четвртак, 29. октобар 2015.

ZORAN T.POPOVIĆ: SVE BOJE CRNOG

Nisam ni ja više ono što sam bio. Ali svet je video i veće tragedije.

Kad živiš u mraku, crno ti postaje omiljena boja.

Tri puta su mi merili IQ, i kad su sve sabrali ja potpuno normalan.

Sve žene će vam reći da dužina nije bitna. Važno je da je veliki.





VLADIMIR DRAMIĆANIN: KAMEN

Bili smo odsutni u nekim važnim istorijskim trenucima. Recimo, kad je Bog delio pamet.

Bog čuva Srbe. Da se ne poubijaju.
.             
I  ovaj kamen zemlje Srbije... obiće nam se o glavu!

Ne ćutim kad pametniji govori. Zašto da on bude pametniji od mene.

Svedok je opravdano izostao sa suđenja, jer nije mogao istovremno da se nađe i u sudnici i u čitulji.

среда, 28. октобар 2015.

VLADISLAV PETKOVIĆ DIS: PIJANSTVO

Ne marim da pijem, al' sam pijan često
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše,
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al' kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoran, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak'o
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: ''Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće''.

I ja žalim sebe. Meni nije dano
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeći da se zaklonim od srama
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.

понедељак, 26. октобар 2015.

NINUS NESTOROVIĆ: BOLJI REZULTATI

Dugo sam bio drugi čovek u mojoj partiji. Sve dok se nije pojavio treći!

Sastali su se državni i crkveni vrh. Spremaju opelo.

Mi smo oduvek bili Srbi, a i pre toga!

Ne znam zašto žene nisu dobri satiričari, ali očigledno neki kurac im fali!

Lečimo mrtvaca, ali se on zbog toga ne oseća sve bolje, nego sve više!

Do sada nam je nada poslednja umirala! Ovog puta umrla je prva!

Počeo sam da se plašim svoje senke. Stalno me prati!

Normalno je to što se u Srbiji kriminalci više cene od naučnika. Imaju bolje rezultate!

субота, 24. октобар 2015.

MILAN TODOROV: BOG I BATINA

Broj vernika u Srbiji raste. Stiže sezona slava!

Naša slaba tačka nije Ahilova peta, nego ceo Ahil.

Ona je do posla došla transparentno. Na razgovoru sa direktorom sve joj se videlo.

Nama su prijatelji i oni koji rade protiv nas, jer je među prijateljima sve dopušteno.

Vlast pred narod stalno prosipa bisere. Ali ne vredi, narod je to!

Polako zaboravljamo da su Nemci streljali sto naših za jednog njihovog, jer imamo. problem sa pamćenjem brojeva.

Ovde vođa mora da bude ne samo Bog, nego i batina, pošto mi iskreno verujemo još samo u batinu.

Mi se uvek bijemo samo sa jačim od sebe, jer kad od slabijeg dobijemo batine to nije za priču.

ZORAN T.POPOVIĆ: ŽENA SA DUPLERICE

Ja pijem da bi ljude oko sebe učinio zanimljivim.

Ako su neuropsihijatri doktori za mozak, oni u Srbiji nemaju šta da traže.

U kafani se završavaju svi poslovi. Tako da sam ja uvek na radnom mestu.

Nije život jedna žena. Tu je uvek i tašta.

Ženu mog života sam upoznao - na duplerici!

Greškom je kupio diplomu. Hteo je da bude lekar, a sad je doktor atomske fizike. Ali šta je, tu je, pametan čovek sve može da nauči!


петак, 23. октобар 2015.

