понедељак, 30. март 2015.

RATKO DANGUBIĆ: POSTELJINA

Kada smo se rastajali, smejala se pomalo nervozno. Valjda se nije osećala sigurno, strahovala je da li su doneli pravu odluku. „Dođi za nama“, rekla je, „ima tamo posla za sve.“ Odselili su se u Ameriku godinu dana nakon sahrane  Broza. Preko Pariza su odleteli za Kanadu. Ona je Toronto nazvala čistilištem. Tamo su imali rodbinu koja im je organizovala boravak. Pamtim, jer je iz Toronta stiglo prvo pismo u kome mi govori kako ima molere u stanu koji sređuju brodski pod. To je rekla onako, da istakne kako joj smetaju mirisi. Tada me je molila da prenesem da rođak koji dolazi ne donosi cigare: navikla se na kanadske. Nisu bili komunisti, ni kapitalisti. Tvoj deda je ovde imao dobru platu: bavio se diplomatijom, a pre bih rekla da je bio agent. Pisala mi je, u dve godine, sedam puta. Posle je prestala da se javlja, malo zbog sebe, malo zbog ostalog. Kada se odselila bilo ni je trideset dve. Supruga Mirka sam izgubila u trideset i sedmoj: doneo je bolest iz Afrike. Trebali su tamo geometri, pa ga je poslala  Geosonda. Nisu ustanovili kakvu je bolest zaradio tamo. Ima i moj sin sina: odselili su se u Milano. Supruga mu je bila manekenka, i ubedila ga je da tamo otvore agenciju koja lovi devojke i od njih pravi ofingere. 
            Tvoja baka me je hrabrila u pismima, govorila da imam lepog i zdravog sina, da ne smem zbog njega da klonem duhom, da ne dozvolim da me narod sažaljeva, da mislim na sebe i dete, da dignem glavu. Ponavljala je da za arhitektu kakav sam ja uvek postoji mesto u dobrom birou. Kad su se preselili u Njujork, poslala je pismo u kome se vajka da je Pavel, tvoj deda, stalno na putu. Imali smo veliku emigraciju, kojom se upravljalo i preko agenata. Dok se nisi javila, nisam znala da ima unuku. Drago mi je da je moja adresa ostala u njenim papirima: ja se nisam nigde selila. To poslednje pismo tvoje bake, koje je stiglo iz San Franciska,  bilo je rastrgano. U vrh strane, uz datum, stavila je odrezak novina: evo ga. Prevela je sa engleskog horoskop: proricali su kakva nedelja dolazi blizancima. U horoskopu sam blizanac, i izmotavala se oko ovoga, ona je bila vodolija. Valjda je htela da me razonodi, iako je znala da ja u takve gluposti ne verujem. Da ti pročitam: „Romantični susreti neće izostati. Familijarna pitanja zahtevaju dosta truda. Neko će tražiti od vas pomoć, ali ne dozvolite da vas izigra u vezi sa parama. Posvetite malo vremena zdravlju.“

U predzadnjem pismu se zahvalila na priznanicama koje sam slala nakon izmirenja duga za ovaj stan ispod nas. Njega su dobro kasnije prodali. To je onda tako bilo ovde: otuda su uplaćivali dolare za struju i grejanje, a ja sam ih pretvarala u dinare. Ona je imala, kao i ja, nesvestice, probleme sa pritiskom, pa je pisala kako ne valja uzimati sedative i alkohol, jer je ta kombinacija otrov. Ja sam pušila i ona je pušila, a mene je molila da ostavim duvan. Draga moja devojko, tek u ovim kasnim godinama vidim da je život lakrdija. U gimnaziji smo bile nerazdvojne, onda je ona upisala svetsku književnost, a ja arhitekturu. Ona je ovde bila dobra sa tom lepom Rosom: znam da joj je slala lek Tagamet za njenog brata. Ta Rosa je bila smrtno dosadna, ali bile su dobre prijateljice. Nisam sigurna kad je prestala skroz da se javlja. Valjda kad je pukla bruka da je Rosi kupila posteljinu, ali posteljinu za ukop pokojnika. Rosa se uvredila do bola, uzalud se tvoja baka izvinjavala. Rosa je stanovala s druge strane ulice; pogledaj onaj otvoreni prozor, kroz koji viri lepa glava. To je Rosin unuk Svetozar, baletan. Znam da je u Americi moderno da se traga za korenima, i lepo je i od tebe da si svratila. Svetozar je dobar momak, izvini, ne krije da je peder.     

