среда, 31. децембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: GODINA IZAZOVA

Ova godina je godina izazova. Mi ćemo kao i uvek da izazivamo sudbinu!

Deca su naše najveće bogatstvo, koje treba prehraniti!

On je više puta ginuo za narod i otadžbinu, ali ga nije hteo metak!

Moja familija ne poseduje ništa. To je naše porodično blago!

Stavila je silikone u grudi. Sad je moj broj!

Iz ove kože se ne može, sem ako nas ne oderu!


уторак, 30. децембар 2014.

VLADISLAV PETKOVIĆ DIS: VIDIM JEDNU ZVEZDU U OBMANI VIŠE

Dal’ se ova bajka u istini zbila
Tamo, gde vec nema ni ruina stari’,
Gde noc zaborava sve je dosad skrila
Osim nje, sto ides a nestalnih stvari
Uz oblik vetrova i govor dubrava,
Kao duh umrlih preko nasih glava?

Il’ je ova bajka ne iz ovog doba,
Ne iz zemlje nase, vec sa zvezde neke,
Koja danas nema ni traga ni groba,
Dok Danica cuva spomene daleke,
Kao masta ljudska, sto jedina javlja
Ono sto je bilo, sto se ne obnavlja?

Ne znam o tom, ne znam. Al’ kad pada vece
Na crveno sunce i dan k’o dim beo,
Kad iz svakog kutka noc crna potece
I pritisne pogled, nebo, vidik ceo
Znam, da cujem tada, da mi neka struja
Nosi mrtve reci i pesme slavuja.

Nosi mrtve reci. Ja osecam tada,
Da mrak mene gleda ispunjen ocima
Onih koji nece zaspati nikada,
A od kojih dusa cesto se otima;
Da mrak mene gleda sa izrazom sviju
Umrlih oblaka i mrtvih ociju.

Cini mi se da se otvaraju vrata
Na grobnici sveta, zaspalih zemalja,
Da ustanu dani iz pomrlih sata
I da mrtvo vreme mirno se pomalja:
Vidim jednu zvezdu u obmani vise,
Slusam kako proslost tisinom mirise.

Vidim jednu zvezdu i kraj njenog doba,
Jednu mocnu senku sto lagano kruzi
Nad minulom zvezdom kao uzdah groba:
Mozda na taj nacin za njom mrtvom tuzi,
Il tu za to stoji, da nejasno, tavno,
Ka`e sto je bilo nekada i davno

Ka`e sta je bilo. I ja slusam tako,
Smrt lagano ide, osvaja planetu,
Gasi ceo zivot neumitno tako
Ko pobeda vecna, i u celom svetu
Njen se korak cuje: sve ispuni sobom

I zavlada zemnom i pokori grobom. 

("Lepota", skoro nepoznata pesma V.P. Disa)

понедељак, 29. децембар 2014.

MILAN TODOROV: BROD U BOCI

Vođa je rekao da kod nas nema cenzure. Tom izjavom nas je ostavio bez teksta!

Ja sam profesor književnosti, ne pričajte meni o Bednim  ljudima Fjodora Dostojevskog!

Nama bi i brod u boci potonuo!

Nikad ne bih izvršio samoubistvo, pre bih se ubio.

I tip koji se vratio iz kome, potvrdio je da ovde nema života.

Nijedan roditelj ne bi trebalo da tuče svoje dete. Šta ako je dete jače?

Marko nije kasno stigao na Kosovo. Stigao je na vreme da bude uhapšen.

Ovde je sve naglavačke, jer mi poštujemo zakon gravitacije.

Profesora je kupila iskrenošću. Rekla je da ne zna da kaže ne.

Protivnički kandidati su pre izbora pretučeni, čime je samo polovično potvrđena volja  građana.

Bilbordi sa vođinom slikom ne zaklanjaju nam Sunce.

REČENICE KOJE VOLIM (35)

"Teritorijalna politika koja se vodi poslednjih dvadesetak godina tera nas da živimo kao u Srednjem veku, od danas do sutra. Prvo su pokušali da unište sve ono što je deo naše kulture - trgove, tarabe, knjižare i male bioskope, lokalna pozorišta i udruženja i sva ona mesta na kojima se ljudi okupljaju i razmenjuju mišljenja. Onda su sve što je preostalo, uglavnom ono bezopasno po njih, proglasili nasleđem: kulturu ishrane (jer sa punim ustima, manje govorite) ili izumrlu, daleku prošlost (kakvu opasnost može da im, na primer, nanese Etrursko pozorište?). Odjednom, svi imaju jednu, istu tradiciju."

 (Aliće Rorvaher, italijanska filmska rediteljka i scenaristkinja)

недеља, 28. децембар 2014.

