четвртак, 31. јул 2014.

RADE JOVANOVIĆ: GUČA

Iznenadio me je poštar kad mi je doneo penziju. Nisam imao pri ruci pištolj!

Kosovo je i dalje srce Srbije. Svi ostali organi su koalicioni!

Nama Srbima nije prvi put da propadamo. Ko zma, zna!

Turci su nam bili najveći prijatelji. Čitavih pet vekova nisu nam dali da vladamo!

Otkako na vlasti imamo papagaje, teško da šta možemo ubaciti u kljun!

Predsednik Srbije se svim srodstvima bori protiv nepotizma!

Ne znam da li su nam političari nevini ili ne. Još nisu imenovane sudije!

Aktuelna klima u srpskoj administraciji trenutno miriše na Kafku!

Šiptari još uvek koriste preživele parole. Najčešće onu: Slobo-slobodo!

Nisu srpska tragedija bedne plate i penzije. Većina nas umire gladna istine!

Englezi i mi najviše razgovaramo o vremenu. Nažalost, mi o prošlom!

Mi smo žrtva lepog ponašanja. Godinama kucamo na otvorena vrata!

Danas se u Srbiji, srećom, ne traže dugo krivci. Izaberu se!

Ne verujemo da ste krivi. Nemate nijedan orden ni odlikovanje!

Policija u Srbiji ima nesporazuma sa kriminalcima. Tako je to kad se radi na reč!

Išli bi Srbi više na rad u inostranstvo. Ali ne znaju da li se tamo priznaje  članska knjižica SNS!

Mene nijedan program vlade ne može oduševiti. Ja trim i ćutim!

U Guču dolazi redovno pola miliona Srba. Gotovo toliko kao na redovan posao!

ZORAN T. POPOVIĆ: 100 DANA

Sutra je sto dana vlade. Znači, dani su nam izbrojani!

Svaki vikend mi pokvari pomisao, da će ipak doći ponedeljak.

Slika govori više od reči. Zato sam ja na fotografijama smešniji, nego moji aforizmi!

Što nas manje plaćaju, mi sve više radimo. Proradio je u nama čuveni srpski inat!

Sve je manje pravih patriota. Niko više neće da radi bez plate!

Naš pop vozi najnoviji tip „mercedesa“. Izgleda da je njega bog pogledao!


понедељак, 28. јул 2014.

MILAN TODOROV: STARI SLOVENI

U Evropu stižemo tek za dvadeset godina. Tada ćemo već biti stari Sloveni.

Vlada je ispunila  sva  obećanja data  narodu. Sada može da obećava drugim narodima, nama je dosta!

Nije fer da televizijska taksa  bude ista za sve. Mazohisti bi trebalo da plaćaju više zbog dodatnog užitka.

Urezao je i desetu recku u krevet. Deset meseci  nije pipnuo žensko!

Našoj vladi su svi gradovi jednaki. Ona ne pravi razliku između Sodome i Gomore.

Mapu čitaj, ali seljaka pitaj za današnje granice Srbije.

Pametan čovek govori samo kada ima nešto pametno da kaže. Ali, ja mu to sad ne bih savetovao.

Da li je crkva stvarno odvojena od države? Pitaj Boga!

ZORAN T. POPOVIĆ: MAGNET ZA ŽENE

Ušao je u kafanu na jednu, da se prekrsti. A onda se to pretvorilo u liturgiju!

Sveštenik se stalno poziva na Bibliju. On je čovek jedne knjige!

U Srbiji se ne živi od pameti, već od pametovanja!

Put do muškarčevog srca vodi ispod stomaka!

Kad su žene u pitanju, veoma sam probirljiv. Volim samo, crne, smeđe i plave!

Vino se uvek pije u društvu. Zato se on i druži s čašom!

On je magnet za žene. Privlači svaku rđu!



субота, 26. јул 2014.

MILAN TODOROV: POSLEDNJE VREME

Već  treći dan za redom dinar miruje. Mora da je umro!

Penzioneri su krivi. Poživeli su duže od penzionog fonda!

Jedna lasta ne čini proleće. Trava čini proleće, jer  može da se jede.

Kurta je sjahao i Murta će sada biti izabran na javnom konkursu.

Vlada je napravila i više nego što je narod očekivao u svojim najluđim snovima.

Došlo je poslednje vreme. A i bilo je krajnje vreme!

Od izvora dva putića vode na dve strane, tako da ne znamo kojim bismo pre stigli u Evropsku uniju.

среда, 23. јул 2014.

RATKO DANGUBIĆ: PIJACA U RISNU

x.
Slegnuo je ramenima, mada shvata da mu nije svejedno ide li tamo ili ne ide. Niko ne ume da nađe pukotine za razloge za i protov nečega i nekoga kao on. Prethodne noći se napio i jedva se držao na nogama. I jedino je morao sada da završi započetu priču, kako bi ponovo utonuo u san, ali nije bilo snage. Naravno, kada bi se odmorio osećao bi se bolje. Ponedeljak je, mora danas da dovrši priču „Pijaca u Risnu“, a dogovrio se sa Ilijom da se u dvanaest vide u Akademiji nauka i umetnosti u Novom Sadu, na najavljenom predavanje profesora Bogdana Maglića, koji je odavde davno krenuo trbuhom za kruhom u Prinston. Predavanje je naslovljeno suvo, ali njega je  zanimalo: „Perspektive nuklearne enrgije: i reaktori druge i treće genercije.“ Bio je, dakle, ponedeljak, 17. mart 1986. Nije želeo  da ustane sa tvrde stolice, ali je morao i priča je ostala prilično nesređena. Pozvao je taksi da ga vozi do Svetozara Markovića 6.
y.
Bio je i dalje pospan. Umorniji nego je mislio da treba da bude posle burne noći i predavanja o nuklearnoj energiji. Vratio se zadvoljan sa ovoga dobro posećenog predavanja, i gledao je svetlo koje dolazi iz svetlarnika  i treperi kao prašina. Ponovo je pomislio kako ga dve nedovršene priče i dalje čekaju na stolu. Zastao je nasred hodnika i uzdahnuo, a onda otvorio prozor prema svetlarniku da uđe kakav-takav vazduh. Na ovom prozoru i nema zavese, nego samo jedan lep vitraž koji mu je poklonio prijatelj Ilija s kojim je i bio na predavanju profesora Maglića. Odvukao se na minut-dva do fetelje i skljokao u nju. Progutao je pluvačku i trgao se: istovremeno sa pričom „Pijaca u Risnu“, mora da prepravi i tu davno napisanu kratku priču o cipelaru Sibinoviću. Sada mu je jedna mala knedla bila u grlu, ali je ustao i seo da radi za stolom. Shvatao da ukoliko želi honorar od priča koje objavljuje sedmično u jednom nedeljniku, mora obe priče da pošalje do zatvaranja pošte. Razmakao je zavese i u radnoj sobi topla svetlost je preplavila sobu. Nije smeo da zaspe. Klimnuo je glavom i uzeo da radi. Kakav sam skot, gunđao je, nikada neću napisati veliku stvar. Ispod lakog naslova „Pijaca u Risnu“ poređao je bizarne rečenice o anđelu: „Njega nazivaju nevidljivom dobrotom, korisnim članom porodice Boga, onim koji uliva nadu, i ne bi bilo loše da je svima uliva: uopšte, njega neobično svi vole. Samog anđela ne treba opisivati: kome nije poznat taj tanani lik s belim krilima, koji povezuje čoveka, pticu i Boga.To je onostrano biće koje može da uradi sve i da otrpi sve. Volim da ga zamišljam s kišobranom u ruci i mrkim kaljačama na nogama, u vizantijsko plavoj kišnoj kabanici od gumiranog platna, kako sedi spokojan, u razulareno popodne, posle jake junske kiše, za kamenim stolom na malom trgu u Risnu, ispod krošnji lipa.I mistika je skoro tu, i talasa se od podnevne jare kao utvara. Treba primetiti i zujanje brojnih pčela koji prekrivaju trg. Kafana na trgu se nalazi uz pijacu s dve-tri tezge.“ Njegov telo je ponovo „padalo“ i lepo je on opet utonuo u san u fotelji, ne skidajući se.
z.

Kada je okončao priču „Pijaca u Risnu“, želeo je samo da zastane i da spava, da zatvori oči. Gotovo da se zgrčio u fotelji. Sa ulice je kratko dopirala duboka vika. Pre nego je zaspao, dok je bio svestan svega, opet je lako klimao glavom. I nije shvatao kojom brzinom mu dolazi san. Oko njega je lebdela istinska tišina, čista kao ona koju je opisivao profesor Maglić da vlada tamo negde u svemiru. Da je mogao da čuje samog sebe, čuo bi čoveka koji hrče. Desetine lica je proletelo u snu ispred očiju sa iskrom ljubopitljivosti u njima. Trudio se u tom snu da izbegne susret sa halapljivim očima i tako se trgao iz sna. Ponovo je seo za sto i uzeo hartije u ruke. Tu staru priču završio je za sat, od kada se probudio: u pet popodne. Nije video posebne sličnosti između obućara Sibinovića i anđela, ali lakoća s kojom je bila napisana priča „Pijaca u Risnu“, budila je u njemu tada malu nadu da je dobra i sklepana priča o Sibinoviću, cipelaru.