MILAN TODOROV: POMERANJE

         Čovek leži u krevetu i sa zaprepašćenjem shvata da mu suze cure niz obraze. Događa se to potpuno neočekivano, drugog ili trećeg dana zvaničnog proleća. On, naravno, zna da nema nijedan razlog da plače. Ali, ipak plače.
          Sam je u krevetu. Kraj nedelje na vidiku. Sutra ga ne čekaju mučne obaveze.  Nije morao da ide na spavanje, ali je ipak odlučio da se dobro odmori. Relativno je rano veče. Sat je pomeren unapred i dok o tome razmišlja ležeći na leđima i piljeći u jednu tačku na plafonu, njemu se čini da je sa tim pomeranjem časovnika čitav njegov život grubo pomeren ka nečemu čemu još nije bilo vreme.

недеља, 29. март 2015.

MILAN TODOROV: REKA GRANICA

Između Bačke Palanke i Osijeka
Granična linija postala reka,

Granica njima talasi, a nama vali!
Niko ne zna gde li je, ni šta li.

A još juče se između Hrvata i Srba
Prečio balvan i žalosna vrba!

Gde sad staviti državna znamenja
Kad nema graničnog kamenja?

A ne ide, da budemo budale,
Pa da im damo od svoje obale.

Kako da se odelimo od stare braće
A da opet ne skvasimo gaće?

Kako po vodi liniju povući?
Odakle se i dokle za svoje tući?

Na to, sa obala, zaurla čopor hulja;
Granica da se povuče posred mulja!

Ako pritom isplove lešine, mrtvaci?
Za države nove, to su dobri znaci!

( iz knjige satiričnih pesama "Pretakani Srbi", Alma, Beograd, 2009.*Knjigu možete naručiti pouzećem po ceni od 400 dinara plus 100 dinara poštarina)

субота, 28. март 2015.

MILAN TODOROV: SVE PO REDU

Nema veze na koju nogu ustaješ, ako su ti obe leve.

Umrlo je bratstvo i jedinstvo, umro je socijalizam a sad umire demokratija. Dobro je dok sve ide po redu!

Nije problem što je kocka bačena, nego što smo mi svoj život stavili na nju.

Štampa ne umanjuje uspehe vlade. Čak je udvostručila remitendu.

Nije tačno da je zemlja na kolenima. Ona je na prosjačkom štapu.

Rekao je zbogom alkoholu, a ovaj mu je odvratio: doviđenja.

петак, 27. март 2015.

MILAN TODOROV: NAŠ POZNATI PISAC AFORIZAMA

Deca u srpskim selima nemaju kompjutere. Ona, sve što im je potrebno, nalaze u prirodi.

Ministar u ostavci, to je fikus koji je spremačica u vladi prestala da zaliva.

Nije tačno da sloboda nema cenu. Tačno se zna koliko traži istražni, koliko redovni sudija.

Priznajem samo onu vladu u senci, koja je u senci rešetaka.

Mi ne postavljamo konje za senatora, mi samo vezujemo konja gde gazda kaže.

Volim dobro pamćenje i rado ga se sećam.

Prvo je pisao aforizme, zatim govorio, a sada ih bunca.

четвртак, 26. март 2015.

MILAN TODOROV: IZGNANSTVO

Više nije vest kad  građanin ujede psa. Nego, kad ga pojede.

Pucajte, ja ne držim čas! Za ovako bednu platu!

Srbin više nikad neće udariti na Srbina. Drugo su Srpkinje!

Pandorina kutija je samo šarena ambalaža koja prodaje stvar.

Adam i Eva su zbog greha proterani iz raja, što uliva nadu da će ista sudbina zadesiti i naše prvake.

Poznatom se toliko svideo moj aforizam da su mu zaškrgutali zubi kad se nasmejao.

уторак, 24. март 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: MALI ZNAK PAŽNJE

Nije to bilo bombardovanje, već su nas naši tradicionalni saveznici 1999.godine, obasipali pažnjom.

Ne mogu da zaboravim moju bivšu ženu. Kako ona nije znala da kuva!

Ne bi se mi uvlačili u dupe svetskim moćnicima, da se oni sami ne nude.

Ja znam da ništa ne znam, ali neznanje nije opravdanje.

Ja ne idem na letovanje, jer više preferiram zimovanje za koje nikad nemam para.


