недеља, 30. новембар 2014.

MILAN TODOROV: KLAVIR

Otkako zna za sebe Uroš se užasavao prigušenih šumova. Ravnomerni zvuci poput zvonjave telefonskog aparata ili zvonca na dečjem biciklu, nisu mu nimalo smetali. Ali, nije mogao da podnese šum dizel valjka za sabijanje betona. Čak ni kad je mašina bila u praznom hodu, kao što nije trpeo jednolični zvuk koji je proizvodio frižider u kuhinji. Kada bi išao u školu žalio se da ga glava boli od saobraćajne buke.
        Kada su ga odveli kod lekara, ovaj je brzo i nepogrešivo zaključio da je Uroš zdravo, ali hipersenzibilno dete.
        Majka se rasplakala.
Otac je, glasom koji nije trpeo protivljenje, saopštio ženi da treba da je srećna što im je sin zdrav, jer on najbolje zna kako je strašno kada nije tako. Urošev otac je radio u bolnici, kao ložač i trebalo mu je verovati.
       ...       
         Klavir komšinice Bele, izdvajao se u u Uroševoj svesti od ostalih zvukova. Bilo je to nešto drugo. Bila je to harmonija kosmosa, u  njegovim dečačkim ušima.
Uvek bi sa ogromnim interesovanjem slušao kako gospođa Bela prebira po crno belim dirkama ogromnog tajanstvenog  bečkog Biznidorfa.
         Seća se kada je majka, zadivljena njenim muziciranjem, pitala gospođu Belu da li ona to vežba za nekakav nastup, koncert ili slično.
         „Ne“, rekla je gospođa Bela, „užasavam se rđe. Da povremeno ne razdrndam ove žice, one bi, za godinu ili dve bile pojedene korozijom“.
         Uroš se takođe užasavao gvožđa koje truli. Mogao je da ga čuje, taj neumorni rad hiljadu nevidljivih crvenih pacova korozije u elegantnom, crnom, lakiranim trbuhu Biznidorfa.

...
      
        Prvog mrtvaca Uroš je obrijao u svojoj šesnaestoj godini.
„Zvrk“ – oslovio ga je tada otac imenom kojim ga je zvao kad je bio mali.Video je senku zazora u njegovim očima. – „Mrtvi ne ujedaju. Veruj mi“.
        „Da li je on stvarno mrtav“? – pitao je Uroš.
        „Ne treba da sumnjaš u to nimalo! Ovde dolaze samo takvi“! Sada je već prešao na rad u bolnički krematorijum.
        Sve je bilo bešumno.
        Pena koju je nepoznatom usukanom starcu naneo na lice mirisala je na limun, a iz tube je umesto da šiklja smireno i ravnomerno isticala kao da je već sasvim  potrošen onaj sadržaj gasa u tubi koji penu pod pritiskom istiskuje.
        Potom je naneo pastu za brijanje na to mršavo, ukočeno lice, ne dodirujući ga ničim, osim četkom. Otac je sve vreme stajao iza njega i posmatrao ga kako radi.
       „Moraš ga uhvatiti za nos“, rekao je u jednom trenutku –  „Uhvati ga sa dva prsta za nos i zategni mu bradu, inače ćeš ga iseći“ ponavljao je otac.
        Uroš ga nije slušao. Radio je brzo i energično. Levom rukom je uhvatio pokojnika za glavu, stavio je u krilo i završio brijanje.
        Otac mu je brzo dodao peškir. Uroš je opet desnom rukom prihvatio peškir i snažno ga utrljavajući o starčevu glavu obrisao ostatke paste sa njegovog bledozelenog lica. Zatim je starčevu glavu pažljivo položio na ležaj.
        „Tako.“
        „Kako ti se sviđa“? – pitao je otac Uroša.
        Uroš je ćutao. – „Mislim da ću sledeći put to da uradim još brže i bolje“ – rekao je.
        „Nemoj samo da preteruješ“ – uplašio se otac.
        Uroš nije ništa rekao. Nije mogao da kaže da mu se to, uređivanje pokojnika za sahranu, svidelo, to nikako, ali nije bilo ni traumatično. Trenutke bez buke spoljnog sveta je najviše voleo.
        Posle, kad je već ušao u posao,  shvatio je još nešto.Gledao je kako kosa, vlas, dlaka...sve to, nastavlja da živi i raste i posle smrti vlasnika i , uviđajući tu paradoksalnost smrti, mislio je da je potrebno te dve stvari kao što su fizički odlazak i ono što ostaje iza toga, nekako urediti da bude prihvatljivo.
        Ali, kako? Osećao je  da se to nikada i ni na koji način neće moći urediti.
...

         Zatim  se setio klavira gospođe Bele i jutra kada je nije čuo da svira.
 Iskrao se iz dvorišta, prešao na drugu stranu ulice, došao do otvorenog uličnog prozora i jednim skokom se našao u mračnoj memljivoj sobi.
        Najpre nije mogao ništa da vidi zbog naglog prelaska sa osunčane ulice u polumrak spavaće sobe. Za trenutak nije znao gde se nalazi. U sobi je vladala potpuna tišina i mir. Napipao je rukom taster za svetlo i uključio ga. Luster je bljesnuo punim sjajem za trenutak  a onda se jedna sijalica šumno cvrčeći lagano ugasila. Ipak, ostala je još jedna. Dovoljno za prizor koji je usledio.
          Za velikim, starim koncertnim klavirom sedela je  gospođa Bela, ali položaj njenog tela je bio krajnje čudan, bila je presamićena u struku preko crno belih dirki. Jedna ruka joj je još ležala na klavijaturi dok je druga ostala zaleđena i prelomljena negde ispod nje.
        Prišao je još bliže. Gospođa Beli je spala sa glave duga plava perika i sada se videlo njeno sitno teme prekriveno belim prahom pudera a crvena čipkana spavaćica koju je imala tog jutra na sebi se rascepila i iz njenog dubokog proreza visila je staklena, malo spljoštena kugla sise sa braonkastim pečatom rđe na mestu bradavice.


субота, 29. новембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: FLEGMA

Koja je ona pevačica, kad u životu nije snimila nijedan pornić?!

Idemo goli i bosi, jer volimo da budemo ležerni!

On je poznat kao veliki ženskaroš. Po ceo dan zuri u duplerice!

Mi živimo u najdemokratskijoj državi na svetu, a mnogi se zalažu i za slobodnu Srbiju!

Ovakve države nema nigde, a uskoro je neće ni biti!

Flegma je u prevodu na srpski, čovek koga boli Janko za sve!

Naš vođa, hvala bogu nije slep. On dobro vidi koji su njegovi interesi!

Ta starleta je mukotrpno, korak po korak gradila svoju karijeru. Sve klečeći!

U Srbiji duvaju neki novi jebivetri!

Zabavljam se s jednom doktorkom. Ona je moj izabrani lekar!


Nemam ništa protiv gej populacije, već protiv onih koji se pederišu!

петак, 28. новембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: LOCIRANJE

Često odlazim na seanse kod mog psihoterapeuta, jer sam primetio da to njega smiruje i opušta!

Ja sam vrlo maštovit u krevetu. Spavam u svim pozama!

Pošto ništa ne posedujem, značajno mi je umanjen porez na imovinu!

U Srbiji bi samo porez na budale napunio državnu kasu!

Mi od Evrope treba da usvojimo ono što je najbolje. Nemice,na primer!

Svedoka je hiljadu evra nateralo, da ne veruje svojim očima!

Toliko je pijan, da ne zna gde se nalazi. Moraće da ga lociraju preko satelita!

Ima nepodmitljivih policajaca. Njih jedva možeš da kupiš!




четвртак, 27. новембар 2014.

ZORAN T.POPOVIĆ: FIOKA

Deco, nemojte više da vas opominjem. Čim se završi pornić,  pravac na spavanje!

Ne smem tašti ništa da kažem. Mnogo je tašta!

Izazvao sam jednog buzdovana na dvoboj, a ja goloruk!

Svi plaču, jedino je pokojnik potpuno opušten!

Šamar je zaradio na svoj obraz!

Činovnik je predmet sklonio u fioku, da ga i bog zaboravi!

Ženin ljubavnik je seksualno pomagalo!

Gde ja stadoh ti produži, reče bivši muž novopečenom!

Ulica je bejbisiter našoj deci!