RATKO DANGUBIĆ: POGREŠAN VEK

Kosovo je veštačko srce Srbije.
           
Mučeni nema šta da prizna. Osim da je mučenik.

Mere vlade su vrlo jednostavne: svima je odmerila od šake do lakta.

Kod Domanovića je vođa bio slep,  a kod nas se pravi lud. Kao da nije slep.

Najbolje krije misli onaj ko nosi glavu u torbi.

Napisao sam aforizam veka, ali sam svestan da sam rođem u pogrešnom veku.

Glasajte kako hocete, živećete kako nećete.



ZORAN T. POPOVIĆ: PRVI KORAK

Kad se setim koliko je bilo bespotrebnog prolivanja krvi, dođe mi da isečem vene!

Naš cilj je sve dalji, jer ne može da nas prati!

Ljubav je kad on zbog nje ne zapišava klozetsku dasku!

Kad je shvatio da je u životu sve režirano, pukao mu je film!

Svaki naš zakon možeš da tumačiš i ovako i onako, da bi on bio razumljiv svim našim građanima!

Prvi korak je najteži, a već posle treće sve postaje lako!



петак, 26. децембар 2014.

ВАСИЛ ТОЛЕВСКИ ( МАКЕДОНИЈА) : ПЛИВАЊЕ


Непријатељу нисмо ништа оставили. Чак смо им и кредите узели!

Наш човек ујутро најпре  провери да ли је жив. Јер у току дана не даје знаке живота!

Свраке које су нам попиле мозак сада грачу са говорнице!

Најјефтиније књиге су џепне. Само да вас продавац не ухвати!

Попови и политичари не морају бити паметни људи. За сахрањивање  не треба много памети!

У политици су они који знају да пливају. Остали су дављеници!




четвртак, 25. децембар 2014.

NINUS NESTOROVIĆ: PRVI I POSLEDNJI PUT

Naša vlast nikad ne zloupotrebljava decu u političke svrhe. Samo odrasle.

Srbija stari. Zato se i smanjuje.

Više nikada nećemo prodati Kosovo. Ovo nam je bio prvi i poslednji put!

Dok jedni kukaju, drugi rade. Tako bih vam ja u najkraćem opisao jedan informativni razgovor...

Za razliku od poštenih žena, kurve ne prodaju svoju ljubav, već samo usluge!

I ova vlast se pokazala kao nesposobna. Ni ona neće moći da uništi Srbiju do kraja!

Mladi neće još dugo čekati svoju šansu. Dobiće je čim zaratimo!

Uspešan biznismen i informativni razgovor pretvori u poslovni sastanak!

Divim se našim političarima. Pored toliko državnih obaveza koje imaju tokom dana, oni stignu i da kradu!

Ne mogu baš sve gluposti koje on izgovori tokom dana da uđu u TV dnevnik. Samo za najveće ima mesta!

ZORAN T. POPOVIĆ: ŠAPUTANJE NA JASTUKU

Mi živimo u zemlji kosovskog mita i korupcije!

U Srbiji vlada pustinjska investiciona klima!

Uspela je da se zaposli preko svojih veza, vezica i crvenih podvezica!

Moja žena mi često šapuće na jastuku, kad priča u snu!

Bivšeg komunistu je lako prepoznati. Krije se u telu ljutog demokrate!

Ljubavnik je stari bapski lek za ženinu migrenu!


среда, 24. децембар 2014.

