петак, 29. мај 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: TO NAM JE U KRVI

Da li će neko biti kameleon ili ne, odlučuju nijanse.

On nije od onih koji misli samo na sebe. Uvek prvo nahrani svoj ego.

Moj kum nikad ne konzumira alkohol na prazan stomak. Pre toga uvek popije par piva!

Svi su protiv mene u kući. To mi već liči na udruženi zločinački poduhvat.

Prestali su da nas bombarduju onog trenutka, kad su shvatili da nam ne mogu ništa.

Crnogorci nisu lenji, već nisu licencirani za rad.

Bombardovanje NATO alijanse je prestalo onog trenutka, kad smo mi proglasili pobedu.

Ratne zločine su činili s verom u boga i otadžbinu, tako da im je sve oprošteno.

Potonule su mu sve lađe. U alkoholu!

Na Balkanu je uvek bilo krvi do kolena. To nam je u krvi.

U građanskom ratu nema pobednika, tako da su sve sukobljene strane sportski podnele poraz.

Da ne bismo gajili iluzije da nada poslednja umire, mi smo je odmah sahranili.

Ja pazim šta govorim, pa sve to lepo zapišem.


Ja nisam lud kao što izgledam. Izgled vara.

MILAN TODOROV: ISTORIJSKO NE

Život bih dao za otadžbinu, ali me je ona preduhitrila.

I muškarci mogu da idu na porođajno odsustvo. Ako su muškarci!

Moja baka je žena naprednih shvatanja. Beli luk iznad vrata  ne sme da bude GMO.

Greše svi koji tvrde da smo mi pameti rekli zbogom. Mi se pozdravljamo sa ćao.

Ne znajući da li da se opredeli za američku naftu iz škriljaca ili ruski gas, odlučio je da kupi cepanice sibirskog bresta.

U politici nema ljubavi. Postoje samo patriotska osećanja i seks između naroda i vlasti.

Ratne zločine na našim prostorima su činile sve tri sukobljene strane.

Nisam dvadeset godina otputovao nigde, jer ne znam kuda ovo vodi!

Tito je rekao istorijsko NE Rusima, a mi danas i Titu i Rusima.

MILAN TODOROV: BRISANJE PROZORA

Narod je go, ali carevi ne smeju to da mu kažu.

Srbi se najviše plaše promaje. Na bombardovanje smo se navikli.

Svi mi koji živimo u ovoj lepoj zemlji, shvatamo koliko je lepota prolazna.

Tuđmanu podigli spomenik od poliestera. Lakše ga je oprati.

Zgužvao sam novine i njima obrisao prozor. Sad bolje vidim.

Policija je sprečila radnike da blokiraju prugu. Što da gube vreme, kad su nam svi vozovi prošli?

Pisci ne dobijaju honorare, jer oni nisu plaćeni da pišu ono što se od njih traži.

Ostavili smo nešto Srba na Kosovu da nam ga čuvaju. Samo oni mogu da ga paze kao svoje.

среда, 27. мај 2015.

MILAN TODOROV: PRST



"-  Zbogom — rekao je Wayne. — I hvala vama. Wayne je izišao iz trgovine i požurio prema gomili sivih krhotina. Iza gomile, dokle mu je pogled dopirao, protezala su se ravna polja krhotina, smeđa, crna, siva. Ta polja, koja su se pružala do obzorja na sve strane, sastojala su se od izobličenih ruševina zgrada, od razorenih ostataka stabala i finoga bijelog pepela, koji je nekoć bio ljudsko meso i kosti.
— Pa — rekao je Wayne u sebi — barem smo dali onoliko koliko smo primili.“

                                             Robert Sheckley: Trgovina svjetovima


    Treća otvori blindirana vrata i iz blještećeg neona hodnika zakorači u sofisticiranu higijensku prostoriju. Led diode na tavanici se istovremeno uključiše pa utrnuše. Treća uzdahnu  i korpu sa nerazgradivim memorijskim  vešom odloži na hromiranu policu, koja se nalazila desno od nje i bila predviđena upravo za to. Senzori tiho potvrdiše da u netom donetoj korpi ima tačno 3,7 kiloponda veša od toga 1,6 belog. 0,9 čipkastog itd.
    Učini joj se da je raspored stvari u prostoriji izmenjen. Sledećeg trenutka se upali crvena lampica za nužni izlaz. Treća slegnu ramenima. Upali se i narandžasti alarm, ali ga je Treća jednako ignorisala. Računala je da, ionako, zna napamet razmeštaj u tom nevelikom prostoru. Koristili su ga svi stanari podzemne pedesetospratnice, prema rasporedu koji je uokviren lasersima treptao na čeonim zidu iznad ogromne perilice za pranje suvim ledom.
     Perilica je imala  kapacitet prosečnog svemirskog furgona za transport kobalta. Natrpate sve i svašta, od titanijumskog donjeg rublja do aktivnih polivinilskih kućnih ljubimaca; odlučite se za jedan od tristotine pedeset soničnih programa i posle 60 galaktičkih mikrosekundi čekaju vas stvari koje su potpuno nove. Dakle, ne kao nove, nego identične onima kakve su bile kada su sišle sa fabričke trake za proizvodnju.
     Ono što prilikom kupovine uređaja za pranje nisu znali, odnosilo se na mogućnost, koja se merila u spektramikronima, mutacije  nano čestica. Međutim, specijalni dopunski program koji je nedavno instaliran obezbeđivao ih je i od toga, neumoljivo detektujući poludele nano stvoritelje i istovremeno im uništavajući mutirajući kod. Šta ako se to ipak ne dogodi? Dovoljno je da se jednom ne dogodi, iako bi takva greška mogla da nastane jednom u bilion svetlosnih godina. Međutim, Centralni galaktički servis, dao im je čvrste garancije da se to nikada neće dogoditi, jer je takva mogućnost isključena čak i teoretski.
    Ipak, mali nesporazumi su uvek mogući. Naročito u prvim mesecima njenog rada. Momak, polumajmun iz kompjuterskog centra je i prošlog meseca, upravo kada je red bio na Treću da pere svoj veš, menjao neke komponente tako da mašina u prvom trenutku nije prepoznala njen veš nego je simulirala program za uništavanje genetskih spam poruka iz korisnikove najdublje prošlosti. Morala je dobro da ga isprepada najrazličitijim pretnjama, od kojih je najveći deo bio na granici taktičke eliminacije da bi se dlakavi silicijumski momak, gastarbajter iz neke galaktičke zabiti pokrenuo i, posmatrajući je i dalje neobično drsko, ipak podesio dugmiće za muzičko pranje broj D-12.
     To je bio njen omiljeni kanal za pranje. Pružao je maksimalno opuštanje. Treća bi se zavalila u udobnu stolicu programiranu da se  prilagođava konfiguraciji tela korisnika pri evociranju potisnutih uspomena. Glavu bi stavila u izolacioni prostor  haube za osvežavanje memorije putem takozvanih parametarnih  talasa, podesila opciju na romantic 2060. I isključivala se iz sveta na 59 hronotipa.
    Kada bi se vratila, osećala se kao druga osoba. Hitro bi pokupila savršeno oprane i osušene komade garderobe koja je pamtila, odlazila u stan i prepuštala se starom dobrom mehaničkom Viktoru. V.  ibb. 2015.  bi nepogrešivo detektovao i zatim tokom prijatnog sna uništavao eventualno još poneku zaostalu česticu frustracije.
      Mogla je,doduše, da se ne izlaže izazovima ličnog odnošenja i donošenja generičkog veša, nego da to, poput većine koja nikada nije kročila u perionicu, čini beskonačnom trakom koja je opsluživala sve stanove u dubinskoj zgradi.
     Ipak, volela je taj starinski ritual iako je uvek osećala malu i nejasnu jezu dok bi prebirala po sopstvenim donjem rublju.
        Imala je tek 92 godine i, sa stanovišta aktuelne fizijatrije, bila je u najboljim godinama. Nije bila mlada, naravno, ali to danas ne igra nikakvu ulogu. Pronalaskom lekova za sva fizička oboljenja, status mladosti je postao relativna kategorija. Bili  mladi ili stari, pozitivno ste znali da ćete poživeti tačno 200 godina. Osim, naravno, u slučaju mehaničke smrti.
    I ovaj put je sve teklo glatko. Kad se probudila nakon hibernacije  primetila je da onaj grmalj od polurobota - polumajmuna pretura po njenom čistom vešu istražujući nekakvim primitivnim detektorom koji je ispuštao modru svetlost ugašene memorijske nano čestice iz njenog prethodnog života. Bio je poluokrenut i pri svetlosti lampe za trenutak joj se učini da joj je njegov profil odnekud poznat.
    Otkud mu smelost da pipka baš te njene gaćice koje su pamtile vreme ranog devojaštva? Taman je trepnula ka tasteru za eliminaciju uljeza, kada se polumajmun okrete. Sada je to bio mršav, proćelavi čovek srednjih godina, zboranog čela, sa tamnim mladežom na nausnici.
      Ona napravi korak unazad ka bezbednosnoj kabini za takve slučajeve, ali je on bio brži. Obuhvatio je rukama i snažno, ali ne i grubo, prebacio preko još toplog naslona stolice za opuštanje. U sledećem potezu njegova kvrgava ruka prošarana malim crvenim žilicama, ruka koja je sada neverovatno ličila na ruku njenog oca iz predere nađe joj se ispod suknje. Treća prelete pogledom po zidovima i tavanici, ali na njima više nije bilo taktilnih šok uređaja koje bi mogla da aktivira.  Ona htede da krikne, ali nasilnik joj mekim glasom koji nije čula bezmalo ceo jedan vek reče: „Ne boj se, dušo, tata ti neće uraditi ništa loše, tata te voli...“
       Pomisli da nekako probudi majku, koja je zbog glavobolje otišla to veče ranije u krevet, ali otac joj je gaćicama već zapušio usta i krenuo da prstom...Prstom... Mozak Treće pokrenu prst kojim ona u naslonu sedišta dotaknu skriveni senzor za reakumulaciju primalnog krika, te njegovom nemerljivom snagom napokon dezintegrisa poludelog majmuna.

