петак, 30. јануар 2015.

MILAN TODOROV: LEPINJA SA SVE

Znamo mi da svako zašto ima svoje zato, ali će informativni razgovor dati odgovor i na pitanja: ko, s kim, kad i kako.

Da im ne bi crna mačka prešla put krenuli su u rikverc i zgazili pešaka.

Vođa u prvom redu misli na one u zadnjem redu. Šta li mu smeraju?

Mi njima možemo sve da oprostimo. Ali nemamo pravo da zaboravimo da su nas bombardovali  za naše dobro.

Nismo srećni što smo osmi na listi najbednijih zemalja. Naš srećan broj je sedam.

Pa šta ako su vam objavili ime u crnoj hronici?! Novine žive samo jedan dan.

Naši političari nemaju putera na glavi. To je lepinja sa sve!

Vlada apeluje na građane koji se bacaju s mostova da ne preduzimaju jednostrane korake.

U našim bolnicama je tolika nestašica da pacijenti moraju sebi da kupuju gazu, konac za šivenje i kandila.

Kupio je diplomu, ali nije zadovoljan. Toliko dati za obično parče papira, nije pošteno!

ZORAN T. POPOVIĆ: PREDIGRA

Odliv mozgova je proces pročišćenja naših redova.

Ja sam jako poželjan muškarac. Nadam se da ima žena, koje vole i takve!

Najteže je biti prvi u selu. Zato sam ja svakoj bio drugi.

Moja predigra ju je toliko uzbudila, da je ona na miru odgledala novu epizodu“Sulejmana veličanstvenog“.

Najteže je biti prvi u selu. Zato svi beže u grad.

Bila je to pobeda za pamćenje, jer ko zna kad će nam se to ponovo desiti.

четвртак, 29. јануар 2015.

RATKO DANGUBIĆ: EPPUR SI MUOVE

Ovde su okupatori oduvek dolazili i prolazili. Tako je i nastao koridor 10.

Nemojte da jedete buđav hleb. Mogli biste da se naviknete.

Ipak se okreće. Čitav narod je vlasti okrenuo leđa.

Mi se pravimo ludi kada se spomene  da su nas oni bombardovali. A kakvo je bilo bombardovanje, ne moramo ni da se pravimo ludi.

Poletela dva vrana gavrana, a onda ih je presreo crni dron.

Ne treba da žurimo sa ulaskom u EU. Šta ako dođe do novog razdvajanja kontinenata?

понедељак, 26. јануар 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: ŽIVOT U OBLACIMA

Srbija je  uveliko monarhija. Svaki grad ima svog kralja podzemlja.

U Srbiji je život jeftin. Skupo je njegovo održavanje,

Mi imamo dvostruke standarde u našoj spoljnoj politici. Pred jednima klečimo, a pred drugima puzimo.

Matematika nas uči da se i u životu mora računati s nulama.

Radim u kancelariji za brze odgovore, koje dostavljamo po golubu pismonoši.

Oko za oko, zub za zub nije bilo dovoljno, pa smo im naplatili i kamatu.

Meteorolozi živi u oblacima.

недеља, 25. јануар 2015.

MILAN TODOROV: ŽENA U PLAVOM

           Žena pedesetih godina, ravno začešljane pepeljaste kose, na toj fotografiji izgleda savršeno mirna. Njeno skladno telo ne odudara od izraza nepokretnosti na njenom licu. To, zapravo, kao da nije lice koje nekome pripada nego anatomska slika voljno stisnutih mišića brade, obraza i očiju. Ta ženska osoba leži zavaljena na šarenom tepihu. Iza nje je naherena starinska fotelja sa meblom u turskim drečavim bojama, kao izvučena iz fundusa pozorišta u kome se daju samo klasične, spore i duge drame. Svetlost abažurne stone lampe jasno ukazuje na noćni sat u kome je fotografija načinjena. Dama je odevena u dugu svetloplavu haljinu, koja se odmah ispod kolena raskriljuje otkrivajući glatke i oble gležnjeve na  njenim nogama. Čini se da nosi vrlo tanke najlonske čarape boje kože. Ona je zapravo u poluležećem položaju, nesigurno oslonjena na lakat desne ruke. Takav položaj joj omogućava da glavu drži ukoso položenu na ramenima. Leva ruka joj je prebačena preko bedara.
          Sa njene desne strane, na turskom tepihu, nalazi se široka bela keramička šolja. To su one šolje iz kojih se obično pije čaj, kafa ili vruća čokolada. U svakom slučaju ne služi za ispijanje alkohola. Prazna šolja je brižljivo odložena na  tepih. Na njemu nema tragova prosute tečnosti. Naprotiv, bela šolja na crvenoj vunenoj pozadini deluje kao eksponat koji je neko pažljivo instalirao u kadru za fotografisanje tako da čitav prizor koji sagledavam maltene u jednom potezu – odaje utisak planirane intimne atmosfere i kao takav ne izaziva u meni nikakvo interesovanje.
          A onda nastaje trenutak koji dotadanjem prizoru daje katastrofičnu snagu i čitavu stvar preokreće naglavačke, poništavajući suspregnutu mirnoću slike, razbijajući mogućnost njenog razumevanja u paramparčad. Kao ogledalo. Sa desne strane, malo iza nepoznate žene, ali tako da ih ona u svakom trenutku može okrznuti pogledom samo ukoliko se malo iskrene, nije potrebno čak ni da se osvrne, na podu su  njene izuvene cipele. Imaju potpetice, ni visoke ni male, malo proširene u peti i sa lepo zaobljenim suženjem na donjem delu štikle. Ništa posebno, osim što je jedna cipela bela a druga crna.
          Na toj slici je, inače, sve drugo u savršenom redu. Izuzev te uznemirenosti koje izazivaju njene rasparene balske cipele.
          Pokazujem svojoj ženi fotografiju te žene u plavom. Ona brzo pogleda fotografiju jer se spremamo upravo da izađemo i zatim presavijene novine spušta u korpu kraj vrata.
          Da?- pita.
          Da li si osetila isto što i ja?
          Strahovito uznemirava, zar ne?
          Potvrđujem i bacam pogled na moje, pa zatim njene cipele. Moje su tamno braon, uredno zašnirane. Njene su crne i sjajne. Sa nama je, dakle, u ovom trenutku i dalje sve u savršenom redu. Ali, mi oboje veoma dobro znamo da na onoj slici nije stvar bila u cipelama, ni u šašavosti njihovih suprotstavljenih boja, čak ni u nepoznatoj drami koja je na kraju proizvela njihovu odbačenost, nego u očekivanju nečega, što se, sudeći po očajnoj usamljenosti osobe na slici, verovatno nikada neće dogoditi. 
          Samo, zašto smo nas dvoje uopšte došli u situaciju da nas uznemiri ova slučajno otkrivena fotografija u starom inostranom časopisu?

четвртак, 22. јануар 2015.

REČENICE KOJE VOLIM (36)

Vrapci

Tamniji za tamu ove jeseni tmaste,
i grublji za zimu ove zime prošle,
ja vam ovog proljeća neću mahati, laste,
i neću vam opet reći: Dobrodošle!

Vrapcima ja moram, nežno, kao otac,
reći nešto toplo u ovaj dan plavi,
vrapcima - tom sitnom zrnevlju života
što je cvokotalo s nama na mećavi.

Dok ste vi negdje ispod tuđeg neba
izvodile svoje igre vragolaste,
ne, vaš mi cvrkut sad zbilja ne treba
razmažene gospođice laste.

Oni su s nama zebli ispod streha,
oni su voljeli i ovo golo granje,
zato, moj pozdrav, vesela grudvo smjeha,
gospodo vrapci, moje duboko poštovanje!!!

                                                  Vito Nikolić

                                               

MILAN TODOROV: NEPOVOLJAN KURS

Predsednik o Kosovu najpre konsultuje patrijarha Irineja. Patrijarha Čarnojevića čuva za kraj.

Dostojno smo obeležili stogodišnjicu Prvog svetskog rata. Mi ne zaboravljamo svoje običaje.

Na ovim prostorima se nikad ne zna kad može izbiti bratoubilački rat. Teško onom ko nikog svoga nema!

Ja uvek kažem: čovek ne sme stalno da govori jedno te isto!

Nismo se mi prodali jeftino, samo je trenutno takav valutni kurs.

Žena je podvodačica, ćerka kurva, sin diler droge a otac lopov. Porodica predstavlja osnovnu ćeliju našeg društva.

Pre i posle jela treba ruke prati, jer su danas kontejneri užasno prljavi.

To što ste rekli  je veoma interesantno. Da li bi vam bilo teško da  ponovite, pošto sam zaspao dok ste pričali?