MILAN TODOROV: ODSKOČNA DASKA

Demokratija je toliko dobra, da je sakrivamo sami od sebe da je ne bismo brzo potrošili.

Kad god lupim glavom u zid, ja doživim katarzu.

Povucite ručicu za otvaranje padobrana, polećemo!

Ipak se okreće, reče Srbin pored ražnja.

Moja dvadesetogodišnja komšinica se udala za tipa od šezdeset godina. Nije želela da je starost pita gde joj je bila mladost.

Tačno je da sam stao na odskočnu dasku, ali ko me gurnu!

Žene su enigma. Pod horizontalno.

Sviđa mi se Gordije, jer je imao petlju.

Bez obzira što je nepismen, on je znao da je negde zapisano da će steći doktorat.

Svako obećanje vlade primam sa izvesnom dozom neverice. Šta ako jednom ne slažu?

RADE JOVANOVIĆ: NOSIĆEMO SE

Sa Beogradom na vodi EU neće moći da nas prati. Prebrzo tonemo!

Verovali smo da Srbija ne može gladovati. Srećom, sve se može kad se hoće!

Ne može Kosovo za EU... Može za dž!

Investitori uvek hvale političare. Uvek kažu koliko će biti u zaključenom poslu dobri!

Našim političarima ne treba mnogo. Zadovoljava ih i sve!

Podzemlje je rešilo problem nedostatka prostora. Razvija se u visinu!

Pobedio je razum. Time je narušeno pravo izborne većine!

Neće vlada uspeti da nas uplaši novim cenama benzina. Nosićemo se!

U srpskom jeziku fraza nepošten političar je školski primer pleonazma!

Srbi nisu plašljiv narod. U nas se vampiri plaše da vide Srbiju!

Da smo na vlasti imali Lujeve bar bi smo znali koji nam je!

I u našoj vladi zabranjeno je pušenje. Ne i premijeru!

Ovo nije rekonstrukcija, već kama sutra. Samo menjaju položaje!

Taman pomislimo da su Srbi pametan narod, a vlada raspiše izbore!


уторак, 22. јул 2014.

MILAN TODOROV: ARHIPELAG GULAG, DRUGI DEO

Konačno su i  političari shvatili da su u trendu crne, a ne bele čarape. Šteta što ih  nose na glavi.

Kućni pritvor je tekovina demokratije, za po kući.

Šljiva je sveto srpsko drvo. Zato ćemo svi stati spod nje, da proslavimo svetac.

Niko među nama nije cvećka, samo su ovi na vlasti fikusi.

Od pametnih se može mnogo naučiti. Zato će biti saslušani.

Srbi najčešće plaćaju hiljadarkom. Ili glavom.

Razgovarali smo u demokratskoj atmosferi, srećom pritom niko nije povređen.

Nekad je Politikin zabavnik bio za decu od 7do 77 godina, a sada je to politika.

ZORAN T. POPOVIĆ: UZ DOBAR BLUZ

Imam pozitivan nalaz od neuropsihijatra. Gotovo da sam normalan!

Ja samo uz dobar bluz, padam u sevdah!

Razbolela mi se komšinica od neizlečive bolesti. Dobila je celulit!

Razdragana masa je pozdravila svoje omiljene lidere, oduševljeno skandirajući: pederi, pederi!

Dobili su mandat na četiri godine. Kod nas je svaka vlast ograničena!

“Nema raja bez rodnoga kraja“, najviše pevaju oni, koji su pobegli iz tog pakla!

Nijedna država nije ekološka, sve dok u njoj žive smradovi od ljudi!

Avion je bio tehnički ispravan, sve dok nije pao!



субота, 19. јул 2014.

MILAN TODOROV: KAD SU CVETALE TIKVE

On je bio student generacije, samo se sad malo degenerisao.

Predsednikova supruga se bavi društveno korisnim radom, a i predsednik. Peče rakiju.

Uprkos petovekovnom ropstvu pod Turcima, ne znamo da pravimo ćevap. Više nam leži ražanj.

Kad su tikve cvetale, bar nam nisu cvetali mito i korupcija.

Političari danas kažu jedno, sutra drugo, prekosutra treće. Mi smo za njih brojevi.

Eskimi su pametniji od nas,  oni samo ženu ponude stranom gostu!

Najstariji stanovnik Zemlje ima 126 godina. Da, ali on nikad nije živeo u Srbiji.

петак, 18. јул 2014.

RADE JOVANOVIĆ: POSLE ŠTAFETE

Mi smo narod koji oduvek veruje u prst subine. Nažalost, u srednjak!

Srbi su jedini narod koji ne zna za poraze... Isplati se plaćati TV pretplatu!

Svet se preme Srbiji ponaša suviše prepotentno...Uobražava da je on jedini!

U Srbiji se na vlast i dalje dolazi ulicom. Samo pređeš na drugu stranu!

Vanredni izbori u Srbiji su neophodni. Pomažu da preživimo vreme između redovnih!

Ova vlada može bukvalno u hodu rešiti sve naše nevolje. Samo da hoće da ide!

Naša šansa budućnosti je izvoz oružja. Prvenstveno golih kao pištolj!

Ni vlada se više ne hvali uspesima stoleća... Ponestalo joj stoleća!

Otkako smo ukinuli Štafetu mladosti, ništa nam ne ide od ruke!

Sve je isto kao nekad. Samo sada imamo proevropsku vladu!

Srbiji odgovara četvorogodišnji mandat lidera. Često je duži od doživotnog!

U Srbiji nipošto ne treba uvoditi vanredno stanje.  Više nam odgovara ovaj haos!

Srbija je jedina evropska  država koja se na putu do EU orijentiše preme Velikom medvedu!



RATKO DANGUBIĆ: PRLJANJE ZIDOVA

Istina je da okupator nema nameru da ode, ali  raduje činjenica da i nas smatra dobrodošlim.

 Broj policajaca je u direkrtnoj srazmeri sa brojem nezaposlenih. Policija vodi računa o nezadovoljnim ljudima.

Stalno nam se obećava da će biti bolje. Izgleda da ništa bolje nismo ni zaslužili.

Oni su znali da rat nikome neće dobro doneti, tako da su  sami  pokupili sve što je bilo dobro.

Mora čovek da zaplače. U knjigu žalosti upilsali su se i oni koji ga nisu voleli.

Vreme je za obračun policije i narko-dilera. Mora da se utvrdi koliko ko kome dođe.

Istorija je postala učiteljica života. Od nečega mora da se živi.

Kod nas grafiti prljaju zidove i tako ih razlikujemo od parola.

среда, 16. јул 2014.