RATKO DANGUBIĆ: DRŽAVA U DRŽAVI

Drama jeste loša, ali su zato glumci dobri.

Nikako ne možemo da pobedimo sebe, jer ne poznajemo dovoljno protivnika.

Nama je teško da s Hrvatima nađemo zajednički jezik, jer se razumemo pre nego i progovorimo.

Nije lako raditi u ludnici, jer je to država u državi.

Nad nama su izvršili jubilarni genocid. Nisu mogli da zaborave ranije proslave.

Izgubio sam posao. Molim poštenog nalazača da ga zadrži i svakog meseca mi šalje koliko može.

НИНУС НЕСТОРОВИЋ: МЕТАК ЛУТАЛИЦА

Уз помоћ државе решићемо све наше несугласице из прошлости. Ако треба укључиће се и војска.

О нашој славној прошлости до сада су нам говорили многи, па би био ред да чујемо и историчаре.

Сазнали смо ко је опљачкао Србију. Лопови!

Француска је имала само једног Наполеона на власти, а ми много више!

Да није трговине људским органима, ниједан део мене никада не би видео света!
  
У нашем граду човек не може да залута, али метак може.

Кажу да истина боли. Ми још ништа не осећамо...

понедељак, 25. мај 2015.

RATKO DANGUBIĆ: TETKA MILA

„Ne spavaš?“, pitala sam majku kada sam se vratila iz pozorišta na Terazijama; volim mjuzikle. Dremala je u fotelji sa pismom tetke Mile na grudima. Promrmljala je da je muči astma. Onda se pridigla i uključila TV. Podigla sam kovertu sa tepiha. 
            Tetka Mila se iselila u Kanadu davne 1963, u Toronto. Majka je stalno ponavljala da se ni sa kim tada nije valjano oprostila. Kao da je utekla, rekla je. Ona je starija sestra moje majke i nije se udavala. Kada je otputovala imala je trideset i pet godina i diplomu medicinske sestre. Sada je njoj 87 godina. Nekako nije umela da se odupre nedaćama, pravdala je baka, tatina majka: ispalo je da se nije osvrtala na familiju. U nekoliko pisama koje je napisala za trideset i kusur godina uporno je ponavljala da joj je tamo hladno, ali i dobro i da nema nameru da se ikada vrati.
             Pisma koja dolaze poslednjih meseci kao da šalje neka druga osoba. Oseća da joj nije preostalo mnogo vremena, i preklinje da ja dođem u Toronto i postaram se da se njeno telo dopremi do Beograda. Majku uznemirava i sama pomisao na sve to. Sumnja da njena sestra Mila ima para za avanturu kakva je slanje sanduka ovamo. Pita i mene, otkuda i meni pare da rizikujem. Veli, neka joj Bog oprosti, ali njoj je to besmisleno. Spominje nekakvu Draginju koja nije, pre desetak godina, imala para da vrati mrtvog supruga iz Amerike, pa ga je onamo spalila i njegovu urnu, kradom, donela u prtljagu.
             Tamo, ako tetka i ima para, rekao mi je jedan advokat, mi ne možemo da raspolažemo njima. A možda ih i nema, kako veli majka. Prebacuje majka da nas se tetka nije sećala kada je trebalo, a sada preklinje, što je veoma sebično s njene strane. Majka je od uvek bila, ovo pamtim, nekako kivna na nju: ostavila je majku na cedilu, samohranu, sa dve devojčice, jer nam je otac Milisav poginuo u rudniku Resava kao mlad geodeta. „U proteklih tridesetak godina nije ponudila da pošalje koji dolar, a kamo li da ih je poslala“, uzdisala je majka. Tek kada se razbolela pre koju godinu i kada je sustigla starost, poslala je mojoj majci dva pisma sa jadikovkama, a u jednom je stajalo da mora od nečega i da se umre. Navodno, uvidela je i gde je sve omanula.
            U nekom od skorašnjih pisama bila je i njena iskrzana, izbledela fotografija sa bala Kola srpskih sestara iz 1972, ali je majka bacila među stare novine. „Nikako ovo ne ide“, gunđa majka. Pisala je tetka Mila za ovih nekoliko meseci koliko nije za svih tridesetak godina. Nemamo mi neki lep i udoban život, i preko nas je protutnjao teretni voz komunizma, kako veli moj sin, ali i ne oskudevamo. Sin mi je, inače, skoro diplomirao ekonomiju i nada se poslu u Telekomu. Oženio se lepom devojkom koja se krstila u našoj crkvi i sada je beba na putu. To nisu bili mali izdaci. Snaha je jedno stvarno divno stvorenje i nekako mi se sada i ne odvaja od njih.
           Tetka Mila je, prilično, daleko od nas u svakom pogledu. Nekako se ona ni sa kim od nas nije zbližila, a posebno nije volela, veli majka, familiju s tatine strane, koja je nama bila oslonac sve ovo vreme. I sada smo doživeli, pod stare dane, da se tetka Mila javlja i kuka. Piše kako je imala svađu sa gradskim vlastima jer su joj povisili stanarinu za preko duplo i da ona nije bila voljna niti je imala sredstava da ovo plati. Nakon dva meseca uz pomoć advokata, što je koštalo, naglasila je, preko sto dolara, uspela je da ovo sredi. Veli da je novac tamo sve, i da se prema njemu dobija i poštovanje i ugled.
             Hvali se da je poslednjih godina često čitala našu istoriju, a majka mrmlja da se kasno setila. Umrla joj je pre godinu dana prijateljica Engleskinja i sada skoro da ne izlazi, obilaze je socijalne radnice. Priznaje da su joj godine teret. U pismu iz marta pitala je da li smo primili dvadeset dolara koje je poslala u decembru. Majka se krstila. Ja joj odgovaram i u mamino i svoje ime, i ove godine sam joj pisala valjda sedam-osam puta. Hvali me da pišem jako živahno i da ima osećaj da je ovde, sa nama.