Kome ima veka, ima mu i leka. Zato se mnogi ne libe da kupe doktorsku diplomu.

 Mi smo već ugasili. Što da trošimo sveću kad ničija nije gorela do zore?

Moje radno vreme traje čitav dan, ponekad i duže.

среда, 21. јануар 2015.

RATKO DANGUBIĆ: MIRISI I FROJD

Ako je Amerika otkrivena jer nije otkrivena Kina, pa i ja mogu da otkrijem nešto ako ne otkrijem Finsku. Ima pun mesec da se ovde rvem sa jednom Frojdovom knjigom i njegovim baljezganjem o potisnutim željama. Iako povremeno gubim strpljenje, ne mogu da je ostavim. U Helsinkiju mi je tako kako je: ovde je „manje dobro za ljude, bolje je za automate“. Sve je prividno uređeno, ljudi su opsednuti svim i svačim, gotovo hladni. I ovo je, rekla bih onim tvojim jezikom, samo moje finsko poglavlje. Ti znaš da ja ovamo nisam htela, ali diplomatija je lutrijski bubanj. Po dolasku u Helsinki Milan je radom i osmesima uspeo da nađe put do ljudi, hteo bi da pomogne toj jebenoj zemlji, da uveze bar kajmak.
U Milanu ovde vide kosmopolitu, govori pet jezika, a ja vidim jadnika u zamci usranih evropskih vrednosti. Kako provodim vreme? Sve me nekako pritiska i jedva da sam u stanju da se nasmejem. Bavim se poslovima koje Milan ne stigne da privede kraju.Trudim se da komponujem po dva-tri sata dnevno. Iza mene je prokleta Muzička akademija, pa ne mogu sa svojih četrdeset i koju sve da bacim u vodu. Retko sednem za klavir samo zbog sviranja, mislim da smo ga uzalud selili ovamo, zauzima pola dnevne sobe. Deluje lepo kad dođu „ovi njihovi pingvini“, ali mene čini nervoznom. Ne mogu da se nadive odakle nama u Srbiji Petrof. Pre neki dan sam računala, ima preko sedamdeset mojih balada i kojekakvih sranja koja se vrte na radio i TV stanicama. O emitovanju brine kilavi Savez kompozitora, imaju odeljenje za autorska prava.
Iskreno, volim da se jadam i prepirem u mejlovima, posebno s tobom - otuda mi onda nagrne smrad uboge zemlje. Sve mi se izmeša, kao mirisi i ukusi u kineskom restoranu. Tada, nekako, osetim da sam živa, da me ima i gde me nema. Ovakve misli, kakve mi sada razmenjujemo elektronski, razmenjivali su ljudi pismima, samo sporije, valjda. I mogu ovako da naklapam, a da me ne zamori priča: ovo nas obe odvodi u prostore polusveta, u kome sve ima smisla i kada nema smisla. Tako mora da bude i kada nas izda logika. Radujem se susretu u Berlinu. Nikada mi nije bilo jasno kako uspevaš uvek da budeš vesela. Htela bih u sebi da probudim kakav-takav interes za finski dizajn, i, ne želim nikoga da uvredim, ali sve mi je to nekako sterilno. Tek da se zabavimo, rekla bih da kod njih ni vaza nije samo vaza.
Ozbiljno, iznenadila si me svojim opažanjem, o tvojoj Ivani. Ona je, i za mene, bila i ostala miks krutog estete i blago nasilne osobe. Jeste malo na svoju ruku, to je istina: pametna je iznad proseka, ma do one stvari. Ta njena „svemirska“ medicina je ozbiljna igra, a pamtim da je diplomirala za tri i po godine. Ne znam, i iskreno se pitam, kako je ostala svoja. Ti si joj sestra od tetke, i trebala bi da se bar tebi poverava, da se ne tegli na kaučima psihijatara. Ako se ne varam, ona ima trideset osam, a nije se do danas udala. Znam da je imala onih par usoljenih ljubavnika, ali uvek ih je ocenjivala sa: Nema ovde kape za Rajka. Skoro sam bila u Oslu na seminaru za negu kerova lutalica i gradnju egzila, i upoznala sam neku Francuskinju koja, zamisli, poznaje Ivanu. Francuskinjin suprug, inače hirurg, je vodio u Beograd kao na foto-safari, i upoznale su se na prijemu u ambasadi.
Milan je jutros rano otišao u kancelariju. U kuhinji je Poljakinja koja nam održava rezidenciju. Ja sam se oko devet izvukla iz kreveta. Dok sam se obukla i ustala, evo ga jedanaest. Uz kafu sam sela da ti trunim, imaš na ekranu, u jedanaest i deset. Nije mi trebalo dugo da krenem s pisanjem. Na sreću, nisam omeđena papirom, pa mogu da trabunjam, a i da brišem: ne volim da se zapletem, pa posle ne mogu da razmrsim. Ne kori me da sam dugo odsutna iz Beograda, i ja bih radije sedela tamo u kakvom kafeu. Milan mi veli da se Ivanin otac Petar, nakon povratka sa odmora, spremao da preda zahtev za penziju, a sačekalo ga je unapređenje uprave Ministarstva. Ne potcenjuj diplomatiju, bio je Milanov komentar. Ne, Petar je diplomata od karijere, i drago mi je za njega, radi mnogo, ali se bojim da tu nema para, jer plate tamo nisu velike.
Ne dopada mi se što te muči kamen u bubregu, pa ni tvog tatu prostata, i ne mogu da shvatim da ni ti ni on nećete u bolnicu. To sve zvuči nekako baš frojdovski sjebano. Za pola sata mi stiže dekoraterka s kojom moram u ambasadu, menja zavese. Moj unuk, Junior? Tako ga zove Milan, javlja mi sin iz Johanesburga, da je prohodao, i juri po travnjaku one njihove prekrasne vile. Spremamo se Milan i ja da odletimo do njih na nedelju,dve. Upozorila sam skoro sina da pazi da mu dete ne bude ženskaroš, kakav je on. Razgovaram sa njim i o onim dijamantima. Nekako sa strane, ne bez ironije, on dodaje, i podbada me, da tamo ima svega, ali da ne sanjam preveliki broj karata.
To da se tvoj bivši muž oženio ne bi trebalo da ti smeta. I ti si se udala. Dobro je da radi na VMA i da se nada da će postati pukovnik. Pa, ne treba se ustezati ni da se uzme i kakva alimentacija. Drago mi je što si sa mojima u vezi. Volim kada na sav glas hvališ moju porodicu kao divnu, a znam da ne misliš uvek tako. Bojim se da moja majka ne izgleda najbolje, i da su male šanse da odbaci štap. Ta moja otkačena kuma Jelisaveta, kako si rekla, jeste mala rospija. Tu se nema šta ni dodati ni oduzeti. Videla sam pre dva dana da je dala beslovesni intervju, pun lupetanja i nametanja. Ta njena vezanost za jebenu Akademiju i posvećenost nalaženju tragova Kelta u Srbiji je iracionalna.
Pominjala si mi kolegenicu Veru, kažeš da si je videla u dragstoru. Vidi, Vera ima sina koji je diplomirao i postao advokat i lep je momak, tako da bi valjalo da ga upoznamo sa onom tvojom sestričnom Mirom. Mislim da je lepa partija.
Nego, da te zabavim: Skoro mi je prijateljica iz Madrida, koja je radila s majkom u Institutu, poslala skenirano rešenje njene prije, koje je potpisao dekan fakulteta, koji priji, doktoru i profesoru, nalaže da izvrši izmenu fotografije u karti za javni prevoz. U obrazloženju dekan veli da prija, u ispravi koju on treba da potpiše, ima fotografiju, koja odudara od estetskih principa, tako da se njome ne može služiti u saobraćaju, već samo u dečjem vrtiću. I pošto  imenovana ima dimenzije zbog kojih ne može da uđe u vrtić, pa čak ni dečiju baštu, celishodnije je da izmeni fotografiju, pa da zalazi među ljude saobrazno proporcijama. Upućuje dekan imenovanu da ode kod frizera, manikira, pedikira, a ukoliko može i kod krojača i tašnera, i prvu fotografsku radnju i uradi ono što joj se nalaže u dispozitivu, jer nema pravo žalbe. Nisam se skoro tako slatko smejala. Očigledno je, prija nekome tera inat, a ni dekanov stav nije za bacanje.


Pa Frojd smatra, to sam zapamtila, da je uzrok mentalne bolest psihološko stanje pacijenta.  Izgleda da mi je danas ovde neki toplo-hladno dan. Upravo mi je iz banke stigla poruka o uplati autorskih honorara po osnovu prava mehaničke reprodukcije, ružnog li izraza, za proteklu godinu. Taj honorar se obračunava iz evidencije i podataka producenata nosača zvuka i prodaje istih u prethodnoj godini. Pa, i nije u pitanju mala suma, obradovali su me. Mogla bi da padne jedna haljina kod Diora, a htela bih i tebe nečim da iznenadim. Moram da idem. Evo mi dekoraterke, da je samo vidiš. Pisaću ti. Puno pozdravi Ivanu, i vidi da nađe kakvog ko ima kapu za Rajka.

