уторак, 30. септембар 2014.

MILOŠ CRNJANSKI: VOJNIČKA PESMA



A šta je meni do tih mramornih dvora
tučnog ponoćnog sata,
što očima slepim odbijati mora,
sestri sramnoj od brata?

A šta je meni do velmoža u svili,
sa sokolom na ruci?
Otac mi je sebar što na točku cvili,
a kćer mi glođu vuci.

Baš ništa me za crkve duša ne boli,
za silnoga cara dom.
Za grčke ikone poleguša golih
u robovskom hramu dom.

Dao je njinoj duši oproštaj
guslara seljački poj.
U njivama mi je sahranjen lelek taj,
u prokleti večan znoj.

Nisam ja za srebro ni za zlato plako,
niti za Dušanov sjaj.
Ne bih ja rukom za carske dvore mako,
za onaj bludnica raj.


1918.

недеља, 28. септембар 2014.

MILAN TODOROV: TROSKOK

Policija je zakucala i na vrata poznatog kriminalca. I izvinila se ako smeta.

Policija ne samo da obezbeđuje okupljanja, nego i rasturanja masovnih skupova.

Amerika je trula iznutra, dok je kod nas ostvareno jedinstvo mesta i radnje.

Položaj Srbije u svetu je sve bolji. Znači, nije tačno da je kod kuće najbolje.

Ničija nije gorela do zore, ali vlast sve čini da ne bude restrikcija.

Kao uspešni menadžer, promenio je desetak kompanija. Sve ih je sahranio.

Oni koji su preskakali doručak, sada mogu da upražnjavaju i troskok!

петак, 26. септембар 2014.

SRPSKI AUTORI U SVETSKOJ ANTOLOGIJI AFORIZAMA

U Rusiji je objavljeno kapitalno delo "Antologija misli u aforizmima", na oko hiljadu strana, velikog formata, u kojoj se nalazi više od trideset hiljada aforizama, maksima, citata i misli naučnika, pisaca, državnika, filozofa i verskih lidera iz celog sveta.

U ovoj jedinstvenoj knjizi zastupljeni su klasici i savremenici, poput Aristotela, Cicerona, Konfucija, Lava Tolstoja, Maksa Vebera, Bleza Paskala, Frensia Bekona ili Marka Tvena, Umberta Eka, Milana Kundere, Jevgenija Jevtušenka, a njihove misli svrstane su u 15 velikih poglavlja - Život, Odnos prema životu, Čovek, Razum, Istina, Ljubav i brak, Društvo, Država, Politika...

U Antologiju je uvršteno i 56 srpskih autora: Aleksandar Baljak, Milan Beštić, Borislav Bogdanović, Radivoje Bojičić, Vladimir Bulatović Vib, Milovan Vitezović, Goran Gaćeša, Vuk Gligorijević, Zdravko Gojković, Ranko Guzina, Radivoje Dangubić, Vesna Denčić, Slobodan Dobrić, Dragan Jeremić, Miljenko Žuborski, Rastko Zakić, Nebojša Ivanštanin, Milan Ilić Maja, Rade Jovanović, Perica Jokić, Višnja Kosović, Petar Lazić, Dejan Lopičić, Iva Mažuranić, Ljubiša Manojlović, Ilija Marković, Tomislav Marković, Mitar Mitrović, Veselin Mišnić Lari, Aleksandar Mijalković, Filip Mladenović, Ninus Nestorović, Jovo Nikolić, Aleksandar Novaković, Dragan Ognjanović, Đorđe Otašević, Srba Pavlović, Milenko Pajović, Milan Pantić, Raša Papeš, Ranko Pivljanin, Zoran T. Popović, Milivoje Radovanović, Dušan Radović, Dragan Rajičić, Milan R. Simić, Slobodan Simić, Zoran S. Stanojević, Stevan Stojičić, Vitomir Teofilović, Milan Todorov, Zoran Tucaković, Brana Crnčević, Aleksandar Čotrić, Anđelko Erdeljanin i Slobodan Janković.


"Antologiju misli u aforizmima" priredio je ruski književnik Vladimir Šojher, a objavila je izdavačka kuća "Veče" u tiražu prvog izdanja od pet hiljada primeraka.

среда, 24. септембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: AFORIZAM JE KRATKI EKSPOZE

Ne mogu svi u ludnici da se predstavljaju kao Napoleoni i Hitleri. Glavni doktor je, na primer, samo običan Mengele!

Ne volim kad ljudi čačkaju po mom privatnom životu. Šta je briga policiju, da li sam ja opljačkao banku, ili nisam!

I mi konja za trku imamo, ali on jako teško trči, jer su mu na leđima i Kurta i Murta!

Poznajem je iz detinjstva. Zajedno smo se igrali  sa mojim Miškom!

Arbitar je dosudio penal koji niko nije video, jer je za to plaćen !

Pobegla mi je misao i otišla u aforizam.

Konkurisao sam za nacionalnu penziju. Kažite mi koga treba da ubijem.



RADE JOVANOVIĆ: STIMULACIJA

Ne može Srbija nikada biti zatvor. U zatvoru imate obezbeđen stan i hranu!

Dačićev SPS je odavno zaboravio Vođu. Za razliku od Srba koji  nisu bili u SPS!

Više verujem štampanim medijima nego televiziji. Na TV slažu dok trepneš!

