уторак, 31. децембар 2013.

REČENICE KOJE VOLIM (19)

REJMOND KARVER: KIŠA

Ustao sam tog jutra sa
strašnom potrebom da ležim u krevetu ceo dan
i ćitam. Na tren sam se borio protiv toga.

Zatim sam pogledao kroz prozor na kišu;
I predao sam se. Stavio sam se u potpunosti
u vlast tog kišnog jutra.

Hoću li svoj život živeti ponovo?
Činiti iste neoprostive greške?
Da, imam pedeset odsto šanse. Da.

недеља, 29. децембар 2013.

MILAN TODOROV: GRANA

U rano jutro 
ptica bi uporno
da se osloni
na najtanju granu
divljeg oraha.

Grana se njiše,
o vazduh se
oslanja ptica,
gavran li je ili
vesela gugutka?

Zašto na najtanju
granu, pitam pticu.
A znam  da i ja
isto to činim
celog života.

петак, 27. децембар 2013.

RADE JOVANOVIĆ: GODIŠNJICA

Ministar i ja išli smo zajedno na fakultet. Da kupimo diplomu!

Kad mi Srbi nekoga sahranimo, on ne mora da umire.

Ponekad nemamo šta da jedemo... A ponekad imamo!

Ministar prosvete morao je biti smenjen. Znao je latinicu!

Naše novine mogu slobodno da izlaze. Sve dok ne izađu vladi iz dupeta!

Zakazali su mi operaciju na srcu u nevreme. Baš kad su mi davali godišnjicu!

U Srbiji se za sve pita jedan čovek. To proširuje krug krivaca!


среда, 25. децембар 2013.

MILAN TODOROV: JA SAM ELVIRA

(diptih)

1.