             Navodno je bila dosta lepa, ali nesrećna. Pominje kako su se njene prijateljice zabavljale, a ona je radila i štedela, a ima samo taj mali iznajmljeni stan: soba, kuhinja, kupatilo i hodnik bez prozora. Opisuje da nema kreveta, već spava na sofi na rasklapanje. Volela bi da je imala stan sa spavaćom sobom, ali je kirija onda dupla. I dodaje: samo se boji da se ponovo ne seli, da ima i sada stvari koje nema gde da smesti. S majkom sam dva puta ozbiljno razgovarala, ali majka ne haje za vapaje tetke Mile.
             Ta njena priča o testamentu, rekla je majka, nju ne zanima. Stan i nije njen, a kakvo je pokućstvo i imali kakve pare u banci, može samo da zamisli. „To je sve s naše strane nerešivo“, rekla je, „tako joj napiši.“ I onda mi je prebacila: ko sam ja da brinem o svemu tome. Po njoj ovo treba njihove vlasti da uzmu u ruke. Boji se da tamo postoji i hrpa neplaćenih računa. Veli da je ovo puno problema s kojima ona ne može, i da hoće, da se suoči. Nema ni snage, ni volje, ni para. Onda meni dođe da poludim, ne znam kako da se postavim. Tetka Mila je, nema sumnje, pri kraju životnog veka. Nema govora da ja ili moj sin idemo tamo, vidim i ja, majka je stara i ne može; i ovo je preveliki zalogaj: sve je Bogu iza nogu. To sve moram da uzmem u obzir sada kada tetki Mili treba da odgovorim šta smo odlučili. Majka veli da je svaki odlazak i trčanje pred rudu.    


ANTOLOGIJA SRPSKE SATIRIČNE PRIČE (6)

SRĐAN V.TEŠIN: SRP I ČEKIĆ


E pa ustrelili su te punim pogotkom ustrelili te mala
prešli te jednom zasvagda jer tako im se htelo
bebice nije šala
pogodak pravo u čelo
usred tih slatkih laži kojima su ti punili glavu
punim te pogotkom zbrisali sebi u slavu
                                                    Brus Springstin

1.

      Stajao sam kod ulaznih vrata, kao i obično kada bi se u šalter-sali napravila gužva, i propuštao klijente jednog po jednog. Ušla je u banku tačno u podne. Pratio sam komešanje ljudi ispred vrata, pa nisam mogao da vidim momenat kada joj je iz ruke ispao novčanik, jer sam joj bio okrenut leđima. Dok sam joj pomagao da pokupi metalne novčiće, koji su se kotrljali mermernim podom na sve strane, ona je ustala, prišla vratima, zbacila sa sebe bež kišni mantil i vezala levu ruku policijskim lisicama za aluminijumski rukohvat. Bio sam potpuno zatečen njenom golotinjom. To što je u ispruženoj ruci držala pištolj i nišanila u mene bilo mi je manje čudno od činjenice da joj je međunožje  bilo obojeno u jarko crveno. Još čudnije od svega je bilo to što su joj stidne dlake bie obrijane tako da prikazuju srp i čekić.

2.

      Službenici i klijenti su je primetili tek kada je reski zvuk pucnja odjeknuo bankom. U prvom mahu sam pomislio da je pucala u mene, te sam se, i dalje klećeći, prestrašeno pipao po telu i tražio rupu od metka. Desetak ljudi koji su dotad mirno čekali u redovima ispred šaltera, posakrivali su se, pribijeni jedan uz drugog, iza stubova i reklamnih panoa.
      Sigurnosni alarm se uključio u momentu kada je počela da uzvikuje parole od kojih sam zapamtio samo dve: „Okupirajmo Mars!“ i „Banke pljačkaju radnike!“ Nisam mogao da ne primetim ironiju. Ekstremna politička aktivistkinja s Marsa, sa fazoniranim srpom i čekićem na crvenom mufu i tetovažama Marksa, Engelsa, Lenjina i Če Gevare, vitlala je pištoljem pred mojim očima, u banci u kojoj, kao pripadnik privatnog obezbeđenja, zarađujem minimalac, radeći za posredničku agenciju koja angažuje uslužnu radnu snagu. Koliko sam mogao u nesnosnoj buci da razaberem njene reči, to što je govorila imalo je smisla. Sve mi je to bilo jasno kao dan, jer sam trpeo nepravdu i osećao je svakodnevno na svojoj koži. Bila je sasvim u pravu: potlačeni i siromašni moraju nešto da preduzmu.

3.

      Izvukao sam munjevito službeni pištolj, repetirao i upucao je u čelo. Skljokala se na pod niz okrvavljeno staklo ulaznih vrata. Ruka joj je ostala da visi zakačena lisicama za rukohvat vrata. Da li je samo meni, nesvršenom studentu istorije umetnosti, ova scena ličila na onu slavnu sliku revolucionarke koja, sa uzdignutim stegom u jednoj i puškom u drugoj ruci, predvodi juriš?


4.

      Dobio sam povećanje plate i prebačen sam na bolje radno mesto. Štaviše, agencija me je, o svom trošku, poslala na obuku za instruktora rukovanja vatrenim oružjem.

      Zaista je bila u pravu. Isplati se borba za svoju stvar.

(Preuzeto iz knjige  Srđana V. Tešina "Priče s Marsa", Arhipelag, Beograd, 2015.)

субота, 23. мај 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: BEEEE


Narod je vođu pozdravio spontanom ovacijama. Bee, beee...

Mnogi muškarci plaćaju za seks. Daju ženi celu platu.

Interesovanje žena za mene uopšte ne opada. I dalje je ravno nuli.

Dao je život za otadžbinu. Bio je patriota jednom, i nikad više!

Oni koji ne prodaju veru za večeru, na spavanje odlaze praznog stomaka.