Zahvaljujući digitalizaciji, slika o Srbiji se popravlja u svetu.

DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN


24. mart 1999.

Mi njima možemo sve da oprostimo. Ali nemamo pravo da zaboravimo da su nas bombardovali  za naše dobro. (M.T.)

AFORIZAM I AFORISTIČARI

Više se, kad je reč o sudbini aforizma, ne postavlja pitanje da li će on opstati; nego samo u kojem obliku.
Da li ćemo aforizmom nazivati grafite, statuse i tvitere na društvenoj mreži?
Da li je jedan od najboljih svetskih aforističarskih blogova, religiozni tviter pape Frančeska?
Kako se aforizmi koriste u opozicionoj borbi protiv vlasti?  Videti, primerice, poruke na tviteru V. Šešelja.
Upoznati se sa ozonom aforizma koji nastaje kao potpis ispod lajkova o društvenim temama.
Kolumne novinara, uvodnici političara, pesnička obraćanja - sve radije se odevaju u ruho aforizma.
Od klasičnog, naravoučeniju sklonog aforizma, nije ostalo ništa.
Moderni srpski aforizam izrastao na političkoj i nacionalnoj samoironiji, te docnije, i na opservaciji malih, svakodnevnih građanskih tema, drži se još koliko toliko. Ali, sve je primetnije njegovo naginjanje ka nepretencioznom komentaru.
Aforizam, definitivno, nema snagu da menja svet. Upravo je obrnuto. Svet menja aforizam, da bi sve ostalo isto.



понедељак, 23. март 2015.

MILAN TODOROV: ONO NAJOSNOVNIJE

Želeo je da, sve što je stekao, na kraju života ostavi crkvi. Ali, država je bila brža.

Članovi vlade su dužni da se pridržavaju svih zakona, osim zakona gravitacije.

Srbi se manje plaše promaje, od kada su prestali da pišaju uz vetar.

Ne sećamo se kad smo poslednji put  jeli. I sve smo skloniji  zaboravu.

Ovima na vlasti bi trebalo odmah podići spomenik, jer uskoro nećemo imati ni za najosnovnije.

Kritikuju nas što izvozimo u Rusiju poljske jabuke. Zar bi trebalo da izvozimo šumske?!

Za vreme nemačke okupacije je bilo lakše. Nismo bili okupirani celom Evropom.

субота, 21. март 2015.

НИНУС НЕСТОРОВИЋ: КОРАК У НЕПОЗНАТО

Моја генерација је видела Тита, а и ова нова има шта да види!

Један је фараон у Влади. Остало су мумије.

Вођа стиже свуда и на свако место. Довољно је да укључиш телевизор и он је већ ту!

Онај ко стално корача уназад  не мора да се окреће да би видео пређени пут!

Можда смо и могли да избегнемо да опет згазимо у говно,
али био би то наш корак у непознато!

Имам подстанара у глави. Он је написао све моје афоризме!

Свако село у Србији има цркву,  а ако Бог да имаће и школу, и дом здравља, и водовод, и канализацију...

петак, 20. март 2015.

MILAN TODOROV: DŽABE STE KREČILI



Pošto vlada ima odgovor na sva pitanja, sada je prilika da saznate sve što ste želeli a niste smeli da pitate o seksu.

Pomračenje Sunca mnogi Srbi su gledali golim okom. Veći slepci ne mogu da budu sve i da hoće.

Ako vi tvrdite da se nismo prodali, onda je to tako. Kupac je uvek u pravu.

Za vreme rata razmenjivali smo mrtve, da bismo sad došli u situaciju da nemamo sa čime da trgujemo.

Mi se ne identifikujemo sa poznatim istorijskim ličnostima, jer je kod nas svaki čovek istorija za sebe.

Novi srpski tajkuni imaju više hektara zemlje nego cela velika Srbija.

Džabe ste krečili. Opet smo udarili glavom o zid.

Stanje u prosveti je zabrinjavajuće. Nije u redu da jedna kafe kuvarica sa Filozofskim i Pedagoškim fakultetom bude manje plaćena od  doktora nauka bez ijednog fakulteta!

Policija će ponovo uhapsiti poznatog kriminalca, jer je snimak njegovog prvog hapšenja naišao na odličan prijem kod publike.

среда, 18. март 2015.

MILAN TODOROV: I BOGATI PLAČU

Foto robot je zaštitno lice naše policije.

