субота, 31. децембар 2016.

ZORAN T. POPOVIĆ: NAJVEĆA SREĆA



Živ sam. Ima li šta lepše od toga u Srbiji?!

Mi smo još u srednjem veku bili napredan narod. Od tada se nije mnogo toga promenilo.

Treba mi rame za plakanje, pa ću da vam ispričam  svoju tužnu priču.

Moj neuropsihijatar ima sulude ideje. Hoće da me izleči.

Bolje je biti ovca za šišanje, nego žrtveno jagnje. Što bi rekao Konfučije.

Rekao je: samo preko mene mrtvog. To su bile njegove poslednje reči.

Kupio sam kod Kineza naočare broj veće, jer su kod njih uži kalupi.



петак, 30. децембар 2016.

MILAN TODOROV: ČUVAJ LIJO REP


         Nisam bio u svom rodnom mestu više od dvadeset pet godina.
         Odavno tamo nemam nikog svog. Dedin grob je preoran.Tetka je umrla. Kuća se urušila i, pošto je bila od gline, jednostavno se rastopila i srasla za zemljom.
          Slučajno sam ovih dana upoznao čoveka koji radi u Petrovaradinu kao šef nekog gradilišta. Mlad, ali suviše ozbiljan, gotovo nenadoknadivo ozbiljan za svojih tridesetak godina. Ispostavilo se da je iz Banatskog Aranđelova, mog sela.
           Pitao sam ga da li bi odneo nekoliko primeraka mog novog romana „Lek protiv smrti“ ( koji, između, govori i o mom banatskom poreklu) u mesnu biblioteku. 
           Pogledao me je zaprepašćeno. Biblioteka ne postoji, bioskop ne radi a Dom kulture se koristi za sezonsko kuvanje lovačkih paprikaša...
          "Eto", reče, "baš sutra je lov na čuvenu kočovatsku lisicu. Dolazi stotinu lovaca". 
            U trenu mi se javi: čuvaj se, lijo, rode jedini.

четвртак, 29. децембар 2016.

MILAN TODOROV: GAZI, SAMO GAZI

Pišem osrednje. Čas kao genije, čas kao budala.

Mislim da bi trebalo da budem sledeći predsednik Srbije. Skroman sam i ne namećem se.

Kako sam se digao iz pepela? Lako, kao dim.

Dobro je što imamo jeftinu radnu snagu za eksploatisanje. Nema budućnosti bez radno sposobnog stanovništva.

 Narode, čemu kuknjava? Dovoljno je da lelečeš.

Zdravstveno stanje države je nepromenjeno. I dalje je na birokratskim aparatima.

Lekari ne žele da daju nikakve prognoze. Ali meteorolozi tvrde da dolaze lepši dani.



ANONIMUS: SNEG

PARADOKS vam želi radosnu i plodnu 2017. godinu.


Volim sneg koji dolazi sa planine. On jedini neće postati
direktor ili ministar.

уторак, 27. децембар 2016.

MILAN TODOROV: VOZ PROLAZI KROZ PLETENICU


(priča u Beogradskom književnom časopisu br. 44-45, jesen-zima 2016)


Bila je to mala čekaonica na maloj železničkoj stanici. Iznad razvaljenih ulaznih vrata kreonskom bojom ispisana slova ПЛЕТЕНИЦА - PLETENICA
Veronika je stajala kraj prozora kada je taj krupni preplanuli čovek ušao. Bio joj je nepoznat. Sigurno ne živi ovde. Da je iz Pletenice, morala bi da ga zna makar iz viđenja. Ali, bilo je to vreme kada su se mnogi vraćali u tu zaboravljenu i pomalo zapuštenu dolinu. Oni koji su sve napustili i otišli pre mnogo godina u veće gradove. Više tu nisu imali nikoga, osim sećanja koje je beskrajno promenljivo.

U čekaonici, pored Veronikinih nogu kunjala su dva  kuždrava psa. Pulini. Ovčarski psi. Samo, ovaca više nije bilo ovde. Ako ne računamo izgubljene ovce u koje je, Veronika ubrajala i sebe.
Psi su bili crni, bez ijedne bele šarice.
Nekad je od svoje bake slušala ružne priče o smrti. I uvek se, u njima, smrt prikradala u obliku sasvim crnog psa. Uvek. Ali, verovala je da su to bapska preterivanja. Uostalom, psi nisu bili stvar njenog izbora. Jednostavno, pojavili su se niotkuda i ostali uz nju.

Čekanje tom nepoznatom namerniku, izgleda, nije padalo teško. Zaseo je u ugao kraj peći koja se nije ložila. Prekrstio je noge u dobro okovanim zimskim gojzericama, razvezao smeđi vuneni šal koji ga je dodatno utopljavao ispod izbledelog montgomerca i dremkao zureći u oljuspani plafon, što se nije moglo otprve videti jer se u čekaonici dugo nije upalilo svetlo.
Još jedan, pomisli Veronika, za koga ne postoji vreme. Samo klimatske promene zvane leto, jesen, zima... proleće nakon svega.

Ali, trebalo je čekati taj voz. I ona je strpljivo čekala.
Taj voz koji bi u Pletenicu dolazio uvek u različito vreme, donoseći jednako mirise dolaska i odlaska. I ništa više.

Ponovo ga je pogledala, trudeći se da on to ne primeti. Iz profila učini joj se da neznanac neverovatno liči na njenog Jakova. Samo što je imao malo mekše, oblije crte lica.