RATKO DANGUBIĆ: TAMO SEDE NEKI LJUDI

Na semaforu se nisu palila svetla. On voli da posmatra kako se pale u gase svetla na semaforu. Nije bilo crvenog, ni žutog, ni zelenog. Takva igra postoji i na njegovome nintendu. Na nintendu majka mu je pokazala kako se prelazi ulica, i kuda deca treba da gledaju kada prelaze ulicu. On na nintendu voli i druge igre, ali mama misli da je veliki da bi se s time igrao. Otac voli da mu daje savete dok se brije, jer ga brijanje, rekao je, opušta. Ulicom ispod njihove kuće jutros jedva da se kretao koji auto i skoro da nije bilo prolaznika. On voli odatle, ispod krletke za ptice, da posmatra automobile koji prolaze, sobraćaj, kako je majka zvala sve to. On je bio spreman da čeka, ali od kada je ovuda protutnjala voda, kako je deda Mirko zvao poplavu, nije bilo mnogo auta. Povezivao je da kada nema semofora i svetla na njemu, nema ni automobila. Nije to bilo, međutim, rekla je baka samo zbog velike vode, jer voda i ne sme da dođe u dodir sa strujom. Onda struja ubija, rekla je baka. Ispadalo je da struja ima određena pravila ponašanja kada se sretne sa vodom. Ipak, on je hteo da bude strpljiv, i nije bio ni gladan. Na momente bi se zamislio, a sada je bio i sam, jer je najboljem drugu kuća dugo stajala potopljena, dole uz korito reke i on je, kako je majka rekla, sada izbeglica. Znao je šta su izbeglice, bilo ih je dosta iz nekog rata, koji je baka nazivala prokletim, u njihovoj kući na Tari. Na ulazu u grad, kroz koji je protutnjala velika voda, kako je zvao deda, a poplava je trajala danima, stajali su ljudi i policajci: i razgovarali. Posle povlačenja vode ulice su blatnjave, puste i sivo nebo je prekriveno oblacima, kako je majka govorila: draperjem oblaka. Pitao je šta su draperja, i majka mu je objasnila. Nije bilo dovoljno sunca i zidovi natopljeni vodom izgledali su jadno. Na koji korak od ljudi i policajaca nalazila se hrpa granja, stvari, otpada, svega što je voda kupila od centra grada do njihovog kraja. U lokvi je video nadutu mačku i nadutog pacova. Majka je rekla da su to stvari koje čovek mimo svoje volje sanja. Onda je rekla da je sanjala kako u ruci drži jabuku koja je pala s plafona. To nije dubok san, rekao je deda, i to ne treba da je brine. Oni policajci dole nisu obraćali pažnju na stvari oko sebe, jedva da su se osvrtali prema gradu. Među njima je bio jedan koji je govorio glasnije i oni su se dosađivali i smejali. A drugi ljudi? Poplavljeni grad su mnogi napustili, majka je računala, ravno pre deset dana. Ta stvar teško je običnom mozgu mogla da se prilepi, jadao se obrijani otac. I njemu, dečaku koji je ovo gledao, sve je izgledalo nejasno i jasno. Njemu je tek sedam i po godina. Odjednom su policajci menjali držanje. U grad je ulazio plavi kamion koga su zasutavili da bi gledali šoferu  papire, prteresli kamion. Majka ga je zvala. Njihova kuća je na proplanku, i srećom je ostala netaknuta od vode. Kada se on pojavio na pragu, majka ga je pitala šta radi, tamo, na panju ispod krletke, šta gleda tamo, a on je rekao: „Tamo sede neki ljudi.“ Pored policajaca su tri auta sa sirenama, rekao je majci. Svi automobili su blatnjavi. Na proplanku se pojavio pas lutalica, njuškao je da nađe hranu. Majka je otvorila izgužvane novine i ostavila keru meso koje on nije pojeo juče. Tamo su bile i kosti od kojih je pravila supu. Posle je lopatom ostatke ubacila u kantu za đubre i rekla: „Dolazi ovde treći dan.“ Njihova kanta za đubre je ulubljena i majka je gunđala, molila čistače kada se pojave da je promene. Oko njega je vladala tišina i počeli su da zuje komarci, pa je ušao u kuću, jer na prozorima imaju komarnike. U kući je vladao mir. Otac je gunđao kako će pare od pomoći završiti gde ne treba. Stajao je, majke je sedela u fotelji. Otac je rekao dedi da ga sutra vodi da se ošiša, da od prvog ponedeljka ponovo ide u školi, i on se obradovao da ide u drugi grad.

ZORAN T. POPOVIĆ: LJUBAV JE SLEPA

Naša budućnost je izvesna. Niko ne zna šta će s nama biti!

Ljubav je slepa. Progledao sam tek, kad sam se razveo!

Iza svakog uspešnog muškarca stoji uspešna žena, koja mu zavlači ruku u džep!

Pametnom je teško napuniti glavu!

Koliko ulažeš u sebe, svako jutro vidiš u wc šolji!

Meni padaju svakojake stvari na pamet, a neke od njih posle zovu aforizmi!




уторак, 15. јул 2014.

MILAN TODOROV: SUPERMESEC

Moj psihijatar je luđi od mene. On je u potpunost ušao u moju bolest.

Lako je danas biti pametan. Budite vi pametni danas i ovde!

Uzmi sve što ti život pruža, danas si partijski cvet a sutra uvela ruža.

Pas koji je voleo vozove je umro od starosti. Nije dočekao voz.

Trebalo je da bankrotiramo kad smo još imali novca. Lakše bismo se snašli!

Srbija je odličan izbor. Kad je jednom kupite, zaboravite kad ste je kupili.

Supermesec je kad je velik i blizu,  a redovni kad je dugačak!

понедељак, 14. јул 2014.

RADOJE DOMANOVIĆ: VOĐA

Braćo i drugovi, saslušao sam sve govore pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam dogovori i razgovori ne vrede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na ovakvu sušu kakvu valjda niko nikad nije zapamtio. Dokle ćemo se ovako sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa bez hrane, a još malo pa će nam i deca skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način, bolji i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj pa da se krenemo u beli svet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer se ovako ne može živeti.
(Tako je govorio nekad, na nekom zboru, iznemoglim glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gde i kad je ovo bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas ni mene. Glavno je da vi meni verujete da je to bilo negde i nekad u nekom kraju, a to je dosta. Ono, doduše, nekad sam držao da sam celu ovu stvar ja sam odnekud izmislio, ali malo-pomalo oslobodih se te strašne zablude i sad tvrdo verujem da je sve ovo što ću sad pričati bilo i moralo biti negde i nekad, i da ja to nikad i ni na koji način nisam ni mogao izmisliti.)

Slušaoci bleda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvesnog pogleda, sa rukama pod pojasom, kao da oživeše na ove mudre reči. Svaki je već sebe zamišljao u kakvom čarobnom, rajskom predelu, gde se mučan i trudan rad plaća obilnom žetvom.

- Tako je, tako je... - zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.
- Je li b-l-i-z-u? - ču se razvučen šapat iz jednog ugla.
- Braćo! - otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom. - Mi moramo odmah poslušati ovaj predlog, jer ovako se više ne može. Radili smo i mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te sejali, ali naiđu bujice pa snesu i seme i zemlju sa vrleti, i ostane go kamen. Hoćemo li mi večito ovde ostati i raditi od jutra do mraka, pa opet biti i gladni i žedni, i goli i bosi?... Moramo poći i potražiti bolju, plodniju zemlju, gde će nam se mučan trud nagrađivati bogatim plodom.
- Da pođemo, odmah da pođemo, jer se ovde živeti ne može! - zašušta šapat, i masa pođe nekud ne misleći kuda.
- Stanite, braćo, kuda ćete? - i opet će onaj prvi govornik. - Moramo ići, ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače možemo propasti gore mesto da se spasemo. Ja predlažem da izaberemo vođu, koga svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i najprečim putem.
- Da izaberemo, odmah da izaberemo!... - ču se sa sviju strana.

Sad tek nastade prepirka, pravi haos. Svaki govori i niko nikog niti sluša, niti može čuti. Zatim se počeše odvajati u grupice; svaka šuška nešto za se, pa i grupice prskoše i uzeše se za ruke sve dva i dva, te jedan drugom govori i dokazuje, vuče jedan drugog za rukave i meće ruku na usta. Opet se sastanu svi, i opet svi govore.

- Braćo! - istače se odjednom jedan jači glas i nadmaši ostale promukle, tupe glasove. - Mi ovako ne možemo ništa učiniti. Svi govorimo, i niko nikog ne sluša. Biramo vođu! Pa koga bi to između nas i mogli izabrati? Ko je između nas putovao da zna putove? Mi se svi dobro znamo, i ja prvi se ne bih smeo sa svojom decom poveriti nijednome ovde na ovom zboru. Nego kažite vi meni koji poznaje onoga putnika tamo što još od jutros sedi u hladu kraj puta?

Nastade tišina, svi se okretoše nepoznatome i uzeše ga meriti od glave do pete.

Čovek onaj srednjih godina, mrka lica koje se gotovo i ne vidi od duge kose i brade, sedi, ćuti kao i dotle i nekako zamišljeno lupka debelim štapom po zemlji.

- Juče sam ja video ovoga istog čoveka sa jednim dečkom. Uhvatili se za ruke i idu ulicom. Sinoć onaj dečko otišao nekud kroza selo, a ovaj sam ostao.
- Ostavi, brate, te sitnice i ludorije da ne gubimo vremena. Ko je, da je, on je putnik izdaleka, čim ga niko od nas ne zna, te sigurno zna dobro najpreči i najbolji put da nas povede. Kako ga ja cenim, izgleda da je vrlo pametan čovek jer neprestano ćuti i misli. Drugi bi se brzoplet već deset puta dosad umešao među nas ili počeo ma s kim razgovor, a on toliko vremena sedi samcat i samo ćuti.
- Dabogme, ćuti čovek i misli nešto. To ne može biti druge nego da je vrlo pametan! - zaključiše i ostali pa uzeše opet zagledati stranca i svaki na njemu i njegovu izgledu otkri poneku sjajnu osobinu, poneki dokaz njegove neobično jake pameti.

Ne provede se mnogo razgovora, i svi se saglasiše da bi najbolje bilo da umole ovog putnika koga im je, kako vele, sam bog poslao: da ih povede u svet da traže bolji kraj i plodniju zemlju, da im bude vođ, a oni da ga bezuslovno slušaju i pokoravaju mu se.

Izabraše iz svoje sredine desetoricu koji će otići strancu te mu izneti pobude zbora i svoje bedne prilike i umoliti ga da se primi za vođu.