уторак, 25. новембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: POSLEDNJI KRIK DEMOKRATIJE

Srbi su poznati kao genocidan narod. Gde god oni prođu ostaju jame, stratišta i Jasenovci!

Mi pratimo najnovije poltičke trendove. Kod nas je na sceni poslednji krik demokratije!

Ništa više nije kao pre. Reforme su sve uništile!

Sve se može kad te hoće!

Kad je u pitanju pismo ili glava, za Srbe nema dileme!

Obećao sam ženi da ćemo voditi ljubav, ali nisam rekao kad. To se zove seks sa zadrškom!

Nisu svi naši političari isti. Neki su još gori!


ZORAN T. POPOVIĆ: ISTINITI DOGAĐAJI

Poslužićemo se zdravim razumom. Cilj ne bira sredstvo!

Prodajem hleb od juče na akciji!

Kad ne pijem alkohol vrlo sam trezven i pametan čovek, a tek kad popijem postajem genije!

Lovačke priče su zasnovane na istinitim događajima!

Mi imamo odlične pojedince, ali zbog njih trpi cela ekipa!




NINUS NESTOROVIĆ: POŠTENE ŽENE

Svinja je ovci na trpezi nelojalna konkurencija.

Napravili smo sistem vrednosti u kojem je narod ispred vođe. On je broj jedan, a mi smo nula!

 Ne tražite od našeg ministra da vam odmah kaže koliko su dva i dva. Tek je doktorirao.

Sprečili smo naše anđele da odu odavde. Odsekli smo im krila.

Diktatorovoj deci slobodno možeš da psuješ majku. Samo im oca ne diraj!

Čudi me da zakon ulice nije podnet Skupštini na usvajanje, jer to je za sada jedini zakon koji se ovde poštuje!

Dragi ministre, nećemo dozvoliti da nas zavara vaš koeficijent inteligencije. Iako je manji od 80, mi znamo da ste vi mudar i pametan čovek!

Mene niko ne može da kupi. Ja sam besplatan primerak.

Pijemo rakiju. Sebi za dušu.

Nažalost, ovde se češće prave filmovi, nego vesti prema istinitim događajima!

Srbiju više niko ne sme da deli. Cela je njegova!

U našem kupleraju ne mogu da rade kurve. Samo poštene žene.

Njen otac mi je pre nekoliko godina rekao da mogu da je uzmem ili da je ostavim, i ja sam ga poslušao. Uradio sam i jedno i drugo!





понедељак, 24. новембар 2014.

MILAN TODOROV: LAKU NOĆ KNJIGO

Narod ne zanima zašto lideri toliko putuju po svetu, nego zašto se vraćaju kući!

Mogli bismo da budemo najveći izvoznici hrane u Evropi, ali nismo spremni toliko da gladujemo.

Grafit mržnje je umetničko delo koje  nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Ubistvo nije imalo političku pozadinu, nego političku zaleđinu.

Nije tačno da uvek postoji prvi put. Mnogim devojkama je uvek drugi put.

Više ne guramo stvari pod tepih. Bili smo prinuđeni da prodamo sve stvari i tepih!

Poruka za noć knjige: laku noć, knjigo!

Zašto deca tuku omiljene dečje pisce? Zato što su jača od njih!



ZORAN T. POPOVIĆ: NIVO

Biti, ili ne biti. Nismo u poziciji da biramo!

Kad se napijem meni se jezik zaveže, a mojoj ženi odveže!

Kad vidim ko je sve profesor, dođe i meni da kupim diplomu!

Nekad sam bio potpuno normalan, a sad sam  se prilagodio vremenu u kome živim!

Nije hteo da bude marioneta i odmah su mu smrsili konce!

Lako sam zaradio svoj prvi milion, ali dok sam platio dugove za struju, vodu, telefon i grejanje, ništa mi nije ostalo!

Više nismo u govnima do guše. Nivo polako raste!

U Srbiji se nikad nije umiralo od gladi, ali nova vlada ima socijalni program koji mnogo obećava!        

субота, 22. новембар 2014.

MILAN TODOROV: DUŠEVNI MIR

Ono što se čuje iz vlade dobro prolazi u narodu. Na jedno uvo uđe a na drugo izađe.

Da li ima života posle smrti? Posle ovakvog života, nema!

Primili smo gol u prvom minutu igre, jer naš golman nije hteo da ide na prvu loptu.

U se i u svoje kljuse, istakli su Kurta i Murta.

Striktno poštujem zakon, ali ne držim vam se ja tu baš nekih pravila.

Cvetanje tikava kod nas se odvija uspešno, nezavisno od godišnjih doba.

Nama je najvažniji duševni mir. Za njega smo spremni i da koljemo.

Moje mišljenje nije usamljeno. Pričao sam o tome više puta sa samim sobom.

ZORAN T. POPOVIĆ: FORMIRANJE MOJE LIČNOSTI

Svakog gosta tri dana dosta, ali se ispostavilo da su ovi bili okupatori!

Ne sekirajte se mnogo ako i ovog meseca neste dobili platu. Verovatno je poslodavac u tom trenutku imao preča posla!

Na svakom ćošku po neki diler droge, ali naša policija ne voli da se bavi ćoškarenjem!

Ja tebi, ti meni. To je princip spojenih sudova!

Osudili su ga na kućni pritvor, tako da sad ceo dan provodi sa ženom. Kud ćeš veće kazne!

Onima koji bi da mi jebu mater, moram da kažem da je mene donela roda!

Dao sam maksimum od sebe. Više i nisu mogli da mi uzmu!

Bio sam više puta na informativnim razgovorima. Na njima sam se formirao kao ličnost!

Aplauzi i ovacije došli su kao poručeni!

петак, 21. новембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: KONTAKT

Štrajk zdravstvenih radnika, niko nije ni osetio. Pacijenti su umirali kao i ranije!

 Juče sam se napio od sreće, a danas od tuge. Ne znam, koji je mamurluk gori!

Nema potrebe da me lažete.Sve vam verujem!       

Pristajemo na sve što neprijatelj od nas traži, jer smo mi uvek spremni  na kompromis!

Aforizme pišem kad mi blokira mozak!

Idemo goli i bosi, da bismo sačuvali kontakt s prirodom!


ZORAN T. POPOVIĆ: NIKO NIJE SAVRŠEN

Kod nas svi tragaju za istinom, a mole boga da je ne nađu!

Kod nas je sve više nezaposlenih, jer država radi svoj posao!

Naše pravosuđe je imalo dokaze, crno na belo,  A onda je u fioci nekog sudije i crno izbledelo!

Puni smo kao brod. Titanik nam nije ravan!

Traže novac da mi zaposle sina. A ja mislio da ta moja baraba ne vredi ni prebijene pare!

Ja, pa ja, pa ja. Tim redom smo zauzeli mesta na pobedničkom postolju!

Ruka pravde bi ih stigla, da ta ista ruka nije primila mito!

Voda ne ide dobro s vinjakom. Izaziva neželjene kontraindikacije!

Ako pare ljude kvare, ja sam neiskvarena duša!       

Srbija je procvetala. Na sve strane polja marihuane!

Mi smo lud narod, što je samo dokaz da niko nije savršen!


четвртак, 20. новембар 2014.

RATKO DANGUBIĆ: DNEVNI DOGAĐAJI

Oni kada dođu kod nas u goste vole da kažu i ono što nam se ne sviđa. Tek da vidimo da se osećaju kao kod svoje kuće.

Ne volim vesti koje su obeležili dnevni događaji. Posle samo mislim šta nosi noć.

Osudili su ga na kućni pritvor, umesto na zatvor. Uverili su se da mu je žena prava zmija.

On je u politiku ušao s najboljim namerama. Da se obogati.

Jednom će stopa nezaposlenosti ovde biti svedena na nulu. Kada svi odu odavde.

Kod mene u porodici svi su bez posla, pa moramo da izdržavamo jedni druge.


понедељак, 17. новембар 2014.

MILAN TODOROV: ENGLESKI HUMOR

Mi i dalje ne razumemo engleski humor. Džabe ste nas bombardovali!

Srbija je na putu u bolje sutra, zato je danas ima tako malo.

Policija je spalila veliki deo zaplenjene droge, a i ostatak će planuti.

Ja i moja žena trošimo više nego što zarađujemo. Ne primamo platu.
   
Oni na vrhu su puni. Kao kontejner.

Ako veličina nije bitna, zašto žene padaju na veliki novčanik?