RATKO DANGUBIĆ: PRSA I VISINA

Na njega mislim, i na one oko njega koje jesam i nisam poznavao, a upleli su se u priču. O ovome o čemu govorim malo i znam, ali slutim da je, skladno nađenim dokumentima ovako bilo. Na vreme sam o njemu iskopao hrpu intimnih podataka, pa recimo i taj o regrutaciji. Negde sam ja sustigao njegovu priču, negde je ona sustigla mene. Rugrutovan je u Beogradskom pukovskom okrugu aprila 1932. i izdato mu je odgovarajuće uverenje komisjije, po članu 38, da je privremeno nesposoban za vojsku, po članu 3, tačka 3. Naime, kako glasi nalaz, kod njega je lekarska  komisija utvrdila da je odnos obima prsa i visine  75/165, a to je izvan utvrđenih normi i on je proglašen privremeno nespoobanim za vojsku. Sa izdatim uverenjem regrut se mora javljati svake godine, najkasnije do 10. septembra, do navršetka 24. On je rano krenuo putem umetnosti i kao, gotovo, formiran slikar, otputovao je godinu kasnije za Pariz i otuda se nikada nije vratio. Tu se susretao sa izazovima velegrada, ali ni s čim od čega nije mogao da utekne. Tamo je po potkrovljima, podrumima i kafeima proveo godine.
            Koliko je slika uradio na Monmartru, koliko je poklonio i prodao, to je pisano u monografijama, iz njegovu obaveznu uzrečicu: „Pa bilo je tako jednostavno.“ Ta slika o kojoj snujem da govrim je napravljena dok je nepoznat spavao kod izvesne Julke, sam ili s njom, gladan ili pijan. Nema sumnje, nije ni krio u ispovdima, rekao je da je dugo ostao siromašan i buntovan. Tu sliku o kojoj pletem i priču, kako govori datum na njoj, slikao je pred Hitlerov rat, a među desetk drugih, doneo je urolanu u Beograd 1941. srpski student sa Sorbone, kasnije poznati akademik po osnovu studija o preplitanju događaja iz Velikog rata i atentata Gavrila Principa na Ferdinada. Slika je, ima, i o tome diskretan trag, prodata na aukciji 1985., kada je akademikovom sinu, sklonom bežanju od stvarnosti, ponestalo para za drogu. Slika ima naziv: „Lavirint u paklu“, a kupio je bogati osobenjak, neženja, koji je drugovao sa slikarom u Parizu. Igrom slučaja, kada je ovaj lekar umro i kada je njegova imovina razvučena kojekuda od daljih rođaka, ljudi koji su praznili stan nisu se razumeli u umetnost, pa su uzeli samo pozlaćen ram, koji valja za ogledalo, a samu slika su ostavili u podrumu. I tako se platno našlu u rukama Cigana koji prazne tavane i podrume. Kupio sam je jeftino, ravno iz freze u kojoj Cigani prevoze starudije. Tako je slika, restaurirana, nastavila da živi kod mene. Tek sada, kada se u nju zagledam, vidim: umtenik je prorekao sudbinu slike i naslutio kloniranje ljudi. Poznat je, veli negde njegov biograf, bio i po izreci: „Ne otimaj mečku od mečkara.“ Zanimljivoje da je, uz sliku ostalo nalepljeno pismo u maloj kesi od najlona, koje je slikaru, verovatno ne drugome, u Pariz poslao prijatelj. Uz sve drugo, u pismu stoji: „Mislim da je najbolje da pređem na stvar, bez uvoda. Što se Vere tiče, ja znam, s njene strane, da ti je prestala pisati. Razlog je jednostavan, njeni ne dozvoljavaju da ti piše. Potpuno je razumem. Ipak, verujem da mogu stvoriti modus, da bar održite vezu. Ti možeš da pišeš na onu moju adresu u Beogradu, a ja njoj pisma da prosleđujem. To je jedan od načina da za koresponeciju između tebe i Vere. Bio sam pre nedelju dana u Pragu, pa sam se po povratku sreo s Verom u Knez Mihajlovoj. Ona radi kao novinar u nekom od listova vlasti. Nismo mnogo razgovarali, ali sam ipak natuknuo da si se ti raspitivao za nju. Ona se nije veselo oglasila, samo je rekla: „Hvala.“ Po očima sam joj video da tuguje. Tako bih, rekoh, ovo mogao da uredim: da tvoja pisma dolaze na moju adresu, a ona tebi da se javlja.“


            Ovo moje ređenje misli o jednoj regrutaciji, o jednom slikaru, o jednoj slici, o jednoj ljubavi se odužilo na punu stranicu i koji red više. Stigao sam do mesta sa koga je kasno da se bilo gde vratim. Pomalo sam zbrkan u mislim i nisam siguran koja je svrha ovoga. Trebalo je da priču o sudbini jedne slike ostavim netaknutom. Imama utisak da sam sve uradio dosta grubo i kao da sam od nekud sve to iz korena istrgao. Odakle znam za uverenje i da je kasnije poznati momak, umetnik proglašen privremeno nesposobniom za vojsku? Pa ne mogu da reknem da sam čuo nekoga da o tome razgovara, jer mlo je sada i živih iz tog vremena. Među hartijama koje sam preturao u jednom muzeju gde je legat njegovih slika, tragajući za istorijom kupljene slike, bilo je i ovo požutelo uverenje. Kao da je ono samo pokucalo na vrata moje znatiželje. Posle proglašenja za nesposbnog na regrutaciji, on se još jednom pojavio pred krutom regrutnom komisijom. Pozadi na uverenju je potpuno suvo napisano: „Ostaje i dalje član 3., tačka3.“ I lep potpis pukovnika Matijevića. I,eto, tako je nastao slikar.    

BOJAN RAJEVIĆ: PRONICLJIVOST

Naše diplomate svuda u svijetu pokazuju svoje gospodske manire. Svima se klanjaju.

Povratak iz rata je najtužniji doživljaj čoveka, koji se nije naratovao.

Zveckanje oružjem je vojna muzika.