Svet se sprda s nama, jer zna da smo mi uvek spremni na šalu.

Nas je bombardovalo samo devetnaest zemalja. Neki saveznici su bili opravdano sprečeni.



петак, 22. мај 2015.

MILAN TODOROV: ZLOČIN I KAZNA



       Konj je sudbina!
       Vlasnik ergele je bio mršav, nizak rastom. Podsećao je na prerano ostarelog dečaka. Pričalo se da je nekad davno bio dobar. Dok je bio džokej. U Italiji. Sada mu je, očigledno, ostalo još samo da prodaje maglu mladim i neostvarenim likovima, onima koji se još traže, skoro uvek uzaludno.

         Izabrao sam Horsta . Darja neku neupadljivo sivu,  mirnu kobilu. Poznato je da su gotovo svi pastuvi sivi. Horst je bio potpuno crn. U stvari, imao je malu, jedva vidljivu zelenkastu zvezdastu tačku na čelu.
       
         Darja, bankarska šalterska službenica koja je dolazila sa mnom na ergelu  u vojnom šancu stare tvrđave, rano, pre posla koji joj je počinjao u devet, nije imala skoro nikakvih problema. Kobila se već posle prvog dana svikla na njenu ruku i poslušno je sledila u manježu.
         Dolazili smo rano ujutro, oko pet, kada je nad starim austrougarskim šančevima još lebdela mračna hladovina. Konji su spavali na nogama u svojim malim drvenim boksovima, glava isturenih kroz gornje vratnice.
         Po dolasku, pružio bih ruku da ga pomazim, ali Horst bi na to ljutito zafrktao udarajući mesinganom žvalom o ragasto. Nije tu pomagala ni vreća zobi, ni kockica šećera na dlanu.
         Na jedvite jade bih mu namakao ular i poveo ga u šetnju. Na dugačkom povocu šetao sam ga po slepom rukavcu starog vojničkog šanca. U početku sam imao utisak da je konj po prirodi težak i napet. Nije dopuštao da ga timarim a kamoli dižem nogu, mažem kopita.
        Stari džokej je dolazio oko sedam , malo nakresan. Potapšao bi konje po sapima, otvorao im usta, nešto zagledao, trljao im zube slamom, nešto im šaputao u uho.
                 Tog jutra došao sam da se oprostim od tvrdoglavog Horsta i te škole jahanja. Bio sam uveren da to nije za mene. Postajalo je sve mučnija obaveza. I Darja, sa svojom malom poslušnom kobilom koju jaše po pola sata ili čitav čas u krug, oko starih zidina, ne dopuštajući mi nikad ni pre treninga ni posle nikakve nežnosti, počela je da me zagušuje. Znali smo da raspravljamo o ljubavi i postojanju prijateljstva bez ljubavi. Bila je to, naravno, čista teorija.
       Navedi mi ime jedne žene koju druženje sa muškarcem, zajedničke male stvari, sličan pogled na ovaj usrani svet, recimo, nisu odveli u njegov krevet? Navedi mi, molim te, samo jedno jedino ime! I poverovaću u to.
       Naravno da nije mogla da se seti tog imena.
        Znaš, rekla je odjednom, možda muškarca i ženu kao ljubavnike trajno veže tek nesreća.
       Kakva nesreća?
       Šta ja znam? Možda neka bolest. Ili, u današnje vreme, zločin.
     


        Jedno jutro, taman smo izjahali svoj krug. Darja iza mene na svojoj mekoj širokoj kobili a ja na zapenušanom Horstu, kada se on u punom trku iznenadno zablokirao i prednjim nogama propao u, tankim slojem ilovače sakriven, otvor rimskog bunara. Preleteo sam preko njegove glave i zabio se u nekakvo trnje i šut. Kada sam došao sebi, prvo sam se opipao. Dobro je, bio sam čitav. Zatim sam pokušao da pridignem Horsta. U njegovim očima prvi put nije bilo straha od čoveka. Znao sam šta to znači.

          Ubite ga. Ubite svog prvog konja, mladiću – reče džokej koji je došepao na moj poziv, pružajući mi revolver velikog kalibra.
          Zar se to mora, upita Darja žalosno.
          Sa slomljenom nogom, obavezno ide kasapinu.
Nategoh revolver. Ruka mi je igrala. U grudima škripalo. Horst me je gledao svojim dim plavim očima.
          Ne mogu, priznadoh matorom.
Žuto oko mu je zaigralo od besa. Izvadio je drugu cev, onaj svoj brauning koji je uvek i svuda nosio iza pojasa.
          Ubi Horsta ili ću sad ja tebe!
Ćutao sam. Darja je klečala i tiho jecala.
          Džokej je repetirao brauning.
Već si ga jednom ubio, reče ljutito. Nije teško ubiti konja još jednom, idiote! Ovakvi konji imaju dva života. Bar dva. 
          Za to vreme Horst je pokušavao da ustane. Ličilo je to na ustajanje iz groba. Darja ga je mazila po oteklim žilama na vratu.
       Džokej okrete brauning ka Darji.      
       Ubi Horsta!
       Zažmurio sam i povukao oroz.
Dva istovremena pucnja su se spojila u jedan.


       Pomogao sam Darji da ustane. Horstu  ionako nije bilo pomoći. Nogom preokrenuh džokejevo truplo. Matori dečak je dobio metak tačno u ono mesto na kome se svojeglavom Horstu ocrtavala zelena zvezda. Malo levo od čela.
       Dobro je, rekoh Darji, mislim da je stari bio levak.
       Zatim smo zamenili oružja. Obrisali otiske.
       Da li si siguran da smo uklonili sve tragove, pitala je jecajući.
      