Dobar aforizam obično čine dve rečenice,  prva i druga.

среда, 12. новембар 2014.

RATKO DANGUBIĆ: PISMO IZ BERLINA

...dragi Petre, javljam se nakon trideset i sedam godina. Toliko ima od tada. Da, stvarno, ko bi rekao. Pa i vreme je da se kaže ono što se želi. Odavno su potamnele fleke na malom ogledalu koje si mi poklonio i koje sam ponela sa sobom. Nisam unapred odabrala kako da ti se sada obratim. Koliko sam puta počinjala pismo i bacala papir. Trebalo je izdržati tolike godine i doći do dana kada ovo stavljam na hartiju. Na TV prenose lansiranje rakete s poligona u Kazahstanu; nisam čula o kakvoj je vrsti rakete i satelita reč i čemu to služi. Dobro. A sada bih da bliže priđem s pričom. Ne mogu da dozvolim da ispadne da okolišim. Ako te pismo ne dotakne, onda je potpuno beskorisno. Probaću da se pridržavam malih principa. Pijem kafu sama, odavno sam prestala da pušim: gledam kroz prozor u mali travnjak i uređenu pošljunčanu stazu.
Pisanje samog pisma ni na koji način ne može da bude zabava. Ako te ovo saznanje i dirne, nadam se da me nećeš prezirati. Pa ipak, prihvati na početku da ovo radim i za tvoje dobro i da ne postoje skriveni razlozi. Sve zavisi od jasnoće prihvatanja igre sudbine i tvoje usredsređenosti na misao da sudbina ume stvari da zadrži za sebe. Tvoje je da o svemu sudiš, jer znam šta želiš da slušaš.
Neke činjenice, od ovoga što sledi, ne mogu da budu jednako zanimljive za oboje. Tek kada sam se oslobodila malih predrasuda učinilo mi se da imam pravo da ti uputim prekor i za s tvoje strane učinjeno i neučinjeno. Pred oči mi izlazi voz koji me je odvezao sa stanice u Novom Sadu. Taj trag sećanja i sve one kratke senke u jednom sivom danu prolaze i ne zastaju, kao da se mene i ne tiču. Onda sam rekla: „A šta ću ja ovde? Koliko sam dugo ovde?“ I tako, mislila sam, dođe red i na mene: kao da je neko, posle neizdrživog čekanja, prozvao moje ime. Sećam se kako sam uplakana lutala pogledom po peronu, a tebe nije bilo. Ne znam zašto taj trenutak povezujem sa šlagerom Pod crvenim fenjerima Sent Paulija? Možda je pogrešno gledati na ovaj način. Pamtim i kera lutalicu na peronu, sa isplaženim jezikom, koji je dahtao kao da otkucava sat.
Sećam se gorkog ukusa dana: ispratila me je Nina Jakovljeva. Ljubav ne postoji, rekla sam joj. Tu reč koriste samo naivčine. Ništa na svetu nije sazdano od ljubavi. Ona je potpuno neživa stvar. Nina Jakovljeva me je umirivala, govorila kako ljubav može da bude toliko snažna da promeni svet. „Nemoj to zaboraviti“, rekla je. „Nemoj.“ Tada nisam shvatila da me pljuvanje, ponižavanje i odbacivanje sebe ne može ojačati.
Kada bih se odrekla sećanja i ovog uvoda, mogla bih da ti pošaljem i kratak telegram. I kakvu moć treba da ima ovo pismo? Ima mnogo moći kojih nismo svesni. I kada mislimo da smo normalni, mi ne znamo da ne moramo da budemo normalni. Postoje svakakve ljudske moći i slabosti. Svi mislimo, jedemo, spavamo, osećamo bol, sreću, ali to je kod svakoga drugačije.
Ti bi mogao da kažeš da laprdam. To je tvoja reč. Zapamtila sam je. Ja ne laprdam. Najpre sam sklona da sve svedem na igru, na trik kojim bih htela da te izbacim iz ravnoteže. I teško mi je. I sumnjam da mogu sebe da ubedim u ovo što govorim. I što se više suzdržavam da ti se javim, odnekud nadire kamena sila i pritiska me da se oglasim. A to izgleda kao da sam trenutak planirala unapred, a ja znam da se sve dogodilo spontano. Tako sam postala svoja žrtva i svoj zarobljenik. Tako sam dozvolila da samu sebe žalim. Uspomene na tebe i danas mi izranjaju iz detalja, iz razgovora. Sve umem da svedem na bizarna osećanje i misli o tebi. I, naravno, sve to nije ni izdaleka toliko lako. Tako ispada, kada se vratim na osećanja, da nisam uspela da te mrzim koliko sam želela.
Posmatram odvratne knjige u velikoj biblioteci, svrstane po jezicima, i mislim: koliko je on jezika tečno pisao. Hoću, Petre, da ti saopštim tužnu vest: umro je tvoj i moj sin Milan. Tvoj Milan za koga, do danas, nisi znao da postoji. I ne verujem i verujem da su ti usne zadrhtale. Ne može čovek uvek da ostane hladan i razuman, ali to tebi polazi za rukom. Da: dugo sam mislila da li da ti ovo javim, ali nedeljama sedim prazna kao rasušeno bure, kao da su mi izletele emocije iz tela. Još čujem njegov hrapavi glas, koji izlazi iz prsa, nalik mumlanju. Skoro četrdeset godina mi je to razdiralo dušu: pišem iskreno, oborene glave. Dođu dani kad čovek izgubi mir i kada mora da se vrati u detinjstvo ili mladost. Da sam sada pored tebe, verovatno bih na tvom licu primetila tračak nekog drugog Petra. Ti sada izgledaš kao da te je udario voz kojim sam krenula iz Novog Sada. Nekako mi se čini da svaka moja rečenica može da bude kap bola na prethodnu i kao da se bol dodaje na iznenađenje, stalno se dodaje.
Kasno sam shvatila sada da je lakše živeti bez para nego bez iluzija. Nekada mi je falilo i jednog i drugog. Tada sam bila sebi tuđa i potpuno skrhana. To je bio i bezobrazluk sudbine, i njeno raspoloženje je, kao i sada, bilo nepredvidivo. Ni po čemu nisam mogla da zaključim da i ti o meni tada misliš jedno, da sam samo Folksdojčerka. Tvoje iznenadno nestajanje iz mog života me je pogodilo. Kada sam se suočila sa „titulom“ politička izbeglica? Čiju sam savest rasteretila i sebi nevidljivi paket natovarila na leđa? Frišovi su u Novom Sadu, govorila sam ti, bili sirotinja: vodili smo poreklo od zatucanog nemačkog vunovlačara. Nisam imala pojma šta su Nirnberški zakoni o rasi i Zakon o zaštiti nemačke krvi iz 1935, dok nisam stupila na tlo Berlina: mislila sam samo kako da se odvojim od dna. Sada znam kako sve to zvuči i izgleda. Pretpostavljam da znam. I dolazi red na mene. Našla sam se, ja, Folksdojčerka, u svetu mimo svoje volje: ostavljena i trudna. To moram da ti ponovim: trudna. Čekala sam da mi otadžbina predaka neće dati državljanstvo. Ali to se nije desilo, nije se štap sudbine slomio na mojim leđima.
Dugo sam patila za mnogim ljudima i uspomenama iz Novog Sada. Htela bih da budem sasvim iskrena, nemam razloga da ne budem, dugo si mi nedostajao. Ti si sigurno klimnuo glavom na ove reči. Trebalo bi i da ti se oči sjaje neodređeno, s naletom prilične tuge. Nemačka je, uz dozu gorčine, prihvatila mene trudnu, a onda i mog i tvog hendikepiranog sina Milana: iz bolnice u bolnicu, iz škole za hendikepirane u školu za hendikepirane, blizu petnaest godina. Nisam tražila utehu u bogomoljama. Tada sam radila sve poslove koje su nudili.
Tek koliko je vremena trebalo da savladam rukovanje polumrtvim telom i hladnim uređajima i invalidskim kolicima. Kako je posle porođaja ostao hendikepiran nikada nisu objasnili do kraja. Mislim da je tu bilo i do lekara koji je vodio porođaj. Ni danas to nije jasno. U početku je Milan bio lak, ali s godinama je dobio i na visini i na težini. Tako sam iz godine u godinu, iz sata u sat menjala jedan pakao za drugi pakao. Dovraga, volela bih da si imao priliku da vidiš to što sam ja gledala sve ove godine. Tako sam ja nasledila nečiju sudbinu, a da nisam znala čija je. Postigao si davno-davno što si želeo: odbacio si me kao prljavu kafansku krpu. Bilo mi je u početku čudno da nosim dete čoveka za koga znam da neće pripadati meni. Ipak, nastavila sam trudnoću i čekala maj kada dete treba da se rodi. Priznajem: nisam ti rekla da sam trudna. Da ti umanjim nelagodnost koju sada imaš, verujem da tu postoji i određena vrsta moje blage krivice. Ne trudim se da uopštavam stvari, jer ne volim da tragam za onim čega nema. Nešto vidljivo ili nevidljivo nas je razdvojilo.
Milan, dala sam mu ime tvog dede koji se nije vratio sa Solunskog fronta, ali Bog je sve onako i ovako hteo: Milan nikada nije dobro ni progovorio. Bilo je ponižavajuće obilaziti ustanove i trpeti poglede ljudi koji te sažaljevaju. Mislili su da dete ima češko ime. Bila sam gurnuta u svet za koji nisam sanjala ni da postoji. I tako je moja borba za sakato dete postala izazov za koji nisam bila pripremljena. Bolest je bila, baš kao i Bog, neumoljiva. Najstrašnija kazna čekala me je svako jutro: pogled Milanovih očiju. Kada samo pomislim na taj govor njegovih očiju, a sporazumevali smo se svakojako. Ne samo da nisam mogla da se odvojim od njega nego je trebalo i sve planirati: potpuno sam mu se posvetila. Ipak, s godinama je došao i njegov dugi boravak u raznim ustanovama i došlo je i njegovo saznavanje stvari i njegova pitanja.
Kada je imao dvanaest, rekla sam mu da ne znam ko mu je otac. Valjda možeš da pretpostaviš koliko je ljudima bilo teško da me prihvate, i to u Nemačkoj koja je koju godinu ranije sanjala Arijevce. To smo učili, propaganda je kliktala da u Trećem Rajhu ne može da bude Cigana, siromaha, Jevreja i prosjaka, ni Slovena. Živela sam, od 1958, kao robijaš u odvojenom Berlinu. Koliko sam noći provela bez svetla, otvorenih očiju: i ne sanjajući kakvo je blago pored mene. Na prvi dan pravoslavnog Božića 1964. tako me je strašno steglo u grudima da sam mislila da ću se srušiti od srčanog napada. Tog dana Milan je bio na silnim pregledima na klinici. Otkrili su u Hamburgu, ko zna kako, da je Milan genije za fiziku i matematiku. To je još bila rana faza njegovog obrazovanja i ispoljavanja talenta. Pitanja koja su mu postavljali bila su za mene nerazumljiva, a njih su njegovi odgovori dovodili do ekstaze. Kao da mi je neko rečima probo prsa: posle tog saznanja duša mi je krvarila mesecima, nisam uspevala da zaustavim suze. Da li je to sreća? Pre bi se sve to moglo nazvati olakšanjem i saznanjem da život koji provodim s njim ne protiče uzalud.
Tada sam shvatila i videla da mu rad pruža zadovoljstvo. Svaki dan sam ga šetala u invalidskim kolicima kroz parkove. Kada bih ponovo mogla da se unazad zagledam u dušu, videla bih i nekrologe svojim nadanjima. Zurila sam i u tvoju fotografiju, u pečurku dima koja natkriljuje iznajmljenu kuću u kojoj smo živeli na Telepu u Novom Sadu, kao u dobrog duha koji izlazi iz boce. Sve se nekako tumbalo u mojoj glavi. Nisam verovala šta mi se događa. Mislila sam da je sve to prevelika cena koju treba da platim za nešto što nisam uradila. A gde si bio ti, razapet između ideje, Marksa i Tita? Iz fioke sam prvih godina vadila mali niklovani pištolj, od koga se nisam odvajala, i prislanjala ga na čelo: neka u hladnom izveštaju policije, govorila sam sebi, stoji da sam se ubila u rastrojstvu. Zamišljala sam kako ti policijski kapetan šalje telegram o smrti žene Johane, učtivo te pozivajući da se javiš. Tvoja poslednja adresa stajala je među ličnim dokumentima koje Milan nije mogao da dohvati. Tada nisam imala ovu adresu: ovu na koju ti šaljem poslednje pismo. Slučaj je hteo da mi pre dvanaest godina konobar iz Mostara, koji je radio u obližnjoj pivnici, i s kojim sam govorila srpski, potvrdi da te zna, da si u Trebinju profesor istorije. Tako sam, a da ti to nisi znao, dobila vezu sa tobom. Preko njegovog prijatelja, koji je dolazio u pivnicu, iskopali smo i tvoju zadnju adresu. Priznala sam im da te znam iz Novog Sada, gde si bio na studijama i da sam bila u tebe zaljubljena. No, sve mi je izgledalo besmisleno, zamorno i nepotrebno: Milana nisam mogla da ostavim samog. Da li si se oženio? Imaš li još dece? Jedne noći mi je palo na pamet: kada bi umro, ja to sigurno ne bih saznala.