Balkanski narodi su na ovim prostorima živjeli prije Isusa Hrista. Zato su osuđeni na pakao.

Ko god ode odavde, ostavi za sobom prazninu.

U našoj partiji nema krtice. Kao da je u zemlju propala.

Političari se množe kao pečurke. Tamo gdje je trulo.

Nada umire poslednja. Pogotovo kad je vođa jedina nada.

Danas se djeca rađaju sa fakultetom. Čim mama zatrudni, tata kupi diplomu.

Stalni gosti kafane su oni koji iz nje nikad ne izlaze.

Znam da ništa ne znam. Uskoro više informacija...

Beskrajno sam pronicljiv. Ne znam kako to do sada nijesam primijetio.

уторак, 23. децембар 2014.

MILAN TODOROV: NOVE LJUBAVI

Kompromis je uvek moguć, ukoliko priznate da smo mi u pravu.

Dobio sam posao iz snova. Na radnom mestu samo spavam.

Moraćemo da uvozimo radnu snagu, jer smo ovde  svi ostali bez posla.

Tvoje lice zvuči poznato, đubre jedno političko!

Izvršilac kriminalnog akta je odranije poznat organima reda, pošto radi u policiji.

Jutro je mudrije od večeri. Zato policija intelektualce hapsi u zoru.

Tito se nekad voleo više od mame i tate, ali vreme je donelo nove ljubavi.

недеља, 21. децембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: KRITIČNA MASA

Moja žena ima migrenu, tako da je noć protekla mirno!

Ove godine je napravio jedno dobro delo. Izašla mu je nova knjiga!

Naša deca zaslužuju bolje, ali nažalost ne mogu da biraju svoje roditelje!

Nije više, pas laje vetar nosi. Ova vlast sve sluša!

Svaka mu je bila na mestu. Zato je i pomeren s mesta!

Tri žene na jednom mestu, već čine kritičnu masu!

Ja ne znam koliko ima božjih zapovesti. Važno je da ih ja sve poštujem!



субота, 20. децембар 2014.

MILAN TODOROV: ŠARAN IZ MEGAMARKETA

             Pod je bio veoma čist. Naravno, bar tamo gde se moglo okom dopreti. Na njemu je stajao plavi plastični bazen sa šumećom vodom i šaranima u njoj. Ostalo je nejasno kako je tokom noći, kada u marketu nije bilo nikog od ljudi, šaran iskočio iz mrežom prekrivenog bazena i osvanuo na kamenom podu.
     
             Tu ga je pronašla mačka i odgrizla mu pola glave. Bio sam jedan od prvih kupaca rano ujutro. Šaran bez glave ležao je još na podu, ispuštajući tanki malinasti mlaz sukrvice. Ubrzo je stigao i prodavac ribe u polivinilsko belom odelu i plastičnim rukavicama podigao mrtvu ribu, spustio je u kesu i, praćen šaljivim opaskama kolega trgovaca („Istranžiraj je i prodaj nekoj bakici!“), odneo ribu iza pulta.

           Šta je posle bilo?
Pod je obrisan opet blistao, i ceo prostor je u kratkom roku bio propisno uredan, mada još malo mokar i zato sklizak. Svejedno, vrlo brzo je sve izgledalo kao da se jedna mala smrt noćas nije dogodila.
     
          Ali, šta je bilo sa mačkom? Možda nije bila dovoljno gladna? Možda je noćni portir, u redovnom obilasku, naišao i prekinuo joj krvavu gozbu? Mada, ne verujem u tu teoriju,  jer te čikice noću uglavnom kunjaju za svojim pultovima snom pravednika.

          I, najzad, šta je bilo sa obezglavljenom ribom?
Ne posle! Nego, šta je zapravo bilo u njenom mozgu kada se praćaknula iz kaveza? Čime je probuđen njen prvi pokret? Kakva je to radost i ushićenje moralo da bude! Kakav talas je samo izazvalo!  

MILAN TODOROV: HVATANJE NA ISKUSTVO

Zahvaljujući  našem pravosuđu zločinci nemaju miran san, dok žrtve spavaju kao zaklane.

Nekad smo se busali da smo najstariji narod na svetu. A i danas bismo, samo da nismo ovako
ostarili.

Kretanje kursa dinara, više nema nikakav kurs.

Pošto je Srbija zemlja među šljivama, prosec truljenja  voća je uzeo maha.

Sve  kuće porušene u poplavama su obnovljene, kao i one koje nisu!

Naši fudbaleri se po terenu vuku kao babe. Taktika je da protivnika dobijemo na iskustvo.

Uvek je bolje sprečiti oponente da govore, nego ih lečiti u psihijatrijskim ustanovama.