VLADIMIR BULATOVIĆ: POZORIŠNA PRIČA

Trideset i osam stepenika prekrivenih zelenim, pohabanim itisonom, vode ka krojačnici. Neprirodno zgureni mladić u smeđoj kecelji i s izbledelim farmerkama, sedi za štektavom šivaćom mašinom, dok prstima vešto izbegava kljucanje igle. Gipsanobelo teme mu je ukrašeno veličanstvenom tonzurom. Na stopalima ima japanke tankih, posrebrenih gajtana. Crvena tkanina, rasparanih krajeva, razbacana svud po podu, miriše na zagorelo mleko, guši, tera na kašalj. Uza zid se nalazi dugačka kaljava prečka s garderobom sortiranom za večernju predstavu. Nekoliko tapaciranih stolica zauzeto je najlonskim kesama s krojačkim otpacima. Smišljam priču. Iz smeća proviruje vlažna, ružičasta njuška dlakavog glodara. Pratim njegovo oprezno kretanje k suvoj, ispucaloj peti krojača. Pojavljuje se mlada Sanela, u najlonskom, ljubičastom kostimu žene-ratnice, pozlaćenih štitnika na kolenima i laktovima. Skidam je u mislima, po navici, nalik starom Bascombu iz Sveta jabuka. Devojka kija, drži se za nos, nije sigurna da li je na svom mestu. Pružam joj parče tkanine iz jedne kese. Već je potpuno naga, kruškolika i kiselkasta. Duva nos, odzvanja kao tramvaj. Glodar menja kurs. Poigravaju mu brci, ciči. Sklapamo savez, kopamo rupu na krojačevom temenu. Sahranjujemo šivaću mašinu, Sanelu oblačimo u crvenu venčanicu, pacov je mladoženja, ja sam kum, krojač nazdravlja šerbetom.
Skidam garderobu s ofingera. Zaudara na prethodnih sedamnaest predstava. Ulazim u pantalone, kidam rajsfešlus. Odlazim do garderobera. Puše, piju brlju, galame. Upalili su kockice tamjana da bi prikrili miris strogo zabranjenog alkohola. Na televiziji ide Slagalica, dva starca u kariranim košuljama traže najdužu reč. Primećujem plastičnu bebu u uglu zadimljene prostorije, groteskno velike glave preko koje je navučena svetloplava pelena. Inspiriše me. Smišljam priču o čoveku tirkiznih očiju, kako guta ankere zbog depresije, nakon rizične operacije upoznaje u sanatorijumu Vladimira, mladića iz Irkutska, koji dan započinje ronjenjenjem najvećim bazenom kefira na svetu; jedne suve, avgustovske noći beže, prethodno je pregrizao šećerne šipke na prozorima, lete iznad usnulog grada šarenim cepelinom kojim upravlja kapetan Bradonja - crvenokosi egzibicionista iz Tašmajdanskog parka, ujutru iznajmljuju stan kod gazdarice, razroke Bosiljke, piju kafu za trpezarisjkim stolom prekrivenim mušemom u obliku leptira, ona ih uveče uspavljuje valijumom da bi im potom sisala palčeve na nogama, a njen sin, grimiznisladostrasnik, to je šifra mejla bankarskisluzbenikradovan@yahoo.com, konzumira u velikim količinama umeboši sirće i kukiču, ne znajući da mu tumor progresivno izjeda debelo crevo.
            Kondor, ruku hrapavih od neke vrste psorijaze, šef je garderobera. Pita me jesam li probao dunju ispečenu u selu. Ima kuću u Nemenikućama. Kolege mu dodaju praznu flašu. Šalje me sprat niže, tamo će mi zaheftati otvor na pantalonama. Prolazim pokraj ženske svlačionice. Provirujem, devojke mirišu na kumin, kikoću se, pljeskaju skopljenim lepezama po izbrijanim butinama i pocepanim cipelama. Hodam dalje kroz bife, aparat za kafu zuji, bljuje vrele hemikalije s ukusom karamele. Sedam za sto, smišljam priču o dobošu, zlovoljnom klovnu s harmonikom i jednonogom flamingosu, nastupaju na sceni s teget zavesama, pojavljuje se žirafa koja ustima drži konopac s providnim balonom u kom plešu zlatne ribice, svod scene se polako urušava, nešto maltera pada na doboš, koža puca, iskače histerični dečak na triciklu, klovn vadi puškomitraljez iz harmonike čiji mehovi postaju šaržeri, puca u pravcu publike gde sede tri starice i odbijaju metke džangrizavošću.  
            Dvadeset minuta je do početka predstave. Bina je otvorena, nema zavese, publika ulazi praveći žamor. Radoznalo gledaju ka platnu po kom projektor odslikava nage, zagrljene ljubavnike. Muškarčeva neobično mala pozadina liči na ležeći broj tri. Gustim uvojcima prekriva ženino lice. Blesak jarko-žute svetlosti na trenutak otkriva čestice prašine kako lebde binskim polumrakom. Šta prethodi zagrljaju, pitam se dok stojim pokraj kontrolne table s monitorom odakle ispicijent kontroliše predstavu. Odnekud čujem dubok glas, tiho izgovara stihove: Stajao sam u tamnim snovima i gledao u portret, voljeno lice počelo je da živi u tajnosti... Proscenijumska zavesa krije gumeno Stvorenje, jadno, istopljenih udova, rascvetale kose, godinama obučavano, vatreno hrabreno, hranjeno iluzijom da je najbolje na svetu, ubacili su ga u opasnu igru lozinkama i bodežima, preplašeno pokleklo je, predalo se, bilo je odbačeno, zamenjeno snažnijim, ratobornijim Stvorenjem; povuklo se, sakrilo u podrum, a tamo se po betonskom podu iz pobacanih kanistera skupljaju benzinska ostrvca, sjajnih, glatkih površina koje prikazuju odraze perverznih tlačitelja u elegantnim odelima, sa skupocenim satovima i tašnama gde skrivaju tajne planove za uništenje ekonomije latinoameričkih država i dovođenje na vlast Nadzornikovog sina, krupnog, kosmatog mladića, mišićavog i tamnog, kratkih nogu, zaobljenih kvrgavih leđa, koji masturbira na Karen i njenu prijateljicu u zlatnim pantalonama, s čipkanom bluzom i svilenom maramom, čije su ruke dodirivale Magični žarač; znajte, niko nikada nije razmišljao kako je Stvorenju, zaborav je kul stvar, a moglo je da bude plauzibilno - govorili su ljudi u smešnim naletima učenosti, međutim, tako je sa svim Stvorenjima skrivenim proscenijumskim zavesama, niko se ne može kladiti kada će zablistati i postati blago propalog pozorišta našminkane fasade.   
            Bruji mi lobanjom, kucka u ritmu numere za bis. Duboko klanjanje otkriva naslednu proćelavost, zato ne preterujem sa saginjanjem, tako radim dve poslednje sezone. Obaveznim tuširanjem nakon predstave otklanjam gađenje. Oblačim očevu svilenu pidžamu. Uključujem računar. Stiskam kapke, pokušavajući da zaboravim utiske prethodna tri sata. Vrata terase držim otškrinuta, odnekud dopire miris noćnog prženja. Otvaram folder sa starim pričama i dokument pod naslovom „Put u jednom pravcu.“ Čitam teze napisane u sredu, dvadeset i petog marta, davne dve hiljade i sedme godine:
- hiljadu i trista pevača iz čitavog sveta prijavljuje se za put na Mars (možda je ta brojka preterana...);
- prolaze stroge kontrole i ispitivanja (proveriti na internetu ima li štogod slično, verovatno je NASA objavila neke podatke, postoje i blogovi koji se bave sličnim stvarima);
- umetnici se pripremaju da održe istorijski koncert što prethodi svečanosti povodom naseljavanja prašnjave, crvene planete kojom su pre desetine miliona godina hodala humanoidna bića (tako tvrdi nauka dvadeset i drugog veka, što može biti moja fikcija koja bi mogla radnju priče odvesti k misterioznom);
- opisati turbulenciju leta, spuštanje letelice na površinu, potom izlazak posade i upoznavanje s „Marsovcima“ (odabrati jednu osobu iz čije ću vizure ispričati čitavu priču)...
            Peku me oči. Gasim računar. Odmoriću se od svega hiljadugodišnjim snom. 