Tačno je da nam kola idu nizbrdo, ali to je zato što hoćemo da štedimo gorivo.

Prodaćemo još jednu fabriku strancima. Onima kojima platimo najviše!

Igram sve igre na sreću, ali bez uspeha. Zato sam odlučio da  zaigram nešto sigurnije: ruski rulet.

U našim gradovima je sve više kružnih tokova, a i selo nam se vrti u krug.

I bogati plaču. Od sreće.

Svaka čast predsedniku, ako je u tim godinama kupio fakultetsku diplomu!

уторак, 17. март 2015.

MILAN TODOROV: BANANA MAN

U državi više ne postoji vladavina prava, jer svaka vlast mora da bude smenjiva.

Mladi beže iz Srbije kao đavo od krsta, pošto je to Božja volja.

Evro je na istorijskom minimumu, a dinar već ulazi u čitanke!

Napad na mene je napad na banana državu, reče majmun.

Da li se nešto može zvati banana državom, ako je od banane ostala samo kora?

недеља, 15. март 2015.

O ŠTETNOSTI PLOVIDBE PO ŽENEVSKOM JEZERU

          Nedavno je žena umrla pod apsurdnim uvjetima: pila je Fantu/Coca Colu
iz konzerve, kada je bila na Ženevskom jezeru! U ponedjeljak je dopremljena
u Klinički centar u Lozani, da bi u srijedu umrla. Autopsija je pokazala da
je umrla od "*Leptospirose fulgurante*".
          Putujući brodom po ženevskom jezeru,  nemajući čašu, pila je izravno iz konzerve.
Kontrolom je dokazano da su konzerve bile zagađene urinom štakora, dakle Leptospirosom.
          Žena vjerojatno nije očistila poklopac konzerve, prije konzumacije. On je bio inficiran osušenom mokračom štakora, koja sadrži otrovne, smrtonosne supstance koje uzrokuju Leptospirozu.
Konzerve se čuvaju u lagerima, koji su puni štakora i tako neoprane odlaze u prodavaonice.
          Stoga ih prije spremanja u hladnjak treba detaljno oprati s deterdžentom za posuđe.
          Jedno istraživanje u Španjolskoj rukovodjeno firmom INMETRO, pokazalo je,
da su konzerve više zagađene nego javni WC.




MILAN TODOROV: PREPOZNAVANJE

Nas život nije mazio. Jednostavno je preskočio predigru!

Problem dolaska u Srbiju onih koji su nas bombardovali, mi smo gurnuli pod crveni tepih.

Posle osvežavanja vagine, popularnu pevačicu smo jedva prepoznali.

Mnogi ljudi se u zatvoru poprave. To bi trebalo da znaju i najbolji među nama.

Opkoljeni smo Evropom, ali mi pobednički ulazimo u nju.

Poslanici bi trebalo da sebi ukinu imunitet. Što pre odu na robiju, pre će se vratiti na vlast.

Ne zna se ko će biti novi predsednik SANU. Trenutno svi kandidati imaju pametnija posla.

ZORAN T. POPOVIĆ: JA SAM APOLITIČAN

Ja sam totalno apolitičan. Mene uopšte ne interesuje ko je na vlasti, već kad ću da im vidim leđa.

Socijalni program vlade nam je omogućio, da na svojoj koži osetimo kako Musa dere jarca!

Poskupele su školarine na fakultetima, a o diplomama se još pregovara.

Najbolja radnja je foto-šop. Uđeš i izađeš kao nov.

Pobegli su s bojišta, jer su se uplašili pobede.

Za Srbiju zna ceo svet. Kao Čehoslovačku!



среда, 11. март 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: NIKO NIJE SAVRŠEN

Ne menjajte kanal, jer je i na svim ostalim Vučić!

Veži konja gde ti gazda kaže, inače će ga odneti pauk.

Niko nije savršen. Da ga jebem, kome mi ne možemo da pronađemo manu.

Ne piše mu na čelu da je izdajnik. Zato su mu pucali u potiljak.

Ova zemlja nije na prodaju. Ovo je obećana zemlja.

Ja sam protiv govora mržnje. Sve to lepo može da se kaže i običnim psovkama.



уторак, 10. март 2015.

MILAN TODOROV: OBEĆANA ZEMLJA

Nije ovo rasprodaja zemlje. U toku je prigodna prodajna izložba.

Štrajk glađu počnite odmah. Što da čekate penziju?