Otidoše ona desetorica, pokloniše se smerno pred mudrim strancem, i jedan od njih uze govoriti o neplodnom zemljištu njihova kraja, o sušnim godinama, o bednom stanju u kome se nalaze, i završi ovako:
- To nas nagoni da ostavimo svoj kraj i svoje kuće pa da pođemo u svet tražiti bolji zavičaj. I baš sad kada padosmo na tako srećnu misao, kao da se i bog smilova na nas te nam posla tebe, mudri i vrli stranče, da nas povedeš i spaseš bede. Mi te u ime svih stanovnika molimo da nam budeš vođ, pa kud god ti, mi za tobom. Ti znaš putove, ti si svakako i rođen u srećnijem i boljem zavičaju. Mi ćemo te slušati i pokoravati se svakoj naredbi tvojoj. Hoćeš li, mudri stranče, pristati da spaseš tolike duše od propasti, hoćeš li nam biti vođa?

Mudri stranac za sve vreme tog dirljivog govora ne podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju kako ga i zatekoše: oborio glavu namršten, ćuti, lupka po zemlji i - misli. Kad se govor završi, on ne menjajući položaj kratko i lagano procedi kroza zube:
- Hoću!
- Možemo li, dakle, poći s tobom i tražiti bolji kraj?
- Možete! - produži mudri stranac ne dižući glave.

Sad nastade oduševljenje i izjave zahvalnosti, ali na to mudrac ne reče ni reči.

Saopštiše zboru srećan uspeh dodajući kako tek sad vide kakva velika pamet leži u tom čoveku.
- Nije se ni makao s mesta, niti glave podiže, bar da vidi ko mu govori. Samo ćuti i misli. Na sve naše govore i zahvalnosti svega je dve reči progovorio.
- Pravi mudrac!... Retka pamet!... - povikaše veselo sa sviju strana, tvrdeći kako ga je sam bog kao anđela s neba poslao da ih spase. Svaki bejaše tvrdo uveren u uspeh pored takvog vođe, da ga ništa na svetu ne bi moglo razuveriti.

I tako na zboru bi sad utvrđeno da se krenu još sutra zorom.

***

Sutradan se iskupi sve što imaše odvažnosti da pođe na daleki put. Više od dve stotine porodica dođe na urečeno mesto, a malo ih je još i ostalo da čuvaju staro ognjište.

Tužno je pogledati tu masu bednog stanovništva koje ljuta nevolja nagoni da napusti kraj u kome su se rodili i u kome su grobovi predaka njihovih. Lica njihova koštunjava, iznemogla, suncem opaljena; patnja je dugim nizom mučnih godina ostavljala traga na njima i izrazu dala slike bede i gorkog očajanja. Ali se u ovom trenutku u njihovim očima ogledaše prvi zračak nade, ali i tuge za zavičajem. Ponekom starcu se slila suza niz smežurano lice, uzdiše, očajno vrti glavom s puno neke slutnje, i radije bi ostao da pričeka još koji dan pa da i on ostavi kosti u tom kršu negoli da traži bolji zavičaj; mnoge od žena glasno nariču i opraštaju se sa umrlima kojima grobove ostavljaju; ljudi se otimaju da se i sami ne bi raznežili i viču:
- Dobro, hoćete li da i dalje gladujemo u ovom prokletom kraju i da živimo po ovim udžericama?

A i oni bi sami čisto hteli da ceo taj prokleti kraj i one bedne kućice ponesu, da se može kako, sa sobom.

Graja i galama kao u svakoj masi. Uznemireni i ljudi i žene, a i deca što ih majke nose na leđima, u ljuljkama, udarila u ciku; uznemirila se nekako čak i stoka. Stoke malo i imaju, ali tu je poneka kravica, poneko mršavo, čupavo kljuse s velikom glavom i debelim nogama, na koga su natovarili vazda nekih ponjava, torbi, ili po dve vreće preko samara, pa se siroto povodi pod teretom, a opet se drži u sili pa zarže pokadšto. Neki, opet, natovarili magare, dečurlija vuče pse o lancima. Tu je, dakle, razgovor, vika, psovka, kuknjava, plač, lavež, pa čak i jedan magarac dva-triput njaknuo, ali vođa ni reči da progovori, kao da ga se cela ta masa i vreva ništa ne tiče. Pravi mudrac!

On jednako sedi oborene glave, ćuti i misli, i ako tek pljucne pokatkad, to mu je sve. Ali mu je baš zbog takva držanja popularnost narasla tako da je svaki bio u stanju skočiti, što kažu, za njim i u vatru i u vodu. Među mnogima mogao se čuti otprilike ovakav razgovor:
- More, srećni smo, te naiđosmo na ovakva čoveka, a da smo bez njega pošli, ne dao bog, zlo i naopako, propali bismo!
- To je pamet, moj brate! Samo ćuti, reči još nije progovorio! - reći će jedan pa pogleda sa strahopoštovanjem i ponosom u vođu.
- Šta ima da govori? Ko govori, taj malo što misli! Mudar čovek, razume se, pa samo ćuti i nešto misli!... - dodade drugi, pa i on sa strahopoštovanjem pogleda vođu.
- Pa nije ni lako voditi ovoliki svet! I mora da se misli kad je primio na sebe toliku dužnost! - opet će prvi.

Dođe vreme polasku. Čekali su malo ne bi li se još ko prisetio da pođe s njima, ali kako nikog ne beše, nije se moglo dalje oklevati.

- Hoćemo li krenuti? - pitaju vođu.

On ustade bez reči.

Uz vođu se odmah grupisaše najodvažniji ljudi da mu se nađu u nesrećnu slučaju i da ga čuvaju da mu se ne bi desila kakva opasnost.

Vođa svojski namršten, oborene glave, koraknu nekoliko puta mašući dostojanstveno štapom ispred sebe, a masa krene za njim i viknu nekoliko puta:
- Živeo!

Vođa koraknu još nekoliko koraka i udari u plot od opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa. Vođa se izmače malo i lupi dva-tri puta štapom po plotu.
- Šta ćemo? - pitaju.
On ćuti.
- Šta: šta ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek daje štapom znak šta treba raditi! - viknuše oni što su uz vođu.
- Eno vrata, eno vrata - viču deca i pokazuju vrata koja su ostala na protivnoj strani.
- Pssst, mir, deco!
- Buditeboksnama, što se čini! - krste se neke žene.
- Ni reči, on zna šta treba. Obaljujmo plot!

Za tili časak puče plot kao da ga nije bilo.

Prođoše.

Nisu makli ni sto koraka, a vođa zapade u neki veliki trnjak i zastade. S mukom se iščupa natrag i uze štapom udarati to levo, to desno. Stoje svi.
- Pa šta je sad opet? - viču oni pozadi.
- Da se probija trnjak! - viknuše opet oni uz vođu.
- Evo puta iza trnjaka! Evo puta iza trnjaka! - viču deca, pa i mnogi ljudi iz pozadine.
- Eto puta, eto puta! - rugaju se gnevno oni uz vođu. - A ko li zna kud vodi, slepci jedni? Ne mogu svi zapovedati! On zna kud je bolje i preče! Provaljujmo trnjak!

Navališe provaljivati.
- A jaoj! - zavapi poneko kome se zabije trn u ruku ili ga šine ostruga po licu.
- Nema, brajko, ništa bez muke. Valja se i promučiti ako mislimo uspeti! - odgovaraju na to najodvažniji.

Probiše posle mnogih napora trnjak i pođoše dalje.

Išli su neko kratko vreme i naiđoše na neke vrljike.

Obališe i njih pa pođoše dalje.

Malo su prešli toga dana jer su još nekoliko manjih, sličnih prepona morali savlađivati, a uz mršavu hranu, jer neko je poneo suva hleba i nešto malo smoka uz hleb, poneko samo hleba, da bar ovda-onda zalaže glad, a poneki ni hleba nije imao. Dao bog još letnje vreme te se bar gdegde nađe koja voćka.

Prvi dan tako pređoše malo, a osećahu mnogo umora. Opasnosti velike ne ukazaše se, pa i nesrećnih slučajeva ne beše. Naravno da se pri tako velikom preduzeću ovo mora računati u sitnice: jednu ženu ošinu trn po levom oku, te je previla vlažnu krpu; jedno dete udarila vrljika preko nožice pa hramlje i jauče; jedan starac se sapleo na ostrugu, pao i uganuo nogu, previli su mu tucan crni luk, a on junački trpi bol i ide dalje odvažno za vođom oslanjajući se na štap. (Mnogi su, doduše, govorili da čiča laže kako je uganuo nogu, već se samo pretvara jer je rad da se vrati natrag.) Najzad malo ko da nema trn u ruci ili da nije ogreben po licu. Ljudi junački trpe, žene proklinju čas kad su pošle, a deca ko deca, naravno plaču, jer ne pojme kako će se bogato nagraditi ta muka i bol.

Na preveliku sreću i radost sviju vođi se ništa nije desilo. Ono, ako ćemo pravo, njega najviše i čuvaju, ali tek, tek - ima čovek i sreće.