уторак, 16. децембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: NARODNI HEROJI

Iskoristili smo popust i jeftino se prodali!

Naše porodično stablo razgranalo se u balvane!

Dinar je skočio i od tad je u slobodnom padu!

Imamo krticu u vladi. Izgleda da u njoj samo ona nešto radi!

Uzalud su rezultati rada pojedinih ministara stavljeni pod lupu. Opet se ne vide!

Svaki građanin koji preživi u Srbiji je narodni heroj!


понедељак, 15. децембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: KVARENJE IDILE

Vlast narodu baci kosku, a on se obraduje kao kuče!

Nekad smo imali bar za hleba i masti, a sad je mast otišla u propast!

Narodni poslanici svakim danom u skupštinskom restoranu, jedu našu supstancu!

Naše  JKP uopšte ne čisti sneg, da nam ne bi pokvarilo ugođaj zimske idile!

Bog čuva Srbe, jer s njima ni đavo ne može da izađe na kraj!

Situacija je prilično zamršena, jer je klupče počelo da se odmotava.

недеља, 14. децембар 2014.

REČENICE KOJE VOLIM (34)

 Monmartr je trom, lenj, ravnodušan, nekako pohaban i olinjao, nije tako magičan koliko je zavodljiv, ne iskri se već tinja prgušenim plamenom. Brodvej deluje uzbudljivo, volšebno ponekad, ali nema vatre, nema topline - to je jarko osvetljena azbestna izložba, raj reklamnih agencija. Monmartr je sav propao, izbledeo, zapušten, neskriveno poročan, gramziv, vulgaran. Sve u svemu, pre je odbojan nego privlačan, ali podmuklo odbojan, kao i sam porok. Tu ima bistroa punih kurvi, makroa, gorila i kockara, bistroa koji vas, bez obzira što ste ih već hiljadu puta zaobišli, na kraju usisaju kao svoju žrtvu. U sporednim ulicama koje vode do bulevara ima hotela tako zloslutne ružnoće da protrnete i pri samoj pomisli da kročite unutra, pa ipak ćete kad-tad neminovno provesti noć, a možda i čitavu nedelju ili mesec dana u nekom od njih. Možda ćete se čak toliko vezati za to mesto da ćete jednog dana shvatiti kako vam je ceo život iz korena izmenjen, i da je ono što vam je nekad bilo bedno, prljavo, gadno, sada postalo šarmantno, dirljivo, lepo. 

(Henri Miler: Mirni dani na Klišiju)

петак, 12. децембар 2014.

RATKO DANGUBIĆ: PRAVO NA ĆUTANJE

Hteli smo mi da poraz pretvorimo u pobedu, ali nije bilo dovoljno preživelih da se raduju.

Bio je dugo marioneta, sve dok sam nije počeo da vuče konce.

U demokratskim društvima nema informativnih razgovora. To su mu lepo objasnili u policiji prilikom ispitivanja.

Dug prema inostranstvu ne može se isplatiti odlivom mozgova.

Samo mrtvaci imaju morlano i materijalnpo pravo da se brane ćutanjem.


Sutra će biti teže gladovati nego danas, jer danas nismo jeli.

среда, 10. децембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: PSEĆI ŽIVOT

Osumnjičeni je alergičan na detektor laži. Posle ispitivanja, sav je  bio modar!

Da nam politiku ne bi vodili naši nesposobni političari, tu su strani ambasadori da pomognu!

Da pogled može da ubije, moja žena bi danas bila zločinac, a ja pokojnik!

Zna narod da je politika kurva. Zato za vođe i bira one, koji imaju odgovarajuće moralne kvalitete!


Mi smo najjači kad je najteže, i svakim danom smo sve jači i jači!


Kada vlast voli svoju svoju zemlju, onda je to patriotizam, a kad to čini opozicija, onda je to protivprirodni blud!


Kad sam čuo da je on sadista nisam se iznenadio. Baš je lik do bola!

Žene mnogo slabije podnose alkohol od muškaraca. Moja komšinica, već posle prve litre padne pod sto!                                                                   

Zemljo Srbijo, robijo!

Narod ne bi lajao protiv vlasti, da ne vodi pasji život!


уторак, 9. децембар 2014.

MILAN TODOROV: DIPLOMATSKA INICIJATIVA



Izgled vara, zato mi ne ličimo ni na šta!

Radi zaštite svojih interesa započeli smo široku diplomatsku aktivnost. I taštama smo podelili diplomatske pasoše.

Dobro spavam, jer pre spavanja danima ne opterećujem stomak. 

Ovo što se nama dešava, dešava se jednom u sto godina. Nije svaka generacija te sreće.

Kad nam Evropa bude država, mi ćemo davati domaće izdajnike i patriote.