Dolazak đavola po svoje propraćen je do sada neviđenim merama obezbeđenja.

Ako niko ne može da živi bez rada, onda smo mi potvrda da ima života  posle smrti.

Više ne biramo put kojim se ređe ide, već put kojim se uopšte ne ide.

Kosovo je Albancima obećana zemlja.

Luj Četrnaesti danas ne bi rekao: „Država to sam ja“, nego „ Ja sam država!“

Čistoća je pola zdravlja. Zato nam uzimaju crno ispod nokta.

Pošto je zdravo razmišljati pozitivno, ja o vama mislim sve najbolje.

понедељак, 9. март 2015.

RATKO DANGUBIĆ: KUTIJA PUNA DUGMADI

Roditeljski dom je salonski stan, izgrađen pre Hitlerovog rata u otmenom, tihom delu grada: krase ga visoki plafoni, hrastovi prozori, mozaik parket. U srećno vreme bio je pun stvari, ali kada je 1945. na vrata banuo komunizam porodici je ostalo pola od svega. Majka je ponavljala da su imali stilski nameštaj, srebro, kristal, knjige i slike, draperja i tepihe. Otac Milorad je bio, nadaleko poznati, trgovac tkaninama. Tu je bila, hvalila  se majka Lena, i sva sila ukrasa.
           Iz roditeljskog doma se iselila kada se udala, stvorila porodicu i njen suprug Gavrilo, doktor hemije, dobio, od svoga instituta, stan kod Bajlonijeve pijace. I kasnije je roditelje, sama i sa decom i suprugom, obilazila redovno: prvo je umro Milorad, a tri godine kasnije majka. Bilo je, kako je moralo da bude: priroda i bolest su uzimali, kako je baka govorila, svoje. Posle smrti majke Lene, mesec dana nije ulazila u stan, bojala se da se primakne stvarima i uspomenama. Onda je morala da skupi snagu i uđe u vrtlog sećanja. Ipak, i dalje, mesecima nije otvarala ormane sa garderobom; slala je u stan devojku koja sprema, sa uputima koje stvari da skupi, upakuje. I kada su dali sve pomene, kad je proletelo pola godine od smrti majke, preuzela je na sebe osetljiviji deo, da prebere vredne papire, fotografije, diplome. Mnogo suza je prolila nad drangulijama. Dugo je odlagala da pretura po fiokama u kojima su bili lakovi, parfemi, ogledala, fenovi, razni pribori, sitnice koje određuju tugaljivi život. Iz nedelje u nedelju praznila je fioku po fioku, sklanjala ili bacala stvari. Jednog dana, prenela je u svoj dom veliku drvenu, arapsku mozaik-kutiju, punu dugmadi: majka, ovo je bila jedna od njenih slabosti, valjda zapaćena u vreme bede i komunizma, ni jedno dugme nije bacala: to su bila takva vremena, govorila je, svako je dugme moglo da valja. U kutiji se skupila kolekcija od preko dvesta dugmadi. S očima punim suza, istresla je dugmad na stolnjak u trpezariji i krenula da ih sortira, iako je znala da radi besmislen posao. Kao da je namerno izazivala uspomene. Nekima od dugmadi znala je poreklo, namenu: skidana su sa iznošene garderobe, kupovana bez potrebe. Pri kraju sortiranja, uzela je u ruke drveno dugme i zaplakala se. Naletela je na dugme od pulovera koji je, kao devojka, kupila u Londonu; majka nije volela crveni pulover. Pamti da dugmeta odjednom nije bilo na puloveru, a bila je sigurna da ga nije izgubila. Majka, ne zna razlog, pulover nije podnosila. Nasmejala se oporo: mogla je samo da sumnja kako se dugme obrelo u kutiji. Nedostatak dugmeta naterao je da pulover pokloni sestri od tetke. Mrzelo je da menja svu dugmad na njemu. Onda je dugmad vratila u kutiju i odlučila da sve daruje krojačici kod koje je radila prepravke garderobe. Naredne nedelje nastavila je da prazni redom fioke: stan treba renovirati i izdati; samo je pravio troškove i brigu.

         Pred spavanje je kutiju odložila u pretsoblje, da je ponese krojačici kada krene u banku na posao. Suprug je, i ovog utorka, do kasno ostao sa dosadnim akademicima. Od nekuda je onda dopro glas majke: „Ne brini za stvari. I ja sam u tvojim godinama gubila brazlete, jednom sam izgubila i minđušu iz para koji mi je tata poklonio.“ Poslednje tri godine satrlo je sahranjivanje roditelja. Nije mogla nikako da se pomiri s tim da ih nema, a nije da nije bdila i vodila brigu o njima. 