Vlada je pozitivno uticala na rast broja TV gledalaca. Trećina Srbije je bez posla!

Vlada stimulativno deluje na samoubice. Većina od njih proučava vladine programe!

Anahrona je teza da je Srbija velika tajna... Danas je samo tajna!




уторак, 23. септембар 2014.

BOJAN RAJEVIĆ: IZDVOJENA PODRUČJA


Hrana koju jedemo nije bezbjedna. Svako može da nam otme zalogaj iz usta.

I plagiranje naučnih radova je bavljenje naukom.

Izdvojili bismo sredstva iz budžeta za ugrožena područja, ali ona ne vole da se izdvajaju.

Ko je ušao pod krov vladajuće partije, nije bez krova nad glavom.

Koliko smo bogato društvo znaćemo odmah nakon donatorske konferencije.

Lopovi ono što ukradu ne dijele sa vlašću. Računaju da je od toga da im daju ribu bolje da ih nauče da sami pecaju.

Na Kosovu rastu i božuri i trnje. Suživot, dakle, postoji.

Odani vladi ne služe ničemu drugom.

Političari stalno vise na bilbordima. Nije ni čudo što se tako dobro prodaju.

Svaki naš trud pao u vodu istiskuje onoliko vode koliko je bilo truda. Ni kap!

Troškove za razonodu sveli smo na minimum. Jedino se o svom jadu zabavljamo.


недеља, 21. септембар 2014.

RATKO DANGUBIĆ: FOTELJA NA BRODSKOM PODU

Kako mi se čini prilično čudnim da sam se iznuren ugnezdio u plavoj fotelji, u kojoj je pokojna majka sedela, i uzeo da čitam njen dnevnik. Oduvek sam u trenucima kolebanja stremio da se izolujem, da budem u prošlosti ili mutnom danu koji tek treba da dođe. Ovo je soba u kojoj je i majka radila, odmarala, pila čaj, čitala i pisala u svesku misli. Ona je uvek volela da stvari planira. Pomislio sam da nema potrebe da ovo radim kako radim, ali sam skoro shvatio da je majka dnevnik i ostavila da mogu da ga pročitam. Jedva da sam uspevao da se probijem kroz hrpu misli koji su osporavale da ovo radim. Ravnodušno sam, s vremena na vreme, zurio u stvari koje pune i krase sobu.Taj dnevnik su mrvice misli, nadanja i strahovanja. Koliko mi uopšte znamo o prošlosti predaka? Jedva da sabijemo njihov svet u nekoliko „mrtvih slika“, glasova, razgovora, događaja. Toliko je nama o njima ostalo. Dnevnik sam nasumice otvorio i ovo je deo koji se odnosi na vreme dve godine pre nego sam se rodio, i pun je bizarnih, suvih  misli.
Sinoć smo ja i sestra napravile nešto loše, pisala je majka, i sada ceo dan  patim. Našle smo u ostavi malog-malog miša, jedva da je bio dug bez repa kojih pet santimetara. Nije mogao još ni da ide-toliko je bio sićušan. Verovatno je bio star kojih dan-dva. Nazvale smo ga „mali fantom“. I napravile smo onda tu glupost. Ostavile smo ga pod starim hrastom koji je u ogradi prema vili Guberina. U glas smo obe rekle da u vili ne smemo imati miša. Sestra je dugo držala u ruci lopatu s kojom je miša prenela u dvorište. A popodne je počela da lije kiša i nas dve smo krenule odmah da tražimo „fantoma“, ali njega nije bilo gde smo ga ostavile. Možda ga je kakva mačka smazala, jadala se sestra. Posle smo se dobro kajale što ga nismo stavile u kartonsku kutiju. I sada me grize savest. Bio je sasvim mali i bespomoćan. Takve brige imam satima i to me drži ozbiljno. Sestra mi je rekla, da bi me razveselila, da su zaljubljeni sentimentalni, pa da i ja preterujem. Ona je aludirala na moju ljubav prema Kosti. Takva je Marija. Kako drugačije ovo i da objasnim.

Sinoć sam pojeo komad tvrde kobasice koji mi ne dozvoljava ovo celo jutro da se udaljim od toaleta. Supruga mi je u prolazu dobacivala kako sam potrošio rolnu WC papira. Njeno saznanje je samo povod da mi se ruga i da me uznemiri. Oko jedanaest sam navukao preko glave pohabani džemper i osetio sam kako niti pucaju. Nije mi bilo toplije, ni bolje. Onda sam mislio kako sam džemper obukao sto puta i niti nisu ranije popuštale. Sedim u toj sobi koja ima stari brodski pod, postavljen kada sam imao jedva godinu dana. Znam koliko je star, jer je majka govorila da sam na njemu prohodao. I nastavio sam da čitam tanki dnevnik. U sobi vlada neka polutama. Osećam kako mi majčine uspomene klize kroz prste. Odlučio sam se da upalim vatru u kaminu. Ta soba je i pravljena da se u njoj cela porodica okuplja, tu obeduje, razgovara uz vatru i lepu muziku s gramofona, govorila je baka Magdalena. Zazvonio je telefon i krenuo sam da dignem slušalicu. Preko trulog poda preleteo je miš, pa sam se nasmeja: mi nemamo mačku.

субота, 20. септембар 2014.

MILAN TODOROV: ŠERPA

Opevali smo sve svoje istorijske poraze a sve više sluha imamo i za poteze sadašnje vlade.