понедељак, 19. јануар 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: VARLJIVO VREME

Ako je ćutanje zlato, ovaj narod zlata vredi.

Političari pričaju bajke, jer od detinjstva ništa drugo nisu pročitali.

Klima se menja. Ova zima me neodoljivo podseća na varljivo leto 68!

Na fotografiji sam ispao strava!

Od imovine nemam ništa, a i to se zbog poreznika vodi na ženino ime.




                                               

недеља, 18. јануар 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: ZOV DIVLJINE



  
Ponekad pecam i na suvom. Kad radi riba!

Političari se bore da što duže ostanu na vlasti. Vreme je novac!

Trošimo poslednje prirodne resurse. Pri kraju smo živaca!

Kad pomislim šta sve treba da uradim, već sam se umorio.

Kod nas je policija komandant parade ponosa.

Zamolili smo naše navijače da navijaju fer i korektno, i da se za vreme utakmice uzdrže od upotrebe vatrenog oružja.

Mesto Srbije je u Evropi, mada je dosta jak i zov divljine.

петак, 16. јануар 2015.

MILAN TODOROV: UČENJE PTICA



„Susreti na ulicama, na metro stanicama u vreme gužve. Trebalo bi da se jedni za druge vežemo lisicama u tom času.“
                                                                                             Patrik Modijano                 