Setila se svoje prve bračne noći. Setila se i tamnog majčinog i očevog bračnog kreveta, bele uštirkane posteljine i sebe kako ga čeka do jutra u  njemu. Doteruje šminku, vezuje crvenu perlicu oko vrata, zateže čarape sjajnim metalnim žabicama, nateže korset preko nabubrelih grudi.
Najzad je ušao, snažno zalupivši vrata za sobom. Pogledala ga je ustreptala i u očima  mu videla nešto što do tada nikada nije videla. To sada nije bio čovek koga je poznavala već godinu dana. Bio je to neki drugi Jakov.
Pomislila je da će skinuti bar odelo. Spremila mu je, na njegovoj strani ležaja, pidžamu koju je lično izabrala za njega. Za tu noć. Nešto u čemu je želela da ga pamti ceo život. A on je samo kleknuo na ivicu teškog bračnog kreveta, uhvatio je za gležnjeve nogu, pritom joj pocepavši crnu najlonku i jednim kratkim ali odsečnim potezom. okrenuo je na trbuh. Nije stigla ni da vrisne. Levom rukom joj je pritisnuo teme, zabijajući joj lice u prašnjav  jastuk, a desnom pocepao gaćice i u naletu prodro u nju. Otada nisu međusobno izmenili ni reč.



Ponovo pogleda kroz prozor. Napolju se zahuktavao vetar pomešan sa pepeljastom ledenom kišom. Ništa čudno za prvi novembar.
Nije volela da gleda kako jesenji vetar povija stabla i njiše kandelabre.
Okrete se na drugu stranu.

Nepoznati sredovečni muškarac zavuče ruku u džep i izvuče paklicu cigareta. Ne gledajući, krupnim jakim prstima parao je papirnatu ambalažu. Uzalud. Onda zgužva kutiju i baci je u pravcu prepune korpe za otpatke. Kutija se kratko zadrža na vrhu hrpe najraznovrsnijeg smeća, zatim se proizvodeći krt zvuk koji je podsećao na paranje leda, sroza  na pod. Muškarac sigurnim potezom iskopa iz  montgomerca novu svežu paklicu.

Koliko još ima do voza? Šta ako je to  onaj koji dolazi samo da bi prošao, pomisli Veronika. Takve nikada nije volela. Slušala ih je noću, sama u krevetu, u bračnoj nesanici. Dolazili bi po nekom pravilnom redu. Prvi, u pola jedan iza ponoći. Drugi u tri. Treći u pola četiri. A onda više nije brojala. Jakov je spavao u posebnoj sobi u kući. Ili van kuće. Veronika mu nije ništa zamerala. On je imao svoj, a ona svoj život. Ni jedno, ni drugo nisu znali šta da čine sa njim.
Jednog blagog septembarskog jutra, oko Male Gospojine, javiše joj da je Jakov pao sa tornja pleteničke crkve Svetog spasa dok je bakrom opšivao kupolu za istočni krst. Bio je vezan sigurnosnim užetom. Dok je padao, mislila je Veronika, verovatno je verovao da će ga taj jaki konop spasiti. Jer u Boga, čovek kao Jakov nije mogao da veruje iskreno. Bio je limar dvadeset godina i nije  mu bilo prvi put da pada sa krova. Međutim, ovaj put se desilo nešto krajnje neobično. Umesto da amortizuje njegov sunovrat u dubinu, jako pleteno uže mu se obmotalo oko vrata i udavilo ga još u padu. Nije umro od udarca o zemlju, nego od gušenja pod neobjašnjiim okolnostima.


Nekoliko minuta kasnije, kroz prozor ugleda žuti taksi, kako se lagano, kao oklevajući, zaustavlja.
U čekaonicu potom uđe njegov vozač i dok je nespretno zatvarao vrata ona primeti da nema jednu nogu. Odnosno da ima protezu. Pantalone na njemu sa bezbroj džepova bile su vojne.

Veronika ga odmeri.
Bila je skoro sigurna da je taksista, iako još mlad, već potrošen čovek.
Ništa on nije uradio što bi je podstaklo da to zaključi. Štaviše, samo ju je jednom okrznuo pogledom i prešao preko nje kao da  ne postoji.
Znala je šta taj muški pogled znači.
A i taksista je, svakako, znao da ona to zna i nije ga bilo briga.

Koliko ima do voza, htela je  da upita taksistu. Taj je morao to da zna. Sigurno mu nije prvi put da po noći nekog čeka na pustoj železničkoj stanici.
Ali, onda odustade.
Šta bi sa tim saznanjem?


Čovek koji je čekao voz je i dalje, potpuno sabran i odsutan, pušio. Veronika je njušila miris njegovog duvana i istovremeno pogledavala  njegove ruke trudeći se da to čini što neupadljivije. Jedva se uzdržala da se ne nasmeje uprkos svemu. Imao je ruke kao svi pletenički paori. Kratki jaki prsti, malo zakrivljeni, debeo dlan i nadlanica. Pleteničanin koji je došao da svoje poslednje dane provede u starom kraju. Nesvestan da uskoro umire. Još mu se čini da može, samo da se dobro napije pleteničkog vazduha, da otklizi tim šinama ponovo u svet, da jurca za svojom zvezdom, za čarobnim neuhvatljivim uspesima, za novcem i lepim nestalnim ženama.

Za sebe je verovala da je jedna  od onih koja je jednostavna. Od života odavno više  nije ništa očekivala. Shvatala ga je samo kao nešto što prolazi. Kao vozovi koji prolaze kroz Pletenicu. Poneki zastane. Poneki i donese nekog. Ali, većinom i to ubedljivom većinom, samo projure ovuda. Tako je svrha postojanja za  nju postala prolazak. Makar to bio i prolazak kroz ništa. A šta će biti posle, kad sve prođe, nije je bilo briga.

