklapa ukrug, sve brže i brže. Uznemiren odlazi u kuhinju gde jednolično klopara mašina za pranje sudova. Iz velike staklene posude koja stoji na vitrini pored sipa sebi u duboku čašu hladnu, profiltriranu vodu. Dok to čini opčinjeno posmatra male vazdušne klikerčiće koji grgoću u plavoj dvadesetlitarskoj boci. Sad znam zašto sam opčinjen vodom, pomisli. Volim njenu eleganciju! Pije na dug dušak, pije da ostaje skoro bez vazduha, udavio bi se u toj pitkoj vodi, misli, presamićen u struku, kao posečen onim što ga beše uznemirilo i još ga uznemirava i noću ne da da spava dubljim i dužim snom.
Kada se vratio u dnevnu sobu, ona je već promenila program i prebacila se na omiljeni joj kanal  24 Kitchen. Dva stara nezasita Italijana sa neopisivim šarmom oživljavala su gastronomske i antropološke legende starog zavičaja poveravajući da li svet i u starosti može da bude onoliko lep i neodoljiv kao u vreme detinjstva i mladosti.
Da li može? Ili dobre stare protuve zalud love utvare...
Odjednom mu se ne gleda televizijski program, svi ti kanali na kojima neko nešto radi, misli, oseća, jede, voli i mrzi umesto njega. Surogati onoga što bi trebalo da bude čovekov izbor, čovekov život sam i prost, pomisli.
-         Izlazim, reče, do Miline cvećare ... a i malo ću da prošetam kera...Hoćeš s nama? pitao je. On je uvek postavljao to pitanje a ona nikada nije odgovarala na njega.

Na ulici nije bilo sveta. Kiša više nije padala i on se vratio do ulaznih vrata i u malu okruglu hromiranu tubu u hodniku ostavio crni kišobran. Za to vreme pas ga je strpljivo čekao. Pođoše strmim uličnim stepeništem ka reci. Na uglu, kod semafora, kucne u staklo cvećare noktom i mahne čerki, zatim ubrza korake računajući koliko  mu je vremena potrebno da pređe zacrtanu rutu od pet kilometara. Uvek nastoji da to ne bude duže od sat vremena. U stvari, to skoro uvek bude 45 minuta. U minut tačno, skoro u sekund. Ta rutinska nedeljna šetnja. Toliko mu treba, uračunavajući i davanje šerpice sa svežom vodom psu i pranje patika na dvorišnoj česmi u slučaju kišnih puteljaka. On zna da ga ona u to vreme očekuje. Ne očekuje ništa od njega više, ali ga ni sama ne znajući zašto, još čeka. I zato on ubrzava korak i ove nedelje kao i svake poslednjih godina.  


субота, 28. септембар 2013.

RADE JOVANOVIĆ: DRUGA PRILIKA


I pored velikog broja intelektualaca, sistem funkcioniše!

Za njih mogu glasati samo mazohisti. Oni su u Srbiji nepobedivi!

Sa rekonstruisanom vladom najvažnije je da preživimo. Biće vremena za kajanje!

Mi smo narod koji gubi u miru. Srećom, pritom uvek sačuvamo mir!

Uzalud su iskopavane žrtve iz masovnih grobnica. Nismo mogli iskopati dokaze!

Vlada je učinila za Srbiju sve što je mogla. Nema razloga da se oslanja na neprijatelje!

Dok se nije završio rat, nismo znali ko je sve protiv nas!

Naša vlada zna šta hoće. Samo toga nema u programu!

Nismo dovoljno zaštitili groblja. Srbi su opet iskopali vođu!

Strepimo od neulaska u EU. Evropa će biti prepuštena sama sebi!

Od ove vlade ne tražimo ništa. To smo već dobili!

Moraćemo ponovo jesti korenje. Smučio nam se vrh!

Ima dana kada ne znam šta da radim. I uvek tada imamo izbore!

Uzalud vlada najavljuje svetliju budućnost. Srbi se više ne mogu zaplašiti!

Predsednik je odlikovan posmrtno. Kad su pomrli svi koji ga poznaju!

Kad ministrima ništa pametno ne pada na pamet, citiraju akademike!

Vreme je novac. Srbi po dinaru znaju koliko je sati!