Krajem osamdesetih Milan je već važio za jednog od najpoznatijih naučnika iz astronautike i za razvoj softvera za kompjutere. Toliko je bilo interesovanja za njegove radove, da ni sa dve sekretarice nije stizao da odgovori. Ne znam tačno kog jesenjeg jutra sam počela da ga gledam drugim očima. Radio je u institutu. Da bih mogla da ga pratim i koliko-toliko razumem, morala sam sav svoj život da prilagodim njegovom. Časopisi su izveštavale o ozbiljnim radovima. Milan je uzeo i ime Hans, a prezime mu je od rođenja bilo moje. Gurali su ili navodili ta njegova kolica u zgrade od stakla, među stare zidine, klanjali se i, u isti mah, motrili na njega: vredeo je bogatstvo. Da li ti nešto znači ime Hans Friš? Preselili smo se u elitni kraj Berlina pre ravno sedamnaest godina: kupili su mu kuću u kojoj je mogao da radi. Posluga me je potpuno odmenila: polupokretni Hans ili, kako ja volim, Milan, dobio je punu negu. Imao je pravu, nakostrešenu kosu, baš kao i ti. Neverovatno je koliko je umeo da bude uporan. Potpuno je razumeo svoj fizički položaj. U javnosti se pojavljivao preko posrednika. Pamtim da je tvoj otac bio matematičar, i verovatno Bogu i njemu treba da zahvalim da je Milanu nadoknadio ono što mu je ne drugoj strani uzeo. Oboje smo od njegovog saznanja ko je i u kakvom je položaju ostali okrenuti na istu stranu. I onda, dar s neba: oženio se i ima dete. Za njega se udala devojka koja mu je sređivala papire, doktorat. Nije bilo, kako si ti govorio, seksa. Nauka može sve da reši. Veštačka oplodnja je dala jednog sjajnog dečaka. Dolazi red na njega, pomislila sam. To je zlato od deteta. Imaš unuka: zove se Helmut. Normalno je dete, u prošli petak napunio je osam godina.
Dok mi je vetar duvao u lice na peronu stare železničke stanice u Novom Sadu, pitala sam se čime sam ja to zaslužila da me izneveriš. Nisam bila ni ružna, ni glupa. Zašto se nisi javio? Kada si se i kako vratio kamenu, smokvama, naru, suncu i mitovima? Zašto me nisi kasnije, ovako ili onako, potražio? Pa Nina Jakovljeva je znala gde sam. Ako nije bila u pitanju druga žena, šta je bilo? Nisam razumela poruku: „Stvari su krenule drugim tokom.“ Ako si verovao u moja osećanja i nisi sumnjao u moju privrženost, verujem da će ti za dalja razmišljanja biti potrebno da znaš: moja je ljubav prema tebi bila dublja nego što si i sanjao. Ti si meni značio više nego što misliš i bilo mi je stalo do tebe. Tek kasnije sam shvatila da ono za tebe i nije bila jedina veza. Ne znam gde sam ispustila konce. Tamo gde postoji obostrana želja i osećanja, sve se da urediti. Ti si povremeno bio zaguljen, i tada mi nije bilo do radosti i zadovoljstva. Grizla me je savest tada kako mogu da mislim na ličnu sreću. Verovala sam da me razumeo, jer si pomogao da prebrodim gubitak roditelja, stavljanje mene, Folksdojčerke, na listu nepoželjnih u Jugoslaviji. Za to sam ti vrlo zahvalna, i valjda je i to jedan vrednijih od razloga da ti pišem. I tek onda kada sam počela da razmišljam o zadovoljstvima, tebe nije bilo. Ponos mi ne dozvoljava da insistiram na pravim stvarima. Retko sam uspevala da potisnem sve i ne mislim koji je pravi razlog tvog bekstva od mene. I onda sam se iznova povlačila u sebe, pa u retkim susretima nisam bila ni najprijatnija. Pokušavala sam da pokažem i suprotno, da mi nije stalo do tvoje ljubavi. Ta tvoja zagonetna putovanja su samo za tebe bila izlaz iz svega. Valjda nisi bio policajac? Ono para i zlata što sam imala, čuvala sam za tebe i mene. Nisi ti, iako si pokazivao da ti je do toga stalo, sanjao da naš dom bude uređen.
Kuda sam krenula vozom iz Novog Sada? Bežala sam bilo kuda, verujući da me sudbina zavela, prevarila i da mi tu gde sam nije mesto. Pamtim kako si me predstavio majci u Ljubinju, kada smo vozom preko Sarajeva krenuli u Hercegovinu: „Ovo je moja devojka Jovana. Ona radi kao knjigovođa u fabrici kablova u Novom Sadu.“ Tvoja plemenita majka nije bila baš sigurna šta radi knjigovođa, pa je rekla: „Fino.“ Tada si bio uljudan i nasmejan. Predstavljao si me kao da sam važna ličnost. Trebalo je da svi oni budu počastvovani što me upoznaju. Život nije kreda na tabli, da se može izbrisati, ni u bedi, ni u bogatstvu. Ja tada nisam znala da si ti bolovao od tuberkuloze, da si zalečeni tuberan. Sve me je stizalo u hodu: to mi je na peronu u Novom Sadu kazala Nina Jakovljeva. Nisam nigde žurila, nisam mnogo pitala. Ni danas nisam sigurna šta su to bile tvoje izmenjene okolnosti. Dve koverte sa fotografijama, jedini trag zajedničkog života, tištile su me ovde koliko i nevolja koja me je pratila: Bog kao da nije hteo da se umilostivi. Nisam se nikada odrekla nade da ćemo se jednom sresti. Ali šta sam mogla sebi obećati kada je Milan, bespomoćan, stajao preda mnom: da postoji neminovna sudbina. Nije bilo mnogo ljudi s kojima sam mogla da se posavetujem. Koliko sam dana i noći provela bolesna, ležeći polumrtva u krevetu.
Izgleda da sam kasno postala bezbrižna, i bogataš, i nije mi ostalo mnogo da ređam bezbrižne dane: Milanu je bilo blizu trideset kada je dobio prve velike pare, za tamo nekakvo unapređenje rada kompjutera. Taj preokret je bio gotovo nestvaran. On je bio dete koje nikada nije uspelo da klimne glavom, da odmahne. Veruješ li u potpunu tišinu od koje može da se poludi. Ima dana kada sam se pitala da li sam živa. Posle sam se pitala da li si ti nekad mislio na mene: patiš li ili si srećan? Kome sam ja mogla da prodam moju priču. Nije bilo robe koju bih znala prodati, kao što nisam umela ni tebe da zaustavim da ne tumaraš za drugim devojkama po Beogradu. Tamo si se, Nina mi je rekla, izmicao. Kada si se udaljio od mene, povukla sam se u stranu i ostala kao zaboravljeni kofer: ti si me oterao u Berlin, a da nisi znao da si to uradio i da posle tebe za mene ništa neće biti isto.
Sećam se krsne slave tvoje porodice: Svetog Nikole. Sto je bio krcat jelima. Tada si me predstavio kao tvoju nevestu koja se sprema da pređe u pravoslavlje. Svi su se radovali, smejali. I iz ove udaljenosti, nakon toliko godina, vidim šta je stajalo na stolu: velike ribe, isečene na komade na porcelanskim ovalima. Mešala se hrana, ukrasni zeleniš. Padali su u oči, na odvojenom stolu, slatkiši: sitni kolači. Iznošene su boce, bokali: rakije, vina i sokova. Kada je to bilo? Bilo nam je lepo u kući tvoje majke, čekali smo tvog brata da se vrati iz Amerike. Veruješ li da sam to, ne jednom, i sanjala? Uvek sam bila pomalo lakoma na jelo, i volela sam gozbe. To znaš. Obraćao si se uvek i svuda kao gazda: „Kod mene u kući, kod mene na fakultetu.“ Nigde nije bilo nas, drugih ljudi. Koliko sam puta prešla, kao preko usnulog dvorišta, preko svoje gorke sudbine. Petre, umro nam je sin. Koliko sam puta stajala na Postdamskom trgu, u Vilhelmštrase, ne znajući kuda idem: tumarala sam u oronulom, razrušenom i mrtvom gradu, podeljenom zidom, opkoljenom sa svih strana nesrećom. Kako sam se osećala? Zamišljala sam Adolfa Hitlera i Evu Braun u letnjikovcu Berhtesgarden: uvek me je mučilo zašto se Hitler, na kraju, oženio ovom fufom. Upoređivala sam svoju sudbinu sa sudbinama udovica i devojaka u Nemačkoj. Tako sam sebi tražila oslonac, poredeći svoju nesreću s tuđom. Svakakve misli su se vukle za mnom: bezbroj suza ostalo je na pokrivačima i cicanim navlakama.
Zaposlila sam se prvo kao kuvarica u pristojnom restoranu, gde su pre rata žderali Himler i Gering. Tu sam kasnije radila i kao knjigovođa. Još su u podrumu čuvali izlivenog orla u bronzi, koji u kandžama drži lovorov venac s kukastim krstom u sredini. Nemci, baš kao i Srbi, misle da je istorija izmišljena zbog njih, da su oni najvažniji za opstanak ljudske rase. Sećala sam se tebe, oslobodilaca, petokraka i partizanskog komandanta koji je na belom konju ušao u Beograd. Kako se zvao? Gde me je čekala podvala sudbine? Ovde sam se susrela s posledicama sage o Arijevcima. Ponekad mi je bilo teško da izađem sinu na oči: nemo me je ispitivao o svemu. To je radio tek kada je dobro savladao azbuku, pisanje, bajke i legende. Imala sam malo ljubavnika: mogu se izbrojati na prste jedne ruke. I među njima je bilo invalida iz rata. Brzo me je stigla starost. U Berlinu je bilo i lepših i pametnijih žena: bilo je udovica kao pleve.
Godine sam provela spavajući u maloj kuhinji, da bi Milan imao sobu. Znaš li šta znači svaki dan sklanjati nečiji izmet? Ne znaš. Milan je ostao, da te podsetim, gotovo nepokretan: zavoleo je crne rupe i daleki svemir. Neko je to, od pedagoga, otkrio na vreme, kada je imao deset godina. To su pravi Nemci: oni ništa ne prepuštaju slučaju, a onda dozvole da im se nametne Hitler. Pobegao je Milan tamo gde niko nije mogao da ode osim u mašti: u crnu rupu. Jedino se tamo osećao jednak drugima i jedino je on umeo otuda da se vrati: put zvezda jezdio je bolje od običnih ljudi. Običnih ljudi? Koliko mi je puta bilo teško uz pesmu uz koju su se drugi veselili. Iza prve kućice u kojoj smo stanovali bila je mala bašta u kojoj sam gajila cveće; jednom cvetu uvek sam davala tvoje ime.
Umro nam je sin, Petre: tvoj doktor Hans Friš, počasni profesor na prilično univerziteta. Otišao je na pustu, ugašenu zvezdu. Tamo gde nema ljudi. Znam ja svoga Milana bolje i od njega samog. Onomad su mi iz Nacionalne biblioteke poslali bibliografiju Milanovih radova: čitave dve knjige. I zbilja: jednom sam mu, ipak, natuknula ko bi mogao da mu bude otac. Nije prihvatio: verovatno se pitao da li to ja pričam iz prostodušnosti ili ga lažem. Na tome je sve i ostalo: zauvek se bio okrenuo crnim rupama. Računao je jednom koliko puta rastojanje od Berlina do tog mog Beograda, tako mi je napisao, može da stane na putanji od Zemlje do punog meseca. I to je bilo sve. To je bio odgovor na ispovest ko bi mogao da mu bude otac. Pitala sam se: gde je prava crna rupa – u Berlinu ili Beogradu, ili na obe strane?
Uvek me je gledao u oči: mumlao je kad bih gledala u stranu ili okrenula leđa. Pa onda danima nije obraćao pažnju ni našta drugo osim na formule i zvezde. Odmarao se pišući tople priče. Jedna se zove „Otac i sin“, objavljena je i u časopisu za književnost.
Pročitaj:

Bio je već rascvetali maj. Vreme lepo, prolećno, kao naročito podešeno da se sunčani dan ureže dečaku u pamet. Kazivao je otac sinu o trci zeca i kornjače. Dečak je sa poverenjem slušao, ne prekidajući ga: retko je viđao oca. Nalazili su se uz reku, na travi, a mirisalo je kao da nešto gori. Dečak je iz džepa izvadio 2 klikera, zamislio se, a onda je dodao još jedan i pružio ocu. „Hvala“, rekao je otac i gurnuo klikere u jaknu. Ćarlijao je povetarac: otac se nasmešio. Dečak ga je slušao podignute glave, sve vreme: zamišljao je zeca, zamišljao je kornjaču.
„Ova basna“, kazao je tužni otac, „ne govori ništa o životinjama, govori sve o ljudima.“ Tri devojčice našle su u jaruzi lanjski sneg: galamile su, trčale. Dečak se mrštio, rekao je ocu: „Dobio se klikere, ostani sa mnom.“ Sunce je bilo dobro odskočilo. Dete, to je stvar nesigurna, mislio je otac, osetivši slatki grč u grlu. Petnaestogodišnji dečak je bio u invalidskim kolicima. Od majke je čuo da otac ne ume lepo sa ljudima: izgledao mu je mek, ali zagonetan. O svemu je pričao, a o sebi ni reči: povremeno je vadio maramicu iz džepa, brisao lice. Delovao je otac kao čovek koji će sto puta zamahnuti, a ni jednom udariti. Drveće je bilo u cvatu: dečak se protezao, kao da rukama hvata vazduh.
Dopadalo mu se što je kornjača pobedila zeca.