Kasni, reče taksista. Te mašinovođe...i opsova.
Nisu krive mašinovođe, reče Veronika, nego ove naše pruge.
Šta će, go-spo-đo, vozovima uopšte mašinovođe, reče taksista nepotrebno naglašavajući upravo reč „gospođa“. Jednog dana, go-spo-đo, će vozovi ionako ići sami. Navodiće ih iz svemira, kompjuterski.

Nepoznati korpulentni čovek se nije uključivao u njihovu jalovu raspavu.
Mirisalo je na početak zime. Na uzaludnost bekstva. Kiša je kupala Pletenicu pred Noć veštica sve jače i Veronika ponovo uroni u svoje misli.

Nedavno je sanjala  da je prodala staru porodičnu kuću u varošici, koja je čak i od ove zaboravljene željezničke stanice  bila udaljena pet- šest kilometara. Ali, u snu je sve bilo jednostavno. Pojavio se jedan mladi bračni par iz Beograda. Fakultetlije. Bez posla u gradu. Došli bi u Platenicu da gaje lekovito bilje. Kamilicu. Pletenica je raj za kamilicu. A imaju i siguran otkup. Sve što s proleća skupe po pleteničkim kanalima i jarugama, već na leto ide za Ameriku.
Oduševili  se debelim zelenim šalukatrama na prozorima njene stare kuće i nameštajem u sobama. Devojci je zapao za oko teški tamni bračni krevet u prednjoj sobi. Koja to mora da je istorija, uzviknula je oduševljeno.
Veronika je htela da im kaže da je kuća ukleta i da nikom, pa ni njoj, nije donela sreću, ali nije mogla da izgovori ni reč. Trudila se, vikala, ali iz  njenog grla nije izlazio nikakav zvuk. Osećala se kao da nepovratno tone u beskrajne močvare kamilice koje su opasavale opustelu Pletenicu.
Kad se rasanila shvatila je šta taj san znači: iz Pletenice niko nikada ne može zauvek da ode. Može samo da odseli na kratko, koliko traje život i da se na kraju vrati na slanu pleteničku zemlju da u njoj ostavi svoje kosti.

Najzad se u daljini začuo pisak lokomotive.
Čovek u montgomercu hitro baci pikavac na pod i zgazi ga nogom. Zatim ga još jednom zgazi, utrljavajući ga petom o pod,  da bi bio siguran da ga je ugasio. Onda pritegnu pojas, začešlja se i sav se nekako ukruti.
Čeka ljubavnicu, potvrdi Veronika i oseti kako joj utrobu plavi nejasni, tamni bol.
Voz se ponovo veselo oglasi, kao da potvrđuje njenu neizrečenu pretpostavku.

Taksista izađe na peron pleteničke železničke stanice. Čovek nogu pred nogu krete za njim. Iz pravca tunela iz koga je trebalo da izroni voz zatitra odraz  crvenog svetla semafora . Kao da neki slikar četkom zaronjenom u krv boji prozor iz dubine mračnog sveta.

Buka teretne lokomotive i vagona koje je teglio za sobom postajala je nesnosna. Umesto da usporava, voz je ubrzavao. Ovo je, pomisli  Veronika, dakle, još jedan od onih koji samo prolaze.

Iznenada se začu tup udarac iz pravca perona i žalosno cviljenje kočnica voza koje su prekasno pokušavale da zaustave kompoziciju.

Taksista ulete u čekaonicu bled kao kreč i pade na pod. Psi zarežaše na njegovu pojavu.
Šal...Podvukao ga šal..., rekao je pre nego što je počeo da povraća drhteći celim telom.
Još dugo je tako sklupčan kao dete ležao na prljavom betonu pleteničke stanice, trzajući se povremeno kao epileptičar.


Veronika ne reče ništa. Kao da za nju ta tragedija koja se napolju upravo dogodila nije bila novost. Pomisli, blagi Bože šta je taj povratnik mislio da ga čeka u Pletenici osim, ovakvog ili onakvog, kraja? Ali i ta misao joj je brzo izvetrila.
Žustro ustade, rasklopi svoju tašnicu i iz nje izvadi malu termosicu.Otvori zeleni plastični čep, podiže bocu  i nasloni ga na usta taksiste koji se pridigao. Topla mirisna tekućina zagrgolja u njegovom grlu.
Pio je halapljivo kao da pije lek protiv smrti, ostajući gotovo bez daha. Zatim vrati termosicu Veroniki:
Nikad nisam pio ništa bolje.


Veronika je strpa u tašnu, pogleda na okrugli železnički sat koji se nalazio iznad vrata i tiho izađe na stranu suprotnu od uzbuđenih glasova koji su dopirali sa, sada jarko osvetljenog, perona.

Za nekih pola sata biće kod kuće. Toliko joj je uvek trebalo da se, laganim hodom, od stanice spusti do kuće sa prozorima boje kamilice. Nikada ni mnogo manje ni mnogo više. Čak i kada bi se utrkivala sa dvema crnim četvoronožnim siluetama usput.


понедељак, 26. децембар 2016.

MILAN TODOROV: POSTOJANJE



Na najpoznatijim srpskim posnim slavama jede se bakalar, škarpina i losos a na običnim – sardina iz konzerve.

Rehabilitujmo mrtve četnike. I oni bi rehabilitovali sve koje su pobili.

Policija zna ko je ubica, ali u interesu istrage neće to da saopšti.