ZORAN T. POPOVIĆ: FANTOM U OPERI

Napisao sam seriju dobrih aforizama. Otkačila mi se ruka!

Dome, slatki dome – reče puž gledajući svoju kućicu.

Komšijin pevac je prešao u naše dvorište, i obogatio naš današnji meni!

Čim me vidite da ženi nosim cveće, znajte da nisam bio cvećka!

On je čovek jedne knjige, a zli jezici kažu da je i nju pročitao samo do pola!

Svaki civilizovan narod živi po nekim pravilima. Mi poštujemo zakon džungle!

Analfabete poštuju nepisane zakone!

Mi svakog dana, u svakom pogledu nezadrživo napredujemo. Zato smo tu, gde jesmo!

Da nije bio na informativnom razgovoru, nikad ne bi saznao da živi u slobodnoj i demokratskoj državi!


Gledao sam „Aidu“. Bio sam „Fantom u operi“!

недеља, 7. децембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: DOBRA IDEJA

Žrtva se često poistovećuje sa krvnikom, kao i narod s vođom!

Odustao je od samoubistva, i nije skočio s mosta. Zaključio je da još nije za bacanje!

Srpski duh je neuništiv. Opseda nas vekovima!

Kao mlad sam se ludirao, a danas često evociram uspomene na te dane!

Prošao je period inkubacije. I nije mi ništa, nije mi ništa, nije mi...

Građani bez razloga paniče. Svi su pod kontrolom!

Mi ćemo sigurno sačuvati naš teritorijalni integritet, u granicama drugih država!

Ja sam ateista otkad znam za sebe, i nikad neću prodati veru za večeru!

Mi se delimo na lude i zbunjene. Oni normalni su pobegli iz Srbije!

Danas sam tri puta jeo. Šokirao sam organizam!

Živeti kao sav normalan svet. Nije loša ideja!




субота, 6. децембар 2014.

MILAN TODOROV: BIBLIJSKE RAZMERE

O ishrani u Srbiji danas važi pravilo: ono si, što ne možeš sebi da priuštiš da jedeš.

Najveći strah nevine devojke: šta ako utvrdi da nisam baš nevina?!

Poznata pevačica je snimila pornić, jer misli da je njen život dostojan filma.

Vreme provedeno uz dobru knjigu nikada nije izgubljeno. Pitajte cenzore.

Ministri odlaze u crkve i pale sveće protiv malera. A predsednik odlazi i na Hilandar.

Šta nam vredi što igramo kod kuće, kad nismo svoji?

Snabdevanje vodom je stabillno, a ne nedostaju ni poplave biblijskih razmera.


петак, 5. децембар 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: REHABILITACIJA

Pronašao je sebi strateškog partnera. Dobro se udao!

Braću nismo dočekali praznih ruku. Našla se i poneka tandžara!

Inat je loš zanat, a mi smo u njemu pravi majstori!

Prazni stomaci su vesnici revolucije!

Davao je znakove života, sve dok mu lekari nisu skratili muke!

Kad bi znao ko ga je rehabilitovao, u grobu bi se prevrnuo!

Ja bih drage volje poštovao svih deset božjih zapovesti, ali nemam taj moralni kapacitet!

Jedva sastavljam kraj s krajem, što je i normalno za sredinu u kojoj živim!


четвртак, 4. децембар 2014.