Dok se oblači, Elvira mi priča o svojoj majci.
Zamisli šta mi je juče odgovorila kada sam je pitala: ko sam ti ja, mama?
Ne znam.
Odgovorila je:
Sigurno si mi nešto dobro...
Onda Elvira plače na mom ramenu  i onda joj je, valjda, malo lakše.
Hvala ti, kaže iskreno. Ne znam šta bih bez tebe!
Ali ipak ne želi da spava sa mnom.
Za sada, kaže.
Koliko dugo može da traje vreme sadašnje, pitam.
Elvira se pravi da me ne razume.
I ja znam  da to njeno „sada“ znači „naročito ne sada“, kako kaže Elvira.
Naročito ne sada, kada je zapala u krizu srednjih godina i kada je uverena da više ne može da vodi  uobičajen seksualni život posle menopauze.
Istovremeno, ona sve bolje izgleda I to ne mislim, naravno, samo ja.
Kad smo, nedavno bili na aerodromu, jedan poznati glumac...naočit čovek rekla je Elvira...me je napadno gledao.
Ona, zaista, izgleda sve bolje. I ja joj to uporno ponavljam, ali ona misli da moje reči služe samo tome da  bih je subotom uveče posle večere i čaši ili dve dobrog vina,odvukao u krevet.
Znaš šta joj se sada dešava? pita me u pola posla. Upravo sam, naime, pomislio da je stvar među nama krenula, jer mi je dozvolila neke male nežnosti, što u poslednje vreme nije činila.
Šta, za Boga miloga?
Nekontrolisano kaki.
Molim?
Onako, i kad mora i kad ne mora. Jednostavno više ne konroliše peristatiku creva. I sve ja to moram da čistim. Ali, ona je svega toga svesna i stid je. Mene zapravo boli njen stid...razumeš?
A glumac, kako te je on to gledao?
Ja sam veoma svesna da sam još...kako da ti to kažem (postidela se)....privlačna sredovečnim muškarcima...
Zabolelo me je.
Odjednom odlučih da budem sasvim iskren.
Zabolelo me je kad si to rekla. Ja, budala, zaokupljen displejima sa informacijama o odlascima i dolascima , strahom od pada, ne zaboravljam nikada da je sletanje opasnije od uzletanja, pa onda ono redovno kašnjenje isluženih Jatovih aviona... nisam ni primetio tog klipana.
Mislim da grešiš. Čovek uopšte nije klipan, nego vrlo uspešan fillmski i pozorišni glumac.
A šta sam ja?
Ona opet ćuti.
Znaš, kažem, moram da ti priznam, to se i meni dešava.
Tebi...pa, naravno...
Možeš da se ironično smeješ koliko hoćeš, ali primetio sam da me ženske upravo poput tebe ponekad gledaju, ali onako, kao kada ima još nešto iza tog pogleda.
Razočarenje?
Možda, draga moja Elvira, ko to zna... Svi smo, na ovaj ili onaj način, razočarani ...
Ali, to je drugo, dragi moj. Ti nikada nisi voleo žene svoje generacije.
Ja ne kažem da su to žene moje generacije.
Ali, ne mnogo mlađe, zar ne?
Mm...da...u pravu si..ali ipak, već obeležene.
Šta ti to znači? Kakav fašizam?
Ne, nisi me shvatila. Obeležene znači na neki način emotvno izneverene ili bar ozbiljno povređene.
Lovac koji sledi krvavi trag divljači.Kako se to ono beše zvalo? Krvoslednik?
Ne želim da se upuštam u raspravu koliko je ona, Elvira, mlađa od mene. Osam godina. Devet. Mnogo ili ne baš mnogo. Meni je to uvek bilo svejedno. I sada mi je svejedno.
A ja starim, kaže Elvira i zakopčava grudnjak na leđima. Nezaustavljivo i nepobitno starim. Eto...pomozi mi..
Pomažem.
Ona na to iznenada kaže: neukusan si!
Molim.
Neukusan si. Vrlo dobro znam šta misliš i u kom trenutku to misliš.
Primećujem da joj je nos oštar. Inače sam uvek smatrao da je pisav, nežno pisav. mali i blag. A uši su joj velike, blede, ispod poludugačke crne kose, koja se na mahove razređuje i stanjuje pri dnu.
Mislim da si ti osoba koja je operisana od svakog saosećanja.
Fijasko. Još jedna propalo subotnje veče.
Dok je sređivala garderobu, ustajala pa sedala, čekala taksi, gledala kroz pogrešan prozor, onaj ka dvorištu a ne prema ulici, proveravala stanje baletanki na svojim dugim nogama... iznenada je opet rekla: Znaš, neverovatno je da se ovakva priča dogodila i mojoj majci. Poslednjih deset godina očevog života ona sa njim nije progovorila ni reč. Pamtim taj muk, jezivu tišinu...ne znam ko je bio kriv, samo mogu da naslućujem iz pozicije zrele osobe...
Taksi je trubio uporno i nervozno i ona me je, pre no što će strčati niz malo stepenište u kući , poljubila u obraz.
Otišla je i ja sada jasno osećam da je to žena koja mi nikada nije pripadala, iako smo već tri godine zajedno. Ne moramo da osećamo i mislimo isto. Dakle, ne mislim na to. To se dešava ljudima koji su dugo zajedno. Ili se ne dešava. Ali, ovo sada ide u pogrešnom pravcu. Definitivno, ma šta to značilo.



2.


U taksiju lepo miriše na citruse i suve smokve, recimo, premda sam imala utisak da je čovek u njemu predugo sedeo i perverzno buljio u mali televizor koji se drmusa na komandnoj tabli. To prvi put vidim u našim taksijima.Nisam pretarano indiskretna, mislim samo da je možda vreme da stvari vidim onakvim kakve jesu. Taksisti je ova automobilska kabina zamena za kuću. I normalno je da čini sve da se u njoj oseća prijatno.
Da li vam smeta muzika, upitao me  je.
Tek sada sam primetila da on ne gleda televizijski program nego snimak neke koncertne predstave. Gudači u atrijumu velike gotske crkve. Sunce koje isijava iznad njihovih instrumenata, grana loze nadvijena nad tremom.
Napolju je vejao mokar sneg.
Ne, naprotiv, kažem i mislim čovek je sigurno obrazovan i ko zna kakva nevolja ga je naterala da po ovakvom nevremenu dežura na taksi stanici.
Preturam po svojoj ogromnoj mekoj tašni i shvatam da sam kod Gordana zaboravila četicu za zube. On ima u ormanu deset novih neraspakovanih četkica za zube, ali ja uvek sa sobom nosim svoju. I ne menjam je godinama. On menja svoju svakih mesec dana. Ne razumem u čemu je razlika, ali razlika postoji. U svakom slučaju znam da se neću vratiti po tu svoju plavo crvenu četkicu za zube sa mobilnom drškicom.