Srbija se razlikuje od Odiseja. On je lutao tražeći Itaku, Srbija sebe!
Porast broja telegrama podrške vladi nije znak da su Srbi poltroni, već mazohisti!

Bojim se da uskoro neću imati šta da jedem. Izgleda da mi je štrajk glađu neizbežan!

Ne umemo da cenimo slobodno vreme. Dangubimo kao na poslu!

Opomena istoričarima: niko nema pravo da upropasti prošlost budućim generacijama!

Otkad u Srbiji imamo glasačku mašinu, izbori su stvar tehnike!

Vlada ne pokazuje emocije. Za razliku od EU koja ispoljava sažaljenje prema Srbima!

Svaka greška se plaća. Srećom, Srbi nisu materijalisti!

Mi smo tamni vilajet. U Srbiji je svanulo mraku!

Nije problem Srba što je kralj nasledan, već i budale!

Izbori su uspeli. Birači će morati sačekati drugu priliku!

Po natalitetu sudeći, naš seksualni bestseler nije Kamasutra, već Uradi sam!

Svako mudo za tri mandata... Izvinjavamo se zbog štamparske greške!

четвртак, 26. септембар 2013.

MILAN TODOROV: NAJMOĆNIJA ŽENA

Angela Merkel je najmoćnija žena u Evropi. Posle moje.

Brine me bolja sutrašnjica. Da li je to mesto za sadašnje ili buduće generacije?

Nekad je crni talas bio samo u filmskom, ali se postepeno prelio na ceo naš svet.

Taj ministar je pošten kao sirće. Zato se tako kiselo smeje.

Kao mlad bio sam visok, plav i lep a sada sam samo bogat. I, šta mi fali?

Preko njegovih dela svaki čitalac se upoznao sa autorom, a policija je to učinila i u ličnom kontaktu.

Ovo je naš veliki istorijski poraz, ali nama rezultat nikad nije bio u prvom planu.

U prestonici se živi loše, u unutrašnjosti još gore, jedino se u spoljašnosti Srbije živi dobro.

среда, 25. септембар 2013.

REČENICE KOJE VOLIM (19)

TIN UJEVIĆ: SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
                           (1917)

недеља, 22. септембар 2013.

MILAN BEŠTIĆ: PRIDRUŽIVANJE

  Jeste, Marko se za vreme velikog odmora posvađao sa jednim iz sedmog razreda. Psovao je uobičajeno i tradicionalno, prilikom čega je otkrio pol jednog od roditelja psovanog učenika. Razredna starešinica Biljana Vujkić je zato od Marka tražila da mu dođe jedan od roditelja. Eto, i ta Biljana je politički nekorektna. Ona je, umesto jedno, ili barem, neko rekla jedan od roditelja. Taj recidiv prošlosti više nismo mogli da tolerišemo

          Jedno od Markovih roditelja je porazgovaralo sa Eleonorom, novom razrednicom. Ona će ovde ostati do aprila, a posle se pridružuje svojim saradnicama u Crnoj Gori koje takođe rade na Projektu. Psovke tipa "majku-oca" nisu održive. Kako zbog rodne neravnopravnosti, odnosno otkrivanja pola genitora, tako i zbog ukidanja granica i, gde god je moguće, jezičkih barijera.

          Važno je ukloniti prepreke u procesu pridruživanja, a to je dug proces.

RADE JOVANOVIĆ: ORDENJE


I Srbija ima premijera. U slučaju da je njegov zamenik zauzet!

Pregovori sa EU su završeni obostranim razumevanjem. Svako ih je razumeo na svoj način!

TV je objavila sastav nove vlade. Prihvatili smo ga kao odjavnu špicu!

Dobro je što se protiv korupcije bori vlada. Oni najbolje poznaju sebe!

Naši birači znaju da cene protivnike. O tome svedoče rezultati izbora!

Nema tog Boga koji bi mogao odvojiti SPC od države!

Problem naše diplomatije je što nam Odiseji putuju po svetu, a Srbija luta!

Pre nove vlade nismo imali ništa. Ali u manjim količinama!

U prošlosti nismo imali ništa. Sad imamo prošlost!

Erazmo Roterdamksi je napisao Pohvalu ludosti. Mi više koristimo ordenje!