четвртак, 22. октобар 2015.

GDE SE I KOLIKO DANAS ČITA PARADOKS


Приказа странице по земљама:

Графикон најпопуларнијих земаља међу пратиоцима блога
СтавкаПриказа странице
Србија
83
Сједињене Америчке Државе
27
Црна Гора
12
Немачка
9
Босна и Херцеговина
4
Кенија
3
Португал
2

среда, 21. октобар 2015.

VLADIMIR DRAMIĆANIN: DUHOVNE VREDNOSTI

Čovek je pobedio prirodu. I to na njenom terenu!

Pamet nam nije rekla zbogom. Ostala je bez komentara.

Nama glas razuma ne može pomoći. Ništa ga ne razumemo.

Ako ja budem poslednji čovek na svetu, nadam se da me vlast neće pokvariti.

Povukao sam se u sebe. Uvek je lakše kad imaš nekog svog.

U mojoj glavi se neprestano bore genije i ludak, što najstrožije osuđujem i smatram da je van svake pameti!

Oslanjam se na duhovne vrednosti. Prosim ispred crkve.

Ne pričam više sam sa sobom. Nismo u dobrim odnosima.

Vlada je veoma loše organizovana. Gotovo kriminalno.

NINUS NESTOROVIĆ: UZOR

Sad kad ste nam uzeli Kosovo, još više vam ga nedamo!

Pošteni u Srbiji nemaju ni hleba da jedu! Zar takvi treba deci da nam budu uzor?!

Gde odlaze mladi ljudi iz Srbije? Tamo daleko!

Šta će nama više pameti?! Pa, ni ovo malo što imamo ne koristimo.

Posle smrti nema potrebe da nam zatvaraju oči. Mi ionako čitav život žmurimo!

Nisam imao dodatnih troškova za transport moje nove knjige od štamparije do
knjižare. Poneo sam ceo tiraž u jednoj ruci.




уторак, 20. октобар 2015.

REČENICE KOJE VOLIM (40)

Dve dugogodišnje prijateljice otputovale su u London kako bi proslavile svoj 90. rođendan, a umesto u jednom seocetu u grofoviji Hartfordšir, na povratku su se našle u Jorku, 320 kilometara od kuće.

“Dva mladića su nam oslobodila sedišta, i ubrzo nakon što je voz krenuo, čula sam da se pominje Jork. Kondukter nam je rekao da, nažalost, ne može da zaustavi voz, ali se osoblje potrudilo da nam učini put što ugodnijim, pa su nam donosili besplatan čaj. Bili su divni, zaista ne možemo da se požalimo“, rekla je Moli.

“Nije nam preostalo ništa drugo, nego da se zavalimo u sedište i uživamo u putovanju“, dodala je Ketlin“.

Nakon dolaska u Jork, osoblje je starice ispratilo na voz za Hartfordšir. Kući su stigle u 10 uveče, nakon četvoročasovne avanture.