         Nedugo zatim prešla je  kod mene. Govorila je da se tako oseća sigurnije. Više nismo odlazili u one šančeve na tvrđavi. Ne znam da li je ergela posle „samoubistva“ vlasnika opstala. Priznao sam joj da je bila u pravu. Mislio sam pritom na ono što se posle toga stvorilo između nas dvoje. Da je to biljka koju bi tebalo pažljivo negovati. Međutim, Darja je imala svoje principe. Ja negujem svoju biljku, ti svoju. Pokušao sam da joj objasnim da je svejedno čija je koja biljka, ko brine o kojoj, zaliva je, dodaje malo veštačkog đubriva. Da je to ljubav. Nije vredelo. Ovaj bendžamin je moj a onaj, ako hoćeš tvoj. I zalivala je samo svoj. Osećao sam a je to početak izdajstva. Instinktivno sam počeo da joj se sve više namećem kao muškarac.  Priznavao sam  da želim da je vežem za sebe telesnom strašću. Molio sam da bog Eros nadjača boga Tanatosa. Mislio sam da ćemo, u zanosu, zaboraviti one dve smrti na ergeli.Verovao sam da se smrt može zaboraviti rađanjem novog života. Kupio sam je najzad tom pričom o rođenju deteta, našeg deteta. I kad je, konačno, zatrudnela, rekla mi je da je donela neopozivu odluku da abortira. Smrt se uvukla u naše živote. Znao sam šta će uslediti. Grlili smo se kao da nam je poslednji put. Znali smo da je poslednji put. Ona će posle malo plakati, ali suze su lekovite, reći će joj neko. I ona će se postepeno, opirući se kao i meni dugo i iskreno, prepustiti njegovim šakama koje su, reći će mu, upravo toliko velike da mogu da svaka po jednu njenu dinju obujme i ponesu u neke arkadijski vesele predele polusna u kome nema crnih konja. Tako one odlaze, tako sve one odlaze. Sad tek vidim da nije trebalo da prelazim crtu. Kad čovek u bilo čemu pređe crtu koju je još Mojsije, pastirskim štapom iz zavetnog kovčega, povukao po zemlji, nastaje pakao. Ona je noćima plakala i uveravala me da će sve  biti kao pre. Opet ćemo, rekla je, biti samo prijatelji. U čemu prijatelji, pitao sam je? Nije mogla da kaže: u dobro i u zlu. Iza nas je bilo zlo, ispred nas nije bilo dobro. Trebalo je da ostanemo zauvek u tom međuprostoru makar i lažne ljubavi. Muškarci su beskorisni posle ljubavi, mislila je ona. Ja sam, pak, uvek cedio pastu za zube do kraja, a ona je uvek u svojoj tubi ostavljala bar santimetar bele mentolske smeše, koju bi bacala u kantu za otpatke. U tome je ta suštinska razlika. Nikad ništa ne potrošiti do kraja. Nisam se slagao. Sve više se nisam slagao sa njom. Znao sam da će  nas izdati, zapravo da će izdati mene i da se to ne može izbeći. Kad legneš sa ženom, rekao mi je jednom neki stari pijanac, legao si sa svojom smrću. Bio je mudar taj tip, koji je ispijao „unučiće“ iza kioska na zadnjoj autobuskoj stanici. Dobro, možda se nije baš tako izrazio, ali to je bila srž onoga što je posisao u životu i neštedimice prosipao okolo. Malo - pomalo, počeo sam i ja da odlazim u taj prljavi kanal, zapravo sedao bih na neki panjčić na njegovom obodu  i neugledno društvo čašćavao pivom. Posle, kako sam se spuštao niže u kanal, plaćao bih ture samom sebi. Ja sam još dobar, mislio sam, i mešao pivo i unučiće. Ali, već sledeće jeseni nisam se razlikovao. Darja se naravno pokupila iz gnezda. Čekao sam da se nešto dogodi.    
         Onda se pojavio taj tip. Pljunuti pokojni džokej. Imao je, jedva vidljiv, ožiljak na slepoočnici iznad levog uha. Šta se dogodilo? Smešio se saučesnički. Znamo svi. Nije važno. Platio je piće. I otišao.


четвртак, 21. мај 2015.

MILAN TODOROV: POKLONU SE ZUBI NE GLEDAJU

Nas samo jedinstvo može spasiti. Bratstvo je odavno izgubljeno.

Vođu slave svi građani, bez obzira na veroispovest.

Dobio sam najviše državno odlikovanje od predsednika, ali poklonu se zubi ne gledaju.

Buduće generacije će sa velikim poštovanjem govoriti o nama. Mnogi će se čak i krstiti!

On je čovek od imena, ugleda i iskustva. Ostatak od 85 odsto čini voda.

Prethodna vlast nam nije ništa ostavila. I mi sad to moramo godinama da raščišćavamo.

Otkrili smo još jedan spomenik i možemo da kažemo da smo i mi iznenađeni svojim najnovijim otkrićem.

VLADIMIR DRAMIĆANIN: NA RADOST

Pišem sjajne aforizme, iako ne pijem, što je samo još jedan dokaz da i ljudi sa izraženim hendikepom postižu sjajne rezultate

Volim sve što vole mladi. A naročito mi se sviđa kad pomešam lekove i rakiju.

U mojoj kući se zna ko pije a ko plaća. Ja pijem!

Galilej i nije bio neki mudrac. Ja sam već posle petog piva ustanovio da se zemlja okreće.


Poslednji dinar sam dao na pivo. Nek ide na radost!

уторак, 19. мај 2015.

MILAN TODOROV: DEDA



Kad smo otvorili Pandorinu kutiju shvatili smo da u njoj nema ničega što već nismo videli.

Nije tačno da smo dobro živeli samo dok je deda bio živ. Živeli smo mi od dedine penzije i posle njegove smrti, sve dok nije počeo da se oseća.

Pogrešno je uverenje da smo lud narod. Konsultovao sam komšiju Bonapartu o tome, a on mi je rekao: Ne veruj im, brate Karađorđe, sve lažu!

Bez pomirenja partizana i četnika nema nama ulaska u Treći svetski rat.

Rado ide Srbin u mirovne misije po svetu. Dva ga vuku, a trojica tuku.

Mi ne osećamo da živimo bolje, jer se ne  povodimo za  osećanjima.

понедељак, 18. мај 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: UDOMLJAVANJE

Kad sam snimio svoj prvi selfi, shvatio sam da foto-šop plače za mnom.

Nekad smo bili jedinstveni i složni, sve dok nismo počeli da poštujemo različitosti među nama.

Mi ne možemo da izađemo iz krize, jer je ona u nama.

Od dedine penzije, ne možemo više da živimo. Moraćemo da ga zaposlimo.

Mnogi muškarci obožavaju fudbal i seks. I jedno, i drugo retko  upražnjavaju, ali vole da gledaju!

Kad god se napijem, ja mogu svakog da razumem, ali mene niko!

Sve žene mog života su se udale za druge. Sve sam ih dobro udomio.

U Srbiji ne važe Njutnovi, već Marfijevi zakoni!

Moja noga nikad više neće kročiti u kladionicu. Mogu da se kladim u to!


LETOPIS

Samo za one koji čitaju moje priče: u najnovijem, majskom broju LETOPISA MATICE SRPSKE objavljeno je "Učenje ptica".
www. letopis@maticasrpska.org.rs

субота, 16. мај 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: MALI BOGOVI

Da me nema, život bi mi bio strašno dosadan.

Bili smo na radnom doručku. Pod tačkom razno poslužena je večera.

Satiričari imaju pune ruke posla, jer imaju vlast kakvu zaslužuju.

Policija je zataškala istragu, jer je u pitanju savršen zločin.

Ima političara koji nemaju velike ambicije. Oni žive kao mali bogovi.

Naši političari se odriču i nacionalnih interesa, samo da građanima bude bolje.