Jutro je pametnije od večeri, ali šta vredi kad smo mi oni stari.

Prvo je kupio fakultetsku, a onda i diplomu srednje, pa osnovne  škole. Hteo je da sve bude regularno.

Šerpa u koju su građani lupali pre demokratskih promena je kao nova. Retko se omasti!

Nisam ja rekao što sam rekao, nego mi je to stavljeno u usta.

Zbog sve lošije ekonomske situacije u društvu, pripadnice najstarijeg zanata su odlučile da masovno izađu na ulice.

среда, 17. септембар 2014.

RADE JOVANOVIĆ: PAMETNIJI POPUŠTA

Tajkuni nisu nikad bili politička stranka. Zato su plaćali najveću članarinu!

U nas niko više ne počinje štrajkove glađu. Nema šansi da ih okonča!

Vlada mišljenje da smo mi Srbi lud narod. Mada to nedovoljno koristimo!

Oduvek smo bili u zabludi da su u TV mali ljudi. A u stvari su ispred TV!

Zatvoren je nezavisni radio zbog slabe slušanosti. Nije slušao premijera!

Naša poreska politika ima bogatu tradicju. Baštini metode Proklete Jerine!

Možda će sutra biti bolje... Ali odmah se vraćamo na stara dobra vremena!

Policija najčešće koristi isključivo inicjale kriminalaca. Da se pošteni građani ne iskompleksiraju!

Naša vlada je tolerantna prema građanima. U Evropi je nedopustivo da ovoliki broj ljudi gladuje!

Odlučili smo da ipak i dalje izvozimo pamet u Evropu. To je jedini način da EU popusti!




недеља, 14. септембар 2014.

MILAN TODOROV: SKRAĆIVANJE DANA

Posle mene potop. Dakle, ja pa ja.

Ne može Srbin da zamisli život u ritmu muzike za ples, ali može uz vojničku trubu.

Naša zemlja se nalazi na ivici bankrota, ali sa unutrašnje strane.

Izgubili smo kompas, narodu je ostala samo igla.

Čovek je postao od običnog majmuna, a političar od majmuna sa pravom glasa.

Sada noć pada znatno ranije. Čim ustanemo!

RATKO DANGUBIĆ: KRATAK LET

Isleđivanje je pokazalo da su islednik i ispitivani imali teško detinjstvo, pa se isleđivani rasplakao.

Ovde je Bog davno rekao laku noć. Od tada nam san ne dolazi na oči.

Kod nas duh izlazi iz boce i ulazi u bocu bez prinude. On sam je demokratija.

Vlast je zaposlila i Kurtu i Murtu. Sada su porasle šanse da i njihov konj uđe u parlament.

Ovde niko nije ostao gladan, ko je znao vlasti da se uvuče u guzicu.

Ceo život mi je proleteo kroz glavu. Bio je to kratak let.


ZORAN T. POPOVIĆ. REDIZAJNIRANA ISTINA

Prokockao je svoju životnu šansu. Mogao je da bude čovek!

Srbija ima oružje za masovno uništenje. To su naši političari!

Mi znamo kad treba da klečimo, a kad da puzimo, i svet to ume da ceni!

Ugled Srbije u svetu neprestano raste, da to počinje da smeta našim nacionalnim interesima!

Kad ne skreneš na vreme, čitav život se trudiš da ostaneš normalan!

Šarena laž je redizajnirana istina!



VASIL TOLEVSKI: AFORIZAM BEZ REČI

Nije problem što nam je država ludnica. Problem je što nam ludaci prepisuju recepte za bolji život.

Napisao sam veoma kritički aforizam o Vođi. Ujedno, to je i prvi aforizam u svetu koji je bez reči!

Kad je tonuo Titanik nije bilo naših ljudi. Tako da nam ovo danas dođe kao premijera!

Naši pastiri su pobrkali stvari. Izabrali smo ih da nas čuvaju, a ne da nas muzu.

Ne možemo jesti svaki dan. Jelo nije turska serija.

Nije nam suđeno da imamo zdravu politiku. Sve dok ne presudimo bolesnicima na vlasti.


петак, 12. септембар 2014.

SVAKODNEVNI ŽIVOT TINEJDŽERA U RS

Živim u ulici "Stanislava Galića" (doživotna robija), a idem u školu "Biljana Plavšić" (11 godina zatvora)... Svako jutro ja i moja drugarica Jelena, koja živi u ulici Momira Nikolića (osuđen na 20 godina zatvora) broj 69, zajedno idemo u školu. Da bi došli do škole moramo da pređemo aveniju Radoslava Krstića (osuđen na 35 godina zatvora) i parkić Ljubomira Borovčanina (osuđen na 17 godina zatvora)... Živim u ulici Stanislava Galića broj 92 (doživotna robija). To je jedna mala ulica u našem gradu u kojoj nema mnogo automobila i mi djeca možemo da se po cijeli dan igramo bez straha da će nam se nešto desiti. Ja i moji drugari smo odlični učenici i želimo da upišemo srednju školu „Momčilo Krajišnik“ (osuđen na 20 godina zatvora), ali moramo da imamo sve petice tj. da budemo „Vukovci sa Vučijaka“.Nakon škole idemo na trening, treniramo ritmičku gimnastiku, u klubu „Duško Tadić” (osuđen na 20 godina zatvora) i mi smo šampioni Republike Srpske i vicešampioni Velike Srbije.Naravno bićemo mnogo bolji kada se izgradi sportski kompleks „Radovan Karadžić“ (suđenje u toku) sa olimpijskim stadionom „Ratko Mladić“ (suđenje u toku). Ja sam član i izviđačke čete „Radoslav Brđanin“ (osuđen na 30 godina zatvora).