Ove dve dame, čije prijateljstvo traje već 80 godina, kažu da često vole zajedno da se otisnu u avanturu, ali da obično vole da planiraju unapred.

понедељак, 19. октобар 2015.

MILAN TODOROV: IZLOG

Svaka čast policiji! Razbila je demonstrante, a da pritom nijedan izlog nije polomljen.

Naša trijumfalna kapija se nalazi na zatvoru. Kroz nju prolaze naši najbolji.

Tačno je da pred stranim investitorima skidamo gaće, ali to uvek činimo na obostrano zadovoljstvo.

Poštujem to što Sizif radi. To je od velikog značaja za naš narod i našu državu.

Svaka mu je kao Njegoševa, od kako je naučio napamet Gorski vijenac.

Sačuvao sam dete u sebi, reče pedofil.

Ne pada nam na pamet da priznamo Kosovo, a nama baš svašta pada na pamet.

Ništa se ne mora, osim da se mre. Ali, vlast nam tu opciju čuva za kraj.

четвртак, 15. октобар 2015.

MILAN TODOROV: SVETA ZEMLJA I OVCE

Poznati tajkun kaže da nije učio sina da utaji porez. U pitanju su samo geni.

Razgovori sa operaterom se snimaju. Kao i svi ostali.

Njegova svetlost je o Kosovu razgovarala sa patrijarhom.

Zemlja je onog čije ovce pasu na njoj. Dakle, pripada političarima.

Ne damo im  metar naše svete zemlje. Ili sve - ili ništa!

Sad još ne znamo kako da sačuvamo svetinju, ali smislićemo mi već neku foru.

Izbori moraju da budu demokratski!

MILAN TODOROV: TWITTER 3.

Pred svaku važnu odluku predsednik vlade se konsultuje sa patrijarhom. Neka nam je Bog u pomoći!