          Kao sasvim maloj devojčici, Višnji nisu bile dozvoljene igračke sa magnetima, iako su u to vreme,  pa i još mnogo docnije, bile vrlo popularne. Za to može da zahvali isuviše brižnoj majci, koja je smatrala da su igračke sa magnetima veoma opasne za decu. Mama joj je govorila da su igračke sa magnetima, poput plišanog mede, na primer, koji ima magnete u mekim belim šapicama i hoda po staklenom ledu na dasci veštačkog jezera ispod koje je pirografom ispisano NESSO - veoma opasne, jer deca mogu i nehotice da progutaju magnete koji su obično vrlo sitni, ne veći od zrna pasulja, ali jaki, pa im docnije taj  komadić metala blokira rad želuca, srca ili pluća.
          Višnja nije mogla da razume o čemu se tu radi, a majka nije ni očekivala da četvorogodišnja devojčica razume sve opasnosti kojima jeste ili će tek biti izložena. Dovoljno je, smatrala je, da uputi reči upozorenja i stvar će biti rešena. Tako je, zapravo, uvek i bilo. Majka bi rekla: Ne, ta lutka nije za tebe i Višnja je znala da su lutkine crne oči zapravo mali komadići lepljivog metala koje će se, u nekom trenutku, za koji nije mogla da odredi kada će iskrsnuti, zalepiti za njene oči i  ona  nikada više neće moći da gleda u ono što želi, a želela je mnogo toga da vidi i stalno je držala raširene plave oči, iako su zapravo bile skoro modro crne i onako, izuzetno krupne. I uplašene.
          Živeli su u kući koja je bila okružena velikim gradskim parkom. Park je bio prava mala šuma, i često se dešavalo da, naročito zimi, ptice iz šume potraže skloništa pod krovom njihove male izdvojene kućice u dorištu koju su zvali letnja kuhinja u kojoj je majka kuvala pekmez od  smokava, šljiva ili pred zimu kompot od mirišljavih, ali crvotočnih jermenskih dunja koje su padale sa stabla što je raslo tik ispod prozora njene sobe. Ptice su, naravno, naročito kada bi sneg vejao nekoliko dana i dvorište postajalo tiho i daleko, doletale na prozorsku dasku i budile je oštrim kratkim kljucanjem o staklo ili nežnim gugutavim kricima, bezrazložno tužnim, ali baš zato Višnji toliko milim.
         Kad je naučila da čita majka joj je kupila priručnik „Ptice Srbije i područja od međunarodnog značaja“, u kome je bilo slika ptica koje žive kod nas, ali i onih koje žive u drugim delovima sveta. To su one koje budu malo ovde, malo tamo. Majka je smatrala da slikovnice, jednako kao i igračke, uglavnom zaglupljuju decu i zato je smatrala da je ozbiljan ornitološki priručnik pravi izbor za njenu devojčicu, da je na vreme uputi u to kako stvari stoje u velikom svetu. Od tada je Višnja brojala ptice u dvorištu. Ponekad ih je bilo stotinu, ponekad dve ili nijedna. Vreme je jurilo kao vetar, s istoka na jug i zapad, i sever.
         Otac se, po pravilu, nije mešao. Višnja ga zapravo pamti samo po blagim očima kojima se smešio na nju, dok bi joj, držeći je u krilu, objašnjavao detalje nekog crteža na zidu dnevne sobe. U sobama je u to vreme bilo mnogo raznih crteža i slika, pamti Višnja.     
          Otac je bio strastveni sakupljač grafika i slika. Na njima se nalazilo uglavnom ono što je on nazivao živom prirodom. Bar nešto dobro u svemu tome, znala je da kaže majka. Ne bih mogao da podnesem slike mrtve prirode, odgovarao je otac. Ono što je mrtvo, što se ne kreće, to nije priroda.    
          Višnja je tada, ne prvi put pitala kako spavaju ptice, ali niko nije obraćao pažnju na njena dečja pitanja. Mislila je da ptice spavaju otvorenih očiju. Često bi namerno držala čvrsto zaklopljene kapke, gotovo da su je boleli, i pretvarala se da spava, dok su se majka i otac u susednoj sobi natezali oko nečega što nije shvatala. Majka bi govorila da neće, ne može, da ne želi i da joj je dosta, da je to kraj. Otac bi podizao glas, zatim šaputao, ponekad bi se odande čulo nešto kao plakanje. Ali, ujutro je sve bilo u najboljem redu. Kuhinja je bila zimi uvek topla kad bi Višnja ustala i u pidžami sišla sa polusprata, gde su im bile spavaće sobe, da doručkuje. Leti bi bila provetrena i ugodno prohladna. O svemu se brinula njena dobra majka. Naročito, kad je otac počeo da odsustvuje iz kuće i kada ga nije bilo po nekoliko dana a zatim i nedelja i meseci, da bi jednostavno jednom sasvim iščezao a Višnja nije smela da majci postavi glupo pitanje: gde je tata?
           Ali, ptice su uvek bile tu. Čak i kada više nije bilo tatinih slika neobičnh životinja ili drveća sa crvenim, a često i plavim plodovima u vrhovoma njhovih naivnih patuljastih krošnji.
          U dugim noćima kada nije mogla da spava, a bivalo je to obično za vreme punog meseca - saznaće tek kasnije više o plimi i oseci i kako te stvari mogu čoveka da odvuku u duboki vrtlog čudnih i opasnih stanja - Višnja je  čitala priručnik o pticama. Tako je saznala za njihovu neobičnu sposobnost da bez odmora, hrane i vode, lete danima, naizgled bez cilja, ali da ipak uvek stignu na neku samo njima znanu, ptičju adresu.     
           Shvatila je da ptice, kao i ljudi, odlaze neznano kud i neznano dokle, po nekom tajanstvenom, nevidljivom pravilu. Docnije, kad malo poodraste, naučiće sve o magnetizmu polova, o tome da su se magnetni polovi Zemlje obrnuli poslednji put pre 780 miliona godina i da ptice, koje Zemljini polovi kao starovremeni GPS uređaj vode prilikom leta, otada tumaraju  iz jednog kraja sveta u drugi, jer im se uvek u nekom trenu leta ili zime učini da je tamo negde drugde lepše, bolje i toplije.
          I često je pomišljala da je i ona, Višnja, ptica a jednom ju je majka u poslednjem trenutku zaustavila da ne padne sa balkona svoje sobe i nastrada. Balkon, doduše, nije bio visok, samo oko pola metra i sa njega se moglo izaći u vrt, pa zatim kosom stazom kroz mali voćnjak uzbrdo krenuti ka šumovitom parku. Ipak majka je vrisnula i uhvatila je za kraj spavaćice, iako je taj vrisak i ta uzbuđenost , sada zna, bila malo preterana s majčine strane. Ali, majka je uvek volela da preteruje. Samo, Višnja nije mogla nikada posle da kaže da je majka nije volela i da nije sve činila da joj bude dobro, da je nauči svemu što će, i kad nje ne bude bilo, kako je govorila: kad je ne bude bilo kao njenog nestalnog oca, činiti da joj i tada bude dobro, koliko se to može u svakom budućem trenutku.
                      To sa pomeranjem kreveta izgleda da nije bila najbolja ideja. Majka se plašila da Višnja spava u krevetu koji gleda u široki zastakljeni otvor terase iz koga su je ponekad  gledale vrane i svrake. Jedne noći je jedna krupna siva ptica sa ljudskim licem i ogromnim buljavim očima šumno sletela na, srećom, rekla je majka, dobro zabravljen prozor i gledala je sve do jutra. U stvari, Višnja je gledala pticu i bila joj je baš simpatična sa tim skoro ljudskim licem. Ptica je, takođe, gedala nju netremice i Višnja je znala da je i ona ptici simpatična. Ako ne simpatična, ono bar da je se ptica ne plaši, da ima poverenja u nju, i da bi, kada bi noć potrajala  dvostruko duže, ona, Višnjica, našla ključ koji je majka svako veče sakrivala ispod tepiha. Zatim bi se popela na stolicu ne paleći svetlo i pažljivo, gotovo nečujno, otvorila prozor i pustila ušaru (znala je, naravno, iz onog ornitološkog udžbenika kako se ta velika ptica zove) u svoj krevet. Naročito, što je sova imala blage i duboke oči kao njen tata. Ali to nikada nije uradila. Kao što nikada nije uzvratila ocu dobrotu koju je onda kada već nije stanovao sa njima nevešto pokazivao prema njoj kupujući joj, da majka ne zna, ponekad neku igračku sa magnetima, dok Višnja majci nije odala njihovu malu tajnu, pa je sve to naglo i grubo i bolno prestalo. I tatu više nije viđala.
           Kada je pitala majku gde sada spava tata, ona joj ništa nije odgovorila, samo je zatreptala očima kao da će zaplakati i podigla ruku kao da će je nadlanicom ošamariti. Onda joj je, da je uteši, Višnja ispričala sve o povremenim ponoćnim sletanjima stare ušare na prozorski sims. Kako je ptica gledala sve vreme i kako ni ona ni ptica nisu ni primetile kada se sunce pojavilo na istoku, ona zaspala  a sova nestala.
          Majka se prekrstila i rekla joj da to sigurno nije dobar znak. I zaista posle nekoliko meseci te godine neko im je javio da je njihov tata, u stvari Višnjin tata, umro, iznenada i pod nepoznatim okolnostima čak u Kazahstanu, negde u Rusiji, a majka je rekla da je svejedno gde je tata umro jer svakako nije mislila da mu idu na sahranu pošto svaka ptica svome jatu leti. Samo je plakala dok je to izgovarala.
          Kada se pojavio Filip u njenom životu, Višnja je već dosta znala o tome kako nepoznate sile  vuku ljude na razne strane sveta, ali nije znala šta je to Filipa dovelo iz lepo uređene i vesele Francuske u ovu tužnu zemlju i ovaj grad koji se ipak nije pretvarao, nego je posredstvom ljudi koji su odlazili u svet ili se iz njega vraćali, kao Filip i njegovi roditelji, pokušavao da i sam odleprša nekud iz svog glinenog kaveza.
           Znaš zašto sam te uopšte zavolela, pitala je jednom Fia, kako ga je odmah prozvala.
Fi, naravno, nije imao pojma.
Ma znam, rekao je kao nekakav mačo, zbog mojih zelenih očiju...
Koješta – uvredila se Višnja – ti nemaš pojma šta su oči.
Šarlo opet ništa nije  razumeo. Naročito, zašto ga sada odjednom zove Šarlo. A ona ga je zvala kako kad, kako joj padne. Ponekad bi ga iz sasvim neobjašnjivih razloga zvala Ponedeljak. Rekla bi mu: ti si moj ponedeljak. On joj je doista bio prvi. Da li i poslednji u životu?  Ali, Utorak to nije razumevao i Višnja mu je na kraju rekla da je i onako sasvim svejedno.
           I tako je, verovatno, ako ne stvorena, a ono počela da živi svoj život, jedna od prvih tajni između njih dvoje. A te tajne će posle sve više rasti, iako niko od njih to nije želeo. Pogotovo, Višnja. Dovoljno je, mislila je, da čovek ima jednu tajnu u životu samo za sebe. Jednom je to čak i rekla Filipu na šta se uopšte nije uvredio, a da li je sasvim razumeo?
           Normalno, odgovorio je, i ja možda imam neke svoje tajne. Normalno je, Vi, zvao ju je uvek pogrešno, što će nju sve više početi da nervira, da i ti imaš neku svoju tajnicu.
          Kako je to samo lepo smislio, mislila je. On da ima tajne a ja da imam malu, malecnu tajnicu. A ta  njena majušna tajna, zapravo i nije morala da bude nikakva tajna. Svako ima pravo, mislila je Višnja, da ponekad odleti nekuda i da se ne vrati na staro mesto. Nije samo znala kako će na to pravo gledati Ponedeljak kad za to dođe vreme.
          Ali, nije  morala da brine. Šarlo uopšte nije gledao. Čak je sve češće gledao kroz nju kada bi mu pričala o pticama koje hrani u vrtu ili kako je plakala kada je zatekla ostatke jednog sirotog bolesnog divljeg goluba na betonskoj stazi koja vodi ka letnjoj kuhinji. Zatekla je samo jednu njegovu nogu i ostatke perja, nešto kao četku za sulundar i ništa više. Fi se nije interesovao za to šta je učinila sa tim ostacima. A ona ih je sahranila na maloj, skrovitoj parceli uz ulični zid, mestašce koje je mogla, kada je htela, u noćima sve češćih ponovljenih nesanica da posmatra satima. Uglavnom kada nije i sama izletala iz njihovog gnezda.
           Prvi put, seća se, učinila je to vrlo oprezno, skoro plašljivo. Dok je Fi po običaju čvrsto spavao i ponekad iz, za nju neoprostivog razloga, jecao u snu, on, tako krupan i snažan muškarac! Ona je polako izvukla najpre jednu, i to levu nogu, seća se, ispod zajedničkog prekrivača. I ništa se nije dogodilo, Šarlo se samo okrenuo na drugu stranu, zgrabio šapom prekrivač i prekrio se njime preko glave. Ona je, spuštenih nogu u zadignutoj plavoj spavaćici ispod koje nije imala ništa drugo, samo mirno sedela na ivici kreveta kao na ivici provalije i pitala se šta će se sledeće dogoditi, da li će se stropoštati, ako se sada potpuno odlepi od tog čoveka u tom krevetu, ustane, otvori prozor i prekorači oljuštenu zelenu balkonsku ogradu. Ovaj put nije bilo majke da je uhvati za rub spavaćice. Ali, ništa se nije dogodilo.
           Sledeći put nije imala spavaćicu na sebi, nego uske crne pantalone, baletanke i zeleni džemper na golo telo. Kad je prekoračivala ogradu učinilo joj se da je neko posmatra sa balkona stana one nove šestospratnice koja je prva, gotovo preko noći, nikla u njenom kraju, ali nije tome pridavala nikakvu pažnju. Otišla je do kafića na ćošku, u koji bi ponekad, kad bi se vraćala iz nabavke hrane, znala da sedne i predahne iako joj je do kuće ostajalo samo nekoliko stotina metara. Prijalo joj je nešto u toj maloj taverni, iako dugo nije umela da odgonetne šta.
          Bio je to običan kafić, ne naročito posećen, kakvih ima na stotine u ovom gradu i u koje ljudi navraćaju jer nemaju gde drugde da potroše vreme. Ali, ona je samo sedela uz svoju duboku šolju kafe sa velikim mlekom, gledala u krošnje drveća, koje su visile na zidovima. Krošnje su bile u ramovima, naravno. Žute,  narandžaste, modre krošnje raznolikog drveća u kojima, doduše, nikad nije bilo ptica. I onda se setila...
         Ali, dobro, rekla je sebi, sada je noć i naravno da neće biti ptica u krošnjama kafea. Zaista je tako i bilo. Bila je skoro jedina noćna ptica u zastakljenoj bašti tog kafea koji se zvao, bez veze sa stvarnošću, Reneo. Sedela je i ponovo pila svoju kafu. Konobar je već poznavao. I kao da je nije ni pitao šta želi. Došao je pravo pred njen sto sa kafom u dubokoj zelenoj šolji i spustio je bešumno na mali kameni stalak. Kada su se i poslednja dva gosta, neki očajni taksista i njegova verovatno već trudna ljubavnica, činilo se Višnji, digli i otperjali u noć, konobar je prišao sa isto onakvom šoljom kafe u rukama, koja se pušila, seća se, i pitao je da li bi joj smetalo da sedne tu pored nje. Neće je ništa više pitati, neće joj ništa govoriti, samo će ispijati svoju kafu, dosta mu je raznih priča i samo bi želeo da ćuti sa nekim ko ga ne opterećuje, a to je, rekao je, neko baš kao ona. Višnja ga nije ni pogledala. Znala je kako izgleda. Kao njen otac, nema sumnje u to. Zavolela ga je odmah, ili će ga zavoleti kasnije. Nije to sad bilo važno.
           I tako su oni zajedno ćutali i onda je Višnja ustala, zaboravila je da plati, zapravo nije ni ponela novčanik i izašla u jutro koje je bledo svitalo i u kome su se ptice već oglašavale različitim  jezicima, na različitim mestima u drveću, po krovovima sjajnih neonskih menjačnica ili duvandžinica ili podno ulice.
        Nisu se ti njeni letovi ili izletanja, kako je sebi govoria dešavala često. Dve tri noći, dva ili najviše tri puta u jednom mesecu, ali se ona, rekla je u sebi, kao da se hvalila, uvek nepogrešivo vraćala u onu sobu u kojoj je spavao onaj čovek, koga više nije tako često zvala po imenu a koji bi se ponekad ipak probudio, pogledao je i ubrzo nastavio da spava.
           Da je majka živa, pomislila je mnogo puta, svakako bi osujetla ili bar pokušala da osudi tu njenu  nedoličnu i opasnu skitalačku ili bolje: mesečarsku naviku. Zar jedna dobro vaspitana žena, uljudna i svesna, može sebi tako nešto da dozvoli – kritikovala bi je majka. - Da bude noćna ptica, da, baš tako, noćna ptica, da ne upotrebi mnogo ružniju i možda tačniju reč. Uzalud bi joj Višnja govorila da se pritom ništa ružno ne dešava. Jeste da je to malo, kako bi rekla, neobično, možda čak i nepikladno, ali zar svaki čovek u životu nema pravo na malo skarednosti koje ustalom nikoga ne ugrožavaju.
           A tvoj muž, pitala bi je majka sumnjičavo, da li vi imate toliko poverenja jedno u drugo?
           I Višnja ne bi, po običaju, imala odgovor na majčina pitanja.
          Da li vi uopšte spavate zajedno?
Višnja bi je pogledala prekorno, dajući majci do znanja  da je previše  indiskretna.
          Svi mi  mislimo da nam nešto pripada, ili da nam neko, ne zauvek možda, nego u nekom vremenu, kratkom vremenu, pripada – rekla bi majci. Međutim, kad se posle pokaže da to baš i nije  tako, a uvek se pokaže na ovaj ili onaj način, mi se osećamo iznevereno. Pritom se ne pitamo da li smo svojom posesivnošću ili, nazovimo to, ljubavlju nekoga ubili.
         Ali, majka se nije obazirala. Nije verovala da nekoga može ubiti ljubav.
         To je taj opasni momenat, rekla bi Višnji, pripazi.
         Kakav opasni momenat? mislila bi Višnja. Uostalom, moj suprug ne bi pravio nikakvo pitanje oko kafe u pola tri noću u nekom Reneu.
Verovatno bi samo pitao ko ti je taj Rene?
        Ona bi se začudila: ko je meni? On bi prešao na drugu temu. Ili bi jednostavno otišao. Ne onako kao što je otišao otac, mama, rekla bi joj. Ne, ali hajde da zaboravimo to. Zaboravimo. I gotovo!
          Ja to ne mogu nikada da zaboravim, rekla bi mama.
          Moraš!
         