Ma koliko se ja gledao u ogledalu, ne mogu da vidim nikog lepšeg i pametnijeg.

Političar na vlasti je osoba koja upražnjava nepodnošljivu lakoću postojanja.

Narode, najlepši glas Srbije je glas za nas.

Prvo je potrebno počistiti u svom dvorištu. Mi bismo to uradili, ali kako sami?

RATKO DANGUBIĆ: NJEGOVO NAJLEPŠE PISMO


I.          
Kada su mi prvi put nudili da im za staranje o meni darujem stan mislila sam da su ludi. Nisam onda mogla da pretpostavim kako je ne moći se sam umiti, oprati robu, spremiti jelo. I tada sam mislila da oni nisu okrenuti meni zbog mene, nego moje imovine. Tri godine sam se lomila da dođem ovde. Tri godine su me obilazili i govorili: „Madam, ne možete više sami.“ I na kraju su me slomili. Pisala sam ti o tome, stan je bio tebi namenjen, i ti si rekao da pristanem. Nisam odmah mogla da razumem kako si se lako odrekao stana, a onda sam shvatila da misliš da je ne mogu nigde drugo, pa ni kod tebe, da sačuvam, u starosti, kakvo-takvo dostojanstvo. Nisam ni htela da idem kod tebe da živim; milo mi je da tebi dobro radi bistro, da si stekao i kapital. Ne znam da li sam pogrešila što sam ovde. I na kraju krajeva, takva mi je sudbina. Jesam bila očeva ćerka, priznajem, koja nije smela da ode ni na igranku sa drugaricama bez dozvole. Postavio me je na presto i na njemu je trebalo da ostanem i uvenem kao princeza. A šta se sve sa mnom dešavalo posle njegove smrti, da je jadan mogao da vidi. Krenu nevolje, muke, a ja se uboga sneveselim. Prolazile su godine koje nisu donosile nikakvo zadovoljstvo. I sada osećam pritisak prošlosti. Ponekad bih sedela u onom lepom stanu, koji sam i ja od roditelja nasledila, jela voćku ili pila kafu, na balkonui mrmljala: koliko sam ja i kada Bogu ostala kriva. Rekli su mi ovi ovde da si stigao iz Pariza, da si se najavio i da treba da se vidimo. Pa očekivala sam te, nije da te nisam dozivala, ti si mi jedini preostali rod. Dugo sam krila od uprave da imam živih bliskih rođaka, ali sam zbog narušavanja zdravlja dala tvoje ime i adresu koja je bila u poslednjem javljanju razglednicom. Dosta sam godina u staračkom domu. I ne brojim, valjda punih sedam ili osam. Tebi su lekari potvrdili da ne mogu dugo, da svodim račune svake vrste. I sada mislim kako sam mogla da imam lep život, a nije se dalo. Nije zanimljivo sećati se svega. Ponekad mislim da postoji samo jedna stvar koju sam uspela da uradim u mom životu, da uništim sebi život. Hvala ti što si došao i pazi da te ovi lihvari ne prevare. Mesecima nisam u kontaktu sa ljudima izvan doma, niti u mojim godinama  ima onih s kojima bih mogla da budem u vezi. Uobrazila sam da imam parazita koji me jede iznutra. Bojim se bolesti i ljudi. Mnogi su hteli da im prebacim imovinu i da mi uzmu novac, trovali mi mozak pričama o starosti i duhovima prošlosti, ali ja sam ostala pri svome. Pokušavam da ti kažem koliko mi je teško.
            Ovo na stolu je jedno jedino pismo koje sam od njega sačuvala, tek da razumeš o kakvom se vremenu i čoveku radi. Tebi i tvojoj porodici ostavljam ovo što je preostalo, jer ti jedini nikada nisi tražio ništa. Ponekad je tuga dovoljna da se sazre. Dok sam bila devojka nisam mislila kako se, kao u pesmi Arsena Dedića, postaje stara cura koja pati. Tu ploču sam vrtela na gramofonu. Ovakva kakvu me vidiš, a nisi me video deset i kusur godina, je samo trag mene za koju se govorilo da je lepa. Ja sam kao ruina kakve vile koja je nekada sijala u punom sjaju. Boja na mojim zidovima je izbledela, opao je malter, izlizale su se pločice na podu, nameštaj je razorila vlaga, sa plafona pada sve za šta e gravitacija zanima, nema struje, svetla, nikakve energije. Upravo tako sebe vidim. No, nisi prevalio put od Pariza da bi slušao kuknjavu starice. Znam da ispisuješ istoriju porodice od pra-pra-pradede Milutina. Ispisala sam koliko znam o precima, porodičnom stablu, ali bih volela da priča o meni bude za sebe. Ja sam kao knjiga u rasturenoj biblioteci. Izvini, nisam ponudila rakiju, kafu. Imaju ovde posluženje za goste. Mene niko ne posećuje, pa sam izgubila tu naviku. I kada te gledam ovako, nalik si na moga pokojnog oca, i sve mislim da ne bih umela da te lažem, kao što ni njega nisam lagala. Istina je, dosta sam doživela i videla već u tridesetim i gotovo da sam tada postala starica. Kada se nekome desi da propusti sve vozove, on nema gde nego da krene usamljen bilo kuda.
            Postoje stvari koje ne mogu izvetriti iz glave do smrti. Toliko sam se noćima budila, skakala u krevetu i pitala se gde sam i ko sam. Kada sam prvi put stigla u Herceg Novi, padala je kiša i pamtim krupne kapi koje udaraju o listove palmi, koje se razbijaju na toplom asfaltu. Maja, moja drugarica sa fakulteta, me je sačekala na autobuskoj stanici uz glavni put, gore iznad grada koji je sav u stepenicama. Pljusak nije trajao ni dvadeset minuta. Tada sam videla da, osim stepenica, grad ima zelenila, posebno u vrtu ispod kafane koju su zvali Gradska. Tamo sam  stigla da provedem dane uz more, i nisam se ni odmakla od sanjarija, a sve se uzburkalo. Naleteo je on, posle pljuska, na Maju i mene, i nisam sigurna da mu ona nije i rekla da ide na autobusku da sačeka drugaricu. Kada nas je video on se nasmejao, uzdahnuo, i mangupski prevrnuo očima. „Ne bojte se, gospođice, osmeh je lepota koju niko nikome ne može da ukrade“, rekao je. Tek kasnije sam uvidela da mu je to fraza koju koristi. Moj stidljivi osmeh mu je ozario lice. Kao da je planirao trenutak da nam se prilepi, nađe pri ruci dok smo grabile prema pansionu. „Namirisao je lovinu, kao kakav ker“, branila se kasnije Maja. „Šta kaže gospođica“, pitao je, „kako morski vazduh i sunce utiču na srce?