(Anonimni komentator u beogradskoj Politici.)

среда, 10. септембар 2014.

RADE JOVANOVIĆ: POSVEĆENOST

Država koja ima ovakvu omladinu ne sme da dozvoli kašnjenje penzija!

Kad mi stigne prva polovina penzije, odmah počinjem da trošim drugu!

Plašim se da budem svedok. Nisam siguran da sam video ono šta treba!

Ne razlikujemo tajkune od političara. I tajkuni su se naglo obogatili!

Mlađi ljudi sve češće posećuju crkvu. U mom selu su je obijali tri puta!

Ja uredno perem zube posle jela. Ponekad i dva-tri puta nedeljno!

Otkad sam eliminisao dva dnevna obroka, imam više vremena da se posvetim sebi!


понедељак, 8. септембар 2014.

RATKO DANGUBIĆ: KADA LOLE IZMISLE PAROLE

Čamci za spasavanje su potonuli zajedno sa brodom. Bili su nerazdvojni.

Svako može da osvoji medalju za Srbiju, ali jedan je predsednik koji treba to da čestita.

Svi ti koji su dugo jednom nogom u grobu treba da dobro razmisle kako bez potrebe zauzimaju mesto nekome ko bi tu morao da se nađu sa obe noge.

Nama je suđeno da izgubimo svaki rat u miru, jer mi u miru ne umemo da ginemo kao ljudi.

Nama ne trebaju ovakvi minstri finansija. Pa mi i bez njih znamo da nemamo para.

Ovde je odzvonilo i državi i crkvi. Sada obe mogu da uzmu konopce i da ih upotrebe za druge potrebe.

Mnogi delovi naše teritorije su neobeleženi, jer su tamo minska polja.

Pisci moraju da shvate da aforizam treba da bude kratak. I moraju da se trude da neke stvari i prećute.

I ja bi voleo da me pogleda Bog. I ne mora on ni da ide dalje od toga.

 Brine me jedna stvar: ne mogu da se setim da li su Sodoma i Gomora bili na vodi.

Granice naše zemlje ne samo da su nepromenjive nego ih nigde i nema.

Penzija mi jeste i nije mala. Mogu da vam kažem nešto određenije ako preživim do prvog.

Ova zemlja nastavlja i dalje da propada. I nije tome uzrok slobodan pad.

Ne mogu više da trpim i ćutim. Moram da napravim promenu: da ćutim i trpim.

Ministar ima specifičan sukob interesa. Ne može da se odrekne ni ljubavnice ni supruge.

Ovaj narod luta od nemila do nedraga. I sve su to oni koji su ga godinama vodili.

Parole govore dosta, ali policija očekuje da će demonstranti u policiji reći mnogo više.

Bolje je da ti i crna mačka pređe put nego tenk.

Ovde je đavo uvek dolazio po svoje kada ničega nije bilo.


недеља, 7. септембар 2014.

MILAN TODOROV: MISTERIOZNI SLUČAJ ELISE LAM (mala škola kadriranja)

Žena

Na fotografijama nastalim u vreme atentata na američkog predsednika Džona Kenedija 1963. godine prikazana je žena koja sama fotografiše, dok ljudi oko nje beže u zaklon. FBI je tražio tu ženu, ali njen identitet i te fotografije koje je snimila nisu nikad pronađeni. Njen suprug tvrdi da su do tada imali skladan i srećan brak uprkos njegovim povremenim vanbračnim izletima.

Svetla

Tokom godina, na fotografijama snimljenim u norveškoj dolini Hesdalen, pojavljuju se neobična i jarka svetla. Sprovedene su brojne studije kako bi se objasnio taj fenomen, ali naučnici i dalje traže objašnjenje za činjenicu da ljudi koji dugo gledaju u ta svetla jednog dana napuštaju svoje domove i odlaze u daleke, njima do tada nepoznate zemlje gde žive krajnje bedno do biološkog skončanja.

Morsko čudovište

Par turista 1964. godine uočio je neobičnu pojavu koja je plivala prema njima u zalivu. Imala je oblik ogromnog punoglavca, dužine oko 25 metara. Nakon što su snimili nekoliko fotografija,  stvorenje je otvorilo svoja usta i progutalo ih.

Uljez

Muškarac koji je 1964. godine u Velikoj Britaniji fotografisao svoju kćer, nakon što je razvio fotografije primetio je čudnu pojavu – muškarca koga će ona upoznati tek deset godina docnije i za koga će se, uprkos velikom otporu roditelja, udati posle samo mesec dana poznanstva. Tvrdi da niko drugi nije bio u blizini dok je snimao fotografiju, a stručnjaci iz kompanije Kodak potvrdili su da fotografija nije menjana.

Duhovi

Ovo je jedna od prvih i retkih fotografija koja prikazuje duhove, a snimljena je 1924. godine na američkom brodu "Watertown". Navodno se radi o dvojici mornara koji su nedugo pre fotografije umrli na moru u prilično bizarnim okolnostima, a potom su se njihova lica pojavljivala na površini vode što su mogle da vide samo sasvim mlade, nevine devojke.