Posle petnaestak minuta kažem taksisiti: Ostavite me iza onog signala, jer uvek namerno silazim kod tog signala koji upozorava vozače na prelaz preko pruge. To činim i sada, duboko posle ponoći, jer volim da uzmem malo svežeg vazduha pre nego što stignem kući. Život je sada tako kratak i možda ga što dužim šetnjama možemo učiniti podnošljivijim, mislim i znam šta bi Gordon na to rekao. Ne moraš, ti ionako imaš zgodne noge...Ili nešto u tom stilu. Suviše je predvidljiv.Za njega nijedna tema nije ozbiljna. Možda je tako bolje. Lakše prolazi kroz zabranjeno, kroz crveno.
Čovek zaustavlja taksi, izlazi i otvara mi vrata. Nešto što nisam očekivala niti sam ikada doživela u ovom gradu. Muzika ima čudo dejstvo, ponekad, zar ne? Dok mu plaćam vožnju, on stoji blago naklonjen, visok, uglađen, bled  (tek sad primećujem da ima dugu kosu neuobičajenu za njegove godine) i kaže zapanjujuće: Zdravo.Primećujem i da mu glas drhti. Potom polako zatvara vrata i prelazi na drugu stranu vozila, zureći u mene sa jedva vidljivim odsjajem u očima.
Otkud ta potreba u muškarcima da se stalno, u svakoj situaciji, primereno ili najčešće neprimereno, približavaju suprotnom polu, da osvajaju, kao da im je to zapis od Boga?
Tiho sam ušla u stan. Majka je spavala u svojoj sobi. Čas je glasno hrkala a čas mirovala, kao da nije disala.
Nisam imala snage više da se iscrpljujem sa njom, zaključala sam vrata njene sobe kao što sam činila svake noći plašeći se da jednom ne ustane iz kreveta i padne niz strmo stepenište.
U kupatilu sam se brzo istuširala vrelom vodom pa zatim hladnom. Obukla plavi penjoar. Ušla u dnevnu sobu i upalila malu podnu lampu, uključila  televizor. Bila je neka reportaža o Tokiju. Setila sam se reči jednog Japanca koje je izgovorio prilikom jednog u nizu onih njihovih zemljotresa u okolini Fukošime i nuklearnog reaktora: Plašiti se previše ili premalo je isto.
Da, zaista bi se moglo i tako nazvati to osećanje stalno rastuće pustoši. Osetila sam teskobu od toga.
Otvorila sam prozor. Dugokosi taksista je stajao ispod svetiljke pred ulazom. Kad je začuo prozor, podigao je glavu i mahnuo mi. Naši pogledi su se sreli.

Ujutro, pitala sam se kako je taj nepoznati muškarac mogao da zna šta mi je tog trenutka u glavi.
Kako je, uostalom, mogao da zna za moju potrebu da se oslobodim ove duge vezanosti ... Da prekinem tu vrstu uništavavajuće zavisnosti.

Docnije sam pakovala majčine stvari koje će poneti sa sobom u bolnicu.
Iznenada postala je vrlo prisebna. Tačno je znala gde se koji komad njene garderobe nalazi, gde peškiri, gde lekarski nalazi, govorila mi je da pripazim na foto album...sve je bilo sasvim kao nekada, ništa nije zaboravila, izuzev što me je zvala Ana, verovatno je sada umislila da sam pokojna tetka.  Uzalud sam joj govorila: ja sam Elvira...tvoja mala ćerka, tako sam rekla, i još: mama, pogledaj me...
Ona je iznenada zaplakala. I plakala je tiho cvileći sve vreme dok sam je pakovala.
Ne, to nije zaborav, pomislih, to je nešto dublje. Zaborav je razumljiva stvar, a ovo je nešto sasvim nerazumljivo i zato strašno.

O tome sam mislila dok sam majci presvlačila pelene, o toj  drugoj, tamnoj strani zaborava.
Nekako baš u isto vreme zazvonio mi je mobilni. Gordan se javljao sa posla uvek tačno u devet i trideset ujutro, pre jutarnje pauze za doručak. Hej, pa ti si potpuno zaboravila na mene...Kao da sam četkica za zube...rekao je veselo.
Mogla sam da mu kažem ... da zaborav nema svoju konačnu formu.  Toliko sam znala iz majčine priče. Ali, zašto? To na kraju krajeva ništa ne menja.
Umesto svega, ćutala sam.
Pomislih, možda sam i ja kao majka? Možda bih mogla deset godina da ćutim  sa nekim muškarcem? I da sve zaboravim.