“ Odmah sam shvatila da je pitanje dvosmisleno. Maja mi je kasnije rekla da se pripazim, klela se da mu nije ništa rekla o meni, da taj ne zna gde mu je dupe, a gde glava, samo juri okolo da smota cure. Ne mogu da se oslobodim njegovog ozarenog lica kada nas je video, a godinama sam kasnije proklinjala sebe da bi bilo bolje da ga nikad nisam srela. „Ako vam treba društvo“, rekao je, „ja sam tu. A verujem da mogu da ponudim i svu ljubaznost Mediterana.“ U tim mojim godinama sve je bilo erotika i koketiranje, i mene je tada brinulo samo da imam društvo. Od svih njegovih tugaljivih i prevarantskih pisama koja su sledila godinama posle tog prvog letovanja, a bilo ih je na stotine koje sam primila u deset godina, sačuvala sam ovo, rekoh, koje ti dajem. U fazi sam, da ne ponavljam, podvlačenja crte. Iz pisma treba da vidiš koliko je njemu tada i kasnije sve išlo na ruku. Za dva-tri dana bila sam u njegovim rukama, sa velikom verovatnoćom da ću mu se potpuno, pre povratka, predati. On se na sve moje reči smejao nekako razorno. Omiljeni uzvik mu je bio: „Maestralno.“ Imena sada nisu ovde važna, ovo se moglo dogoditi bilo kome, i ova moja sećanja su malo i bizarna. Prihvatio me je, umeo ja da me ostavi samu sa slatkorečivim obećanjima, ali njegovo preplanulo lice je slika koja mi je do danas ostala u pameti, i nisam uspela da zatvorim vrata sećanja za sobom. Kako si i upoznat, nisam imala sreće da se udam za njega, nemam svoga poroda, a kasnije nisam ni htela za bilo koga drugoga da se udam, a imala sam predrasude da druge ne volim i patim. Posle njega sam, bilo mi je dvadeset i osam kada se oženio, dugo me je vukao za nos, digla ruke od ljubavi i ostala, a da ovo jesam i nisam htela, sama. On meni piše: „Ljubavi.“ A ljubavi nije bilo. Pre sam se najviše bojala onoga što mi se dogodilo. Nisam mogla da zamislim prevaru, a doživela sam je.
            Kada sam ga upoznala, bio je u kratkim, bež pantalonama, imao je plavu mornarsku majicu i espadrile. Kao ispunjenje sna. Jedna od stvari o kojima sam maštala bila je da mi dragi izgleda kao Alen Delon, francuski glumac. Znala sam, naravno, da suta njegova banalna pisma, koja mi je pisao godinama, samo deo igre koju igra, ali nisam mogla da im odolim. Pa saznala sam, ubrzo, da me vara i da se muva sa raznim devojkama i kurvama, ali mislila sam da i nije sve kako izgleda. Jednom mi je Olga pisala, i ona je rođena u Herceg Novom, kako su ona i njen beograđanin Ivan razgovarali s njim, i da mu je Ivan rekao da sam ja dobra devojka  i da sa mnom ne treba da se igra i izruguje. I rekao mu je da se ugleda na njega koji dolazi iz Beograda dole, a on je u Beogradu za godinu dana bio dva puta. Branio se pred Ivanom kako Olga u Beograd dolazi, a da sam ja za godinu dana bila u Herceg Novom jednom. Vadio se na obaveze na fakultetu, fudbal, i na nabavku robe za očevu tavernu. Tada sam gutala pljuvačku: uveriće te i njegovo pismo da je polupismen i slatkorečiv do bola. Studirao je pomorski fakultet, i voleo je da se hvali kako će oploviti svet. Precenjivala sam ga po svim osnovama, i kasno sam shvatila da nije vredan moje ljubavi. Misliš da je bljutavo da govorim ove intimne stvari?
            Olga me je, ne jednom, zvala da me upozori da radi ovo ili ono, da su mnoge devojke s njim, a on je govorio da nije siguran koliko treba on meni da veruje, jer Beograd je veliki grad, a njega u Herceg Novom vide i kada ga ne vide. Mislim da je znao da mi javljaju kada ga viđaju po gradu, ali na Olgu nije sumnjao. I sama sam znala da daljina radi svoje. Volela sam poeziju, Jesenjina i Lorku, i prepisivala sam mu pesme u pismima ne bih li ga privolela na stranu sentimenta. Bilo mi je čudno da prezire klasičnu muziku, posebno operu. „Ne volim knjige o ljubavi“, rekao je, „kao ni one o smrti.“ Ja ga zovnem telefonom, lepo je veče, a on kaže: „Evo gledam festival u San Remu.“ To je bio prekor meni, i potvrda da ima stvari koje se i njemu dopadaju. Nekako sam se uzdala da nam dobri Bog mora dati dobrog. Nisam mogla onda da idem daleko iz Beograda, stari je bio strog, a nismo bili ni pri velikim parama: otegle se, prebacivao mi je, i moje studije filozofije. I taj prvi dolazak je bio uz garanciju ocu da je Maja sa mnom. Meni je Olga sugerisala da treba trpeti i žrtvovati se za ljubav. Pun je bio Beograd lepih, pametnih momaka, a ja se vezala za lepotana, pomorca, i ostala kao suva grana. Tražim ga pre podne telefonom, a brat veli da je na marendi, a znam da je tamo i ne misli da se javi. Ljubav obuzme biće, i nisi sebe gospodar. Imala sam sreće da se oko mene motaju momci koji mi ne imponuju. Nisam shvatala da je lepota prokletstvo. To je neverovatno. Ne bih da govorim koliko sam bila srećna i kako mi se sreća izjalovila. Na tebi je, unuk si moje sestre, da vidiš kako je ovo izgledalo i kako se 1968, kada nam se činilo da se raspada jedan svet i rađa novi, ljubav događala. Od volje ti je da sa tim uradiš kako misliš. Ovo je njegovo najlepše pismo, iako sam uverena da nije mislio ni desetinu od onoga što u njemu govori. Ne znam zašto ti ga dajem, meni sada patetično i skoro jalovo zvuči.