Porodični portret

O ovoj fotografiji postoji vrlo malo informacija, osim da je obitelj Kuper uselila u novu kuću te su snimali porodični portret. Nakon razvijanja fotografije, nikoga na njoj nisu prepoznali.


Makaze

Ova slika je snimljena 1919. godine na dan sahrane jednog člana eskadrile, Fredija Džeksona. Na gornjem obodu fotografije, iza zadnjeg reda vojnika, nazire se vrh velikih makaza koje potom seku jednog po jednog vojnika na slici.


Lift

Ovdje nije reč o fotografiji, već video snimku iz lifta kojim se vozila Elisa Lam pre nego što je zauvek nestala. Njena smrt se ne dovodi u vezu sa bilo kakvim nasiljem, nesrećom ili upotrebom droge odnosno alkohola. Na snimku se vidi kako ulazi u lift i ponaša se sasvim prikladno mestu i vremenu, nakon čega počinje sve brže da maše rukama a zatim se njeno telo polagano podiže i odleće u nepoznatom pravcu.

субота, 6. септембар 2014.

MILAN TODOROV: KOJI JE DANAS DAN

Dve palme na otoku sreće....pevušio je celo jutro Igor Šantić,  ne znajući u prvi mah otkud mu te pogrešne reči i zašto mu ta melodija sada navire u sećanje, kada ga muzika nikada nije posebno zanimala. Štaviše, smatrao je da uopšte nema sluha i zato je još kao vrlo mlad patio i crveneo se na igrankama a kada bi prišao nekoj devojci i odveo je na podijum za ples dešavalo mu se da je nehotice očepi ili bi se prepustio da ga ona vodi sve vreme igre što je u sebi doživljavao kao potpuni poraz.
Dve palme na otoku sreće i vetar što zavija celu noć, pevušio je, ne znajući otkud sad taj vetar u stihovima. Verovatno se uselio u njegovu glavu, pošto je stvarno duvao celu noć, onaj gornjedunavski vetar koga su kao klinci u Podbari zvali Kurati Janoš, jer je dolazio odozgo, sa severa, iz pravca Mađarske. Postojao je i drugi, manje ćudljiv i manje depresivan vetar koji se zvao Pičata Kata. On je, mislili su svi klinci tada pa i Igor, naš vetar, samo nisu znali zašto je ženski ako dolazi iz grotla moćnog Đerdapa, odnosno sa litica surovih rumunskih Karpata. Činilo im se da se sa Pičatom Katom stvarno otvara beskrajna rumenkasta rupa svemirskog sladostrašća i prepričavali su stare lokalne legende prema kojima mladi ljudi lišeni bladodeti seksa, naročito na duže vreme, polude kad, iznenada u noći mladog meseca, zagudi obdarena Katica i pomrsi im moždane vijuge.
Sada je duvao gornji vetar, koji ga je izluđivao na jedan sasvim drugi način, terajući ga da misli o ružnim stvarima, o učestalom jutarnjem kašljucanju, o smrti i boleštinama i nekoj velikoj prljavoj vodi koja nadire sa svih strana - umesto da misli o psihologiji žena, tako omiljenoj mu lektiri.
Do juče je još razrađivao svoju tipologiju ženskih imena i došao do, kako je smatrao, neoborivog i nesumnjivog zaključka da karakter ženske osobe u dobroj meri određuje ime koje ta osoba nosi.
Da, ime, ma koliko izgledalo da je nevažno, Igor je poput starih Latina verovao da ime određuje sudbinu, odosno omen est nomen ili obrnuto, slab je bio sa latinskim u Isidorinoj gimnaziji, ali u svakom  slučaju ime je, slutio je,  znak sudbine. Tako su u njegovoj nomenklaturi ženska imena, rangirana po bolećivosti prema muškoj pohoti, bila ispisana u dve duge kolone. Na jednoj strani su bila radodajna imena ( Dana, Radoslava, Jugoslava, Divna, Tina, Drenka, Momirka, Anica, Svetlana, Julija...) a  na drugoj bezdušna, ponosita odnosno nedodirljiva, nepotkupljiva i zato baš često tako neodoljiva: (Lea ,Marija, Simona, Branislava, Ljiljana, Verana, Ema, Nela, Jelena, Brigita...).
Ime Isidora u svakom slučaju se visoko kotiralo na drugoj tabeli ili listi žena koje nije imao jer nije ni mogao da ih ima. Zapravo, uvek mu se činilo da je Isidora na granici i da je samo gospodin slučaj odlučivao o vezama između njihovih života. Igor je to obično svodio na teoriju izneverenog očekivanja a ta njegova teorija se uglavnom svodila na dve proste mada poslovične reči: brzina i blizina. U slučaju Isidora uvek je bio prisutan samo jedan elemenat Igorove teorije.
Kad bolje razmisli, to sa Isidorinom palmom očigledno nije bilo stvar slučaja, nego nešto što bi se moglo nazvati predosećajem, odnosno intuicijom.
Isidora ga je, naime, zamolila još pre nekoliko dana da svrati do nje na Avijatičarsko naselje i pomogne joj da unese ogromnu palmu iz dvorišta u kuću.
I tako je skovao plan da iskoristi situaciju u kojoj će se naći kao blizak poznanik iz davnih dana.
Isidora je, naime, bila njegova školska drugarica, u gimnazijsko vreme i u nju je bio zaljubljen u svim razredima gimnazije, ali neutešno, jer je ona tada bila strašno zgodna riba, sva naerotizvana, malo punija i  malo vulgarnija u pojavi nego što bi trebalo da izgleda jedna gimnazijalka matematičkog smera od sedamnaest godina, ali napredna u svakom pogledu, kako se tada govorilo, što nije izmaklo pogledima starijih mladića, već studenata, tako da u to doba sramežljivi Igor  nije imao nikakve šanse, osim da je posmatra ispod oka i docnije svoju oskudnu mladićku maštu nadopunjuje nekim samo njemu jako važnim detaljima poput bljeska žabice za čarape na Isidornoj butini koja bi se slučajno otkrila kada ustaje da odgovara gramatiku na času francuskog jezika.
Pomišljao je na to kako bi sada mogla da izgleda. Svakako da nije ostala ista. Uostalom, ni on više nije bio onakav kao pre dvadeset godina. Pretpostavljao je da se toliko ugojila da su sve njene fizičke prednosti, počevši od grudi broj pet do oblih kukova, sada postale njene očite mane.
Šta ako je ogrubela i poružnela?
Pa, ništa! Stvarno, ništa!
Zar on, govorio je sebi, ne bi mogao imati i jednu pravu drugaricu u životu? Prijateljicu bez seksa.
Naravno da bi. I tako se Igor obavezao, silom prilika, da neće kidisati na Isidorinu pohotnu lepotu, jer takva Isidora više ne postoji.