VLADIMIR BULATOVIĆ: DEKADENTI BLAŽENOG ŽIVOTA

Sledeće rečenice David je podvukao grafitnom olovkom: A uživanja mudraca umerena su i skromna, i gotovo nehajna, prigušena i jedva primetna spolja; ona dolaze i nepozvana, pa ako su i sama došla, ne pridaje im se naročita važnost, i oni koji ih osećaju primaju ih bez osobite radosti.
Podigao je pogled s knjige, usmerivši ga neodređeno prema belini trpezarijskog zida. Zagrizao je kraj olovke, otkinuvši vrh prljave gumice poput grisine. Ispljunuvši otpadak na sto prekriven kariranim stolnjakom, šutnuo ga je prstom.
Zazvonio je telefon. Identifikacija je pokazala sestrićev broj.
Tu smo za osamnaest minuta.
David je savio donju ivicu četrdeset i treće strane, sklopio korice i spustio na sto knjigu Rasprava o blaženom životu. U kuhinji je skuvao makarone spiralnog oblika. One se brže kuvaju od oblih, potvrdio je u sebi. Oljuštio je dve banane i narendao ih preko testa koje se pušilo u plastičnoj činiji. Novonastalu smesu zasladio je dvema kašikama bagremovog meda i sve začinio cimetom i mlevenim orahom.
Iz dnevne sobe začulo se kašljanje, praćeno zvukom izvlačenja šlajma. Davida je to podsetilo na režanje divlje mačke. Činiju je prekrio celofanom i stavio testeninu u frižider. Vrativši se u trpezariju, za stolom je zatekao Uroša kako sedi bunovan, klateći se poput mlade voćke na prolećnom vetru, i zavija duvan, praveći sebi prvu popodnevnu cigaretu. Sinovljeva raščupana kosa podsetila ga je na divljinu džungle, a po sredini masnog temena nazirao se razdeljak sličan pravcu kojim urođenici, išarani jarkim ratničkim bojama, bosim stopalima gaze opasno tlo u poteri za lovinom.
– Kafa? – upitao ga je.
Ovaj promrmlja nešto što je moglo da zvuči kao - da.
David je napunio plastično kuvalo vodom. Nije bilo potrebe da uključuje šporet zarad jedne kafe, a slobodna utičnica u kuhinji nalazila se neuobičajeno visoko na zidu. Držeći koščatom rukom kuvalo u visini čela, strpljivo je sačekao da proključa. Plastična držaljka zadrhta i nešto vrele vode preli mu se po šaci. U mislima mu odjeknuše reči: „Sami krhki, hoćemo da lomimo druge.“
U međuvremenu, Uroš je očevu knjigu uzdigao na duže stranice, tvoreći tako maleni šator. Unutra je uvukao zapaljenu cigaretu. Iz „šatora“ poče da dimi i to ga zabavi. Zevnuvši, prekrio je šakom usta i ispustio poklič kao Indijanac.
David spusti šolju i hitro skloni knjigu, otkrivajući žar koji je već počeo da nagriza stolnjak. 
– Koliko godina imaš? – upitao je sina, ali je odmah potom zamerio sebi zbog reakcije.
Vrativši se iz kuhinje s čašom vode, pokapao je malo tečnosti po žaru. Progorelo mesto oblikom je podsećalo na cvet.
Neko je pozvonio na vrata.
– Poštar obično lupa nogom – promrmljao je Uroš.
David otključa bravu i otvori vrata. U stan uđoše Svetozar i Selena.
Sestrić pruži plavi koverat ujaku.
– Šta je to?
Selena prevrnu očima, što je David zapazio. Takođe, primetio je promenu na njenoj frizuri. Nestrpljivo i s dečjim ushićenjem otcepio je ivicu koverte. Unutra je pronašao četiri sličice za album Fifa World Cup Brasil 2014: Grb Meksika, broj 70; Kamerunac Benjamin Moukanadjo, broj 105; Ekvadorac Enner Valencia, broj 364; Alžirac Essaid Belkalem, broj 592.
– Verovao sam u tebe – šapnuo je sestriću, grleći ga.
Poveo je goste prema trpezariji, ali Selena krenu u suprotnom pravcu, ka kupatilu.
– Vidi šta mi je Sveta nabavio – pohvalio se David sinu, koji nemarno odmahnu rukom.
– S ove četiri, nedostaje mi tačno trideset komada! Još danas šaljem pismo Paniniju – dodao je i gotovo plesnim korakom pošao u dnevnu sobu po album.
Uroš je pušio cigaretu, škiljeći na oko prema kojem se lagano širio dim u tri nejednaka i vijugava kraka.
– Nikotin je alkaloid koji se dobija iz biljke duvana. Droga je i snažan neurotoksin, a javlja se u dve hiralne varijante... – preslišavao se Svetozar, dok ga nije prekinuo Selenin dolazak.
– Jebem ti kupatilo bez čistog peškira – rekla je devojka, brišući ruke o uske farmerke koje su bile pocepane na nekoliko ključnih mesta, kako je Uroš primetio jednom prilikom.
– Čoveče, gde mi je album sa sličicama – panično je uzviknuo David, držeći u ruci papirni dodatak koji sadrži Paninijevu adresu i narudžbenicu za preostalih trideset sličica.
– Zaboravio sam da ti kažem – reče Uroš zevajući i ne gledajući oca – kad sam došao iz grada sinoć imao sam jaku mučninu, verovatno zato što sam ponovo mešao rakiju i pivo. Povratio sam pola utrobe na tepih u dnevnoj sobi. Međutim, sve sam uspeo uredno da očistim. U nedostatku ubrusa, poslužio sam se tvojim albumom. Eto, baš smešna situacija, sada imaš četiri nedostajuće sličice i konačnu priliku da iskoristiš narudžbenicu, ali nemaš ono glavno: album!