Na prvom konaku se pomoliše i zahvališe bogu što su prvi dan srećno putovali i što im se vođi nije nikakvo pa ni najmanje zlo dogodilo. Zatim će uzeti reč jedan iz one grupe najodvažnijih. Preko lica mu stoji masnica od ostruge, ali se on na to ne osvrće:
- Braćo! - poče on. - Evo smo, hvala bogu, već jedan dan prevalili srećno. Put nije lak, ali moramo savladati junački sve prepone, kad znamo da nas ovaj mučni put vodi sreći našoj. Neka nam bog milostivi sačuva vođu od svakog zla i da bi nas i dalje ovako uspešno vodio!...
- Sutra ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko!... - progunđa ljutito ona žena.
- A jaoj, noga! - prodera se čiča, oslobođen tom primedbom ženinom.

Deca već stalno kenjkaju i plaču, i jedva ih majke utišavaju da bi se čule reči govornikove.

- Jest, izgubićeš drugo oko! - planu govornik. - Pa neka oba oka izgubiš! Ništa to nije da jedna žena izgubi oči za ovako veliku stvar! To je sramota! Misliš li na dobro i sreću svoje dece? Neka polovina nas propadne za ovu stvar, pa ništa. Čudna mi čuda jedno oko! Šta će ti oči, kad ima ko za nas da gleda i vodi nas sreći? Valjda ćemo zbog tvoga oka i čičine noge napustiti ovo plemenito preduzeće?
- Laže čiča! Laže čiča, pretvara se samo da se vrati! - čuše se glasovi sa sviju strana.
- Kome se, braćo, ne ide - opet će govornik - neka se vrati, a ne da kuka i buni druge ljude. Šta se mene tiče, ja ću za ovim mudrim vođom ići dok me traje.
- Svi ćemo, svi za njim dok nas traje.

Vođa je ćutao.

Ljudi ga opet uzeše zagledati i šaputati:
- Samo ćuti i misli!
- Mudar čovek!
- Gle, kakvo je njemu čelo!
- I namršten jednako.
- Ozbiljan!
- Kuražan je, vidi se po njemu.
- Kuražan, mani ga: plot, vrljike, trnjake, sve to skrši. Samo tek namršten onako lupi štapom i ne govori ništa, a ti onda gledaj šta ćeš.

***

Tako prođe prvi dan, a sa istim uspehom prođe još nekoliko dana. Ništa od veće važnosti, same sitnije prepone: stropoštaju se u jendek, u jarugu, udare na vrzinu, na ostrugu, na bocu, slomi po nekoliko njih nogu ili ruku, razbije poneko glavu, ali se sve te muke podnose. Neki su starci propali, ali su stari i bili.

- Pomrli bi da su i u kući sedeli, akamoli na putu! - rekao je onaj govornik, te ohrabrio svet da ide dalje. Nekoliko manje dece od godine-dve dana propalo je, ali stegli su srce roditelji jer je tako bog hteo, a i žalost je manja što su deca manja.
- To je manja žalost, a ne dao bog da roditelji dočekaju da gube decu kad prispeju za udaju i ženidbu! Kad je tako suđeno, bolje što pre, jer manje i žalosti! - tešio je opet onaj govornik.

Mnogi hramlju i gegaju se, neki zavili marame preko glave i hladne obloge metnuli na čvoruge, neki nose ruku u marami. Svi se podrpali i pocepali, pa im vise dronjci s odela, ali ipak se ide srećno dalje. Sve bi to lakše podnosili, ali ih je glad često mučila. Ali napred se mora.

Jednog dana se desi nešto važnije.

Vođa ide napred, uz njega najodvažniji (manje dvojica. Za njih se ne zna gde su. Opšte je mišljenje da su izdali i pobegli. Jednom je prilikom onaj govornik i govorio o njihovu sramnom izdajstvu. Malo ih je koji drže da su propali u putu, ali ćute i mišljenje ne kazuju da se svet ne plaši), pa onda redom ostali. Najedared se ukaza grdno velika i duboka kamenita jaruga, pravi ambis. Obala tako strma da se nije smelo ni koračiti napred. I odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On oborene glave, namršten i zamišljen ćuti i odvažno korača napred lupkajući štapom pred sobom to levo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako mnogi vele, pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda, ništa ne reče, na njegovom licu nikakve promene ni traga od straha. Sve bliže ambisu. Čak i oni najhrabriji od najhrabrijih došli u licu bledi kao krpa, a niko ne sme ni reči da primeti pametnom, oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka, pa je vođa do ambisa. U smrtnom strahu, razrogačenih očiju stuknuše svi, a najodvažniji taman da zadrže vođu, pa makar se ogrešili o disciplinu, a on u tom koraknu jedanput, drugi put i strmeknu u jarugu.

Nastade zabuna, kuknjava, graja, ovlada strah. Neki počeše bežati.

- Stanite, kuda ste nagli, braćo! Zar se tako drži zadata reč? Mi moramo napred za ovim mudrim čovekom, jer on zna šta radi! Nije valjda lud da sebe upropasti! Napred za njim! Ovo je najveća, ali možda i poslednja opasnost i prepona. Ko zna da još tu iza jaruge nije kakva divna plodna zemlja koju je bog nama namenio! Napred samo, jer bez žrtava nema ničega! - tako izgovori onaj govornik i koraknu dva koraka napred te ga nestade u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima jurnuše svi.

Kuknjava, stenjanje, kotrljanje, ječanje po strmoj obali one grdne rupčage. Bi se zakleo čovek da niko živ, akamoli zdrav i čitav izići ne može iz tog ambisa. Ali tvrd je čovečji život. Vođa je imao retku sreću pa se pri padu zadržao, kao i uvek, na nekom džbunu te se nije povredio, a uspeo je da se polako iskobelja i iziđe na obalu.

Dok se dole razlegaše kuknjava i lelek, ili se čujaše potmulo stenjanje, on seđaše nepomičan. Ćuti samo i misli. Neki dole ugruvani i rasrđeni počeše ga i psovati, ali se on ni na to ne osvrtaše.

Koji su se srećnije skotrljali i zaustavili se gde na džbun ili drvo, počeše s mukom izlaziti iz jaruge. Neko slomio nogu, nego ruku, neko razbio glavu, pa ga krv zalila po licu. Kako ko, tek niko čitav sem vođe. Gledaju u vođu mrko, popreko i stenju od bola, a on ni glave da digne. Ćuti i misli, kao svaki mudrac!

***

Prošlo je još vremena. Broj putnika sve manji i manji. Svaki dan odnese po nekog. Neki su napuštali takav put i vraćali se natrag.

Od velikog broja putnika zaostade još dvaestak. Svakom se očajanje i sumnja ogleda na mršavu, iznemoglu licu od napora i gladi, ali niko ništa ne govori. Ćute kao i vođa, i idu. Čak i onaj vatreni govornik maše očajno glavom. Težak je to put bio.

Iz dana u dan se i od ovih poče broj smanjivati, i ostade desetak druga. Lica još očajnija, a celim putem se mesto razgovora čuje kukanje i ječanje.

Sad više behu nakaze nego ljudi. Idu na štakama, obesili ruke o marame što su vezane oko vrata. Na glavi sila od prevoja, obloga, tiftika. I ako bi baš i hteli prinositi nove žrtve, nisu mogli, jer na telu gotovo i ne beše mesta za nove rane i uboj.

Izgubili su već i veru i nadanje i oni najodvažniji i najčvršći, ali idu ipak dalje, to jest muče se na neki način s teškim naporima uz kukanje od bola. Pa i šta bi kad se natrag ne može? Zar tolike žrtve, pa sad napustiti put?!

Smračilo se. Gegaju se tako na štakama, dok tek pogledaše, a vođe nema pred njima. Još po jedan korak, pa svi opet u jarugu.

- A jaoj, noga!... A jaoj, majko moja, ruka!... A jaoj! - razleže se kuknjava, a zatim samo krkljanje, ječanje i stenjanje. Jedan je potmuo glas psovao čak i dičnog vođu, pa umuče.

***

Kad je svanulo, a vođa sedi onako isto kao i onoga dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju nikakve promene.

Iz jaruge izbaulja onaj govornik, a za njim još dvojica. Obazreše se oko sebe onako nagrđeni i krvavi da vide koliko ih je ostalo, ali samo je još njih trojica. Smrtni strah i očajanje ispuni njihovu dušu. Predeo nepoznat, brdovit, go kamen, a puta nigde. Još pre dva dana su prešli preko puta i ostavili ga. Vođa je tako vodio.

Pomisliše na tolike drugove i prijatelje, na toliku rodbinu koja propade na tom čudotvornom putu, pa ih obuze tuga jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svoju rođenu propast.

Onaj govornik priđe vođi i poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:
- Kuda ćemo?

Vođa ćuti.

- Kuda nas vodiš i gde si nas doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa svojim porodicama i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se spasli propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dve stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo.
- Pa zar niste svi na broju? - procedi vođa ne dižući glave.
- Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.
- Ne mogu da pogledam!...
- Zašto?!
- Slep sam!

Nastade tajac.
- Jesi li u putu vid izgubio?
- Ja sam se i rodio slep.

Ona trojica oboriše očajno glave.

Jesenji vetar strahovito huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan, vlažan vazduh šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje.