...Petre, s Milanovom smrću iz kuće je iščezao i izanđali lik iz ogledala koje si mi ti poklonio: ta ostarela žena u ogledalu me je poslednji put pažljivo slušala, posmatrala i klimala glavom. Ogledalu sam ispričala mnoge priče, pa i našu i odnela ga u kontejner. Posle prvog Milanovog miliona maraka nisam mogla da spavam. Dirnulo me je u srce, do suza, sve ono što sam kao majka preživela. Novac je najzad samo novac. Nisam više morala svoje „ja“ i njegovu bolest gurati nikome pod nos. Ne znam šta ću sa Milanovim parama; ima dovoljno za ženu, dete i mene i fond s njegovim imenom. Postoji sila koja vlada svuda: sujeta – i ljudi su pred njom sitni i jadni.
Nadam se da si dobrog zdravlja. Za sat vremena žena koja me pazi treba da mi posluži jelo. Snaha i unuk me posećuju jednom u mesec dana: ona radi u Bonu i mislim da sada tamo ima ljubavnika. Tako mora da bude. Ni njoj nije bilo lako. Nemoj da se iznenadiš kada ti iz banke jave da imaš ček na tvoje ime. To je ček s kojim možeš pristojno da živiš do kraja života. Nemoj da me tražiš. To je sve što mogu za tebe, za sebe i svojih 67 godina da učinim.


уторак, 11. новембар 2014.

MILAN TODOROV: PLJAČKA BANKE


Nije mi žao da danas umrem, kad znam da ću za dve godine živeti bolje.

Pošto je preminuo u policijskoj stanici, tačan uzrok smrti nije mogao da bude utvrđen.

Osumnjičeni nije ništa uradio, ali je zadržan u pritvoru da ne bi uticao na svedoka koji ništa nije video.

U svetu je popularno kupovati domaće, a Srbija je sto odsto domaći proizvod.

Kad god uđem u banku strahujem da će se baš tada dogoditi pljačka. I uvek se dogodi.

Sad manje jedemo govna nego pre, izdašnija su.

недеља, 9. новембар 2014.

MILAN TODOROV: BIBLIJA


Ne smemo da kažemo koji političari su u narodu najomraženiji, da ne bismo nekog neopravdano izostavili.

Vladaće dok ih narod hoće. Za njih ne postoji ne mogu ili neću.

Zabranjuje se upotreba službenih sirena. Dovoljno je koliko narod pišti.

Ne odvaja se od Biblije, koju je ukrao iz jednog hotela.

Dopala mi se na prvi pogled, reče voajer pod prozorom kupatila.

Ruka pravde je duga, kao da je noga.

Ne može vuk biti sit i ovce na broju. Ko je danas sit?!

Varaju se svi koji misle da smo mi za bacanje. Ovde se sve reciklira.

Telohranitelji moraju da budu gorile. Lični opis im je u opisu poslova.

субота, 8. новембар 2014.

MILAN TODOROV: PREKI SUD

Putem kojim mi idemo mogu samo oni koji imaju velika muda, a to sapliće!

Ne pitajte me kako sam zaradio svoj prvi milion. Nikako!

Dok mi nismo došli na ove prostore, to su bila nepregledna prostranstva.

Jači smo od sudbine, jer je ona tako htela.

Srbi su napustili vekovna ognjišta da bi stigli u novi milenijum.

Dok niko nije mogao da nas kupi, nismo bili interesantni stranim investitorima.

Čas lete u Brisel, čas u Vašington, čas u Moskvu. Sve što leti i treba da leti.

Haški sud nije preki sud. On drži ljude u zatvoru dok ne umru.

четвртак, 6. новембар 2014.

BOJAN RAJEVIĆ: KRATKE PRIČE O MUŠKARCIMA



       Milan Todorov, Ne mogu ovde da dočekam jutro, Arhipelag, Beograd, 2014.