RATKO DANGUBIĆ: SVIRANJE

Proveo sam tri lepa letnja meseca u Budvi; na terasi hotela Avala, u večernjim satima sam, u malom orkestru, svirao gitaru. Sada kada sam stavio prvu rečenicu na papir o svom boravku ovde, slutim da je priča krenula dobrim putem. Pevali smo italijnske i francuske balade, svirali pop muziku. To ja i u Beogradu imam kao hobi i tamo sviram u drugom orkestru. Meni je dvadeset i tri i volim muziku. Ima na moru i lepih cura, pa i u toj stvari nisam oskudevao, kao ni u parama. Trudio sam se i da sklonim koji dinar u stranu za kupovinu garderobe u Trstu, na jesen kada se vratim sa svirke na fakultet. Povremeno se javim majci telefonom ili pismom, i, uz dva pisma od Ivana, to je skoro sav kontakt sa Beogradom za ovih sedam-osam nedelja.
Majka je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti i od mene očekuje mnogo. Dok su se svi upisivali na glumu i dramaturgiju ili da budu kamermani, ona je mene, a ide mi matematika, spakovala na građevinu, s porukom: Ovoj zemlji trebaju mostovi više nego glumci i prdonje. Od majke je i jutros stiglo pismo sa prvom rečenicom da se brine za mene. Onda veli da je obradovala razglednica koju sam poslao baki Jovanki. Ne brani mi da u Studentu objavljujem eseje, ali i ne odobrava. Njoj je milo da se lepo provodim i da bi valjalo da boravak na moru iskoristim za oporavak organizma. Svesrdno me savetuje da se kupam u moru, ali da pazim da ne idem daleko u dubinu. Ne krije da se dubine više boji nego da krenem da se bavim politikom na fakultetu. Posebno je zanima s kim sam poroveo svo ovo vreme u sobi. Uzgred mi opisuje zgodu sa studentkinjom, koja je bila u avgustu Budvi. Taman je izgrdila, veli, što je zakasnila na pripremu ispita, i da je stigla čitavu nedelju dana kasnije, kad devojka na kraju reče da sam je pozdravio. A mogla je, besna je bila majka, da ovo odmah lepo kaže, pa da se izvuče.
Njoj je važno da ne brinem za nju i oca. Oni su, veli, hvala Bogu i Svetom Vasiliju, dobro. Na trenutak sam se i zamislio kuda ovakva prepiska vodi. Tako saznajem da im je pre koji dan pisao ujak Tika iz Kalifornije i da je i njemu odgovorila kada i meni. Novost je u da je Todor stigao u Beograd i da je moj drug Musa razgovarao s njim i sutra se ponovo nalaze. I onda mi javlja da od naručenog i plaćenog pojačala nema ništa, jer je trgovac, kod koga je Todor naručio pojačalo, u Minhenu, bankrotirao. Tvrdi Todor Musi, veli majka, da je predao stvar i advokatu. Pa dobro. Tu sam novost primio sasvim mirno. Onda majka veli da je bila prekinula pisanje, ali ne može da se seti zašto je ovo uradila. Zna samo da mi je dugo pismo sa upustvima poslala pre nedelju dana. Onda produžava priču o Todoru. Veli da je Musa ponovo bio s njim i da mu je ovaj govorio kako je propao od hodanja, ali ništa nije uspeo: od trgovca, izgleda da je Poljak, kome je dao dolare, nema traga. Musa joj je preneo da Todor tvrdi da je trgovcu dao dolare, a ovaj njemu kao garanciju ček, koji je posle bankrota Poljaka ostao kod Todora bez pokrića. I tako dalje. Izgleda da je Musa  besan i spreman da stvar goni do kraja. Siguran je da Todor laže. Sutra će se sa sa njim opet sresti da mu Todor vrati dodatih pedeset dolara i određene dinare. Za dinare je rekao da je zaboravio, ali da će ih vratiti. I majka misli da smo ispali naivci. Musa će preko strica Zorana, koji u Minhenu ima kanale, proveriti  Todorovu priča. Majka je kopala po papirima da nađe prepis računa za pojačalo koji joj je dao Todor, ali ga nema. Nagovestila mi je da se Musa sprema da polaže ispite u oktobru. Tako govori da je vreme da i ja otvorim knjige. Ona se nada da sve mora da bude dobro sa mojim studijama: ipak. Onda nabraja kako je Nina, koja mi se nabacuje, položila nekakav pismeni na njenom fakultetu i da se nada da će biti dobra i na usmenom. Tu se posle ređaju imena njoj milih devojaka, tek da me podseti da su one u njenom vidokrugu i da je „natječaj“ za njenu snahu u toku. Još jednom se vratila na čežnju za mnom, na pojačalo i prevaranta Todora, na upornost Muse, a onda veli da ide da pismo adresira, i spusti ga u sanduče na uglu Vasine ulice.
Sa najboljim drugo Ivanom se nadmudrujem na drugi način. On je kompletan idiot, i on i Musa su mi drugari i na studijama. Pre dvadesetak dana nisam nikako mogao da nađem hemijsku olovku ni penkalo, pa sam Ivanu pisao mastiljavom olovkom. Ispalo je da ga malo zajebavam. Odgovrio mi je istom merom: i on je pismo napisao mastiljavom olovkom i na trgovačkom karo papiru. Ovaj idiot piše kako je i njemu najjednoistavnije da pismo piše mastiljavom olovkom, a druga je stvar mogu li ga ja pročitati. Napada me da nisam u celoj Budvi mogao da nađem pero i kap mastila, i pita me da li me grize savest. To je pravi Ivan. Ne razume kako sam mogao da odem i da se zajebavam celo leto, kada znam koji me ispiti čekaju. Upozorava me da je ispitni rok za tri nedelje, i da ga, valjda, moram propustiti. Onda govori o elastičnoj liniji. Prepisao je nekoliko zadataka, nacrtao krive, vektore, ispisao sinuse i kosinuse, tek da me podseti koje me mudrovanje vreba. Posle veli da ima novosti, ali da ne bi o njima u samom pismu. On stanuje u jednom studenstkom domu na Karaburmi, njegovi su iz Vranja.
Večers imamo poslednju svirku, i ovde je sada turista malo, spremam se za  povratak, pa sam smislio da odavde spakujem i ovu blesavu priču za kakve novine kada stignem u Beograd. Naime, uz ovo pismo od jutros, od majke je stigla hartija, indigo kopija prijave udesa u kome je jedan akter i moj otac Gavrilo. Ne znam da li da se smejem, ili da se nerviram. Nema nikakvog komentara, samo kopija same prijave. Kao da majka veli: Pogledaj kakav ti je idiot otac. Na papiru, uredno otkucano i potpisano od mog dobrog Gavrila, poslato je policiji kako sledi:

„Dana 16, decembra, ove 1967. godine, svojim vozilom Humber, regiistarski broj na tablicama BG 207-303, kretao sam se ulicom Starine Novaka od Pravnog fakulteta prema Dalmatinskoj ulici. Bo sam na Građevinskom fakultetu da vidim kada ispite treba da ima sin Aleksandar. Sa mnom je u vozilu bila i supruga, profesor na fakultetu Dramskih umetnosti, Katarina. U 9.30 časova, obzirom da sam na semaforu imao zeleno svetlo, krenuo sam da prelazim Ulicu 27-og marta, vozeći prema kafani Žagubica, a onda je na mene naletelo vozilo marke Zastava 750, registarski broj tablica BG 352-432, i svojim desnim krilom udarilo u moja leva vrata i svetla mog auta, kojom prilikom ga je i urnisalo. Vozač i vlasnik vozila Zastava 750 je izvesna Tina Bobar, iz Beograda, sa adresom u ulici Baranjska broj 10. Ona je izjavila posle udesa da nije videla i nije primetila svetlosni signal moga auta. Međutim, uviđajući krivicu, dala mi je podatke i odsečak polise osiguranja, kako bih na osnovu nje popravio vozilo. Kao svedok se javio majstor Tomislav Nikolin, takođe vozač vozila Zastava 750, registarski broj tablica BG 108-281, koji se u trenutku udesa kretao ulicom Starine Novaka od Dalmatinske ulice prema Pravnom fakultetu. Milicajcu koji je pravio zapisnik sam priznao da sam vidno iznerviran, jer sin, bilmez ne mari za rokove ispita. On me je pitao, gde se sin bavi sviranjem. A ja sam, iznerviran, rekao da se on bavi sviranjem nekom stvari. Posle sam se izvinio milicioneru direktno, dok moja supruga nije mogla, nepovređena, da dođe k sebi.“      

уторак, 2. децембар 2014.

MILAN TODOROV: SNEG I POLITIKA

Red je da se prvo počisti u svom dvorištu. I tako smo počistili najbliže komšije.

Sneg i političare doživljavam jednako. Ne volim da ih vidim ni na slici.

Od kako je zavladala demokratija, mi ne znamo šta je vladavina prava.

Stub srama je jedan od nosećih stubova našeg društva!

Ništa nismo prepustili slučaju. Ovde je apsolutno sve nenormalno.

Lepo je kad čovek ima svoje mišljenje, ali lepota i pamet obično ne idu zajedno.

Gde ima za dvoje, tu ima i za troje. I tako je došlo do grupnog seksa.

I moja baba polako klizi u mračne devedesete. Već ima 80.

Više ne jedemo triput dnevno, nemamo mi novca za takav luksuz.


ZORAN T. POPOVIĆ: KLUB MOJIH FANOVA

Decu smo prepustili ulici, tako da sad na miru možemo da se posvetimo brizi o svojim kućnim ljubimcima!

Vlast je pošteno ošišala narod, pa sad može na miru da drnda vunu!

Mi zaslužujemo bolju stvarnost. Ova nije realna!

Deca mi kažu da nisam normalan, žena da sam lud, a komšinica da sam pravi manijak. I moj psihijatar je na njihovoj strani, jer je prodana duša!

Uličnom žargonom rečeno, velika riba guta malog!

Osnovan je klub mojih fanova. Za sada je prvi i jedini član moja mama!                                                 



RATKO DANGUBIĆ: FIKSNA CENA

Demokratija je ovde pustila dobar koren. Nigde nema ovakve močvare.

Ako ne počne uskoro Treći svetski rat, onda će se sigurno zaratiti.

Nekada se sve merilo po glavi stanovnika, ali sada glave nemaju fiksnu cenu.

Isus jeste jednim hlebom nahranio tolike ljude, jer tada niko nije tražio preko hleba pogače.

Na startu su se našli i neki koji ne misle da trče. Tek da vide ovim drugima leđa.

Kod nas svako može da bude ministar, ali ne može svako premijeru da se dodvori.