         Jedne onakve noći se vratila nešto ranije, još nije svanulo. Ušla je u sobu kao što je i izašla, preko prozora i balkona. Jedino što nije, po običaju, zatvorila staklena prozorska krila iza sebe. Njen muž se meškoljio u snu, kao i uvek. Nije jecao. Zapravo, odavno ga nije čula da jeca i to je počela da prezire kod njega. Kakav je to čovek, mislila je sada ali ne kao pre pozitivno, nego nekako odbijajuće, kakav je to čovek koji ne plače ni u snu? Ali, ne - njen muž nikada nije plakao, nije skoro ni disao u poslednje vreme, učinio je od sebe i svog tela ono najgore što čovek upadajući u neke srednje godine može da učini, pomislila je Višnja: počeo ja da biva sobom i svojim životom zadovoljan!
         Pa dobro, šta je tu je, rekla je pomireno, povukla prekrivač malo na svoju stranu, okrenula se ka prozoru i nekako zaspala.
        Koliko je spavala ne zna. I da li je uopšte spavala. Sada se to već potpuno poremetilo kod nje. Neki put joj se činilo da spava, a bila je budna, drugi put je spavala a činila je sve isto kao da je budna.
          Svejedno, u jednom trenutku kao da se prenula iz sna. Pogledala je u prozor. Bio je otvoren, a na simsu je opet čučala ona sova ušara. Bila je starija, naravno, ali poznato je da sove mogu da žive stotinama godina i da dobro pamte. Samo su se posmatrale. Bez reči. Sve bi bilo suvišno. Onda se Višnja naglo probudila, oblivena znojem i rumenilom. U grudima je osećala tupi metalni bol. Ličio je na naduvani krik. Ali, prepoznala je brzo šta je ta bol i o čemu govori neokrznut, vešto suspregnut krik.
          Otac se nikada nije vratio, majka je umrla, ona se iskrada od Filipa... Kada nešto jednom ode, nikada više se ne vraća poput ptica.




четвртак, 15. јануар 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: TAJNA USPEŠNOG BRAKA

Mi nećemo ostaviti Srbe na Kosovu.

Sahranila je tri muža. Ona sigurno zna u čemu je tajna uspešnog braka.
                                                                             
Sve mogu da mi uzmu, ali dušu ne. Nju sam već odavno prodao đavolu.

Crkva je odvojena od države, tako da ne postoji opasnost da nam se neki političar proglasi za patrijarha.

Srbi su hedonisti. Uživaju u mazohizmu.

Prvo su oni ubili srpskog svata, a onda smo mi uzvratili. I sve se pretvorilo u opštenarodno veselje.





среда, 14. јануар 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: NA KRAJU TUNELA

Srbin nosi šajkaču, a potkapa mu je titovka.

Ministar Dačić uveliko peva, a propevaće i ostali!

Ja pišem retko dobre aforizme.

Vidi se svetlost na kraju tunela. Neko nam je upalio sveću.

Mi se vešto borimo protiv aerozagađenja. Polako prestajemo da dišemo.

Mislim, znači brate, postojim!

Ugradila je silikone, tako da sad može da peva punim plućima.