Zato nervozno prekidam vezu, tražim onaj noćašnji zgužvani papirić u svojoj tašni i zakazujem taksi...
Ja sam ...Elvira, kažem.


понедељак, 23. децембар 2013.

RATKO DANGUBIĆ: ORDEN PO ORDEN

Orden po orden i tako se pravi pancir.

Nikada nismo imali pameti koliko nam treba. Uvek nam se prelivalo.

Koliko su velike žrtve prinete na oltar otadžbine vide se po tome da se oltar uopšte ne vidi.

Istina je da mi nismo preši cenzus, ali šta mi možemo kad nas vlast hoće.

Optuženi ima pravo da se brani sa slobode, ali zato prvo mora da prizna da je ima.

Kod nas noćni život traje i danju. Tako se štedi energija.


недеља, 22. децембар 2013.

RADE JOVANOVIĆ: PRAVAC

Vlada realizuje zacrtani pravac nebeskog naroda. Uvek na gore!

Izginućemo do poslednjeg, ali Srbin više neće pucati na Srbina!

Bila bi to najmasovnija paradu ponosa. U njoj bi uzeli učešća svi koji
Srbima rade iza leđa!

Mi ne želimo da usrećujemo EU. I dalje ćemo uživati u  svojoj nesreći!

-Karađorđe nije dovoljno koristio glavu!-pravdao se Miloš Obrenović.

Turci su olako profućkali pet vekova. Mi Srbii to sebi radimo sto puta brže!


субота, 21. децембар 2013.

MILAN TODOROV: BLAGA ZIMA

Ono što je uočljivo jeste da nas više nigde nema.

Lepota poroka je kad jebete gabora.

Sudije sude po zakonu. A kod nas vlada zakon jačeg.

Zlatna ribica mi je tri puta ispunila želju. Po pravoslavnom običaju.

Ovo je blaga zima, reče Staljin. Sve koje sam pomilovao, pošaljite u Sibir.

Golub mira je ptica koja sere po Kipu slobode.

Kupujem novine samo zbog čitulja. Da vidim kolika mi  je remitenda.

ZORAN T.POPOVIĆ: BEKSTVO IZ PANČEVA

Kad bi mi neko rekao dan ranije, kad ce biti smak sveta, ja bih iz Panceva
pobegao u selo!!

Oni koji su nam palili kuce, uvek su za dom spremni!

Zahvaljujuci standardima EU i Srbi ce uskoro u svojoj zemlji uzivati sva
prava kao i druge nacionalne manjine!

Ima jedan fizicki nedostatak. Veliki mozak mu je mali!

Sudenje je odrzano u razumnom roku.Po kratkom postupku!

Brak je kao biznis. Ko koga zajebe!

Obogatio sam svoj jezicki fond. Cuo sam jednu novu psovku!


петак, 13. децембар 2013.

ZORAN T. POPOVIĆ: LUD PROVOD

Pola Srbije pece rakiju, a druga polovina je konzumira. Tako da je proces
proizvodnje u potpunosti zatvoren!

Sudija je osudio optuzenog na smrt vesanjem, jer je dobio obecanje da ce
dokazi stici za nekoliko dana.

Zenin ljubavnik je u neku ruku i bracni savetnik!


U Srbiji ne vladaju politicke stranke, vec glad!

Situacija uopste nije toliko katastrofalna kakvom je prikazuje opozicija.
Jos gore je!

Sta mu vredi sto je mlad, pametan i obrazovan, kad nema nikakve druge
kvalifikacije!

Svaki stranac koji dode u Srbiju ludo se provede. Odmah se uklopi u nas
mentalitet!


MILAN TODOROV: UGOVOR



                                             Sve u ovoj priči je izmišljeno, imena, događaji, mesto. Jedino je stvarna priča.