субота, 21. септембар 2013.

MILAN TODOROV: MUDRA POLITIKA

Danas sve ide nekako mnogo brže, u pizdu materinu.

Svaki čovek je individualnost za sebe, pa ga tako treba i obrađivati.

Krajnje je vreme da se u izradu strategije nacionalnog preporoda uključe i psihijatri.

Seksualno obrazovanje se u nekim školama uvodi u nastavu, ali je u većini to redovna vannastavna aktivnost.

Štedi se na svakom koraku. Kod nas demonstranti plaču i bez upotrebe suzavca.

Grupni seks je ljudima zanimljiv, jer se mnogo toga može naći na jednom mestu.

Srbi koji trenutno žive na Kosovu ne planiraju da se odatle ikada sele.

Imamo mudro rukovodstvo koje vodi mudru politiku. Pametnom dosta!

петак, 20. септембар 2013.

MILAN TODOROV: OD LJUBAVI SE NE ŽIVI

Tucite decu čim primetite da liče na vas. Ukoliko ne liče na vas, tucite ženu.

Na čelu gej parade ne bi trebalo da bude niko iz vlasti. Oni neka budu otpozadi.

Nije sramota raditi kao lopov. Sramota je ništa ne raditi.

Ministar policije tvrdi da mafija kod nas broji poslednje dane. Što bi rekli, sitno do izlaska!

Nisam ostvario nikakav napredak u demokratiji. Bio sam i ostao Srbin.

Prijateljstvo se gradi godinama a sruši se za tron.

Od ljubavi se ne živi, reče prodavačica ljubavi.

VLADIMIR BULATOVIĆ: NAKON VENČANJA


Odmah po našem povratku u stan otišao sam do dnevne sobe i uzeo kristalnu vaznu u kojoj je nedeljama unazad tavorio i smrdeo buket natrulog cveća. Buket sam izvadio iz vaze i ostavivši za sobom mokar trag od kapanja, bacio ga u kantu za smeće u kuhinji.
Natalija se već presvlačila iza svog veštački napravljenog paravana od vrata od plakara, prebacujući preko njega prvo svoju crnu suknju, pa crnu bluzu, crni brushalter.
- Dragi, jesi li stavio buket u vaznu? – dobacila mi je.
Prosuo sam vodu iz vazne u sudoperu i potom u nju sipao sa česme vodu koja je bila toliko hlorisana da je ličila na limunadu.
- Sipaj nam i po čašu vina dragi!
Danas se udala njena prijateljica. Natalija je uhvatila bidermajer. Nije skakala za njime, naprotiv. Buket je jednostavno sam otišao u njene ruke i sada će krasiti našu dnevnu sobu. Natalija, mada je njen odnos prema cveću čisto platonske prirode, smatra da životni prostor nije isti sa i bez cveća.
Bidermajer sam stavio u vaznu koju sam centrirao na beli stolnjak na stolu u trpezariji. Vratio sam se u kuhinju i izvadio dve kristalne čaše iz visećeg plakara. Potom sam vadičepom otvorio bocu crnog vina. Nakon što je puklo čuo sam Natalijino: „Ima li mrtvih?!“ Sipao sam vino u čaše, njih sam poređao na srebrni poslužavnik i sa ozbiljnošću kelnera krenuo ka trpezariji. Za stolom je već sedela Natalija obučena u roze bade mantil.
Prebacila je nogu preko noge i češući se po svojoj glatko izbrijanoj butini rekla:
- Baš sam srećna jer se Slavica konačno udala!
Spustio sam čaše na sto i vratio se u kuhinju po sunđer. Sipajući ga prelio sam vino u obe čaše, pa se malo tamne tečnosti prosulo po ivicama čaša. Ekspresno sam se vratio nazad u trpezariju.
- Ja nikad ne bih mogla da se venčam kao ona – kazala je Natalija čapkajući prstima potamnelo lišće sa bidermajera.
Praveći se da je ne čujem ćutke sam brisao sunđerom ivice kristalnih čaša.
- Jesi li pitao Mariju hoće li da izađe pred matičara umesto mene?
- Draga, Marija je udata.
- A Jelena?
- I ona je udata – kazah mirno pa sedoh na stolicu naspram Natalije.
Još u taksiju Natalija mi je kazala kako se boji izlaska pred matičara. U sali za venčavanje je sve tako belo i sterilno i prepuno je veštačkog cveća. Izuzetno ju je iznervirao i fotograf koji se sve vreme glupirao terajući nas sve da se fotografišemo u raznim idiotskim pozama. Nije želela da je pogrešno shvatim, ona zaista želi da se uda za mene, ali nikako ne želi da izađe pred matičara. Njena ideja o statistkinji koja bi je zamenila perd matičarem nešto je najluđe što sam čuo u svom životu. 
- Šta rade žene koje su naprimer invalidi, ili su teško bolesne? Mora da postoji drugi način da to obavimo – kazala je tonom kojim je unela nepotrebnu napetost, a koja mi nikako nije prijala nakon dvosatnog stajanja u mestu, fotografisanja i nategnutog smeškanja.
- Možda da dovedemo matičara ovde kod nas, u stan – kazao sam.
- Ne budi ironičan! - ljutito je viknula – Ja nisam ni bolesna niti sam invalid!
Zaćutali smo. Ona je ispila malo vina iz svoje čaše. Primetio sam da se usput namrštila, verovatno jer je vino bilo preslatko za njen ukus. Izbrojao sam potom u svojoj glavi dva „greha“ koja je počinila za kratko vreme: prvi kada je viknula na mene a drugi jer se nismo kucali čašama. U mojim mislima počelo je komešanje slika u kojima se nas dvoje prepiremo, po dobro poznatom mi scenariju, onom scenariju koji se u stvarnosti nikada nije dešavao.
- Šta ti je, zašto si se smorio – upitala me je mirno.
- Nisam se smorio. Ok sam – odgovorio sam.
Ispila je još malo vina iz čaše. Ja sam izbegavao da pogledam u svoju čašu. Nije mi se više pilo.
- Nećeš da probaš malo vina – pitala me je Natalija sada već veselijim tonom.
- Malo me boli stomak – kao držeći se rukom za stomak promrmljao sam.
- Mora da si gladan. Spremiću nam nešto – kazala je i ustavši od stola krenula ka kuhinji.
Pogledao sam konačno u svoju kristalnu čašu. Primetio sam da sam sebi sipao manje vina nego Nataliji. Iz kuhinje je dopirala lupa šerpi i lonaca. Krenuo sam rukom ka čaši ispred mene. Umesto da je uhvatim rukom oborio sam je. Čaša se slomila a vino se razlilo poput mastila po belom stolnjaku. „Ima li mrtvih?!“, viknula je Natalija iz kuhinje.