среда, 4. март 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: U ZEMLJI ZALAZEĆEG SUNCA

On ne zna da spoji dve proste rečenice. Nikad od njega aforističar.

Srbija se okreće Zapadu. Od danas tamo izlazi sunce.

Prvo je bilo mladost ludost, a sad važi sve što sam stariji to sam luđi.

Srbija je na evropskom putu koji vodi u Sibir.

Možeš sedeti i na dve stolice, samo ako si guzica od čoveka.

Sponzori javite se. Neću vam ništa!

I pronalazak giljotine je tehnološki napredak.

Tragedija je kad čitav narod obožava vođu, koji nije čitav.


недеља, 1. март 2015.

VLADIMIR BULATOVIĆ: KAKO SE POSTAJE ZMAJ

O.L.D. Thug



            Sanjala sam neprekidnu zvučnu liniju, besomučno zujanje kao neprestano besmisleno propitivanje i sumnju, brujanje hrapavog glasa strašnog poput drobilice koja melje ušne kanale, oštrim šilom prodire kroz mekano tkivo novorođenčeta kog prvo dočekuju lepljive, gumene ruke a sahranjuju osmesi trulih, leproznih lica, plač nalik Munkovom kriku, beg iz operacione sale dok telo vuku okrvavljene noge ostavljajući tragove koji vode ka toaletu osvetljenom žmirkajućim, bledožutim neonkama, pulsirajućim zlokobnim zvezdama kosmosa porodilišta, tvrdokorni strah od neizbežnog budućeg bola zamagljen dubokim pogledom crnih, tužnih očiju, bezbroj puta posmatranih u ogledalu, lika iscrtanog ugljem, uramljenog i okačenog na ružičastom zidu sobe...  