      Živećemo zajedno, dogovorili smo se na samom početku, samo dok nas to u potpunosti ispunjava. Bilo je to nešto kao ljubavnički ugovor.U njemu  je najvažnija bila zaštita naših ponovo stečenih ličnih sloboda. Oboje smo već pre toga bili u braku. Ovo sada je bila naknadna igra sa sudbinom.
      Na koliko ćemo potpisati, pitao sam je. Možda tri meseca, rekla je neodlučno. Šta misliš da li sam preterala sa pićem večeras? Od dva Musolinija se još niko nije opio.Bojim se da sve ne pokvarimo tim obavezivanjem unapred, rekla je i čvršće se privila uz mene. Mislio sam  na malo duže... Koliko duže? Šta ja znam. Ljubav na probu, probni rad srca. I tela, što to ne spomenuti u ugovoru. Nadnica za žlezde? Rekao si zvezde, ako se ne varam... Natočio sam još jedno crno vino u duboku čašu, dopunio je esencijom prirodne maline i presekao sve to sodom.
Potpisali smo na dve godine, ni dana više.

........
      Dve godine smo bili zajedno. Možda i koji mesec više. Jedno veče smo sedeli za stolom. Na stolu su stojali ostaci putera u staklenoj posudi, polukilogramski uski crni slovenački domaći hleb, staklenka sa žuto mrkim indijskim karijem i dve dopola prazne čaše. Ha, pomislih, ipak postoji trenutak kada se čovek odluči da kaže „dopola prazna čaša“ umesto „dopola puna“... Posmatrao sam  je kako mrvicu hleba bridom svoje uske duge šake gurka čas levo čas desno. 
      - Prestani da tako zuriš u mene...- rekla je. - Ne kiseliš krastavce...
Da bih nekako ispravio već načinjenu grešku pružih ruku prema njenoj ruci koja je mlitavo ležala na stolu. Ona trznu nadlakticom i sklopi ruke na grudima.
-          Ne želim da od ovoga pravimo melodramu!
      Onda je otišla u kupatilo i tamo ostala tačno trideset minuta. Iako sam navikao da je čekam, ovo je bilo predugo čekanje. Zapravo, imao sam takav mučan osećaj zbog toga što je bilo jasno da nemam šta da čekam.
     Mogao sam da brojim do sto i nazad, da duboko uvlačim vazduh i stomak i posle ga nečujno i polako, kao operski pevač ispuštam kroz nos... Nisam učinio ništa od toga, samo sam sedeo leđima malo čvršće prikovan za stolicu, malo uspavnijeg tela nego pre toga.
      Kada je napokon izašla, rekla je:
-          Ovih dana ću poslati nekog po svoje stvari.
...........................
      Ništa se nije dešavalo.
Prolazili su dani
      I posle nekoliko nedelja je došao taj neko. U stvari, pre toga me je nazvala telefonom i rekla da će doći taj čovek.
Samo nije baš tako rekla, nego:
-          Srđan će doći po moje zimske stvari.
I dodala, kroz prigušen smeh iz grudi:
-          Ne sve, naravno. Par sitnica...onaj zeleni šal iz Nepala...crvene Tigrove čizme za štrapac po lapavici...i onu skijašku kapu iz Lavinja. Mislim, da je to to.  Šta ti misliš?
Mislio sam ko je taj Srđan.
-          Ma, da, rekao sam, to je to.
-           Ostalo, molim te, baci u đubre. I...čuvaj  mi se.

      Ćutao sam. Nije više ništa rekla. Nije ništa pitala. Zbog toga nisam imao želju da bilo šta kažem o našem ugovoru. Na primer to da postoje pravno ništavni ugovori. Takvi su svI oni koji se sklope u stanju trajne ili privremene neuračunljivosti. Ili u stanju alkoholizovanosti.
Ćutao sam nekoliko sekundi.
Još je bila na vezi.
Zatim sam sklopio telefon i odložio ga u džep kao mrtvu stvar.
Bio je to neki nepozati fiksni broj sa koga je zvala. Ostao je zabeležen u momoriji i znao sam da je najpametnije da ga odmah obrišem.

...................