II.
            „Imam osećaj da si skoro utekla od mene, i da te više nikada neću videti. I ne pišem da bih te prekorio, nego da ti vratim moje misli koje pripadaju i tebi. Ispred ovoga ne znam šta bih umeo pametnije da napišem, jer reči ne mogu izraziti što osećam. Kada su zraci sunca legli na moju barku, imao sam osećaj da se budim sam u krevetu. Treba li da pišem šta ovo znači?“

             I kao da je s njegovim papirom miris lavande grunuo u sobu, lelujajući se oko svega. Bila je u pismu i fotografija nas dvoje na Trgu soli. Voleo je crno-bele fotografije. Obožavao je lokalnog fotografa igovorio mi kako Herceg Novi mnogo duguje tom umetniku. Tako počinje ovo pismo i volela bih da nastaviš i da ga pročitaš dok se ja malo odmorim.

             „...Juče sam dobio tvoje pismo, i mislim da je ono najmilija hartija koju sam primio u životu. Sve pripada istini i fotografiji, rekao bi fotograf Tadija, nikome drugome. Oko deset sati, kada mi je majka donela i drugo pismo u barku, gde tebi pišem i učim, koje se još ne usuđujem da otvorim, jer sam prvo pročitao do pola-jer, omamljen tvojim rečima, nisam mogao dalje. Da li od radosti što sam srećan što me voliš i što ne treba da strahujem da ćemo se rastati, ili se ovo dešava svima zaljubljenima? Pismo koje pišem nije samo prijateljsko, ni kurtoazno, ono ne može da bude samo srdačno i kratko. Ne, ne sećam se da sam bio ovako uzbuđen, pa i da sam digao glas na galeba na pramcu koji me ometa u sanjarenju. Od kada si otputovala, ja sam egzaltiran i slomljen. Skoro da sam se svoje euforije i uplašio. Svi bi rekli da sa mnom nešto nije u redu. Imam, dva prijatelja, koji su oženjeni, i prisećam se da li su se ovako ponašali kada su bili zaljubljeni. Mora da ti je drago da ovo čuješ. Nisam ni sanjao da se zaljubljeni mogu ovako uzrujati. Sada sve shvatam i srećan sam što sam se zaljubio. Pre tri dana kada sam ispričao prijateljima šta mi se dešava, jedan je rekao da je to mučenje koje se razrešava srećom kakvu i treba da uživam.
             Idući juče rano uz osunčanu rivu, šetalištem Pet Danica, rešen da sebe u red dovedem, nisam znao odakle da krenem. Zamisli, sreo sam usamljenog pisca, nobelovca Ivu Andrića i uljudno mu se javio. To je bio jedan dug dan posle tvoga odlaska i vrteo sam vreme koje smo proveli zajedno i mislio kako je neverovatno da nisi pored mene. Kada sam ušao u jedan kafe, seo sam za sto u kraju da saberem misli. Kelner mi je uputio osmeh i kao da je i on znao koje su moje muke. Ne znam šta je to na mom licu što svi vide, i što se nije izbrisalo posle tvog odlaska. Tri puta sam pitao tvoju drugaricu Maju, da li si doputovala u Beograd, a treći put mi je odbrusila da sam lud. Možda sam stvarno slabo čuo ili nisam hteo da čujem da si otišla. Tek tada sam shvatio da te za izvesno vreme neću videti, da ti ne mogu pokloniti ljubav kakvu zaslužuješ, kakvu osećam prema tebi, jer ja sam te tek počeo voleti. Tada sam, ne bez ironije, pomislio kako sam ja hrabar kada smem sa pečatom ljubavi na licu da izađem na rivu. Išao sam u crkvu na Savini, da Boga molim za pomoć, da blagoslovi vezu, a ti znaš da sam ja komunjara. A gde je tu logika, pamet? Osećam unutrašnju silu koja narasta i tera me da svoju ljubav i pažnju tebi poklonim.
            Bio sam prekinuo pisanje, jer sam išao u Zeleniku, u podrum, ocu po vino i ćutao sam pred njim kao zanemeo. Celim putem, tamo i natrag, kao da me pratio tvoj lik. Vozio sam brzo i stari me je opominjao da usporim, a onda je piljio u mene, i mislio sam da to traje beskonačno. I znoj mi se slivao niz leđa i onda je otac prsnuo u smeh i rekao: Ti si se zacopao. Pustio sam ga da se smeje, da mi se izruguje, sve dok mu nije ponestalo snage. I onda me je gledao kao da ne može da veruje da sam to ja. Jednog trenutka mislio sam da bi radije poginuo u kolima, nego da te vidim sa drugim u zagrljaju. To ne mogu da zamislim, i bojim se iskušenja, i takve misli me čine nesrećnim, kao i daljina na kojoj si. Čovek mora da se pazi i ljubavi, ona ga nađe svuda. Od kada sam te zavoleo, video sam da život može da bude lepši od onoga kakav poznavao. I sada mislim šta mogu i treba ja da uradim. Sa tobom sam odmah našao svoju sreću, ali i svoj nemir kada nisi uz mene.
            Izvini na rukopisu, jer pišem u barci, kako vidiš, crvenom hemijskom olovkom, koju sam našao na bratovom stolu, ali to, valjda, i nije važno. Moj rukopis, kako vidiš nije ni dobar ni loš. Takav je kakav je. Malo-malo pa podižem glavu prema kupalištu i mislim kako ćeš od nekuda iskrsnuti, ali tebe nema. Nema, i ja sam utučen. Otišla si, morala si otići. Rastanak je bio trapav, ali pomisao da nisi pored mene, kako vidiš, traje. Kada smo se razdvojili, okrenuo sam se, iako to ne činim, ihteo sam da te gledam: ali tebe nije bilo tamo. Ne mislim da se igram osećanjima, ni svojim-ni tvojim, jer mi smo jedinke u cvetu mladosti. Sada iz barke gledam na dve klupe gde smo noću sedeli, posmatram mesto gde smo bili one večeri kada nam je bilo hladno, zamišljam pećinu u koju smo se uvlačili kada je padala kiša, sve je ovde, ispred mene, ali nedostaješ ti, ona koju volim najviše na svetu. Uobrazio sam da sam negde pogrešio što sada nisi tu. Dok pišem, prolaze pored