        Knjigu kratkih priča novosadskog pisca Milana Todorova Ne mogu ovde da dočekam jutro, čitaoci su bili u prilici da čitaju u nastajanju, budući da je autor priče iz ove knjige, prije nego što su dobile štampano izdanje, objavljivao na internetu, na svom sajtu Paradoks. Ova činjenica sada se može posmatrati i u ravni autopoetičkog značaja, jer je čitaocima pružena mogućnost dva, unekoliko različita doživljaja. Ove kratke priče, naime, čitane na sajtu, mogle su biti tumačene uglavnom parcijalno. Uspostavljanje odnosa među njima je tada tek nagovešteno, prije svega govorom u prvom licu, kao i jedinstvenim i prepoznatljivim toponimskim odrednicama. Osim toga, broj ovih digitalnih priča nije bio konačan - pisac ih je objavljivao sukcesivno, svakog mjeseca po jednu, nerijetko i češće. Međutim, onog trenutka kada je četrdeset kratkih priča, po autorovom izboru, objedinjeno koricama štampane knjige, dobili smo žanrovski zaokruženu i tematski brižljivo profilisanu zbirku kratkih priča o muškarcima. Recipijent je signalom objedinjavanja po tematskom kriterijumu podstaknut da ove priče sada doživljava kao dio cjeline višeg reda, odnosno vijenca kratkih priča.
Izbor ovog žanra u Todorovljevoj knjizi podrazumijevao je i osoben model pripovijedanja, koji je noviji, moderniji; a koji je najuputnije označiti kao „enciklopedijska paradigma“. U Todorovljevom slučaju, riječ je, bez sumnje, o enciklopediji muško-ženskih odnosa, doslovnije o galimatijasu pogleda na ljubav i, razdrtosti koja, po pravilu, nastaje posle nje. Na nivoima pojedinih priča, nastoji se da se što sažetije osvijetli priroda konfrontiranog muško – ženskog sveta, dok vijenac ovih kratkih priča, u svojoj cjelini, kroz umnožavanje različitih sižea, pripovjedača i fokalizatora, pretenduje da sveobuhvatnije oslikana naznačenu akcidentnost. Zbog toga ne čudi što je već primijećeno kako je ova knjiga „delo na pola puta ka romanu“. Od romana knjigu Ne mogu ovde da dočekam jutro razlikuje izdvojivost pojedinih priča iz nje i mogućnost njihovog odvojenog čitanja, a od zbirki kratkih priča kakve smo navikli da čitamo – sklonost ka objedinjavanju. Po tom se svojstvu ova knjiga naslanja na brojne svoje prethodnice u srpskoj pripovjedačkoj tradiciji. Podsticaj da se odluči za jedan ovakav model Todorov je mogao da nađe i u novosadskoj proznoj tradiciji, prije svega u pripovjedačkim zbirkama Aleksandra Tišme, Školi bezbožništva i Nasilju.
Sa sugrađaninom Tišmom, Todorova u srodstvo dovodi još i opsesivno zanimanje za muško-ženske odnose, s tim što kod Todorova nemamo u tolikoj mjeri prisutno nasilje u njima (tek nakratko, u priči pod naslovom Gepardi, i to u ispovijesti junaka pred ženom o prethodnim vezama). Kod njega su ovi odnosi, kao što sam već nagovijestio, češće obilježeni nerazumijevanjem i nemogućnošću kvalitetne komunikacije, kao kada na početku priče Za sada još ne, na Elino pitanje da li zna šta ju je privuklo njoj, Veljko umjesto odgovora upita da li da naruči još jedan konjak. Sada je muško nerazumijevanje ženske prirode nastupilo kao logična posledica muške nezainteresovanosti. Međutim, razumijevanje izostaje i u promijenjenim okolnostima, kada je muškarac pažljiv i pojačano zainteresovan. Za junaka priče Dobre i ostale stvari, koji održava kvalitetniju i komunikacijski bogatiju (što se i na planu forme ispoljilo u većem prisustvu dijaloga) vezu sa junakinjom, na kraju će biti rečeno: „Nije to trajalo dugo, ali trajalo je dovoljno da se zapita: ko je ona, zapravo?! Znao je da je to, njegovo unutrašnje, pitanje sasvim retoričko i da verovatno nikada neće saznati odgovor na njega, kao, uostalom, i na mnoga druga pitanja o ženama, ma koliko bio dobar prema njima“. Čini se da mogućnost razumijevanja tajnovite, samosvojne ženske prirode definitivno izmiče junaku piščevih fikcija.
U ovako koncipiranoj zbirci, osim očigledne težnje ka redukovanju izraza (do 10000 slovnih znakova svaka priča), postoji i suprotna težnja ka instaliranju velikog broja ravnopravnih pripovjednih instanci. Naime, svaka od pripovjedaka ima svoje pripovjedače, od kojih se neki oglašavaju pripovijedajući u trećem licu, a drugi pripovijedajući u prvom, a javljajući se u svijetu umjetničkog djela kao junaci ili kao svjedoci, čije se prisustvo pravda prijateljskim ili rodbinskim vezama sa junacima.
U dvijema pripovijetkama, pak, situacija je značajno drugačija: junak Ponovnog odlaska Srba u šume je spreman da se posvađa s prijateljem Zoranom, „ima potrebu da njihov odnos preuveličava i začini pretnjom“ zbog njegovog nemarnog odnosa prema sahrani sopstvene žene „s kojom je izrodio dvoje, već odrasle dece i s kojom je proživeo najveći deo života!“ U toj priči istaknuta je distanca između doživljajnog i pripovjednog vremena, pa narator u trenutku kada pripovijeda biva svjestan da tada „niko od nas nije bio spreman da se suoči s pravim stanjem stvari, s tim da ne postoje večne ljubavi“.
U priči Tisa ponovo je sugerisan nedostatak razumijevanja, uprkos privrženosti junaka svome ujaku, čije je jedno, kako sam lik kaže „nesuvislo“, bezazleno pitanje („Da li su lepše mađarske ili jugoslovenske devojke?“) u njemu, tada mladiću, „sevnulo u svesti kao pukotina u patrijarhalnoj staloženosti njihovog [tetkinog i tečinog] braka“ i čiji su odlasci u ribolov u mladiću budili sumnju da je nevjeran bolesnoj tetki. Tek poslednja ujakova želja da se njegov pepeo, „bez prisustva bilo koga od rodbine i prijatelja, čak i bez tetke, razveje sa skele u Tisu“, gdje je odlazio na pecanje, razvijava sumnje pripovjedača, ali i čitaoca. Ne u potpunosti, međutim, jer se Todorov i ovdje pokazuje kao majstor nagovještaja i ostavljanju procjepa koji čitaoce ne prestaju da provociraju da, kako znaju i umiju, nađu način da ih premoste.
U emotivnoj kakofoniji koja vlada ovim djelom našlo se mjesta i za glasove nekoliko ženskih likova-pripovjedača. Na njih nailazimo u pričama: Isuviše blaga zima, Kad neko ima vezu, Muškarci, Ruski krst, Sladoled za baku i u drugom dijelu diptiha pod naslovom Ja sam Elvira.
Pa, kako ženski likovi gledaju na ove odnose? Junakinja Isuviše blage zime odlučuje da svom vjereniku Vladanu vrati prsten nakon što uspostavi analogiju između Vladana i gazde, kod kojeg stanuje. Vladan kidanjem zaperaka pokušava da natjera paradajz da prisilno sazri, a gazda bezuspješno pokušava da probudi energiju u mesarskom psu. Junakinja strijepi od mogućnosti takvog mirnog porodičnog života koji erodira u ravnodušnost naslućujući je u sličnosti između dva čovjeka različitih doba. I zbog toga uviđa da tu više ne može da boravi. Vidimo da se odnosi paralelizma i indukovana značenja ne prenose samo od priče do priče nego ih je moguće uočiti i unutar pojedinih priča. I nisu stvar samo čitalačke percepcije, već i percepcije likova u knjizi.
Iako  su sižejno međusobno nepovezane ove priče nose kontekstualne vrijednosti i značenja, a pojedini njihovi elementi, poput nekih doživljaja, upečatljivih citata ili karakterizacije likova, još i indukovane vrijednosti i značenja. Tako će se, na primjer, osjećanje nemoći da se razumije priroda žene čak i pošto ona lako pristane da provede noć sa Petrom, protagonistom Akvarijuma, prve zastupljene priče, sa Petra odmah prenijeti na čitaoca, koji će, dok se ne dokaže suprotno (mada se to gotovo nikad ne dešava), to osjećanje imati pri susretu sa svakim sledećim ženskim likom koji se javi u knjizi. Osjećanje nemogućnosti saznavanja ženske prirode je ušlo u domen čitalačkog očekivanja. Da bi to osjećanje još više produbio, pripovjedač pribjegava postupku oneobičavanja stvarnog – ni njegov junak, ni čitaoci, ne mogu da budu sigurni da li je bujna, mlada terapeutkinja žena, virtuelna lutka ili riba? Da bi postigao efekat zbunjenosti Todorov se poslužio oprobanim sredstvima fantastične proze – najprije, izneveravanjem očekivanog diskursa: „Volim ribe – rekao je Petar jednostavno i tek tada shvatio da se i ta njegova nesmotrena, ali iskrena rečenica mogla tumačiti dvosmisleno“, a na kraju i nagovještajem da je metafora od koje junak u početku strijepi na kraju i realizovana: riba je postala djevojka da bi ujutru ponovo uzela obličje Modre Moli, najljepše i najrjeđe ribe. Inače, da je efekat izneveravanja logičkog poimanja pojavnog sveta nestao, da je na kraju postalo izvjesno da je Modra Moli, pod uticajem preživljene kome junaka, postala atraktivna terapeutkinja, nestala bi i fantastika. Todorov, u kojem, očito, stanuje i potencijal pisca fantastične proze, to odlično zna i zbog toga pažljivo gradi nedoumicu u čitaocu, koju do kraja ostavlja nerazriješenom. Priča Akvarijum nagovijestila nam je i to da su Todorovljevi junaci usamljeni emotivci, bolno okrenuti svom intimnom svijetu, kao jedinom pribežištu, da bi na koncu u njemu otkrivali koliko su zapravo lomni i nesrećni. Todorovljev junaci su uglavnom inteligentni i razočarani urbani otpadnici;  više osjećaju i slute nego što znaju. Oni su sve u stanju mučne kolebljivosti i neodlučnosti; kao  i uporne nesigurnosti, koje zajedno daju tamni nanos ovoj fantastici. To žalosno stanje junaka ovih pripovesti mogli bismo da definišemo i kao iznenadnu silaznu vertikalu u koju junaci bivaju, mimo svoje volje, dovedeni sledom neočekivanih a naoko banalnih životnih događaja. Oni se, po pravilu, ne mire sa osećanjem emotivnog gubitka, pokušavaju da redosled turbulentnog razaranja  izmene u svoju korist, ali pritom ne čine ništa da promene sebe, te se i dalje sudaraju sa svojim velikim a neopravdanim nadama što ih  dovodi i do granice patološkog.
Kad su njegove priče na terenu fantastike, Todorov to zna da signalizira u početnim strukturama teksta, u prvim saopštavanjima, kao u priči Kako je Nensi postala duh, koja počinje rečenicom: „Ujak Lemi je umro tri puta. To dovoljno govori o njemu.“ U daljem toku priče pripovjedač će, da bi osnažio atmosferu izokrenutosti i izopačenosti sveta posegnuti za urbanim legendama o duhovima u podzemlju varadinske tvrđave (kao što će se u drugoj priči Kalendar Maja vešto  i duhovito poslužiti drevnim indijanskim vjerovanjima), kao i prisustvom ekipe američke televizijske emisije „Last ghost hunters“. Pripovjedač je dječak, što je nametalo i infantilizaciju tačke gledišta, sklonost da se legenda uzme zdravo za gotovo i da se o čudesnom pripovijeda tako kao da je riječ o odistinski ovovremenom. Inače, ujak Lemi je nosilac principa iracionalnosti koji je dječaku-pripovjedaču veoma blizak. Zbog toga ove priče, ma koliko se u njima naziralo stremljenje ka hiperrealizmu, uvijek sadrže i težnju za bjekstvom od rigidnih kanona realnog u izvesnost nadrealnog, ne i onostranog, nadrelanog koje nikada nije i bajkoliko, naprotiv.
U istinitost ove tvrdnje ubijediće nas i pripovjedač iz priče Letovanje, slikar, koji ne pristaje na malograđansko insistiranje vlasnika pansiona u kojem ljetuje da vjerno preslika nešto „iz prirode koja je zaista prelijepa“. Uvjeren sam da se upravo u tom instinktivnom odmaku, u tom veoma izraženom i doslednom uzmicanju od uza pojavnog sveta, krije biće Todorovljeve pripovedačke magije, kao i da su u linijama razdvajanja njegovih junaka u znatnoj mjeri prokrijumčareni fragmenti jednog većeg ličnog obilježja.
Sve priče napisane tehnikom prvog lica i situirane u današnjem vremenu imaju naglašeno ispovjedan karakter koji dodatno doprinosi koherentnosti knjige. U priči Kad neko ima vezu bahati sin stomatološkinje  ubija oca njene pacijentkinje.
Na iznenadan i začuđujući način ova veza dobija krajnje neočekivanu, gotovo komičnu banalizaciju. Na ovaj način Todorovljeva priča postaje parabola o nepredvidivosti dešavanja, o fatumu  koji se poigrava  putevima ljudskih sudbina.
Isto kao što mu je bliska tehnika pripovijedanja koja se pridržava jedne tačke gledišta, Todorov je gotovo u istoj mjeri sklon da teži umnožavanju tačaka gledišta pri sagledavanju određenog fenomena dovodi i do nekih formalnih inovacija. Tako će se u priči Ruski krst poslužiti jednim internetskim žanrom: komentarima čitalaca ispod članka na nekom portalu, a sam članak će postati priča o srpskoj emigrantkinji u Čikagu.
Ono što objedinjuje priče iz ove knjige nije samo jedinstvo teme, već i istovjetnost hronotopa. U knjizi postoje naznake o realnom hronotopu koji obuhvata, najčešće, Novi Sad i ratne devedesete (jedna od priča nosi naslov Ratni bioskop) ili sadašnjicu. Takođe se, u priči Za sada još ne tematizuje i bombardovanje kao i posledice koje ostavlja na porodicu junakinje čiji se roditelji neobjašnjivo razvode po završetku bombardovanja. Todorov u ovoj mistifikuje odnos junakinje prema ocu, a mistifikacija jeste jedan od postupaka koji pogoduju Todorovljevoj intenciji da više nagovijesti nego da eksplicira. Realni hronotopi i realni događaji, često nose junake mimo njihovih želja i namera. Međutim, reklo bi se da je hronotop u knjizi Ne mogu ovde da dolekam jutro najbolje odrediti onako, kako ga u jednom trenutku, subjektivno, označava jedan od Todorovljevih junaka, Dule iz priče Džukele, kada svom prijatelju, doktoru Vojkanu, u jednom trenutku kaže: „Vidiš... znao sam da je ovo svet muškaraca i žena, ali nikada nisam osetio da je toliko podvojen kao tog jutra“. Ovaj citat postaće jedan od onih citata koji nose indukovana značenja od priče do priče. Takvo viđenje svijeta ući će u čitalački horizont očekivanja i primalac umjetničkog teksta će biti podstaknut da ispituje da li se i u drugim pričama svijet muškaraca i žena pokazuje jednako razdešenim.
I to pitanje se postavlja uvijek, jer ovo nije knjiga koja se čita u jednom dahu, već knjiga koja se, pored ostalog i zbog svoje enciklopedijske prirode, čita sa vraćanjima na već pročitano. Tako ćemo, vrativši se na priču Etno selo, identifikujući se sa junacima, na trenutak biti utješeni kada se u njenoj završnici makar nagovijesti nešto optimističnija vizija muško-ženskih odnosa i kada se pokaže kako je razumijevanje između muškarca i žene koju voli u nekim okolnostima ipak moguće, bez obzira na to da li među njima ima ili nema komunikacije.
Međutim, kada se u ovim pričama i naiđe na takvu viziju „sveta muškaraca i žena“, ubrzo se ispostavlja da je ona samo privremena. Taj svijet je u ovim pričama dominantno razlomljen a muškarci i žene  otuđeni jedni od drugih i dehumanizovani. Takvo viđenje kulminira u poslednjoj priči Ugovor u kojoj će se  nastojati da se ljubavni odnosi između dvoje junaka urede ljubavnim ugovorom, što je, razume se, samo još jedna u nizu bolnih zabluda.
Da nešto sa tim svijetom nije u redu, bilo je nagoviješteno i naslovom ove knjige, koji je oneobičen time što je odabrana čitava jedna rečenica, i to iz priče Etno selo, koju izgovara junakinja nakon što uvidi da je novokomponovano selo u koje je došla sa suprugom sa kojim je na pragu razvoda, zapravo najobičniji bordel. Tim naslovom je kao prigušenim krikom na samom početku naznačena drama ideala osetljivih protagonista ovih proza, u kojima paralelne linije razdvajanja pratimo gotovo zaverenički uzbuđeni, od prve do poslednje priče u zbirci, sve vreme preispitujući moralne koordinate svakodnevnog, sopstvenog emotivnog sveta.