Ona se trojica zgledaše u smrtnom strahu.

- Kuda ćemo sad? - procedi jedan grobnim glasom.
- Ne znamo!


Napisano 1901.

ZORAN T.POPOVIĆ: OZBILJNA PUBLIKA

Tragedija pisca je, kad recenzija bude najkvalitetniji deo njegove knjige!

Zaspao sam kao jagnje. Po tome najviše pamtim, svoju prvu bračnu noć.

Na moje književne večeri, dolazi veoma ozbiljna publika. Ja im čitam aforizme, a oni mrtvi hladni!

Celu noć smo vodili ljubav. Usijao mi se fejsbuk!

Ne može svako da bude ateista. To je božji dar.

Treba već jednom da se prekine sa tim nepotizmom. Samo da još ja zaposlim svastiku, kuma i ženu!         


четвртак, 10. јул 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: PROMENE

Kod nas cvetaju samo mito i korupcija, jer imaju pogodnu političku klimu!

U poslednjih deset godina u Srbiji se dosta toga promenilo. Svi smo deceniju stariji!

Dobio je vrlo dobre kritike, za svoju novu knjigu. A da je išao kod drugog recenzenta, za iste pare dobio bi i odlične!

Kad svaki drugi građanin bude radio za policiju, nezaposlenost će biti svedena na minimum!

Oni koji bi da menjaju svet, kupuju placeve na Mesecu!

Video je u kontejneru bačenog Dostojevskog u kožnom povezu. Nije ga uzeo, jer je procenio da nije za jelo!

Moja reč ima izuzetnu specifičnu težinu. Teško se pamti, a lako zaboravlja!

Nema više stranih plaćenika i domaćih izdajnika. Svi su ušli u vladu!




RATKO DANGUBIĆ: CENZURA

Beli listići imaju i drugu funkciju. S njima može da se obriše dupe.

Naše granice će biti određene kada uđemo u EU. Od Severnog mora do Mediterana.

Kod nas se koplja lome o svemu. Izgleda da je ovde još kameno doba.

Postoji pravi san, postoji lažni san. Razlika među njima je samo u onome ko sanja.

Da nema cenzure, mnogi ne bi imali čitalaca.

Ne može ni cenzura da cveta, ako se ne piše kako valja.

среда, 9. јул 2014.

RADE JOVANOVIĆ: PORED TOLIKIH PEKARA

Mi Srbi smo velika zlopamtila. Još uvek pamtimo kako smo uživali u socijalizmu!

Srbija je i dalje most između istoka i zapada.. A zna se kako zarađuje narod na mostu!

Morali smo  na nove izbore iz verskih razloga. Ako si prvi čovek, ne možeš biti bog!

Da nismo godinama izvozili pamet, mogli smo biti najveći izvoznici!

Srbija je aktuelni problem EU. Zašto bi naša vlada bila dužna da rešava tuđe probleme?

Počela je nemilosrdna borba protiv korupcije.  Vlada se odlično drži!

Vlada pri iznosu penzija vodi računa o snazi penzionera. Da mogu da ih podignu!

Krajnje je vreme da Srbija postavi svoj uslov EU. Koliko date da uđemo?

Zašto gladni štrajkači uvek kamenuju skupštinu... Pored tolikih pekara!

Ako sa srpskim biznismenima hoćete pošteno, onda od posla nema ništa!

Demagogija je kad srpski penzioneri pričaju unucima  kako im je detinjstvo bilo teško!

Nekada je Šekspiru bilo mnogo teže nego nama.  On je morao da izmišlja tragedije!

-Vas Srbe ne vredi gurati!- razočara se Sizif.

Srbe na pravi put ne može ništa vratiti. Ni krajputaši!

Uzalud raspolažete neoborivim dokazima. I ministar je neoboriv!

Konačan izveštaj komisije o rezultatima poslednjih izbora ohrabruje. Najgore je prošlo!

Neko mi je ispraznio kontejner iz kog se snabdevam. Ne sumnjam na gradsku čistoću!

Jedini spas je da Srbi  za vladu koja padne pronađu crnu kutiju!

Znamo mi da nesreća nikad ne dolazi sama. Ne kapiramo zašto sama neće i da ode!

Nije problem pametnima da nastave život u Srbiji. Problem je da ostanu pametni!

Srbija je pre jednog veka bila demokratska država. Samo se teško oslobađamo nasleđa!






ZORAN T. POPOVIĆ: TENKOVI SU U STANJU PRIPRAVNOSTI

Ne može sudija sve da vidi. Mora i on po neki put da zažmuri!

Demokratija kod nas ne uspeva. Ne odgovara joj klima!

Bog nas je pogledao. Poplava je imala biblijske razmere!

Svaki onaj koji stane na put demokratiji, biće zgažen. Tenkovi su već u stanju pune pripravnosti!

Hrane bi bilo za sve, da noćas N.N. lice nije opljačkalo naš kontejner!

                                                                        

уторак, 8. јул 2014.

RATKO DANGUBIĆ: POKLON

Iz dana u dan, mesecima, zuri u TV ekran, i odrvenio je od toga. I mozak mu je utrnuo. Kada se trgao iz polusna, iz televizora je dopirala muzika s orjenta: derviši su na izlizanom kamenom podu medrese ili kakvog hana, plesali, okretali se, kao da su u transu. Prebacivao se s TV kanala na kanal, kao da je lovac koji traga za lovinom: kratko se zaustavio na programu gde je veliki hor ruske armije pevao iz sve snage. Nervirao se zbog prenosa fudbalske utakmice od koji sat ranije i sramnog poraza Crvene Zvezde. Ti tupamarosi ne umeju da pogode kako valja ni loptu, a ne da pobede, uzdahnuo je. Protegao se nekoliko puta, a onda ga je prožeo blagi osećaj nervoze i besmisla svega. Ostao je bez posla pre pola godine, ima neke zalihe para, nikako da nađe novi. Prisetio se da noćas ne spava sam. „Protegla se subota: da bila je to, po kalendaru, subota.“ Malo je sačekao, a onda odlučno klimnuo glavom, kao da je doneo posebno tvrdu odluku. Imao je ljubavnicu koja je kod njega spavala dva puta u nedelji. Naravno, uživao je u njenim zagrljajima, uzdisajima i umeo je da se preda trzajima njenog tela. To je bila njena subota, jedna od njenih običnih subota, i ona je trebala da stigne za sat-dva. Na ekranu se se sada smenjivali pevači narodne muzike, on je bio isključio ton. Nastupio je novi talas sumnji u sve čime se bavio. Odavno on i sebe prezire. Sveo se u svemu na nulu, na običnu nulu. Za koji mesec treba da proslavi pedeset prvi rođendan. Ponekad mu je delovalo čudno kako je sjebao život na gluposti, na rutinu. Umeo i sebe da žali, da nekako prigrli i privuče k sebi, ali to veče to nije bio slučaj. Oko jedan sat bio je na sahrani druga iz detinjstva. Okupilo se mnogo ljudi, mnogo rodbine, bilo je mnogo suza i praznih reči. Kada neko ima više rođaka i prijatelja, mislio je, to je sahrana veća farsa. Pokojnikova žena, koju nije upoznao ranije, gotovo da je čupala kosu, neprekidno ponavljajući pokojnikovo ime. Pitao se, dali bi ova njegova ljubavnica, s kojom se rve po krevetu, prolila sutra suzu za njim Pomislio je kako bi bilo dobro da je u jednom trenutku to i pita. Odavno se pomirio s tim da je sjebao život. Sopstvenu kožu je sve više osećao kao preveliko odelo, kao tuđu. Nema sumnje da je stario. I još jedna stvar na toj sahrani ga je začudila. Njihova sahrana se na stazi mimoišla sa drugom sahranom. To su ljudi protumačili kao rđav znak, pa su se krstili. Ispalo je da su ovi pre njih promašili raku svoga pokojnika. Činilo mu se nekako surovim da sada, kada čeka ljubavnicu, misli o takvim stvarima. Uzdahnuo je i krenuo do kuhinje da stavi šampanjac, na kratko, u friz. Vrteo je glavom, kao da se snebiva nad svim svojim mislima. Iza prozora je zurio u polumrak ulice i ugledao je nju kako dolazi. Ulica je bila pusta. Jedva da je jedan auto prošao za pet minuta. Nasuo je čašu kisele vode. Nema sumnje da je odavno ovakav. I nije mu se samo u ovom trenutku tako i činilo. Malo je sačekao posle zvuka zvona, a onda krenuo prema vratima. Nekakav nemir se gnezdio ponovo u njemu. Kada joj je otvorio vrata stana, bila je nasmejana, poljubila ga je gotovo nehajno u obraz. Odložila je mantil, bez reči, tašnu. Osećala se ovde odavno kao kao kod kuće. Izvadila je lagano iz spoljnjeg džepa na tašni belog porcelansko zeca i rekla: „Donela sam ti mali poklon.“ Uvek mu je donosila, pomislio je, takve gluposti. Izgledalo mu je kao da polako plete mrežu oko nega: i njoj je bilo trideset i devet. Nije se ni zahvalio, jedva da se osmehnuo, i rekao joj je: „Stavi ga na komodu. Toliko toga je već na komodi.“

MILAN TODOROV: SUNCE

Lažu oni koji kažu da je Srbija mala. Velika je to laž!