               


MILAN TODOROV: BEOGRAD JE PREDIVAN GRAD ZA ŠETNJU

           
         Svakog dana u isto vreme dolazi u trgovački centar i pokretnim stepenicama odlazi u mali restoran na drugom spratu.    
         Dolazi, bez obzira na vremenske prilike. Uvek je tu između jedanaest i dvanaest pre podne. U restoranu tada ima malo gostiju. Table sa menijem još nisu izmenjene i pokazuju ponudu za doručak. Ona, međutim, ne obraća nimalo pažnje na ispisane vrste jela i cene. Odlazi do police na kojoj su mirisne, sveže oprane bele plasične tacne. Uzima prvu, stavlja na nju nož,viljušku, veliku kašiku a zatim i malu kašiku.
          Hoda polako, polako. Veliku kožnu tašnu nosi o levom ramenu. Tašna je ljubičasta i savršeno se slaže sa njenim  baletankama i kaputićem od lana iste boje. Na sebi ima i bež pantalone. Kosa seda, neuredna.
         Mršava i jedva primetno pogurena tiho prilazi vitrini na kojoj su upravo pristigla jela za ručak. To je takozvani dnevni meni; pasulj sa kobasicom, pljeskavica od povrća, punjene tikvice, mešano meso sa roštilja, juneći gulaš, supa od povrća i pileće sitneži, svež spanać, krmenadle u nekom ljutom sosu... Naravno, tu su još i jela od riba, pečuraka, plodova mora, testenine.
          Ona teškim korakom prilazi delu vitrine u kojoj su pržene morske ribe: brancin, skuša, oslić i škarpina. Pokazuje prstom na škarpinu. Servirka joj se smeši i poslušno je uslužuje. Zatim joj dodaje prilog: kuvanu testeninu pomešanu sa zrnevljem kukuruza i pirindža. Neposoljen, pita.  Bez reči, samo klima glavom. Odlazi sporo. Ne osvrće se na vitrinu sa desecima raznovrsnih i raznobojnih salata. Ne prilazi zasvođenom pultu sa lepinjama i komadima hleba.
         U restoranu bira usamljeni sto pored velikog staklenog zida kroz koji se vidi kišni dan, žurbom uznemireni ljudi, poneki beli kamion koji u magacin doprema mleko, meso ili mineralnu vodu. Ne gleda kroz prozor.
         Počinje da jede. Uzima dva-tri zalogaja i zastaje. Ostavlja escajg sa strane na prostranu plastičnu tacnu i uzima škarpinu u ruke. Pokušava da je savlada grickajući je od repa. Kao kad ajkula guta manju ribu. Ubrzo odustaje. Pokušava još jednom da zagrize. Odustaje. To je njen poslednji pokušaj.
         Uzima belu papirnu salvetu i briše ruke. Ustaje, Izlazi na malu izlivenu terasu s druge strane stakla, seda za stolić pod  otvorenim kišobranom. Kopa po ljubičastoj tašni, izvlači iz nje paklicu neraspakovanih cigareta i upaljač. Nervozno čerupa paklicu, vrhovima zgrčenih arterosklerotičnih prstiju izvlači jednu cigaretu, stavlja je u usta. Usne su ispucale, suve, sa malom crnom tačkom na sredini. Pali cigaretu. Gleda pred sebe dok povlači dim. Ne traje to duže od nekoliko sekundi. Gasi tek načetu cigaretu utrljavajući je u belu keramičku pepeljaru. Uzima torbu sa naslona, ulazi u prostor za ručavanje, prilazi svom stolu na kome je skoro netaknuto jelo. Nije začuđena što ga konobar nije sklonio. Uzima tacnu i laganim korakom prolazi celu dugu salu ne primećujući pokretne police sa ostavljanje prljavih tanjira i ostataka hrane. Na drugom kraju prostorije postoji takođe prostor za odlaganje otpadaka.
          Istim, umornim korakom, gledajući samo pred sebe, odlazi hodnikom prepunim butika sa sladoledima i kafom, kupaćim kostimima, letnjim sandalama, farmericama, unikatnim cipelama, ekskluzivnim erotskim donjim rubljem.
           Na sred hodnika dve mlade devojke nestvarno belih lica za svojim mirisnim pultom upravo manikiraju nokte nekim isto tako mladim i porcelanski bledim devojkama.
         Prolazi pored njih i stupa na pokretno stepenište. Na izazu, ne osvrćući se, gotovo pogruženo, kao krivac, promiče pored štanda na kome masa u posebne kutije veselih boja ubacuje odreske fiskalnih računa nadajući se primamljivoj nagradi koja je garantovana samo nekolicini srećnih potrošača.

          Na ulici je. Kiša je prestala da pada. Beograd je predivan grad za šetnju, pod uslovom da ne znaš kuda ideš, jer ti u suprotnom, njenom slučaju, preostaje samo pet minuta do stana u sivoj oronuloj zgradurini.                                                                                             

среда, 13. мај 2015.

НИНУС НЕСТОРОВИЋ: ЛАЈАЊЕМ СЕ НЕ ЧУВА ИМОВИНА

Оштра пера треба забранити.  Могу да повреде нечију сујету.

Не разумем зашто се љутите на наше политичаре што лажу и краду?  Па, свако треба да ради оно што најбоље уме!

Потпуно су нам очерупали новинарство. Нема више ниједно перо!

Па, шта и ако изумремо као народ?!  То ће нам бити тек први пут!

Наш понос је неуништив.  Бацали смо га многима под ноге и ништа му није било!

Потпуно сам сигуран да он са истим успехом може да управља државом и везаних очију.  Можда и боље!

Послали смо у свет слику модерне Србије. То је слика без тона.

Зашто смо почели да пишамо у гаће? Зато што нам бране да пишамо уз ветар!

Hаш народ одувек има одличан секс, али му фали љубав. Па, не може ни отаџбина баш све да му пружи!


уторак, 12. мај 2015.

MILAN TODOROV: UŽE

Kolika je Srbija danas? Kartu čitaj, a seljaka pitaj!

Prošle godine sam ga podmitio, a danas opet. Jednom policajac, uvek policajac.

Mi umemo da izaberemo između dobra i zla. Uvek izaberemo manje zlo.

Molba za pomilovanje okorelog kriminalca je stigla kasno. Sud ga je već pomilovao.

Ključni ministri ostaju u vladi. Da ne bi bili iza brave.

Spreman je da da i život za vođu. Kud ide tele, neka ide i uže!


недеља, 10. мај 2015.

MILAN TODOROV: CIKLUS

Ono što je ženi dodatno davalo atribut božanskog, bila je činjenica da joj menstrualni ciklus traje 28 dana; baš onoliko koliko traje i lunarni ciklus. Zbog toga je boginja-majka bila i boginja Meseca a kalendar se određivao primarno prema menama Meseca. Žene dakle podsvesno znaju da je menstrualna krv moćnija od krvi bilo koje podnešene žrtve u ritualima koji to zahtevaju.
                                                                                                                 Robert Grevs