                                                                                                                                                 

среда, 5. новембар 2014.

RATKO DANGUBIĆ: SPECIFIČNA TEŽINA

U parlamentu se vodi krvava borba. Malo fali da potekne krv.

Na paradi su naši političari pokazali veliko dostojanstvo, ali ne svoje.

Velika je Rusija, ali je za nas veća Velika Albanija.

Nema sumnje da ovde sve može da se kaže, ali ne može da se otrpi.

Ja sam kao bespilotna letilica. Navode me na svakakvo zlo.

Ko visoko leti, taj može da prati kuda ide dron.

Nije samo problem što pametni odavde odlaze, već što nema budala koje bi se vratile.

I meni su pred izbore svi obećavali zaposlenje dok se oni nisu zaposlili.

Takve kao on majka ne rađa. Njega je donela roda.

Po korupciji mi nismo ni najgori, ni najbolji. Ali spremni smo da se prilagodimo potrebama.

Nisam ni osetio promenu vlasti. Izgleda da su Kurta i Murta iste težine.

Plata jeste neredovna, ali je zato i nema.


понедељак, 3. новембар 2014.

MILAN TODOROV: BRAČNI KREVET ZA SAMCA

Policija se ponaša kao savestan ribolovac. Kad uhvati kapitalca, pusti ga u vodu.

Žene su kao vino, ujutro tek shvatite koliko ste sinoć bili pijani.

Dobro je što našim putem niko ne ide, jer smo  opet napravili kuću nasred druma.

Sve što je lepo kratko traje. Setite se svoje prve prevremene ejakulacije!

Niko ništa nije poneo sa sobom u grob. Zato ljudi nerado umiru.

Bio sam nepopravljivi optimista, ali je kvar otklonjen.

Bračni krevet za samca. Vladine mere štednje daju prve rezultate.