Onaj ko mrači i oblači danas je naše Sunce.

Car je go, ali to nije ništa u odnosu na go i bos narod.

Kad je u krizi, medved se pretvara da je mrtav. Srbin, da je živ.

Ratovanje sa susedima je iza nas. Odlučili smo da se okrenemo svetu.

Imam tvrdu stolicu i žalio sam se vladi. Zamolili su me da sačekam dok se predsednik ne vrati iz Brisela.

Slavimo Beograd. Slava mu!

Radnice koje zatrudne ostaju bez posla. Opasno je mešati posao i zadovoljstvo.

ZORAN T. POPOVIĆ: PREPARIRANJE

Australija je zemlja kengura, a i na našim ulicama primećen  je sve veći broj torbara!

Raspuštenica je ničija zemlja.

Smenjen je s mesta direktora kanalizacije. Mnogo je jeo govna!

Žao mi je nekih naših političara. Potucaju se jadnici, od jedne do druge vile na Dedinju!

U prvom poluvremenu primili smo pet pogodaka, Videlo se da su naši fudbaleri gladni golova!

Žene su njegova droga. Nikako da se skine s njih!

Odrali su me za porez kao mačku, pa sad mogu i da me prepariraju!


недеља, 6. јул 2014.

BOJAN RAJEVIĆ: KARIKA KOJA NEDOSTAJE

Da li spasioci na nudističkim plažama treba da budu obučeni?

Kad svi postanemo dio jedne velike evropske porodice, incesti će biti uobičajena stvar.

Metuzalem je superstar.

Mi moramo biti za stolom gdje se odlučuje o našoj sudbini. Neko mora i da poslužuje.

Skupa i firmirana odijela političara su roba s greškom.

Strijeljanje je izvršeno u zoru, ali to su bili samo rani radovi.

U lancu ishrane narod je karika koja nedostaje.

субота, 5. јул 2014.

MILAN TODOROV: REČENICE KOJE VOLIM (33)

Život je suviše kratak da biste pili loša vina.
(www. vinarijabt.rs)

ZORAN T. POPOVIĆ: PRVA BRAČNA NOĆ

Ja sam svakoj ženi bio drugi. Nijedna se zbog toga nije bunila!

Svi smo kao jedan pobegli s bojišta. Samo sloga, Srbina spasava!

Iz dugova ćemo se možda i izvaditi, ali iz govana nikad!

Prespavao je prvu bračnu noć, da bi mladoj udario čežnju!

Biti, ili ne biti? Ja sam za kompromis.

Kod nas vlada takva duhovna klima, da u njoj jedino uspeva pustinjska kultura.

Pronašli smo ostatke mamuta iz ledenog doba. To je vreme u kojem mi živimo!




среда, 2. јул 2014.

MILAN TODOROV: CVETANJE AGAVA

I agava procveta jednom u životu, samo Srbija nije te sreće.

O nama danas svi lepo misle. Šta će tek biti kad budemo pokojni?

Ministar se prepoznao u paroli „Pizdo, Kosovo si izdo“. On je Kosovo!

Bog čuva Srbe. A od Srbije je i on digao ruke.

Sve je stalo, samo deca revolucije rastu.

Ne dobijaju svi kriminalci zatvorsku kaznu. To je stvar slobobnog sudijskog uverenja.

Kriminalci ovde nisu obični stanovnici podzemlja, to su naši Andergraund građani.

RADE JOVANOVIĆ: NEVIDLJIVOST

Vlada je rešila da menja samo dlaku, a ne ćud. Biće čupavo!

Zadatak istorije biće da proveri kako je naš brod potonuo sa toliko praznoglavih!

Moguće je da su plate u EU veće. Ali naše su redje!

Političari se često zaborave u kafani. Misle da su u skupštini!

Mi smo narod koji ne uživa u tudjoj nesreći. Mi smo mazohisti!

Plakali smo masovno kad je Broz umro. Sa ovima nismo toliko  čekali!

Komisija je imala lak posao. Izabrani kandidat je imao najbogatiji dosije!

Nije problem Srbima oboriti nevidljivi avion. Nemoguće je vladu!

Narod je navikao na gladovanje... Trenutno su nam problem pekari!

Stanje se u poslednje vreme popravilo. Srećni smo što živimo u poslednje vreme!

Mi smo uprostili igru žandara i lopova. Može je igrati i pojedinac!

U Srbiji svaka negativna pojava ima svoje inicijale!




RATKO DANGUBIĆ: LEKTOR ZA UMRLICE

Pamtim ga sa kaubojskim šeširom, ali tada je bio gologlav. Povremeno bi se trgao, a onda trepnuo. Sav je bio sasušen, omalen, nalik na Hemfri Bogarta. Voleo je da nosi prsluk od odela i ispod njega kariranu košulju. Bilo je u njemu taloga otmenosti i zavodljivosti. Pa kada i ponavlja: „Ništa od svega ja ovde ne razumem.“  Neke rečenice je izgovarao gotovo šapatom, sa zagonetnim osmehom na licu. Otkinuo bi peteljku sa trešnje, bacio je u travu, a trešnju progutao sa košticom. Mislio sam kako mu je ta navika ostala iz detinjstva kada se ovde, davno, pentrao po drveću. Oči su mu, od starosti, utekle u glavu, ali umeju da zasvetlucaju. Odaje, i pored šarma, utisak isceđenog, potrošenog čoveka. Jednoga dana doneo sam mu izbledelu fotografiju iz drugog razreda, kada je imao osam godina. „To je bilo koju godinu pre nego sam s majkom, pred Hitlerov dolazak na vlast,  napustio Novi Sad“, rekao je. Moj pokojni deda Obren ostavio mi je u amanet da mu fotografiju vratim. On i deda su bili ispisnici i viđali su se u deset ili petnaest godina, ali su se i posvađali kada je Staljin pritisnuo Jugoslaviju. Deda Obren je umro jesenas, u dubokoj starosti. Kao deca su bili malo i drugovi, a njihovi očevi kumovali su jedan drugome, pričao je deda Obren. Ne jednom mi je deda pokazao ovu njegovu kuću, koju je poslednijih godina izdao izbeglicama iz Hrvatske, bez kirije, samo da je održavaju. Sedeli smo onda na tremu, ispred sobe koju je uvek čekala njega, i razgovarali kako je deda umro i kako mu je srce stalo u snu. Bilo mu je žao što dedi nije ispričao svoj život. Navodno, uvek je deda odlagao razgovor, valjda i zbog te glupe prepirke oko Staljina. Onda je drhtavim rukama uzeo kajsiju iz porcelanskog tanira i rascepio je: izvadio je košticu i bacio i nju u travu, a kasiju  pojeo. „Eh, znam ja tu priču da kasnije razgovaramo o tome ili ovome“, rekao je. „Sve nešto biće, biće, pa nikad ne bude“. On je povratnik iz Amerike. Ima  devedeset i četiri godine. Sedam-osam puta dolazio je ovamo na po pola godine, kako on kaže i nadao se da će ovde umreti, da svojima smanji troškove. Nije krio da je prvo bio rudar, a kasnije profesionalni kockar. I sada ne misli da se vraća, rekao je, čekaće da umre pod krovom kuće u kojoj se rodio. Ima lepe i ružne uspomene. „ Je li ti baš hoćeš da slušaš sve ovo?“ Onda je ponovo uzeo trešnju i uradio isto kao sa onim ranije. Uspomene mu malko liče na prosutu ogrlicu, sve je tu, ali razbacano, bez reda, rasulo se po podu. Umeo je i da slika, pa je naslikao grad Rino u pustinji u Nevadi, tamo prema Kaliforniji, rekao je, gde je proveo zadnjih trideset i devet godina i ta slika stoji na zidu. Ne umem da crtam ni blizu kako je crtala moja Indijankaiz Las Vegasa, rekao je. Svugde je ubacivao uzrečicu: „Neto nije ni blizu koliko je bruto.“ Imao je neobično ime, govorio je neobično i ne voli obične stvari, smejao se. Hteo je da napiše u dalekoj Nevadi memoare kockara, ali mu se nije dalo. Sedeo je povazdaan, od kada se povukao od kockarskih stolova, u restoranima svake vrste i lokao jeftino pivo. Na salvetama je zapisavao datume i događaje i sve je ovo ostalo u kutiji za Indijankin šešir u Nevadi. I te uspomene su zapisane potpuno kao njegove, navlaš, kakvim ih pamti, rekao je. Istovremeno je bio mističan i dostupan, kao i drugi isceđeni starci. Govorio je i ovo: „To su davna sećanja i davni ja.“ Od pre desetak godina on sumnja i da su to njegova sećanja. On ni biološki nije onaj koji je bio, rekao je oporim glasom. Više nije imao ni potrebe da sebi povlađuje. San mu je ostao da uradi kakav mural na zidu. I verovao je da će uraditi jednu sliku na svome tremu. Svoju umrlicu napisao je sam, imao je para da se plati čitava strana. Njegovu umrlicu odneo sam ja u „Politiku“, kako je on sročio. Pre uplate, kada je pročitala tekst, lepa mlada žena mi je rekla: „Ne ljutite se, ovde ima dosta jezičkih grešaka. Mora da se ispravi.“ Tako sam saznao da postoji i lektor za umrlice.