      Njene stvari su bile uredno složene u velikim crnim kartonskim kutijama u američkom plakaru.
Srđan je bio zapanjen.
-          Čoveče, koliko toga stane u jedan kofer za jednu zimu!
      Nisam ništa rekao. Osećao sam se između njega, tog mladog čoveka sa minđušom u uhu, Sandre i prizora našeg bivšeg života kao u Minotaurovom lavirintu. Ipak, bio sam i ja zapanjen, ali iz sasvim drugih razloga. Zurio sam u sve te delove Sandrine garderobe koji su nam se rastvarali pred očima kao u nešto što sam gledao u nekom snu i što bi izbledelo da ga nisam ponovo ugledao na svetlosti dana. Duboka crna tašna na preklop sa žutom kopčom. Okovrtanik od lažnog krzna. Uvek se protivila izlovljavanju životinja radi nečije bunde. Raznobojne vunene dokolenice. Jedno zeleno malo ćebe...One čizme u boji lilihipa...
-                Da li bi hteo da mi pomogneš da odnesem stvari do kola, pitao je Srđan kao nešto što se podrazumeva.
-          Naravno, druže.
      Dole, kod kola rekao sam mu, sa knedlom u grlu:
-          Možda bi najbolje bilo da  ona pogleda ovo što je ostalo. Možda tu još ima nečega vrednog...u tom...haosu...Reci joj. A ako ne...sve ide u đubre.
-          Haos! -  rekao je Srđan bodro i zalupio gepek. Ili je rekao:  Ćaos. Prošao je tramvaj i zaglušio nas. Zatim je dodao gas.
      Nisam znao šta mu to znači. Da li će doći po njih. Možda da je nazovem? Zašto?
Da se ne bih previše bavio trilemama izvadio sam mobilni, potražio njen novi  broj i kliknuo delete.
      Lukava elektronika me je pitala: Da li stvarno želite da izbrišete ovaj broj?
No.
      Odustajem draga moja Nokija, rekoh. Pogledao sam gore, prema stanu i osetio bol u vratu. Za sada još ništa opasno, znao sam, samo opomena. Ipak, osećao sam da u tome ima još nešto od dolazećeg vremena a to nešto se moglo komotno sažeti u misao da svako, pa eto i ja, u jednim momentu shvati da najviše na svetu voli sebe.
      Popeo sam se u stan, otvorio plakar, ali nisam znao šta tražim u  njemu. Onda sam zapazio kutiju u uglu. Pravilnim školskim slovima Sandra je napisala na njoj: STVARI ZA LETO. Otvorio sam kutiju. U njoj je bilo nekoliko belih kamičaka sa neke hrvatske plaže i njen letos nošeni kupaći kostim iz dva dela. Uzeo sam ga u ruke. Okrenuo, rastvorio, pomirisao, zatim se brzo svukao i obukao te najlonski crvene gaćice a na grudi stavio brushalter.
      Posmatram se u ogledalu.
Ne, nisam fetišista. Želim samo da znam kako se ona osećala u tome, dok su je muškarci, ja i toliki drugi, gledali u tome.
      Žmurim, dugo žmurim. Onda prstom prelazim po ivicama korseta.Potom ga stavljam u usta. Da li je slan?
Ne osećam ništa. Šta ja uopšte znam o njoj? I kuda me vodi ovo što sada idem  njenim izgubljenim tragovima. Ja nisam ona, ona nije ja. Krug je zatvoren. Još na samom početku naše veze.
     Tako obučen otišao sam u kuhinju, seo uz prozorski radijator i polako ispijao buteljku plavca dok nisam osetio da sam prepio i da me opet žiga ona bol u potiljku.
      Da li se plašiš smrtii? Često bi me to pitala.
Da, plašim se, mislio sam, ali joj ni po koju cenu nikada to nisam priznao. Plašim se zapravo onoga što prethodi smrti, ali kako to nazvati i kako to prepoznati kada nastupi?
Ne znam kako sam se dovukao do neraspremljenog kreveta i zaspao.

................