Nije je pitao odakle mu broj njegovog telefona kada ga je nazvala. Potpuno je bio zatečen, zapravo je zaboravio da je ona ikada postojala u njegovom životu. Uostalom, on nije odlazio nikuda iz ovog grada a ona svakako jeste. Njegovo ime, u stvari ime njegovog oca na koga se vodio telefon i posle očeve smrti, nalazilo se u poštanskom imeniku. Pitao je samo, kao da se unapred podrazumevalo da će doći, kada želi da dođe.
Pa, rekla je i zastala kao da nešto smišlja, mogao bi, recimo,  da navratiš u osam. Ako si slobodan?
Učinilo mu se da je poslednja rečenica pomalo dvosmislena. Ipak je samo rekao: Tako rano?
Misliš, kasno? – upitala je Isidora.
Tada je shvatio da ga poziva da dođe u dvadeset časova, uveče.
Ne, nije kasno – rekao je. Nikad nije kasno za mene – pokušavao je da bude duhovit.
Osetio je tenziju u pauzi koja je usledila, pa je brzo dodao:
Ionako nemam nekih obaveza...
Isidora je ponovila: Unećemo palmicu i, ako si raspoložen, popiti čašu vina.
Umesto cveća, donosim vino! Reci samo, pitao je Igor, da li piješ belo ili crno vino.
Meni je svejedno...
Onda, belo. Od crnog ume da zaboli glava.

Tako su se dogovorili prilikom njenog javljanja. Osim toga, dogovorili su se da se čuju još jednom, za svaki slučaj, ukoliko dođe do nekih promena u rasporedu njihovih obaveza.
Sada, kada je doneo odluku da će mu ona, Isidora, biti samo drugarica, što je zapravo uvek i bila, a podstaknut idejom o njenom, svakako, na gore promenjeno izgledu posle dvadesetak godina, on čvrsto odluči da ne ode.
Sedećeš kod kuće Igore, govorio je sebi i kao i svako veče surfovati po internetu uz kikiriki i limenku hladnog piva. Naravno, isključićeš telefon. Ne, u stvari, što bi isključivao telefon? Ona neće zvati. Bilo bi to ispod njenog dostojanstva. A ako baš i bude nazvala izvinićeš se i reći joj istinu.

Ipak, sutradan tačno u pet minuta pre zakazanog vremena, sa bocom belog sovinjona u crnoj ukrasnoj vrećici, pozvonio je na njenim vratima. Iz kuće se ništa nije čulo. Pozvonio je još jednom, opet ništa. Hteo je da se okrene i ode, kad se začuše koraci. Na vratima se pojavila Isidora kakvu  pamti iz mladih dana, samo naravno starija. Izgledala je kao Isidorina majka, koju je jednom upoznao. Zamalo da je upita da li je Isidora kod kuće.
Uđi, rekla je, odneće te vetar koliko si mršav!
Kako si mogao da pomisliš da sam moja majka? – pitala ga je pomalo ljutito posle, pošto su uneli palmu i ležali na trosedu ispod nje. Ona prekrivena ćebetom do grla, a on bez ičega na sebi.
Jebiga, rekao je, kad sam iskren. To će me dotući jednog lepog dana.
Onda mu je priznala da se i ona plašila njegovog izgleda kada ga, posle dugog vremena, bude ugledala.
I? – pitao je on znatiželjno.
Pa, ništa...pomislila sam da uvek možemo da budemo dobri prijatelji ako ništa drugo.
Zar to nismo? – nasmejao se i uvukao svoju dugu dlakavu nogu ispod njenog ćebeta.