RATKO DANGUBIĆ: NEKE DRUGE STVARI


          Bezmalo sat je proveo s očima prikovanim za patos. Njje pogledao ni oko sebe. Taj kabinet je bio njegov život. Njegovo mesto je tu gde je. Izjedala ga je nepravda i lomila nevolja, podjednako: iznutra. Nakon promena na fakultetu, prinuđen je svoju malu katedru za jezik da deli sa idiotom koga su doveli iz stranke na vlasti. Nije patetičan, ali nekako oseća da je ovo poslednji put da ovako ovde sedi sam. Tada, bez najave, dekan mu je saopštio odluku ravnim glasom; i te večeri kod druga je doživeo srčani udar.
        Ne pamti kako se to sve dogodilo, ali kao u sladunjavim filmskim serijama, pamti taj erotski trenutak: lepe grudi mlade i nasmejane doktorke koja se nadnela nad njim. Uzalud su ga ranije upozoravali da ima zakrečene krvne sudove, on savetima lekara nije pridavao važnost. To je, rekla mu je davno i majka porodično nasleđe, sa očeve strane. Nije se klonio, od kada je udovac, masne hrane i imao je vreću kila preko potrebne mere. Ta promena na fakultetu, rekla mu je nasmejana doktorka sa lepim grudima, izazvala je povišen krvni pritisak, i dogodilo se šta se dogodilo. Trebalo je da mu bude jasno: ima ozbiljne razloge za brigu. Do pre dva meseca palio je i cigaretu na cigaretu, a gle sada, posle oporavka, vratio se u kabinet, i nije znao kuda bi sa rukama: mirovale su na kolenima. I dok je oporavljen sedeo u klinici, prijatelj lekar mu je nabrajao uzroke i posledice infarkta, i korio ga. On je neprimetno, skoro neprimetno slegnuo ramenima. Omot sa otpusnom listom i nalazima stavio je u veliku torbu.
         Ispalo je nekako da on preteruje s poslom i kafom. Između ostalih stvari, prijatelj ga je molio da se odmori i smiri, da promeni ritam života, pa njemu je pedeset i sedam godina, a tolike je godina proveo u mračnom i memljivom kabinetu i sa studentima. Posmatrao je prijatelja tupo. Nije izbegavao njegove poglede, samo nije hteo o tome da razgovara, voleo je da sve to bude prošlost. Pa ne misli ovaj, zgranuo sa ali nije govorio, da vreme porovodim na klupi u parku, da hranim golubove, igram šah i razgovaram sa starcima o bolestima. Pa ja bih umro baš od toga. Ti znaš kakva je ovo bolest, rekao mu je prijatelj lekar, vlasnik klinike. Tu negde se rodila ideja da mora da se fizički aktivira, da svaki dan šeta. Tako su rekli da je najbolje. Lepo bi bilo, premda mu je to bilo potpuno blesavo, da kupi psa i da ga izvodi u šetnju i tako sebi obezbedi najmanje pet-sedam kilometra dnevno kretanja na vazduhu. To se njemu činilo kao smak sveta, a svi su ga ubeđivali da je to najbolje što je moglo da mu se predloži. I njegova sedmogodišnja unuka je bila oduševljena idejom da imaju kera i krenula je s majkom da po internetu traga za psom dobre pasmine koji bi mu odgovarao po svemu. On se grozio pudlica  i šalio se s detetom da mu nađu kera koji bi pristajao uz njega i koga bi mogao da šeta bez povoca. Prebirale su njih dve nedelju dana i onda su izbor svele na dogu i labradora, i ćerka mu je govorili da mora da ima „flexi“ povodac dug pet ili deset metara. Nuđeni labrador je dresiran, rekla je, i ume, da se kreće po parku i gradu bez povoca. Ispalo je da taj ker ide paralelno s gazdom, „iza“ i „ispred“, zastaje i okolo njuši i reaguje na komande „stani“ i „kreni“, da ume da ide i uz nogu, da ne voli čopor.
           Između ostalih stvari, imao je za koji dan skup u Hajdelbergu na kome je morao da prisustvuje i govori o samoglasnicima. Kolega mu se nudio da ga zameni, zahvalio je: valjda je ovaj verovao da je spreman da stane na kormilo katedre, mada je on mislio da bilmez tome nije dorastao. Na pola uveta je slušao i ćerku koja govori o psu i komandama „pored“ i „kreni“, o granulama, lopticama, kavezu, koskama za dresuru. Treba da putuje vozom i da ostane tamo sedam dana.        
           Dan kada je krenuo bio je neuobičajeno topao i mešali su se mirisi grada. Na stanicu je stigao taksijem s ćerkom, kroz Bulevar Revolucije, i ostavljao je iza sebe prepoznatljive obrise zgrada i osmeh male unuke. Ulazeći u voz, mogao je da vidi svetinu kako se gura oko vagona bez rezervacija. Odnekud se čula muzika i trube, i sve mu to, rekao je ćerki koja ga je brižna ispratila, ne prija. Ona je u taksiju govorila kako ga, kad se vrati, čeka lavež kod kuće i labrador. Sve te reči plovile su kroz vazduh mimo njega. On je, mislio je, srećnik koji se bavi poslom koji voli.

        Otuda je, već drugog dana stigao telegram, da je gospodin Aleksandar M. umro od srčanog udara. Sahrana je obavljena koji dan kasnije u Beogradu. Mnogo sveta je bilo tu i iznad rake je govorio isti onaj s kojim je trebalo da deli katedru. Uz sanduk je njegova ćerka spustila „flexi“ povodac dug deset metara i mislila na neke druge stvari. Kada je sve bilo gotovo, i kada se vratila u stan, ćerki je, po ko zna koji put, zvonio telefon, uporno zvonio: javljao se vlasnik labradora s molbom da dođu da ga preuzmu.  

понедељак, 12. јануар 2015.

NINUS NESTOROVIĆ: IZGUBLJENO VREME

Zbog besparice vlast je postavila jeftinije stubove kulture. Neotesane.

Pre smo jeli i po tri puta dnevno, a gubili smo naše dragoceno vreme i na druge načine...

Idemo u korak sa vremenom, pa koga ono gazi, gazimo ga i mi!

Dobili ste medalju u ratu? A u kojoj disciplini?

Ma, kakvi društveni zakoni! Kod nas je sve prirodno!

недеља, 11. јануар 2015.

RATKO DANGUBIĆ: ŠLAG NA TORTU

Ne mogu da dođem sebi. A kada dobro razmislim, ne znam ni šta ću ja tamo.

Ne treba da čudi što u vladi ima krtica. Neko negde mora i da radi.

Kontejneri dele sudbinu države. U njima je sve manje hrane, a više smrada.

Ne čitam knjige prijatelja. Bojim se da se od njih ne napravim neprijatelja.

Ako nisi viđen pisac, nisi ni čitan. Ako nisi čitan, onda moraš da budeš viđen.

Srbija je za EU torta. Jede je parče po parče.


субота, 10. јануар 2015.

MILAN TODOROV: MOJA MAMA NAJBOLJE KUVA

Ne priklanjamo se mi ni istoku ni zapadu, jer vetar često duva i sa juga i sa severa.

Narodne kuhinje su srpsko izdanje  Pelaprata.

Nivo aflatoksina u mleku kod nas je sada kao i u zemljama u kojima stanovništvo redovno ima za mleko, sir, kajmak...

Ne samo da su opravdali poverenje građana koji su glasali za njih, nego i onih koji ni ne znaju da su glasali za njih.

Carinik na graničnom prelazu je lice koje svakom kriminalcu izlazi na crtu.

I narod i vlast su u govnima do guše. Samo što je vlast to iznutra.

Bilo bi fer da se na odjavnoj špici navede ime sponzora koji svlači voditeljke.

Imate pravo na svoje mišljenje, ako je to vaša poslednja želja.

Šteta što ste ušli u najbolje godine baš sad kad su najgore godine.

Došlo je do male izmene u sudskom ritualu. Boginji pravde su oslobodili oči a vezali ruke.

Moja mama najbolje kuva! Mada ni ja nisam loš otkako sam se oženio.

петак, 9. јануар 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: KREATIVNOST

Postao je ratni zločinac da bi se u potpunosti ostvario kao ličnost.

Sad sam u negativnoj fazi. Ne pijem alkohol!

Svaka čast pokojniku. Na daći je bilo i od ptice mleka.

Porodici nije ostavio mnogo. Leš je pokojnikova celokupna zaostavština


Dobio je i petu ćerku zaredom. Uopšte nije kreativan!

четвртак, 8. јануар 2015.

MILAN TODOROV: PORCIJA PASULJA

Slon u staklarskoj radnji nije ništa u poređenju sa državom u srpskoj fabrici stakla.

Važno je potpuno povrenje između pacijenta i lekara. Kad lekar primi mito da zna da mrtva usta neće o tome govoriti.

 Mobilni toaleti su javna mesta na kojima sereš a za to ne dobijaš  platu.

 Proces približavanja i razumevanja  među nama je daleko odmakao. Više to nije samo peting.

 Ako su to bila vekovna ognjišta, onda je jasno zašto povratnici na njima zatiču toliko praha i pepela.

 Nešto je trulo u državi Danskoj. Nisam bio tamo, ali oseća se čak ovde.

 Oni što su se obogatili pod sumnjivim okolnostima nisu  krivi. Okolnosti su krive što su bile takve.

 Imao je sreće pilikom razvoda. Utvrđeno je da ne mora da plaća alimentaciju jer dete nije njegovo.

 Vaš aforizam je toliko slojevit da je višestruko besmislen.

 Istina ne stanuje ovde. Trenutno je u izbegličkom kampu.

 Za svakog građanina će biti porcija pasulja u narodnoj kuhinji, jer je Srbija plodna i bogata zemlja.

 Promenio sam operatera, sad razgovaram sam sa sobom mnogo jeftinije i duže.



среда, 7. јануар 2015.