David je pomislio da bi mogao da zadavi sina. Međutim, u sličnim situacijama ponavljao je u sebi, kao mantru, reči zapisane rukom Lucija Aneja Seneke u knjizi O gnevu: „Zašto da nas dovodi do besa nečiji kašalj, ili kijanje, ili muva nedovoljno brižljivo oterana, ili rđavo povezan pas, ili ključ koji je ispao iz ruku nepažljivog roba?“
Pocepao je dodatak s narudžbenicom po sredini, zatim oba dela napola, i tako nastavio sve dok nije dobio veoma sitne komadiće papira, koje je zatim bacio iznad glave poput konfeta.
Selena je vrtela glavom u neverici. 
– Brazilsko ispravljanje kose keratinom može ozbiljno da ti sjebe bubrege – obratio joj se Uroš.
– Molim?
– Zapravo – umešao se Svetozar – njoj su trajno ispravili kosu preparatima koji sadrže velike količine metilen glikola, jedinjenja iz kojeg se pri delovanju visokih temperatura oslobađa formaldehid, inače prvi član niza acikličnih aldehida, ali ukoliko frizerska radnja ima dobru ventilaciju, nema opasnosti ni po frizera, niti po mušteriju.
– Morončine!
Savladavši gnev u potpunosti, David je otišao na balkon da presadi kadificu, a braća su započela diskusiju o značaju jonjanskih filozofa, prvih slobodnih mislilaca u istoriji. Talesa, Anaksimandra, Anaksagoru, Demokrita, Aristraha i druge nepravedno smatraju prethodnicima Sokrata, Platona i Aristotela, filozofa koji su svojim učenjem podsticali verovanje u mitološko i natprirodno, okrenuvši tako leđa naučnom, i za to vreme revolucionarnom posmatranju sveta (reč je o šestom veku pre nove ere), koji su ustanovili jonjanski filozofi.
– Tales iz Mileta – govorio je Uroš, konačno se razbudivši – naučio je kako da meri visinu piramida na osnovu dužine njihove senke i ugla pod kojim se nalazi Sunce u odnosu na obzorje, a to je metod po kom se danas, zamisli samo, utvrđuje visina planina na Mesecu!
Selena je pokušavala da prati njihov razgovor, ali se isključila još kod spominjanja Sokratovog imena, potonuvši u sopstvena razmišljanja o životu. Ko zna koji put pomislila je da se nalazi u pogrešnom društvu, i da nijedan od trojice prisutnih muškaraca nije njen tip. Nekada je pokušavala da zamisli Svetozarovog ujaka kao oca njene dece, verujući u postojanje porodične sreće i sigurnosti s čovekom zrelih godina. Trinaest meseci nakon smrti supruge, David i ona počeli su da se zabavljaju. Kratko vreme podnosila je njegovu opčinjenost stoicizmom, sličicama, balkonskim cvećem i makaronima, kao i odsustvo strasti. Ubrzo se zaljubila u njegovog sina. Kao oproštajni poklon, uz izvinjavajuću posvetu: „Blagosloven je onaj koji trpi“, Davidu je kupila knjigu Marka Aurelija Samom sebi. S Urošem takođe nije išlo. Momak je zapostavio ličnu higijenu, napustio studije filozofije i odao se piću. U trenucima teške opijenosti nazivao je Selenu krhkom jebaljicom. Njegov sve učestaliji cinizam postao joj je neizdrživ. Potom se pojavio Svetozar, apsolvent hemijskog fakulteta. Selena se još jednom ponadala. Vremenom je počela da primećuje promene u svom ponašanju. Postala je nervoznija, sve češće nezadovoljna svim i svačim. Počele su da joj smetaju Svetozarove nežne ruke, graške znoja ispod nosa, često krckanje kolena, kao i njegov falsetni glas kojim je uporno izgovarao hemijske formule, objašnjavajući procese koji se svakodnevno odigravaju u prirodi. Konačno, postavila je sebi pitanje: zašto se zaljubljuje u pogrešne muškarce?
David je poslužio već valjano ohlađene makarone s bananama i orasima, zaslađene medom. Izneo je na sto tanjire i viljuške. Pitao je da li neko želi kafu. Samo je Uroš odgovorio potvrdno. Namrštivši se, Selena je likom podsećala na pticu grabljivicu. Oduševljen ukusom, Svetozar je rekao:
– Ujače, prevazišao si sebe!
Parafrazirajući Ničea, Uroš je nazvao Sokrata prvim dekadentom u istoriji filozofije. Svetozar je punih usta klimao glavom. Seleni je stigao SMS. David se izvinio što nije stavio dovoljno cimeta. U uglovima Seleninih usana pojavio se tajanstveni smešak. Primetivši Selenino dopisivanje, Davidu je sve bilo jasno. Ne primetivši to, Svetozar je sipao još jednu kašiku. Uroš stade da umotava sebi cigaretu, a David pomisli na Senekine reči: „Nije nikakvo dobro ono što ne može da podnosi svoju vlastitu veličinu.“ Odgovorivši na poruku, Selena je ustala od stola i bez reči otišla iz stana. Svetozar je mogao da podrigne bez ustručavanja.