Ali, ništa od toga se zapravo nije desilo. Kada su uneli palmu već je počela sitna septembarska kiša. Zatvorila je sve prozore osim onog u kuhinji.
Spremila sam nam brzu hranu – doviknula mu je dok je otvarao vino. Pogodi, šta imamo za večeru?
Ne znam zaista, ali nešto divno miriše.
Zec u vinskom sosu!
Dok su jeli tog zeku, koji je ipak bio malo pretvrd, Isidora je stalno povlačila nagore izrez svoje pretesne crne haljine u bezuspešnom pokušaju da sakrije otežale grudi u koje je Igor nesvesno piljio.
Posle, kada su popili i drugu bocu vina, ne baš istog kao ono što je Igor doneo, nego malo zaslađenog i sa tragovima plutanog čepa, on reče da bi trebalo da ide.
Kako ćeš da voziš u takvom stanju? – zabrinula se Isidora. – Bolje je da prespavaš ovde. Spremiću ti ležaj. I dodade: Ispod palme.
Važi se, reče Igor, još nikada nisam spavao u nečijoj uspomeni.
Da znaš, ni ja – odgovori veselo Isidora donoseći mu posteljinu. Na kraju krajeva ne mora baš sve da se svede na goli seks, zar ne?
Ne mora, potvrdi Igor. Osećao je gorušicu u grlu.
Za svaki slučaj, reče Isidora gaseći svetlo,  zaključaću vrata svoje sobe. I zatim dodade još strogo: Nemoj da ti slučajno, Šantiću, nešto ružno padne na pamet.
Igoru je opet ličila na majku, ali njegovu.

Sledećeg jutra uopšte nije znao kako je te noći stigao kući.
Da li je odmah ustao kada je začuo ključ u vratima Isidorine sobe ili se probudio u neko doba i oteturao iz njene kuće?
Izvesno je samo da je sada bio u svojoj, odnosno očevoj garsonjeri na dunavskom keju, odakle je pucao pogled na  vojničku pekaru u staroj austro-ugarskoj tvrđavi i gole krošnje vrba i topola oko nje koje se povijaju pod udarcima Kuratog Janoša. Stojeći pored prozora, u toplini sobe imao je osećaj da je na pustom ostrvu usred Atlantskog okeana, toliko pustom da pre njegove tu nije kročila noga nijednog živog stvora koga bi mogao jednostavno da upita: Izvinite, koji je danas dan?  Da li je danas juče ili sutra?



ZORAN T. POPOVIĆ: JUTRO POSLE

Biće to velika sahrana, jer ima mnogo onih koji bi voleli da ga vide mrtvog!

Jutro bi bilo pametnije od noći da nisam mamuran.

Oni građani koji smatraju da narod treba da se pita za sve, često se pozivaju na informativne razgovore!

Pop je zaradio pare na sahrani. Dok jednom ne smrkne, drugom ne može da svane!

Umro je jedan veliki radnik. Otišao je na zasluženi odmor!

On nije kupio diplomu. Njemu su je poklonili, samo da ga više ne vide na fakultetu!


петак, 5. септембар 2014.

MILAN TODOROV: SISTEM

Nekad je u našem ludilu bilo sistema, a sada je obrnuto.

Nemamo šta da izvezemo u Rusiju, jer onda ne bismo mogli da hranimo pola Evrope!

Aganlija, Kučuk Alija, Mula Jusuf i Mehmed Fočić Aga skidaju kapu našem Kurti i našem Murti.

Paradu ponosa će štititi policijski kondom.

Srpski ministar privrede je ministar bez portfelja.

Ko je prvi počeo? – upita Eva Adama posle izgnanstva iz raja. I tako je nastao pakao.


среда, 3. септембар 2014.

RADE JOVANOVIĆ: NOVAC LEŽI NA ULICI

Koliko je Srba moralo da izgine u ratovima da bismo danas u miru mogli da gladujemo!

Ukoliko novinar dobije unapred premijerove odgovore, može da mu postavlja pitanja!

Mi Srbi se nikad nismo opredeljivali za šargarepu. Turci su morali da nas nabijaju na kolje!

Vlada deli sa narodom i dobro i zlo. Samo što ona ima pravo prva da bira!

Srbin više neće pucati na Srbina. Ne dozvoljava mu standard!

U Srbiji pare leže bukvalno na ulici. Potrebno je samo radnike izvesti na ulice!


уторак, 2. септембар 2014.

ZORAN T.POPOVIĆ: KREČANA

Plaćeni ubica je povećao cenu svojih usluga, za porast troškova života.

Nije tragedija kad vam prvi komšija spava sa ženom, već što i drugom rastu apetiti! 

Nekad smo gledali u pasulj, a sad budućnost čitamo iz praznog tanjira!

Vlada koja pokušava da balansira između Istoka i Zapada, misli da je Tito još živ!

U nas Srba, još jedino radi krečana!

Kod nas je bogat svaki onaj, koji ne prima socijalnu pomoć!

Roditelji uče decu da ne lažu, pokazujući im ličnim primerom koliko je to ružno!

Obesio se jedan penzioner, ali kako reče jedan predstavnik PIO fonda, jedna lasta ne čini proleće!




понедељак, 1. септембар 2014.