MILAN TODOROV: BETTY BOOP

          


          U poslednje vreme čini mu se da život protiče suviše ravno. Ne kao tahograf, nego kao poslednji EKG, ej! Potpuno bez događaja. Ni onih ničim izazvanih nije bilo. Zbog toga je imao utisak da mu se nešto loše sprema. Nije znao šta. Ali, nije ga ni bilo briga. Levitira. Kao Bog kad je prestao da ide po zemlji Sinajskoj i moru mramornom. Kao da ne postoji. Nije to bilo pitanje dostojanstva, nego prosto odsustvo bilo kakvog opipljivog dokaza o mrvicama sopstvenog postojanja. Nije to bilo ni samo odsustvo radosti, nego pre nedostatak jasnog osećanja života. Bilo kakvog: muzgavog, tesnog, lepljivog, čak ni mazohističkog. Da te opeče ledena voda ujutro pod tušem (uvek je bila bar mlaka!), prizor razlupane pseće glave na asfaltu  u predjutarnjem mraku, tople njuške  iz koje još curka u ritmu poslednjeg damara verna krv.
          Spavao je loše. Ako se to može nazvati spavanjem, između noćne i preksutrašnje jutarnje smene. Kuća je na brdu, registruje svaki jebeni šum u dolini. Stara dobra, ali loše izolovana kuća, roditeljska. Uglavnom bezazlene stvari koje izjedaju polako, kao crvi grede. Čuo se voz na železničkoj stanici Dunav, u dolini mestašca zvanog Novi Majur. Dvaput u toku noći. Prvi put u jedan, a drugi u tri, poslednji voz za Peštu. Ustajao je da piša. Teško je mokrio, na curku i dugo otresanje palamara. Svi prozori mračni, jedan lupa na vetru, ali ne može da pogodi koji.        
          Nije imao težak posao, ali se zamarao previše, nekako iznutra. Osećao je stalni zamor unutrašnjih organa, kao da jetra ima mišiće.
         Radio je na dovozu i odvozu mobilnih toaleta na različita mesta u gradu. Obično tamo ge su izvođeni neki radovi ili se očekivala sportsko navijačka  gužva.
         Ženski toaleti su drugačije vonjali. Negde je pročitao da je to zbog začinjene brze hrane.Goveče se ugoji za tri meseca na tabletama. Možda su mu se ženski klozeti više gadili. Nikada ne bi pomislio da je ono što ostane iza neke pristojne ribe toliko odvratno. Skoro da zamrzi ženski rod.
         Muški su vonjali na alkohol i spermu, izmešanu sa znojem. Znalo se šta traže u gradu. Ženu i posao. Bilo kakvu ženu i bilo kakav posao.
          Toaleti su zapravo sve nesnosnije vonjali u tom gradu. Naročito kad ih dugo ne bi praznili. Kad bi zaboravili na sopstvena govna. Kad bi grad uhvatila neobjašnjiva ravndušnost. Mrtvilo mrtvog Panonskog mora.
           Sve se zapravo punilo i praznilo  bez voljnog principa. Živ si i sereš, dišeš i pišaš, pljucneš u šaku pa onanišeš, čučneš samo ako si ona. Penju se na plastične preklope, lome potpetice, gade se onoga što izlazi iz drugih pre nego što će izaći iz njih, isto to. I one su, savršeno naparfemisane i napuderisane, u traganju za prljavim mirisima po svim javnim mestima u gradu. Ponekad se spoje. Obično padne žestoko ali kratko karanje u klozetu na januarskoj golomrazici. Bljuzgavi otpaci, ponekad krvavi. Kao klanje koze, kada je kao gimnazijalac išao na reprize beogradskog festivala dokumentarnog filma. Seća se tog Zafranovićevog „Moje prvo pijanstvo“ iz sedamdesete godine prošlog veka. U maloj sali bioskopa Tribine mladih. Mutno pamti scene, više kao fizičko osećanje: tupi bol u potiljku, Sunce na golom ostrvu, krv, koza, vino, na kraju seks... Da li je tu uopšte bilo pornografije? Sada se toga ne seća. Film mu se zauvek svideo. Neko osećanje zla koje je jače od ljubavi, neko osećanje da te pokreće zlo čak i na ljubav. Otprilike tako.
            Ali, kako to zlo počinje? Naoko običan dan se raspucava. To je to, što jutros oseća, iako je danas sunce suviše visoko, zimsko, severno, može da oseti kako su mu zraci jednako topli, na delićima kože skoro vreli. Sunce je isto, razlka je samo u percepiji.
         Uključio je televizor, zapalio cigaretu, čeka da se ugreje jedina preživela ringla na električnom šporetu da skuva kafu. Veliku, crnu, sa malo mleka. Dugo je tražio džezvu koja bi mu odgovarala za jutranju sikterušu. Jedva je pronašao jednog petka na buvljaku. Izgledala je kao da je korišćena. Crvena drtina od kalajisanog pleha na kojoj je pisalo „Pozdrav iz Sokobanje“. Stvar koja ima svoju priču. Bolesnici koji odlaze u Sokobanju i sa osećanjem greha kuvaju kafu u memljiim tuđim kujnicama, strahujući da će ih gazdarica uhvatiti po mirisu, a oni  siroti u mraku zakuvavaju  možda svoju poslednju kafu,koja im nagriza oboleli želudac ili diže ionako visok pritisak u glavi do izliva krvi na mozak.
          Setio se da bi trebalo da se fotografiše za ličnu kartu koja mu je istekla još pre nekoliko meseci. Neko mu je rekao da sada ne mora da odlazi kod fotografa. Fotografisaće ga službenik na policijskom šalteru. Danas je sve u rukama policije. Bez onih nametljivih priprema u stilu „Gledajte u ovu tačku...ne tako...malo više...osmeh....tako“ što je uvek izazivalo crvenilo besa na njegovom licu, jer ga je dovodilo u poziciju nameštanja lutke u izlogu. Da se vide pravilne male plastične sisice ispod ponuđene košulje za prodaju. Noge su duge, malo previše raširene i tanke, na jednoj je slomljen prst, viri armatura iz njega. Ko hoće da vidi, može sve da vidi u izlogu radnje, ne mora da se udubljuje u sistem. Ali, pomisli, tada je bar bilo nekakvog karaktera.
          Fotograf kod koga je odlazio, odavno ne radi. Ponekad ga vidi na ulici. Ne ide sam, uvek je u pratnji ćerke. Gura ga u kolicima. Ćerka je lepuškasta crnomanjasta dunda, konfekcijski doterana i hodajući pod rukom sa starim  ističe uvek sebe u prvi plan. Jednom je zastao da se pozdravi. Stari se obradovao kao malo dete, ali nije ga prepoznao. Demencija, rekla je ćerka, i to ozbiljan oblik. Udružena sa Parkinsonom. Zapamtio je kako je izgovorila Parkinson, kao da je reč o nekom koga oboje poznaju i poštuju. Napućila je usta kao da će reći B a rekla je ppun, son ooo Parkinson.  Statika života na kraju. Zamislite, on koji je toliko lica uslikao ne može više da se seti nijednog, rekla je.  Možda je stari zato veseo, hteo je da kaže, ali ne bi imalo smisla. Ćerka mu je pružila ruku. On je kao dete, rekla je. Kakva koincidencija, pomisli, upravo su se sreli ispred dečje igraonice u ogromnom holu megamarketa. Još je držao za ruku, belu, oblu, vlažnu. Nije pokazivala nameru da se otrgne. Naprotiv, uspijala je telom. Stari se cerio uskim neobrijanim licem, jedno oko mu je bilo zatvoreno a drugo žuto kao od upotrebe izglancan dukat pronađen u božićnoj česnici. Krkljao je neke nerazumljive suglasnike. On pomisli na klokot zgusnute mokraće koji se čuo dok je pumpa njegovog kamioneta istovarala sadržaj plastičnih mega posuda u šaht na obali reke.. Uostalom, verovatno je starac poludeo  od mnoštva raznoraznih likova čije je prodane duše slikajući preuzeo na sebe.
         Pozvao je na kafu. U stvari, da je povali na brzinu. Brzina i blizina su uvek radile stvari u takvim prilikama. Bilo je stvarno blizu. Ni pet minuta od marketa do ove njegove kuhinje sa otomanom, kako su zvali ulegli krevet uza zid. A deda? pitala je. Nije se začudila, opirala, zgrozila. Unuka fotografa. Tek tad je shvatio da je to unuka starog a ne ćerka sa kojom je išao u istu školu, ali ne i u isto odeljenje. Bila je starija od njega. Čerka je ista ona, samo za generaciju mlađa. To ga podjari. Ostavićemo dedu u igraonici. On je sad kao dete, zar ne? Niko nije nadzirao salu sa rekvizitima. Tobogan sa raketnim sedištem je sijao mlečno plavičastim svetlom plastike. Podiže starca i ugura ga između rukohvata rakete. Neonski Šilja ga je zadiljveno gledao. Fotograf je sve to posmatrao bezglasno. Samo su mu sad oba oka bila otvorena na slepo. Šta ako on sve vidi? - pitala je mala. Biće mu zabavno, Beti Bup. Videćeš. Uvek je zabavno kad se vratiš u detinjstvo kuda svi u stvari ceo život stremimo, rekao je maloj koja ionako nije ništa kapirala od tih stvari koje su ga sve više mučile.
         Brzo se svlačila, bez ikakvog reda i smisla, dopola. Nije čak ni svukla hulahopke, samo jednu, onu na desnoj nozi koja je ostala upetljana na podu sa ružnim roze gaćicama.Nije dugo petljao, odjednom je želeo da prestane da se mrcvari s njom. Osećao je da je stari tu, uz šporet i onom svojom pegavom mršavom ptičjom rukom hvata ga za grkljan i iskreće mu glavu za slikanje na naslonu propalog kauča na koji se strovalio a ona ga tako nespretno zaskočila da nije mogao da se pomeri, da je ugrize za upalu bradavicu.
          Pozdravi mamicu, rekao joj je, na odlasku. U stvari, hteo je da kaže da mu dovede sledeći put mamu, ali se ugrizao za jezik. I čuvaj dedu.
          Kad je otišla ispovraćao se u lavabo i tek ga sutradan pred polazak na posao očistio od skorele bljuvotine. Lakše se čisti skorelo. Znao je iz iskustva. Onaj prozor je opet lupnuo. Dobro je što postoji bar jedan otvoren prozor u kući, pomislio je. Bez toga čovek može da poludi.
               