            Plavokosa dojilja ogromnih, visećih grudi, znojem orošenog čela, smeškala se, mučki pritiskajući njenu crnu, paperjastu glavicu, preteći da će je ugušiti u naručju. Vrisnuvši, skočila sam s kreveta i otrgla joj dete. Jednog dana pričaću Danici o tome, da je podsetim, kao što su mene svakodnevno podsećali kako sam ležala u inkubatoru, skvrčena i modra, jedva preživevši smrtonosni udah života. I voleću je. Biće moja uteha, spasenje. Imaću strpljenje čitavog sveta, postojanost stenovitih venaca, razumevanje i mudrost praiskona. Našim telima strujaće ista goruća krv, srca će nam kucati magijskim ritmom, ujedinjena, nepokorena.
            Čestitke rodbine nakon porođaja, nerealne želje poduprte teškim, životnim sumnjama i genima divljih, planinskih ljudi, podstakla su bolna probadanja u slepoočnicama što najavljuju iste mučne, bezbroj puta proživljene resantimane.
            Ubila sam ga, milion puta do sada, smrskavši mu glavu sekirom koja večno stoji zarivena u panj ispred garaže one proklete vikendice. Nju sam šamarala, počupala joj kosu, noktima izgrebala dojke koje su me othranile, bilo je neophodno, želela je to, videlo se u molećivom pogledu, bednom, odurnom. Čitavog života ga je mrzela. Mržnju je prenela na mene. Uporno se pravdala scenom u kupatilu kad je provalio raspomamljen alkoholom, izbezumljeno urlajući mračnog lica, spreman da ubije, siluje. Ista si on, govorila je, konačno me odbacivši. Ali, nisi kriva, krv je to, imala je razumevanja. Oduvek se zavaravala.
            Danica je divno dete. Voli majku i oca. Baku i deku ne poznaje. Neće rasti uz njih, zaklela sam se. Zamišljaće ih, ja ću joj pomoći u tome. Crtaćemo njihove likove, praviti ih od plastelina, snega, blata. Oca sam bojila u tamno crveno. Na martovskom svinjokolju u blatnjavom Sremu parali su životinjske utrobe iz kojih je šikljala krv nalik temperi iz tube. Nastavnica likovnog pozvala je roditelje, pokazala im crtež, pitala ih kako se hranim, šta gledam i slušam, ima li nasilja u porodici, komšiluku, ulici. Bila sam kažnjena. Oduzeli su mi blok listova, komplet tempera, drvene i voštane bojice, flomastere. Kad sam ipak pronašla način da crtam otac mi je prebio prste bagremovim prutom.
            Ujak je slikao konje sjajnih, dugačkih griva, snažnih vratova, masivnih slabina, kako slobodno galopiraju ravnicom uokvireni purpurnim zalascima sunca. Za rođendane i proslave poklanjao nam je slike svojeručno uramljene, hvaleći se njihovom originalnošću i visokom vrednošću procenjenom od nekog Ištvana, subotičkog Mađara, navodno odličnog poznavaoca konja, vina i bećarca. Otac nije podnosio ujaka, te su umetnička dela uglavnom završila u tami podruma, izgrižena pacovskim zubima.
            Svakog letnjeg raspusta odlazila sam na nedelju dana u Rumu. Ujna, okrugla, riđokosa žena sitnih mačijih očiju spremala je krofne posute orasima i vanilin šećerom. Pred polazak, majka mi je govorila da se ne prežderavam, da ne pipkam staklene figurice poređane iznad televizora na regalu, da ne mazim Feliksa jer je pun buva, da je ujna loš čovek ali da njen brat to ne vidi jer je „slepac kod očiju“, da je pokojna baka za nju stalno govorila kako je ona „cica sa dva lica“, da će njen brat, moj ujak, završiti kao poslednji bednik jer mu je ova uzela sav novac i proćerdala ga na putovanjima po belom svetu, da se pravi da je dama a ni ruke ne zna da opere nakon korišćenja ve-cea, da je nerotkinja, kočijašica, ćerka rudara pijanice kom je pila odsekla ruku do lakata, da komšiluk svašta priča o njoj, da mesečari, da se kurva nedeljom dok ujak radi u ateljeu, da joj je majka bila luda mačkara i da su joj mačke, njih sedamnaest, za Božić, dvadeset i petog, jele s trpezarijskog stola.
            Pamtim vrdnički bazen, šarene kugle sladoleda, sunčanje na asurama. Ujak i ja igrali smo tač i sedmice. Nosio je kožno blokče. Skicirao je okolna brda prekrivena divljim cvećem. „Osetiš li“, pitao bi me duboko udišući i puneći grudni koš suvim vazduhom. Zaranjao je u toplu vodu sumpornog mirisa po čijoj zadimljenoj površini su aterirali mnogobrojni zujeći insekti koji se zalepe za mokru kožu ostavljajući bolne čvoruge. Dugo je zadržavao dah, plutajući umrtvljenih udova, plašeći me da se udavio. Dozivala sam ga vriskom. Smejao se prskajući me. Za kaznu sam ga potapala upirući rukama u njegova klizava ramena.
            Jedno jutro ujna je javila majci da se ujak obesio u ateljeu. Ostala je nezavršena slika, meni ostavljena. Otac je odbio da ide na sahranu. Majka je poslala telegram saučešća. Predosećala sam promene, u to doba strašne, neprihvatljive dečijem umu istreniranom na prividne sigurnosti uslovljene roditeljske ljubavi.
            Te večeri u porodilištu, dok je Danica dolazila na svet, zamišljala sam kako su ujakovo poslednje platno umesto konja zaposeli zmajevi. Smeđi, zeleni, oštrih reptilskih krila, dugačkih debelih repova naoštrenih krajeva, koji kandžama drobe krovove kuća, plamenom haraju čitava sela. Njih niko ne može uništiti jer ne postoje junaci naoružani svemogućim sabljama, strelama i magičnim rečima. Smislila sam završnu kompoziciju, tačan raspored boja i nijansi, potrebno je samo pravilno izmeriti i potom izmešati. Epski događaj uokviren zlatnim ramom, slika okačena u dnevnoj sobi. Naučiću Danicu kako da postane zmaj.       
  


                      

MILAN TODOROV: KUPOVINA I PRODAJA

Kad ne platim stan, hranu i dažbine, za život mi ostane cela plata koju ne primam.

Svaka zgrada političkih institucija može da bude mesto dobre kupovine!

Šteta što ono što izlazi Iz vođinih usta ne ide u Božje uši, ali mi smo sekularna država.

Hrvati i Srbi opet žive u harmoniji. Sad rado jedni drugima odlaze i na sahrane.

Prodali su veru za večeru, tačnije službeni  ručak.

Svojim prisustvom na školskoj slavi, ministar je uveličao svetog Savu.