MILAN TODOROV: KLAVIR

        Otkako zna za sebe Uroš se užasavao prigušenih šumova. Čisti i jasni zvuci poput zvonjave telefonskog aparata ili zvonca na dečjem biciklu, nisu mu smetali. Ali, nije mogao da podnese šum dizel valjka za sabijanje betona. Čak ni kad je mašina bila u praznom hodu, kao što nije trpeo jednolični zvuk koji je proizvodio frižider u kuhinji. Kada bi išao u školu žalio se da ga glava boli od saobraćajne buke.
        Kada su ga odveli kod lekara, ovaj je brzo i nepogrešivo zaključio da je Uroš zdravo, ali hipersenzibilno dete.
        Majka se rasplakala.
Otac je, glasom koji nije trpeo protivljenje, saopštio ženi da treba da je srećna što im je sin zdrav, jer on najbolje zna kako je strašno kada nije tako. Urošev otac je radio u bolnici, kao ložač i trebalo mu je verovati.
       ...       
         Klavir komšinice Bele, izdvajao se u u Uroševoj svesti od ostalih zvukova. Bilo je to nešto drugo. Bila je to harmonija kosmosa, u  njegovim dečačkim ušima.
        Uvek bi sa ogromnim interesovanjem slušao kako gospođa Bela prebira po crno belim dirkama ogromnog tajanstvenog  bečkog Biznidorfa.
         Seća se kada je majka, zadivljena njenim muziciranjem, pitala gospođu Belu da li ona to vežba za nekakav nastup, koncert ili slično.
         „Ne“, rekla je gospođa Bela, „užasavam se rđe. Da povremeno ne razdrndam ove žice, one bi, za godinu ili dve bile pojedene korozijom“.
         Uroš se takođe užasavao gvožđa koje truli. Mogao je da ga čuje, taj neumorni rad hiljadu nevidljivih crvenih pacova korozije u elegantnom, crnom, lakiranom trbuhu Biznidorfa.

...
      
        Prvog mrtvaca Uroš je obrijao u svojoj šesnaestoj godini.
„Zvrk“ – oslovio ga je tada otac imenom kojim ga je zvao kad je bio mali.Video je senku zazora u njegovim očima. – „Mrtvi ne ujedaju. Veruj mi“.
        „Da li je on stvarno mrtav“? – pitao je Uroš.
        „Ne treba da sumnjaš u to nimalo! Ovde dolaze samo takvi“! 
        Sada je već radio u bolničkom krematorijumu.
        Sve je bilo bešumno.
        Pena koju je nepoznatom usukanom starcu naneo na lice mirisala je na čaj od zove i vlažnu barsku travu, a iz tube je umesto da šiklja smireno i ravnomerno isticala kao da je već sasvim  potrošen onaj sadržaj gasa u tubi koji penu pod pritiskom istiskuje.
        Potom je naneo pastu za brijanje na to mršavo, ukočeno lice, ne dodirujući ga ničim, osim četkom. Otac je sve vreme stajao iza njega i posmatrao ga kako radi.
       „Moraš ga uhvatiti za nos“, rekao je u jednom trenutku –  „Uhvati ga sa dva prsta za nos i zategni mu bradu, inače ćeš ga iseći“ ponavljao je otac.
        Uroš ga nije slušao. Radio je brzo i energično. Levom rukom je uhvatio pokojnika za glavu, stavio je u krilo i završio brijanje.
        Otac mu je brzo dodao peškir. Uroš je opet desnom rukom prihvatio peškir i snažno ga utrljavajući o starčevu glavu obrisao ostatke paste sa njegovog bledozelenog lica. Zatim je starčevu glavu pažljivo položio na ležaj.
        „Tako.“
        „Kako ti se sviđa“? – pitao je otac Uroša.
        Uroš je ćutao. – „Mislim da ću sledeći put to da uradim još brže i bolje“ – rekao je.
        „Nemoj samo da preteruješ“ – uplašio se otac.
        Uroš nije ništa rekao. Nije mogao da kaže da mu se to, uređivanje pokojnika za sahranu, svidelo, to nikako, ali nije bilo ni traumatično. Trenutke bez buke spoljnog sveta je najviše voleo.
       
...

         Zatim  se setio klavira gospođe Bele i jutra kada je nije čuo da svira.
 Iskrao se iz dvorišta, prešao na drugu stranu ulice, došao do otvorenog uličnog prozora i jednim skokom se našao u mračnoj memljivoj sobi.
        Najpre nije mogao ništa da vidi zbog naglog prelaska sa osunčane ulice u polumrak spavaće sobe. Za trenutak nije znao gde se nalazi. U sobi je vladala potpuna tišina i mir. Napipao je rukom taster za svetlo i uključio ga. Luster je bljesnuo punim sjajem za trenutak  a onda se jedna sijalica šumno cvrčeći lagano ugasila. Ipak, ostala je još jedna. Dovoljno za prizor koji je usledio.
          Za velikim, starim koncertnim klavirom je sedela gospođa Bela, ali položaj njenog tela je bio krajnje čudan. Bila je presamićena u struku preko crno belih dirki. Jedna ruka joj je još ležala na klavijaturi, dok je druga ostala zaleđena i prelomljena negde ispod nje.
        Prišao je još bliže. Gospođa Beli je spala sa glave duga plava perika i sada se videlo njeno sitno teme prekriveno belim prahom pudera a crvena čipkana spavaćica koju je imala tog jutra na sebi se rascepila i iz njenog dubokog proreza visila je staklena, malo spljoštena kugla sise sa braonkastim pečatom rđe na mestu bradavice.