ZORAN T. POPOVIĆ: PALJENJE BADNJAKA

Juče smo palili Badnjak. Hvala Bogu, najzad smo se malo ogrejali.

Poštujem preporuku vlade o stezanju kaiša, jer me otvara u struku!

Propevao je, da ne bi svirao klavir!

Suđenje će biti pošteno. S arbitrom je to već sve dogovoreno!

Izveo je ženu u jedan elitni restoran s našom nacionalnom kuhinjom. Jeli su burek sa sirom!

Nije ono što misliš, rekao je ženi. Komšinica mi je samo donela doručak u krevet!

Otvoren je konkurs za izbor dvorske lude. Pravo učešća imaju svi građani koji imaju dijagnozu!

Zahvaljujući našem JKP-u, zimske čarolije traju duže nego u ostalim gradovima!



уторак, 6. јануар 2015.

RATKO DANGUBIĆ: BELA NEDELJA

Ti sestrini i moji izleti s majkom su zanimljivi, ali nekad i dosadni. Kad god krenemo kod nekoga ili na put, majka detaljno opisuje šta nas tamo čeka ili ko nas tamo čeka. Kada se od nekud ili od nekoga vraćamo, tera nas da joj kažemo utiske. Moram da se sada i hvalim: pre deset dana otac mi je kupio biciklo, da ne moram da otimam sestrino. Ona je starija tri godine i krenula je u prvi razred ekonomske škole. Biciklom sam se već prvog dana odvezao do strica Jovana, koji se obradovao i rekao da je dobro da je stari kupio muško biciklo, da mi se deca ne rugaju da vozim žensko. Taj dan u Trebinje je doputovao deda Petar s babom Milkom: oni su tatin otac i majka, a s njima su stigle, iz Novog Sada, dalja tetka Danica i njena unuka Nada, u koju sam ja, ruga se stric Jovan, malo zaljubljen. Oni su se smestili kod strica, iako mi imamo, majka govori i tvrdi, bolju i prostraniju kuću od strica. Mama ne voli babu Milku, pa se viđamo, kako ona tvrdi, samo kad moramo. Sestra voli Nadu i bila je kod njenih pre dve godine, i kupala se u Dunavu. Mama i ja smo juče putovali u Herceg Novi, jer je nedelja: majka nije morala na posao, a ni ja u školu. Mama radi kao školski nadozornik u gradu i mora da se, tako govori, bavi glupostima i krivom pravdom. U Herceg Novi smo krenuli zbog majčine nove haljine za proslavu Prvog maja, a majku je molila i krojačica Anđa da joj pomogne oko sina gimnazijalca. Taj njen sin Moka je isključen iz gimnazije u Herceg Novom, na godinu dana, pa Anđa moli da mama sredi papire oko upisa u ovu gimnaziju u Trebinju i da pomogne da nađe stan, kod uredne familije. Majka je nevoljko pristala, gunđala je i u autobusu dok smo putovali, ali izgleda da voli Anđu i govori da nema takve krojačice do Beograda. Po svemu, mislim da je pristala da joj pomogne. Ima tu i peripetija, naglasila je Anđi, treba da se prvo za upis dobije saglasnost od instance iz Mostara. Anđa je majci govorila kome je pravila haljine, ali niko osim nje nije mrdnuo prstom da pomogne oko sina, a toliko je tuđih metara svile i cica preturila preko ruka. U subotu je tetka Belka slavila rođendan, a ona dobro zna glavanog sekretara za škole, i majka je sestru i mene naterala da odemo tamo, iako sestra i ja ne volimo tetku Belku. Kad smo stigli do pred kapiju tetke Belke, zatekli smo nasmejane momke koji su stvaljali stare kape francuzice tetka Dimitrija na štapove i plus tetkine haljine i šešire na grane. Jedan raspali šešir tetke Belke je bio posebno lep, plave boje, od svile i slame, sa ružama. I tu je bio i šlajer, a sve je to bila maškarada, jer dolazi Bela nedelja. Tetka Belka nam se obradovala, častila nas čajem i kolačima i mi smo joj dali, sestra i ja, buket, a mama joj je donela italijanski liker Amareto. Tetka Belka je rekla mami da tu stvar sa gimnazijalcem iz Herceg Novog, za koga je molila telefonom, smatra unapred gotovom i da ne brine, da slobodno putuje u Novi, da potvrdi sve njenoj Anđi i da momak donese papire, pa da krene na predavanja. Tetak Dimitrije, muž tetke Belke, nije bio kod kuće kada smo stigli mama, sestra i ja, Onda se tetka Belka hvalila, uz belo vino, kako je tetkov pokojni otac prvi iz Njujorka doneo vest o mjuziklu u Trebinje, i opisao kako izgleda to na Brodveju. Ona voli mjuzikle. Mama je kukala Belki, kako nam u nedelju koja dolaze, stižu na ručak deda Petar, baba Milka, tetka Danica i Nada i da sve mora da izdrži. Tetka Belka je majci govorila kako se familija ne bira, i da treba da podesi svoje raspoloženje kao skalu na radio aparatu, kako trenutak traži. Ja se vozim biciklom svuda okolo, i majka me opominje da preterujem. Pa dobro, ona i ne zna da ja vodim dnevnik.     

понедељак, 5. јануар 2015.

MILAN TODOROV: AROMATERAPIJA

Biti ili ne biti? Srbi od toga ne prave pitanje.

Kritičari će iz obilja objavljenih knjiga izabrati knjigu godine, ali ko ima vremena da toliko čita?

Naše mesto je u Evropi, ali nas mesto ne drži!

Nisam ja iz te priče, reče Andersen srpskim političarima.

Oni koji su jednom nogom u grobu,trebalo bi da imaju prednost pri ulasku u Evropsku uniju.

Hrana kojoj je prošao rok trajanja je jelovnik sa štamparskom greškom.

I Vuka Karadžića je pre smrti ćirilice bolela noga.

Najbolji među nama su oni koji nisu sa nama.

Pobedu smo proslavili sa tri prsta. Ostale je odnela pašteta.

Nije imao nikog svog u bolnici, nije nikom dao mito, on dakle spada u osobe zaražene retkim bolestima.

Prdež je gladnima aromaterapija.

Batina ima dva kraja, radi ravnopravnosti polova u braku.

U vašim memoarima krvi ima samo do kolena. Izgleda da niste dovoljno koristili istorijsku građu.

Dinar može da pada koliko hoće, ali zbog jednog dinara na pločniku Srbin se saginjati neće.

Srbi ostanite na Kosovu i Metohiji, pa kud puklo da puklo.

Naša crna kutija će biti mnogo crna.

ZORAN T. POPOVIĆ: ZADNJA POŠTA

Nije on plagijator, već nije informisan da su ljudi i pre njega nešto pisali!

Znamo mi šta se iza brda valja. Belo!

Mi nećemo propasti kao Grčka. Smislićemo neki originalniji scenario!

Ja sam građanin Evrope. Zadnja pošta Srbija!

Svaki drugi radi za policiju, a oni prvi su stalno zaposleni!

Ukinuli smo vojsku, tako da je sada svaki Srbin oružana formacija za sebe!

Bio je primoran da primi mito, jer je obećao ženi da će da joj kupi bundu!




недеља, 4. јануар 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: OPUŠTANJE

Izveo sam je u bioskop, jer sam primetio da se ona najbolje opušta u mraku!

Ukrao je knjigu u samoposluzi. Odmah su ga poslali u ludnicu!

Kad izmisle posne čvarke, odmah prelazim u vegeterijance!

Turistička ponuda Srbije je bogata. Mi strancima nudimo sve i svašta!

Mi  izuzetno brzo napredujemo. Još nismo ni ušli u EU, a već dobijamo poslednje opomene pred isključenje!

Moj komšija se picnuo. Leži u kovčegu u svečanom odelu!