уторак, 13. октобар 2015.

MILAN TODOROV: KUPAČICA



Mora da postoji način da se sve ovo zaustavi, govori  u sebi po ko zna koji put, dok posmatra devojku koja veselo i neobuzdano pliva od ivice do ivice bazena, zapljuskujući pritom krajeve njegovih lanenih pantalona jako hlorisanom vodom.
Njeno lice mu je odnekud poznato, ali ne može da se seti gde ju je upoznao, kada i pod kakvim okolnostima. U svakom  slučaju bilo je to lice lepe mlade žene. Znao je to po belini koja je prosto zračila iz veštačkog plavetnila bazena.
Ljudi ne bi toliko brzo starili, pomisli, kada bi neko  izmislio odeću za lice. Kao što, za sve druge delove našeg tela postoje odgovarajući odevni predmeti: kaputi, suknje, pantalone, košulje, puloveri, mantili, cipele, rukavice, pa čak i leptir mašne, sasvim nepotrebne, svakako.  Zašto ne i za lice, taj  najizloženiji deo ljudskog tela?
U poslednje vreme mu se dešavalo da opipava svoje lice pred ogledalom i pita se gde je pogrešio. Njegovo lice je bilo tamno, skoro crveno tamno i koliko god pokušavao da ga vodenim kupkama, pa i Nivea kremama koje mu je žena slala iz Nemačke vrati u stanje mladalačke svežine, nije u tome uspevao.  Lice je odavalo vlasnikove godine, propuštene prilike, kotrljajući šljunak vremena koji je protekao koritom njegovog života ostavljajući brazgotine i modričave fleke na sve strane.
Ali, sada je u dubini duše, osećao još nešto. Nešto mnogo gore. Osećao je da je njegovo lice otišlo od njega. Ne zna kako i ne zna kada, ali otišlo je. U to nije bilo sumnje.Tačnije, kao da se udaljilo i da ga, sa bezbedne distance, posmatra podrugljivo, skoro prezrivo, pitajući se, verovatno, šta će sa njim da se dogodi.
Lice koje tako lukavo ode od svog vlasnika bi to moralo da zna, odbrusi dobroćudno i nasmeši se devojci koja se kao sirena praćakala u toploj bazenskoj vodi ne hajući pritom za ostale posetioce. Naročito ne za njega.
Oprostite, rekla mu je devojka ipak u jednom trenutku i pogledala ga sa zanimanjem za koje se njemu činilo da ne priliči ni njoj ni njemu.
Međutim, usled preglasne  muzike koja je dopirala iz zvučnika nije baš bio siguran da je devojka uputila njemu reči izvinjenja, ali ga je, prilikom izlaska, ponovo poprskala vodom. Ovaj put rukama, što već nije moglo da bude stvar slučaja.
Iako nije imao naviku da pilji u nepoznate osobe, pogotovo ženske, pa još kudikamo mlađe od sebe, ipak je odlučio da tu drsku mladu ženu osmotri pažljivije.
Imala je na sebi preuski dvodelni kupaći kostim bele boje sa crvenim nepravilno raspoređenim tufnicama.
Taj nategnuti kostim na njenom punom belom telu, učini mu se odjednom dobro poznat. U tom trenutku je opet pomislio na Ljilju, sa kojom je bio venčan već bezmalo trideset godina, ali su poslednju deceniju živeli odvojeno. Ona, na severu u hladnom vetrovitom Hamburgu a on ovde u Beogradu koji je postajao sve užareniji sledeći apokaliptične prognoze  meteorologa po kome će se ceo Balkan u narednih nekoliko decenija sve više pregrejavati.
Da, Ljilja je imala takav kostim onda, davno, kada su se zabavljali i  ponekad sa njenom sestrom i mužem belim folksvagenom odlazili na senovite vrdničke bazene na Fruškoj Gori!
Dobro je da sam se toga setio, pomisli bezrazložno.
Ali, to mu u susretu sa ovom drskom devojkom, koja je sada stajala pred njim polugola i raščešljavala svoju dugu plavu kosu, nje nimalo pomagalo.
Osećao je kako je vreme koje su on  i Ljilja provodili milujući se potajno u kabini za presvlačenje pre nego što bi, uzdrhtali, stali pod isti tuš – isuviše brzo i nepovratno prošlo.
Štaviše, osećao je i to da je ova nepoznata bujna devojka iznenada počela da ga zanima na neki nedopušten način.
Morao bi to osećanje što pre da prekine, jer ko zna gde će ga odvesti. U najmanju ruku će ga osramotiti pred devojkom koja nema nikakve druge namere nego da se poigra sa već pomalo zgaslim instiktima nepoznatog sedokosog muškarca.
Zato je počeo intenzivno da misli na Ljilju i kako joj je, na njenu ponudu da se i on preseli u Hamburg, neočekivano oštro, gotovo zapovednički naredio da se što pre vrati u Beograd ukoliko želi da sačuva ono što je još ostalo od njihovog braka.
U stvari, ako će pravo, nije joj naredio, bar nije hteo da joj naredi, jer se u tim pitanjima nikada ne može postaviti naredbodavni ton – ali je ipak izgledalo kao da joj je naredio.
Jer tada je upotrebio reč, koju nikada pre nije  koristio.
Radio je kao lektor u velikom dnevnom listu i dobro se pazio da nikada, ama baš nikada, za neku stvar ili radnju ne upotrebi stranu reč ukoliko za to postoji odgovarajuća naša reč.
Ipak, obraćajući se zapenušanoj Ljilji preko skajpa izgovorio je, ne znajući otkud i zašto, njemu neobičnu stranu reč. Najpre joj je rekao, pažljivo izgovarajući slogove, da ne že-li da i-de ni-gde.
Štaviše, rekao je da je ionako među njima sve otišlo predaleko i da sad postoji samo mogućnost da se ona vrati.
A moj posao, zavapila je Ljilja. Od čega ćemo da živimo? Ne misliš, valjda, da će tvoja bedna lektorska plata od dve stotine evra biti dovoljna za nas dvoje?!
Odgovorio joj je da ona i ovde, ukoliko želi, može da radi. Posao menadžera prodaje u klaničnoj industriji, mogao bi, koliko on prati stvari preko novina,  ovde da bude veoma unosan. Čak se i našalio: Ako se bilo gde na svetu još traže ti tvoji noževi, onda su ovde kod nas, najtraženija roba.
Ona se mrštila, negodovala i predomišljala toliko da je on pomislio da ima tamo nekog muškarca zbog koga ne želi da mu se vrati.
Ali, sebi nije smeo da dozvoli slabost ili, daleko bilo, sramotnu paćeničku ljubomoru, ma koliko ona bila iznuđena.
Tada je munjevito izgovorio tu stranu reč, koja mu je, nema druge, pala na pamet iz mraka njegovog potisnutog, podsvesnog bića:
Knaj.
Šta si rekao, pitala je Ljilja iznenađeno.
Knaj, ponovio je, ne verujući svojim ušima.
Ne, rekao si kraj, zaključila je Ljilja povređeno i odjavila se sa skajpa.