mene u barci drugari i viču: Pozdrav s krme zaljubljenom. To je zezanje, i odmahujem rukom. Pravim se da se ljutim na njih, a znam da me ovakvog do sada nisu videli. Nisam im ništa odgovarao. Avgust je, okolo je, pogledujem, prepuno turista, sada je četiri popodne i na plaži vrvi od kupača. I mislim kako su oni veseli, a ja tužan. Šta je to, nije mi i jeste jasno. Povremeno prekidam pisanje, i zamišljam kako ljubim tvoje lice, usne najlepše na svetu. Prošlo je vreme zavođenja, ovo je vreme ljubavi, rekao je fotograf Tadija kada mi je doneo fotografiju koju šaljem i jednu lepšu, koju, ljubomoran, krijem i od sebe. Javlja mi se tvoje lice, gledaju me tvoje oči koje sijaju u polumraku. Svega se iz nekoliko dana naše sreće sećam. Sada ležim potrbuške u barci i pišem, i tako me niko i ne vidi. Setio sam se kako smo se sreli, kako sam ti se udvarao i smešim se. Siguran sam da si ti odmah pročitala moje misli, jer pogled ti je bio takav da je sve govorio. Meni vlaže oči od sreće. Otvaram i zatvaram knjigu koju sam podmetnuo ispod hartije dok pišem, i ništa. Čujem vesele krikove galebova, dok mi sunce obasjava leđa, a na ivici sam snage, veruj, da pustim i pravu suzu. Prinuđen sam da prekinem pisanje, kako se ne bih rasplakao. Ponovo čujem drugove iz njihove barke i kako me zovu da idem sa njima na ostrvo Mamulu, ali ja neću otići dok ne završim pismo tebi... Primakli su se mojoj barci, idioti, i poprskali mene i pismo, vidiš tragove slane vode na njemu.
            Sinoć sam poslednji put video devojku s kojom sam se ranije zabavljao. Bilo mi je žao dok je grickala usne i nadlanicom trljala nos, svesna da je sve gotovo, a pre koji mesec me je pitala za brak, i tada je rekla da smo rođeni jedno za drugo. Mislim da joj je neko javio za nas, ali ja sam, kako sam i obećao, raskinuo sa njom. Bilo joj je teško, i izgledala je kao da se zatreskala u mene, ali ja sam joj objasnio kako ja tu ništa ne mogu, da je moja ljubav prema tebi jača i od mene. Tešio sam je da će i nju okupirati druga ljubav, kako je mene obuzela ljubav prema tebi. Od kada si otišla, priznajem, izašao sam sa jednom curom, samo da proverim kolika je moja ljubav prema tebi. I dok sam je ljubio, izvini, video sam tebe, i možda ti je teško verovati, ali tako je bilo. I nju nisam ljubio po licu, vratu i očima, jer tuda se ljubi svoja ljubav. Iskren sam do kraja prema tebi, kako vidiš, i ne bih da se naljutiš zbog ovoga i ne pravim te ljubomornom, jer smo razgovarali kako ćemo gledati na moje flertove. Hteo bih da te podsetim da smo se dogovorili da ću te pitati za dozvolu da se zezam sa drugim devojkama i da ću ti pričati kako je bilo.
            Vidim, ovo će biti najduže pismo u mom životu. Da imam vremena, da ne moram da učim i radim, mogao bih knjigu napisati i da opet ne kažem sve šta osećam. Zamišljam sastanak u Beogradu, tamo u Pionirskom parku, ne znam zašto baš tu,  možda zato što si rekla da ti odatle ide gradski autobus do tvojih. Mislim na to veče, toplo septembarsko veče, i kako ću te poljubiti pod svetlom i kako ćemo biti srećni. Do tada, jedno popodne, ja ću te nazvati telefonom, jer ne mogu da izdržim da ti ne čujem glas. I dok čekam taj praznik, znam da će svako tvoje pismo biti praznik za mene. Nadam se da će me poštari obradovati kao tebe tvoj sa mojim pismom. Sutra imam trening, igram fudbal, rekao sam ti, za lokalni tim. Bojim se da se ne ugojim, jer kod kuće je hrana najbolja. Treniram svaki drugi dan po dva sata i vidim da sam se odomaćio u ekipi. To i nije tako naivno, jer moram svake druge nedelje ići u neki od gradova u kojima su drugi klubovi iz ove lige. Od svega imam koristi, dobijam nadoknadu za hranarinu. Izvini, sada sam sebe korim što ti pišem o nečemu što nije u vezi sa našom srećom i ljubavi.  Ne možeš zamisliti koliko ću biti srećan kada pročitam na kraju odloženog pisma koliko me voliš. Tebi moram sve da verujem, i ovoga trenutka bih hteo da ti poklonim deo mene, celog mene. Od skora tvoje prisustvo u mome životu postalo je moj životni cilj. Sunce zalazi, i pismo u barci privodim kraju. Pomislim kako bi me obradovala fatamorgana, da se u beskrajnom rumenilu pojavi tvoj lik, lik boginje moje ljubavi. Kako se radujem kada se setim tebe, kako sam tužan kada tvoje lice odlazi u daljinu. Uveravam te da si ti moje najsvetije, i da sada živim zbog tebe. Hoću da kažem da se radujem što živim, jer ti postojiš. Moram da završim pismo, jer me mrak pritiska. Voleo bih da živiš u uverenju da postoji osoba koja živi za tebe, dok koračaš, ležiš ili spavaš, pišeš ili čitaš, uživaš ili patiš. Za mene smo mi najsrećniji par na svetu. Mislim da niko ne može voleti jače nego ja volim tebe. To nije egoizam, ali mislim da te više volim nego ti mene, jer pomisao da me ti više voliš bila bi za mene prevelika sreća. Spustio sam hartiju, oklevam. Moram ti otkriti malu muku: mislim da će kraj naše ljubavi biti ili velika sreća ili drama. Ne mogu ni da zamislim da se možemo rastati, jer ja nikoga ne bih mogao voleti ovom snagom i ovakvim žarom kao tebe. Treba oboje da budemo dobri i istrajni, i ja glasam za našu ljubav i sreću. I molim te da mi u pismu pošalješ fotografiju gde si nasmejana kao kad si ovde delila sa mnom ljubav.“