      Bio je petak, kraj nedelje, neuobičajeno tiho. Možda zbog sumaglice i inja koje je okovalo prozor koji gleda na ulicu. Ustao sam, začudo, čilo i brzo uskočio u tamnoplavu trenericu u kojoj sam se u kući najprijatnije osećao. Na nepristojnu epizodu sa njenim donjim vešom podsećalo me je klupko šarenih krpica pored radijatora. Skupio sam ih u šaku i ne razmotavši ih ubacio u najlonsku vrećicu koju sam odložio pored prepune kante za smeće.
       Uključio sam tost. Pristavio kafu da se kuva. U mali porcelanski tanjir položio sam prepečeni crni hleb i na njega linuo nekoliko kapi maslinovog ulja. Dok sam jeo, osećao sam kako mi se polako vraća raspoloženje. Pomislio sam na ono što sam negde čitao da su monasi ili kaluđeri dobijali hleb sa maslinom kada bi polazili na duga i teška putovanja. I da li se mi krećemo svojom voljom po ovom svetu ili se Zemlja kreće mimo naše volje? Ako smo na brodu, da li putujemo mi ili brod?
      Da budem iskren, sve ovo me je iznenadilo. Naročito bujanje dobrog raspoloženja. Koliko ima do novih šljiva, mrmljao sam veselo sebi u bradu. Još desetak dana i dani će postati duži. Koliko? Onoliko koliko vrabac skoči od mrve do mrve, kao što se govorilo. Počinjao sam da se pitam da li sam to ja. Da nisam neki drugi čovek? Da li je to zbog kraja godine? Vreme kada se svode računi i podvlači crta, pa kad čovek to nekako uradi sam sa sobom, može čiste duše, valjda, da gleda u naredne dane, ne sluteći pritom nikakvo zlo.
      U takvom raspoloženju smotao sam i preostale Sandrine stvari u veliku providnu vreću i sa kantom za smeće u jednoj i džakom ženske garderobe u drugoj sišao do kontejnera. Ispraznio sam kantu u njega, boca je udarila o lim i rasprsla se ciktavo. Onda sam pažljivo položio džak sa Sandrnim suknjama i blezerima na poklopac kontejnera, računajući da će to nekome koristiti.
      Kada sam došao nazad u kuhinju, brzo sam prišao prozoru i sa četvrtog sprata bacio pogled na ulični kontejner. Moje vreće sa garderobim više nije bilo, neko je bio stvarno brz.
      Zatim sam detaljno pregledao sve fijoke. U jednoj su bile slike, većinom njene. Ja nisam voleo da se fotografišem i u društvu bih uvek tražio da meni daju aparat jer nisam fotogeničan. Izdvojio sam sve slike na kojima je bila Sandra, sama ili sa nekim drugim poznatim i nepoznatim likovima  i pažljivo ih isekao makazama na rezance. Nisam mogao da ih spaljujem, jer u kući nisam imao nijedno otvoreno grejno telo osim mlakih čeličnih radijatora.
      Pregledao sam i orman sa knjigama. Izdvojio sam nekoliko na kojima je bila Sandrina posveta. Druge boje Orhana Pamuka, Avanture nevaljale devojčice Marija Vargas Ljose...Šta sa njima? Pažljivo odvojiti stranu broj tri, onu prvu belu na kojoj se ljudi potpisuju i zgužvati. Naravno.
      U kuhinji sam pronašao neke sitne stvari koje je ona donela. Kašičicu za kuvana jaja, dve duboke keramičke šolje za belu kafu, hvatač vrelih krompira, platnene salvete sa monogramom...
      Kada sam pretresao valjda celu kuću i obrisao sve Sandrine vidljive tragove skuvao sam jjoš jednu tursku kafu i pozvao onaj fiksni broj umemorisan u mom mobilnom telefonu. Zvonio je dugo, ali se niko nije javljao. Na kraju, kada sam već hteo da prekinem, uključila se automatska sekretarica... Ledenim glasom molila me je da ostavim poruku. Prekinuo sam vezu, bez reči. Kakvu poruku, misilo sam.Šta reći smisleno? To ne bi trebalo da bude ništa što bi ličilo na ironiju ili nekakvu sramnu aluziju. Kakav si ti to pisac, kada ne umeš da smisliš poruku za krah...(slučajna štamparska greška?) za kraj jedne sasvim pristojne veze?
      Gledao sam kroz prozor i smišljao tu konačnu poruku. Trebalo se stropoštati do dna. Iz radija  su dopirali zvuci Listove ha mol sonate...
      Napolju je provejavao sneg pomešan sa kapima kiše. Ništa određeno ni napolju, pomislih.
      I onda začuh klik, kao kada stakleni kliker u dečjoj igri klikne u drugi staklenac u praznom prostoru. Stigla mi je poruka. Nisam imao ni najmanju dilemu od koga je: „Nemoj me više zvati. Nemoj da se ovo ponovi jer ćeš me razočarati i mogla bih prestati da ...“
      Nastavak poruke ne vidim,  jer je ekran na mom telefonu suviše kratak i uvek mi prikazuje samo delimične poruke. Pošto su one, po pravilu, tipske, ne moram da tražim taster za pomeranje pozicije teksta.
      Ne pitam se šta je u nastavku teksta. 
Odgovorio sam OK.
      OK, to je, valjda, dobro?