          Autobus je stizao u deset i pet. Bio je to ustaljeni red vožnje. Od fabrike za izradu radnih odela, zaštitnih cipela, rukavica, maski za prskanje, čepova protiv buke do prigradskog naselja u kome je stanovala sa mlađom sestrom i tetkom vožnja je trajala dvadeset minuta. U pola jedanaest je kod kuće.
         Zavalila se u sedište na početnoj stanici, uglavila slušalice u uši i gledala prazno u namrštena lica oko nje. Večeras je osetila početak glavobolje. Ciklus joj je uvek tako počinjao. Mada joj se učinilo da još nije vreme za veštičarenje, kako je tetka nazivala vreme kad bi neka od njih dve dobila, sada nije bilo dileme oko porekla tupog zrakasto asimetričnog bola u glavi praćenog sve jačom mučninom u stomaku.
        Posmatra svoj odraz u zatamljenom staklu autobuskog prozora. Zapravo to i nije prozor, nego cela strana zglobnog autobusa na kojoj se spolja može pročitati slogan poznate banke „Verujemo jedni drugima“.
           Nije zadovoljna onim što vidi. Misli da štrči iz obećavajuće slike reklamnog sveta. Obrnuta sigurnost, ha? Čini joj se da izgleda starija i ružnija nego što jeste. Kad bi se ponekad uspravila u toj uskoj pripijenoj jakni od ljubičastog flisa na staklu bi se ocrtale suviše špicaste sise, ali tu je jeftini kineski push up da stvar koliko toliko učini snošljivom. Ali samo do kasne večeri, do svlačenja pred ogledalom i zavesom zatamnjenim prozorom koji gleda u drugi, tuđi slepi prozor. Donekle je zadovoljna svojim butinama i pozamašnijom guzicom. To je, misli ona, posledica igranja odbojke u srednjoj građevinskoj kada se među jakim i debelim građevinkama još isticala  nekom normalnošću u vidu odsustva strija i šlaufa za plivanje oko bokova.
          Zapazila je i kako je gleda trener i vaspitač  Zoran, student fakulteta za fizičku kulturu, ali nije imao šanse. On nije tako mislio. Hteo je da je oslobodi depresije, tako se izrazio kad je zaskočio samu u svlačionici i oborio na prašnjavu strunjaču koja se tu zatekla. Munjevito joj je zavukao ruku u šorc stojeći iza njenih leđa i utrljavajući se svojim znojem u njen. Htela je da vrišti, da ispusti onaj prenatalni krik device o kome je čitala (sanjala?) u štampi, ali je umesto toga samo uspela da mu zarije nokte u leđa i da mu raskrvari usta. Bezglasno. Začudila se što tad nije bilo puno krvi, tek, tek; kao ranica sa koje ogrebeš krastu. Bilo joj je odvratno kad je pitao da li je razočarao. Kao da je to tema?! Mislila je od  tada da je devica na pola. Ali znala je da tako nešto ne postoji. Navukla je farmerice, ostavljajući na podu uprljane gaćice, zabacila ruksak na rame i krenula napolje. On je još jednom pokušao. Verovatno se sada nije mnogo iznenadio što se više ne opire. Ne može da kaže da joj je bilo svejedno. I ovaj put je kratko trajalo i isto bolelo. Zamišljala je kako joj oštra čelična dleta skidaju delić po delić sljubljenog fetusa u materici i mislila da je to prvo ubistvo svake žene.
       Izašla je iz autobusa u mrak. Ulične svetiljke iz nepoznatog razloga nisu radile. Trebalo je preći drum na maloj okuci, zatim proći pored započete pa zaboravljene crkvice u vizantijskm stilu i preko betonskog dečjeg igrališta stići do prekidača za svetlo u ulazu četvorospratnice. Sve je bilo nestvarno mirno i tiho. Kad se dokopala igrališta jedna senka se odvojila od trbušaste linije plastičnog jezera peska. Produžila je korak, ali je njegova ruka već bila oko njenog vrata. Svakako je to bio neko ko je očekivao i znao da tuda prolazi u isto vreme svake noći.
Prepoznala je u senci onog krupnog i teškog momka iz dostave za markete, koji ju je pre neko veče tu u blizini, sa praznom gajbom u rukama, debilno oslovio: Ćao, okasnela!
         Zbilja, imala je već trideset godina i nije imala nijednu ozbiljnu vezu iza sebe. I dalje je za sebe verovala da je devica. Što se nje tiče, bila je devica. Ako je to danas uopšte važno? Verovala je da se neće nikada udati, da će stariti poput tetke, sušeći se kao budistički monah. Da li bih, posle onoga, uopšte mogla da imam  dete, pitala se? Zdravo dete? Troje dece?
          Rekao je: Zdravo. Kako si Okasnela?
Nije to bio najbolji termin za upoznavanje. Naročito njoj nije bio dobar termin. Osećala je kako počinje da joj curka tamo dole. U fabričkom toaletu stavila je komad vate, ali da li je to dovoljno?
         Sedeo je  na plavoj klackalici i delovao potpuno opušten. Bilo je nečeg jezivog u krupnoći tog uljastog dvadesetogodišnjeg tela na uskoj metalnoj klackalici čiji je drugi kraj parao nebo.
          Kako bi bilo da malo prošetamo?
          Moram da žurim kući.
Ustao je i uhvatio je za ruku. Grubo.
          A da se poigramo malo?
Drugom rukom uhvatio je za grudi.
Bolelo je, ali uvek su je bolele grudi pre nego što dobije.
          Samo da ih poljubim.
Privukao je sebi i zadigao jaknu.
Sada je njegova hladna ruka klizila ispod push upa dok nije pronašla ono što je tražila. Osećala je kako joj zavrće bradavice. Uplašila se da će ih otkinuti. Naslonila se na nešto metalno. Okvir za ljuljašku. Tišina je i dalje bila neizdrživa kada je metalni zvuk nepodmazanog lanca zaškripao kroz noćni vazduh. Dobro ga je nategla, ne zna ni sama kako, a onda samo ispustila teško čelično sedište dok je on sagnut pokušavao da joj svuče helanke.
         Kako je to bilo, opišite nam podrobnije.
         Sudija, muškarac. Nije imalo smisla da mu priča o Mesecu, o tome kako je izluđuje pred svaku menstruaciju. Ne bi se potrudio da razume, ne bi mogao.
         Setila se tupog, gotovo baršunastog udarca sedišta dečje ljuljaške o čelo.  
         To je sve?
         To je sve.
          Inače, možda je bio sasvim dobar mladić.      
          Glavobolja jača nego obično.
          Da, i bradavica. Iz koje kaplje tamna krv. I malo lepljive, poluzgrušane sukrvice.




ZORAN T. POPOVIĆ: LASTA

Ja nisam rođen za političara. Mene bi odmah uhvatili.

Ako treba izginućemo do poslednjeg, tako da nam je svaki čovek potreban.

Potpisao se palcem. Po otisku prsta, vidi se da je to ćirilica.

Situacija je sve gora i gora, sa tendencijom daljeg poboljšanja.

Imamo više banaka, nego fabrika. Nama je ekologija na prvom mestu.

Jedna lasta ne čini proleće. Zbog toga smo morali da je ubijemo.

Deda ubio babu sekirom. Bez starca nema udarca!

Ja se kao pisac ograđujem od nekih svojih aforizama, jer sam u njima iznosio svoje lične stavove.





петак, 8. мај 2015.

VLADIMIR DRAMIĆANIN: GDE SU MRTVI PESNICI

Kаd je hteo dа sebi prereže vrаt, tresle su mu se ruke, pа se umesto togа izmаsаkrirаo.

Ubili su gа ispred kućnog prаgа. Nemа rаjа bez rodnogа krаjа.

Sаmoubicа je čovek koji je nа put od kolevke do grobа, krenuo prečicom.

Dajte osuđeniku na smrt omču. Da posle ne ispadne da nije imao drugog izbora.

Alo, zombi?! Gde se nаlаze prostorije društvа mrtvih pesnikа?

Pred dželаtа je izаšаo potpuno smiren. On je bio jedаn od onih ljudi koji nikаdа ne gube glаvu.


уторак, 5. мај 2015.