Pre odaska u krevet, potražio je rečnik stranih reči.
U starom dobrom Vujakliji prepoznao je izgovorenu reč „knaj“ kao englesku reč „know“. Radilo se, kako je razumeo, o glagolu: znati ili umeti.
Hm, pomisli,važno je znati, zar ne? Važno je u pravom trenutku znati...pa da, to je to!
Ali, šta je on to u tom važnom razgovoru hteo da kaže izgovarajući prilično nerazgovetno i, u svakom slučaju, sa prethodnim tokom razgovora sasvim nepovezanu reč „knaj“ – nije uspeo  sebi da objasni te večeri, pa  ni docnije.
Zato ga nije začudilo što je i sada, pored uzbibanog bazena, dok se pred njim uvijala mokra polunaga kupačica, ponovio tu reč.
Knaj, rekao je preterano glasno devojci, na šta se ona naglo ukočila.
U redu, rekla je tiho, to je sigurna reč. Zatim se brzo, gotovo stidljivo prekrila ogromnim belim peškirom i nestala u lavirintu hodnika koji su vodili od bazena do svlačionica.

Sutradan naveče, Ljilja ga je ponovo nazvala.
Dakle, rekla je rasterećeno, odlučila sam da pokušamo. Nasmejala se nervozno, očekujući da na mutnom ekranu vidi kakva će biti njegova reakcija.
Kad dolaziš, uzviknuo je radosno, posle male dramske pauze.
Samo da obezbedim neke papire i stižem. Očekuj me za nedelju dana. Kakvo je vreme kod nas?
Sjajno. Idem na bazen svakog dana. Videćeš!
Nadam se, rekla je Ljilja nekako malodušno.
On je još umeo da čita njena skrivena osećanja.
Šta ti je, pitao je.
Hoćeš iskreno?
Naravno.
Otkud ti ona reč?

...

Postepeno je dolazio sebi. Bio je zaista na bazenu. Sedeo je na podu, na skliskim hladnim keramčkim pločicama, podalje od vode, u mokrim plavim pantalonama i  jezivo drhtao.
Oko njega su bili neki nepoznati ljudi, a nad njim  se nadvijalo lepo belo lice one  mlade kupačice. Samo, ona je sada bila obučena u crvenu suknju i beli blejzer na čijem reveru je spazio mali crveni krst uokviren isto tako  diskretnim crvenim krugom.
Otkud ti? upitao je.
Dobrodošli, rekla je mlada lekarka i blago se, gotovo majčinski nasmejala.
Već smo mislili da ste otišli.
Gde bih ja to mogao da odem...hteo je da upita, ali je umesto toga samo poslušno popio nekoliko šarenih pilula koje mu je devojka pružila u šaci.

MILAN TODOROV: ŠARM

Bili ste uspešan kriminalac. Šta vam je trebalo da ulazite u politiku?!

Vlada nije zadovoljna kako narod živi i svojim primerom mu pokazuju da se može bolje.

Nismo prodali dušu đavolu. Nije smeo da sa nama uđe u posao.

Nije tačno da  vođa iskače i iz frižidera. Frižider nam je potpuno prazan.

Njegove poslednje reči će biti: Glasajte za mene!

Položaj novinara u Srbiji je izuzetno težak. Nije lako ceo radni vek provesti u klečećem položaju.

Nas niko ne može da osvoji vojnički. Nas hvataju na šarm.

Sećam se šta sam juče jeo. Nisam ja čovek kratkog istorijskog pamćenja.

Beograd na vodi će biti kao Venecija. Samo će brže da tone.

Hitler je uzimao 82 leka svakog dana. Naši bolesnici smatraju da je rad u korist društva bolja terapija.

Zašto bi srpski ministar inostranih poslova morao da zna engleski? Dovoljno je što ne zna francuski.

недеља, 11. октобар 2015.

ZORAN T. POPOVIĆ: DOSIJE

Posle mene će ostati moji aforizmi i ljudi koji ništa ne čitaju.

Pametnima ljudima kao što sam ja ne treba dvaput govoriti. Već triput za

svaki slučaj.

Vlast koja nema mnogo sluha za potrebe građana, ima puno doušnika.

Nisam ja kuče od juče. Već dugo  vodim pasji život!

Rođen je za velika dela. Zato ima tako debeo dosije.

Često sam usamljen. Nedostajem sam sebi.

Ja živim od pisanja. Zato primam socijalnu pomoć.


"PARADOKS" SE ČITA U SIRIJI

Приказа странице по земљама:

Графикон најпопуларнијих земаља међу пратиоцима блога
СтавкаПриказа странице
Србија
49
Сједињене Америчке Државе
6
Словенија
3
Немачка
2
Хрватска
2
Аустрија
1
Костарика
1
Црна Гора
1
Холандија
1
Сирија
1