четвртак, 12. децембар 2013.

ZORAN T. POPOVIĆ: POBEDNIČKI MENTALITET

Primite izraze mog najdubljeg saucesca, zbog smrti vama dragog pokojnika.
Zelim vam prijatan sprovod!!

Doktor mi je postavio pogresnu dijagnozu. Ja sam  mnogo ludi nego sto
izgledam!

Narod je vlasti drzavni neprijatelj broj 1!

Ubi nas pobednicki mentalitet!

Kad bi kod nas vazio Dusanov zakonik, mnogi nasi politicari bi bili
invalidi!

Gradani moraju da se strpe. Nece ni kriza trajati , sto godina!

Strajkaci gladu su i istrajali u svojim zahtevima. Datum sahrane bice
naknadno saopsten!

Bez obzira na to sto zivimo, nikad gore, to i dalje ne daje pravo opoziciji
da priziva nove izbore, jer svi gradani znaju da smo mi najbolji!

RADE JOVANOVIĆ: SAVEZNICI

Nije trebalo dovoditi strane posmatrače. Lek je slati im naše političare na posmatranje!

Mladi moraju po svetu raditi prljave poslove Kako ne bi ovde bili političari!

Vlada ima svoje programe. Ne treba biti pametan da bi ih podržao!

Srbija se mora demokratizovati postepeno. Minut po minut ćutanja!

Srbi imaju saveznike na sve strane. Ne znaš odakle ti preti opasnost!

Najveća odgovornost vlasti je kako naći posao nesposobnima. Oni će sutra brinuti o nama!

Predsednik ne mora biti najučeniji Srbin. Ali mi smo baš preterali!



среда, 11. децембар 2013.

RATKO DANGUBIĆ: UZVRATNA POSETA

Mi svakako treba  da uđemo u NATO. To bi se moglo nazvati uzvratnom posetom.

Da nisam ostario, ne bih ni znao kako vreme brzo prolazi.

Nekada demokratiju nismo smeli da pomenemo, pa nam ona sada vraća istom merom.

Ja da sam ministar meni ne bi trebala plata. Zbog plate ja ne bi ni bio ministar.

Nisam ni znao da pripadam ovome narodu, dok me nisu proglasili izdajnikom.

Rekao sam da su premazani svim bojama, pa su me stavili na crnu listu.


понедељак, 9. децембар 2013.

RATKO DANGUBIĆ: NADOKNAĐENO VREME

Broj samoubistava raste iz godine u godinu. Ljudi nemaju strpljenja da sačekaju i umru od gladi.

Kriminal je uzeo toliko maha da policija prvo brani sebe, pa za ostalo i nema snage.

Kod nas je jedno vreme crkva bila odvojena od države, sada nadoknađuje izgubljeno vreme.

To što smo poraženi od boljeg, njemu ne može biti nikakva uteha.

Bogatstvio dolazi i prolazi. E tu ga mi čekamo.

Kosovo je vekovima bilo kolevka srpstva, a onda smo kolevku odneli na tavan.

четвртак, 5. децембар 2013.

RADE JOVANOVIĆ: BRIGA I RAZBIBRIGA

Uhvatili smo poslednji voz za EU. Srećom, imamo povratnu kartu.

Ili ovo moje nije mesečna zarada, ili mesec ima dvadesetak dana!

Prioritet vlade ja briga o položaju manjine. Većina ionako gladuje!

Navijači su zapalili policijski automobil. Međutim, MUP nije naseo na provokaciju!

Ko kaže da imamo kratku pamet? Mi se sećamo sta smo pojeli i 5. oktobra!

Demonstranti su najveća briga vlade. Srećom, MUP je razbibriga!

Danas ponovo nisam mogao da podignem penziju. U banci nisu imali sitnine!


понедељак, 2. децембар 2013.

MILAN TODOROV: VATRA



Zapalio sam vatru
Pustio da se razgori
Drvima je podjario
Dodavao svega na nju
Zima je bila
I ja sam smrznut
Mislio da ću tim
Smanjiti hladnoću
Sveta za mali
Neznatan deo
I uveren u to
Pred jutro zaspao
Ušuškan. U toplom.