уторак, 1. јул 2014.

MILAN TODOROV: ZA SADA JOŠ NE

Znaš, priznala je Ela Veljku na drugom sastanku, šta me je privuklo tebi?
Da naručim još jedan konjak, pitao je Veljko umesto odgovora. U stvari, najradije bi izbegao odgovor. Ela je bila devojka njegovih snova. I to mu je bilo sasvim dovoljno. Objašnjenja, pa makar i iz njenih usta, bila su suvišna. Objašnjenja ponekad mogu sve da pokvare. Međutim, nije uspeo ništa da kaže. Konobar im je doneo još dva konjaka.
Deluješ tako sigurno, osećam da ću se uz tebe osloboditi svih svojih strahova, rekla je Ela i ispod kariranog kafanskog stolnjaka dodirnula mu butinu.
Možda ti delujem tako zbog ovog žestokog pića? –priznao je. – Uvek pijem kad se spoje tri kišna dana. Ne znam zašto.
Zar se i ti plašiš?
Ne, rekao je Veljko, ja se ničega ne plašim i pomilovao je po nadlanici, iako je žudeo da je pomiluje po štrčećim kruškastim grudima, a naročito ne sada kad imam tebe.


Sutradan su se probudili u isto vreme, oko osam, u Veljkovom krevetu.
Ela je tiho cvilela.
Odoh da skuvam kafu, rekao je Veljko ne obraćajući pažnju na njeno prenemaganje. Uostalom, nije ni znao kako bi zapravo trebalo da se ponaša u takvim prilikama, Ela je bila prva ženska u njegovom krevetu, odnosno prva u njegovom životu.
Kada se vratio sa crvenim šoljicama kafe na prohromskom poslužavniku, Ela je sedela široko raširenih nogu na ivici kreveta i zurila u svoj mobilni. Upravo je načinila snimak svog međunožja.
Da li te boli glava, pitao je. Odmah je shvatio da je to glupo pitanje. Ela je i dalje nešto prčkala po Ajfonu, ali je Veljku to izgledalo kao da neprestano zuri u svoje noge, zapravo u tačku gde se one , ispod malog zaobljenog trbuha, spajajaju u svilenkasto klupko.
Cvilenje nije prestajalo.
Kafa će ti  pomoći da se rešiš glavobolje, rekao je Veljko trudeći se da mu glas bude miran i siguran. Pomalo je o tome čitao u nekim dnevnim novinama, ali nije bio siguran da je savet upotrebljiv. Njega, naime, koliko se seća, nikada nije bolela glava.
Stavio joj je ruku na teme. Boli?
Ne boli me glava, rekla je Ela, nego me boli tu dole.I dodala: Koji si ti idiot!
Veljko je pognuo glavu i nasmejao se u šaku. Godilo mu je što mu ta devojka kaže da je idiot.Uvek se plašio da će prvi put ispasti šonja.
Pusti muziku, rekla je Ela.
Veljko je mahinalno uključio televizor, pa isključio.
Ela se namrštila.
Hoćeš još malo šećera, pitao je Veljko zabrinuto.
Ti si stvarno idiot, rekla je Ela.
Ovaj put njene reči nije doživeo kao kompliment. Izašao je na terasu i tek tada shvatio da je potpuno go. Srećom na terasama preko puta nije bilo nikoga. Kiša je prestala i videla se duga.
Da li mogu? pitala je Ela koja se iznenada pojavila iza njega sa mobilnim u rukama spremnim za fotografisanje.
Naravno, odgovorio je Veljko, samo požuri, duga za tren nestane.
Kada je završila on je upita šta je poželela dok je slikala dugu.
Ona je ćutala.    
Izvini, reče Veljko, možda previše očekujem od ove noći.
Da li se ti plašiš velikih nesreća? upita ga ona ponovo.
Nisam razmišljao o tome, rekao je Veljko iskreno.
Ja sam se još kao mala plašila rata. Tata i mama su bili divni i uvek bi, kad bih ih pitala da li će kod nas biti rata, po desetak puta na dan sam ih to pitala, a oni bi uvek isto odgovarali: ne ne i ne, kod nas nikada neće biti rata.
I onda je došao rat, ipak je došao.
Naravno da je došao, pa?
Tata je bio profesor engleskog i priznao nam je da ga je sramota da predaje engleski tih dana dok su nas bombardovali. Posle je opet predavao deci engleski kao da se ništa nije dogodilo, i onda ga je keva napustila.
Ćekaj, kako napusila? Samo tako, odjednom, iz nevezuše?
Da, otišla je u svoj rodni grad i posle se tamo udala za nekog čoveka.
Čekaj, udala se iako je tvoj otac, fini čovek, profesor, živ, zdrav, prav?!
Imala je četrdeset godina i otac je bio jedini muškarac koga je do tada imala u životu, poštovala i volela.
Možda ga nije volela?
O, ne! Voleli su se oni itekako...možda se i danas vole.
Zar to nije...kako bih rekao... neuobičajeno?
Ne, ona je samo bila razočarana. On je nju, razumeš li ti to, jednostavno razočarao. Učinio je nešto veliko i onda splasnuo i nastavio da živi kao da se ništa nije dogodilo. I ona je znala da se u njihovom životu više ništa značajno neće nikada ni dogoditi, ako ga ne napusti.Tako mi je rekla. I još mi je rekla da ja ostanem sa ocem, da brinem o njemu, jer mi ćemo uvek biti porodica.
Dobro, rekao je Veljko, trudeći se da shvati iako nije ništa shvatio. Sve je delovalo prilično nestvarno.
Ti mene nećeš nikada  napustiti, zar ne?
Ela je ćutala i snimala sada već prazno nebo.
Tako, rekla je, mislim da će biti dovoljno.
Za kolekciju tvojih želja? - pitao je Veljko i postiđeno počeo da oblači gaćice pa farmerke pa majicu.
Ne znam, rekla je Ela i obukla se, takođe, na brzinu.
Znaš, rekao joj je Veljko na vratima, mislim da ti nisi...
Normalna? pitala je Ela.
Zapravo mislim da nisam do sada voleo nikog ko je toliko osetljiv, rekao je Veljko i krenuo da je zagrli i poljubi.
Ona se izmakla i zamolila ga da se skloni sa vrata.
Veljko nije imao nameru da se skloni sa vrata, pogotovo što su to bila njegova vrata, vrata njegovog stana.
Ela ga je pogledala pravo u oči i nije prestajala da ga gleda ne trepćući u zenice.
Veljko je video kako se njene zenice šire do gotovo neverovatnih razmera i znao je da neće dugo izdržati da ne skrene pogled ili bar ne trepne.
Ja sam kukavica, ja sam prava muška kukavica, kukavac - pomisli Veljko. Kako sam mogao i za trenutak da pomislim da joj se dopadam, štaviše da sam je ubio od seksa?! Ovo žensko biće, ako je uopšte žena je u stanju sve da uradi. A ja, šta sam ja u stanju da uradim?
Osećao se kao da ga je ona pokupila na ulici, dovela u svoj stan, iskoristila i sada ga baca sa vrećicom smeća, onako kroz prozor sa šestog sprata.
Dok je padao, osećao je kako se guši u plastičnoj vrećici, zajedno sa trulm ostacima hrane i prokislog alkohola. Mogao je da pretpostavi kako se osećao Elin otac, osetljivi profesor engleskog jezika.
Razika je samo u tome što ja nisam profesor, nego đačić, glupi  ostavljeni pubertetija, pomisli sa rastućom ljutnjom u dnu stomaka.
Ela je i dalje stojala ispred hodničkih vrata ne pokušavajući da se sagne i provuče ispod njegove dlakave mišice.
Odmeravali su se. Kao dva poslednja stvorenja na svetu, pomisli on i glasno reče: Ili kao dva prva stvorenja na svetu, Adam i Eva.
Ona ga nije čula.
Nikada ne bih mogala da se udam za nekoga ko je kao moj otac, rekla je.
Zar ti ja ličim na tvog oca, pitao je Veljko, sada već popustljivije.
Ne, rekla je, za sada, još ne. Bar ja to ne vidim, rekla je i nasmešila se.
Vejko se nagnuo prema njoj, sklonio joj kosu sa očiju, uhvatio je oko tanušnog struka i, osetivši da se ona ne protivi, štaviše obgrlila ga je nogama, preneo je u sobu i, sada bez opiranja, ponovo prodro u nju.