уторак, 17. септембар 2013.

ZORAN T. POPOVIĆ. KAKO SAM POČEO DA PIŠEM

Covek je nase najvece bogatstvo. Zato se svaki nas politicar trudi da ima
sto vise svojih ljudi!


Na slici sam ispao prilicno lose, jer je fotograf ocigledno bio amater!

Prodao sam veru za veceru. Mogu vam reci da cevapi nisu bili nikakvi!

Jedan prijatelj mi je rekao da sam pametniji kad cutim. I od onda sam poceo
da pisem!

Sta reci posle mene. Sve ce suplje da odjekne!

Idem u poslasticarnicu da se alkoholisem. Jescu rum tortu!

Sta ti je posten covek! Cim je ukrao prvih milion dolara, poceo je da se
bavi humanitarnim radom!

Genocida nad Srbima ne bi bilo, da su oni sve druge istrebili na vreme!

Alkohol lose utice na moju zenu.Kad god se ja napijem, ona padne u
delirijum!

Ja sam natprosecno inteligentan. Tako su mi rekli u MENZI!!



субота, 14. септембар 2013.

RADE JOVANOVIĆ: REZ

Mi smo osiromašili bukvalno u hodu. Od kad su nam pare dobile noge!

Konačno smo izgradili srećniju budućnost. Više nema posla za radnike!

Optuženi se uvek opominju da moraju poštovati istinu. Sudije ne vredi opominjati!

Mnogi su prodali veru za večeru. Srbiju su upropastili gurmani!

Imali smo mi pod Turcima i prečih poslova nego da se oslobađamo svakih sto godina!

Miloš Obilić je rasporio cara Murata... To je bio jedinii rez u srpskoj politici!