MILAN TODOROV: FRAS

         
          Deda i baba su bili jako stari. Stalno su poboljevali, trebalo im je uvek nabavljati kojekakve lekarije. Sreća, pa je tata bio službenik u seoskoj ambulanti. Pitao je prijatelja doktora za savet. Doktor je rekao da će ih pregledati. I  došao je jednog dana na ručak i pregledao celu porodicu. Ne sećam se šta je rekao za sestru, ali za mene je rekao da sam suviše osetljiv i da bi trebalo da me čuvaju od frasa.             
          Pregledao je detaljno i babu i dedu. Samo je vrteo glavom. Oni su, rekao je posle mami i tati, otpisani. Pripremite se na najgore.
          I tako su mama i tata počeli da se pripremaju za dedinu i babinu smrt. Ali, činili su sve da deka i baka to ne primete. Tata je od sledeće dve - tri plate, na kredit, kupio mrtvačke sanduke. Bilo je leto i mrtvački kovčezi tada su bili suvi i jeftini. Cena će im skočiti na jesen, rekla je mama. U jesen su sanduci skuplji, jer tada umiru stari ljudi. Nije mi bilo najjasnije kakve ima veze poskupljenje sa umiranjem, ali sigurno je tako bilo.
           Jednog dana, baš kada su baba i deda, držeći se jedno drugog kao ostareli Romeo i Julija, ležali u krevetu, stigao je otac sa malom plehanom kutijom punom aspirina. Njome je za tren zavarao dedu i babu. Dotle je seoski pogrebnik smestio na tavan dva bela  čamova sanduka sa ispisanim imenima dede i babe. Od tada je smrt u vidu dva drvena sanduka, tiho i poslušno čekala svoj red u tavanskom mraku.
          U međuvremenu su, baba i deda, koji o tome nisu ništa smeli da znaju, uglavom  čučali pored smederevca u kuhnji i pili aspirine iz one male sjajne kutijice. Tih kutijica je vremenom bilo sve više, jer su deda i baba uzimali aspirin kad god bi se loše osećali. Odnosno, kada bi mislili da se loše osećaju.
-              Hoćemo jedan aspirin, Miloše?
          U stražnjem dvorištu raslo je brdo aspirinskih kutija. Bljeskale su se na suncu nestvarno kao sve što dolazi iz nepoznatog stranog sveta. Sestra i ja smo se igrali tim praznim metalnim kutijicama. Ja sam od njih pravio razne modele automobila a sestra ih je slagala jednu na drugu i tako dobijala kuhinjski nameštaj.
        Osim ovih igara, sa decom iz susedstva igrali smo se žmurke. Tada bih se pentrao na tavan i sakrivao u dedinom sanduku. U njemu je bilo tiho i prohladno. Mirisalo je na borovu šumu. Iz poštovanja prema nameni strašnog sanduka, skidao sam cipele pre nego što bih ušao. Ponekad bih ulazio u dedin a ponekad u babin sanduk. Nisam primećivao nikakvu razliku. Ali, uvek bih se izuo. Nisam ništa ostavljao u sanduku. Samo bih ušao, ležao unutra širom otvorenih očiju (iako je pod njegovim drvenim poklopcem bio mrak i nisam mogao ništa da vidim) i osluškivao graju u dvorištu. Kad bi mi dosadilo, izlazio bih neopažen iz sanduka, spuštao se starim metalnim merdevinama sa tavana i pridruživao drugoj deci koja su već zaboravila na mene. Kao što su stariji, mama i tata, zaboravljali te sanduke.
          A onda se dogodilo da su deda i baba jednog  jesenjeg dana legli u krevet, uhvatili se za ruke i poručili:
-              Zovite popa, mi ćemo večeras da mremo!
Padala je kiša kao pred potop. I nebo žali za njima, rekla je mama.
          Ali, kiša je sutradan prestala a deda i baba su još bili živi. Nisu umrli to veče, ni sledeće, ni sledeće...Ležali su tako danima, sklopljenih očiju i strpljivo čekali da se smrt spusti sa tavana.  U neko doba, otac je skinuo sanduke, majka upalila sveću. A oda su oni, posle nekoliko samrtničkih minuta ustali kao da je normalno ustajati sa odra, progutali čudotvornu malu belu tabletu i nastavili da žive.To je bilo kad je pao prvi sneg.

         Otac je mrtvačke sanduke  podigao na tavan. Kad je stiglo proleće, mi smo se ponovo igrali žmurke. Samo, ja se više  nisam sakrivao u dedinom i babinom sanduku. Još zimus, počeo sam noću da piškim u krevet.

понедељак, 4. мај 2015.

ВЛАДИМИР ДРАМИЋАНИН: ИЗ ПРВОГ ПОКУШАЈА

У вину је истина. А истина је да ја тренутно не знам где се налазим.

Дотакао сам дно живота. И то из првог покушаја!

Oбдукција је показала да више немамо чега да се плашимо.

До јуче су нас преводили жедне преко воде. Сад нас даве!

Бродолом је завршен, али се културно уметнички програм не прекида. Почиње потоп!

Србија је земља промена. Час смо у палеозоику, час у мезозоику.



недеља, 3. мај 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: FRIŽIDER

Sud je uzeo u obzir sve činjenice, a neke su i naknadno dodate.

Zidaćemo kule od karata, Skadar na Bojani, čardak ni na nebu ni na zemlji i Beograd na vodi. Zaposlićemo našu kompletnu građevinsku operativu.

Izborio se za svoje  parče hleba. Šteta, što je samo jedno dnevno.

Izgubila je nevinost sa mnom. Ja sam joj bio jedan od prvih.

Optuženi ima alibi, ali trenutno ne može da se seti gde mu je.

Kupio sam  najnoviji model frižidera srpske proizvodnje. Stalno je prazan. 

VASIL TOLEVSKI (MAKEDONIJA): BUMERANG

Ovi su vredniji od Drakule! Drakula je ljudima samo noću sisao krv.

Vlada je u nezgodno vreme zatražila da zbijemo redove. Baš sada kad nemamo ni gaće.

Bumerang se ugleda na našu omladinu. I on nam se više ne vraća.

Javna reč ima težinu! Teško onome ko javno kritikuje ljude sa vlasti.

Ovde se ne prodaju ljudski organi. Ali, državni su postigli lepu cenu.

Svi svedoci su zaštićeni. Bez zaštite je samo narod.


петак, 1. мај 2015.

MILAN TODOROV: ODGOVOR

Žalio sam se upravi vodovoda i kanalizacije. Jedino su  mi iz kanalizacije odgovorili. Rekli su: jedi govna!

Mi smo gostoljubiv narod, ali okupator bi trebalo da zna da je svakog gosta tri veka dosta.

U našim školama deca uče istoriju bolesti vladara.

Ko poslednji izađe, neće morati da ugasi svetlo. Ovde nema svetla.

Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj? Hoće, nisu se promenili uslovi.

Nebeski narod ne odlazi u pakao, jer posle ovoga sve je raj.

Prazne puške se plaše dvojica: načelnik srpskog generalštaba i narod.

Petak je vreme za metak, ali nama su svi dani isti.

Nekad su srpske zemlje bile tamo gde su srpski grobovi, a onda se to okrenulo.


NOVA KNJIGA SARADNIKA PARADOKSA

Književna radionica Rašić iz Beograda upravo je objavila knjigu priča  "Elvira je sanjala" Vladimira Bulatovića, stalnog saradnika „ Paradoksa“.

Oštra i precizna, napisana u najboljoj pripovedačkoj tradiciji, ovo je knjiga  o usamljenosti, introspekciji, bizarnosti ljudskih odnosa, komunikaciji i njenoj ceni.