MILAN TODOROV: NOVA KNJIGA AFORIZAMA

Beogradski „Binder“ objavio je novu obimnu zbirku aforizama, sleng aforizama i grafita Milana Todorova. Knjiga ima 236 stranica i u njoj je bezmalo 1400 aforizama nastalih u poslednjih deset godina. Izbor aforizama sačinio je Aleksandar Baljak.

Knjigu je moguće naručiti pouzećem posredstvom elektronske adrese: todorovm@neobee.net 
Cena knjige je 300 dinara. U cenu nije uračunata poštarina.

петак, 13. септембар 2013.

MILAN TODOROV: PLAVUŠA

Čekao sam je akademskih petnaest minuta i onda otišao. Istorijska distanca je učinila svoje.

Ime najveće pustinje u Evropi, počinje kao i ime Sahare na S.

Imao sam neke lepe snove, ali sam se na vreme probudio.

Brut i Edip su bili braća, samo što je Brut preferirao tatu.

Plavuša posle sudara na raskrsnici: "Ali... on je meni prvi prišao!"


понедељак, 9. септембар 2013.

MILAN TODOROV: POVRATAK PRIRODI

Bez obzira iz koje  partije je krivac, on će morati da odgovara ako nije iz naše.

Ljudski život se produžio. Kod nas za nekoliko gladnih godina.

Osuđen sam da živim u Srbiji, mada bih radije umro prirodnom smrću.

Istorija, to je ono što je bilo. I ne ponovilo se.

Vratili smo se prirodi. Udarili smo kurcem o ledinu.

Ako bismo se šalili, onda je najbolje da se bavimo humorom i satirom.


петак, 6. септембар 2013.

RADE JOVANOVIĆ: KOČNIČARI


Niko se nije naučen rodio. Ministar prosvete mora održavati kontinuitet!

Lako je Srbima u dijaspori. Njima nedostaje samo Srbija!

Lakše bi nam bilo da premijer liči na Napoleona. Ne bi držao ruku u našem džepu!

Kad  na vlast dođu kočničari, nemoguće ih je zaustaviti!

Naš čovek bukvalno ne zna šta hoće. Predsednik je naš čovek!

Nismo sigurni da li smo više uplašeni ili siromašni. Nismo još sredili utiske!

Zapanjujuće je koliko smo mi Srbi pametan narod. To je nenormalno!

Mogli bi nam Rusi biti najveći prijatelji. Šteta što smo braća.

Poraz na Kosovu nije do kraja iskorišćen. Uspavali smo se na lovorikama!

уторак, 3. септембар 2013.

MILAN TODOROV: MEŠANO MESO

Jesi čitao Sumnjivo lice?
Ma šta čitao, hapsio...

Informativni razgovor  je bio potpuno demokratski. Sve sam rekao inspektoru u oči.

Neznani junak je iz opravdanih razloga želeo da ostane anoniman. Zna on Srbiju!

Ovog trenutka ne znam koju fakultetsku diplomu bih kupio. To zahteva ozbiljnu studiju.

Da li sam ja normalan? To je pitanje koje se danas nameće svakom  normalnom čoveku.

Kod nas je noćni život sve bogatiji, jer je ovde sve veći mrak.

Neću više ići kod komšije u štalu. Kad me je krava ugledala kao da se obradovala....

Mozak mi strašno brzo radi. Mnogo puta je brži od pameti.

Mešano meso na srpski način: pragnje.

Dan koji prođe bez osmeha je izgubljen dan. Kao da si ceo dan gledao prenos skupštinskog zasedanja.

понедељак, 2. септембар 2013.

ZORAN T. POPOVIĆ: SKRAĆUJEM MISLI

Gospodine, ne bih zeleo da vas davim preko telefona. Voleo bih da vas vidim
uzivo

Plavuse su najcrnje!

Danas sam u kurcu. A gde se vi nalazite!?

Pas je najbolji covekov prijatelj. Do koske!

Nije bio covek za bacanje, pa su ga naterali da sam skoci!

Moja zena i ja kad legnemo u krevet, smo dva antitela!

Skracujem misli. Aforisticar!

Da me nema trebalo bi me izmisliti. Mladeg, lepseg, boljeg i pametnijeg.