            III.
            Prošao je čitav ljudski vek od vremena kada sam uletela u njegovu zamku. Moje bitisanje se svodilo na rad i bežanje od sećanja na njega. Ne nije onda bilo vereničkog prstena. Uvek kada se setim tog obećanja nekakav setni osmeh mi je na licu. Vukla sam se kasnije sa dva-tri momka, ali ni jedan nije bio takav da bude istinski moj. Izgubila sam se u sanjarenjima, u prošlosti. Ti njegovi lažni komplimenti su mi razarali mozak. Drago mi je da si pismo pročitao. To pismo je temelj moje iluzije i utopije. I kao da sam onda krenula niz te beskrajne stepenica u Novom, koje su silazile u bezdan. Nisam zastala, nisam se ni okrenula. Imala sam osećaj da on stoji negde gore i gleda me. Sa momcima se, kasnije, nisam zadržavala duže nego sam morala. Posle rukometaša, koji je igrao u Frankfurtu i abortusa, kada su mi lekari rekli da neću moći više imati dece, pobegla sam od svake muške ruke. Pre ili kasnije, svi počnemo da bežimo od sebe, ostavljajući za sobom sluzave tragove nestajanja, prljave krpice koje smo nosili, memljive sobe i knjige koje nismo pročitali. Priroda bira ljude prema kojima neće imati milosti, koje će sećanje da peče, a sve da nekome drugome obezedi, u toj njenoj igri ravnoteže, blagostanje i sreću.
            Probaj vino, poslali su mi ga iz manastira Tvrdoš, kraj Trebinja. Darovala sam im dvadesetak pravoslavnih knjiga koje je deda kupio kod Kopta u Kairu i u Mesopotamiji. Ja jedva da gucnem vino, samo mirišem bocu u kojoj je. To me podseti da sam volela da guram nos gde mu nije mesto. I mislila sam da nema za mene nade, samo neizvesnosti. Mene je sudbina pripremila da živim u tuđim telima, i da ne gubim razum, i da plutam u trulom svetu. Po izrazu na tvom licu, slutim da sam zalutala s pričom. Kada umrem, osim para na knjižici, koje sam pošteno stekla, i na kojoj od sutra treba i ti da budeš ovlašćen, par dokumenata, fotografija i starih novina, i svega što sam znala i umela da ti prikupim o porodici i precima, nema stvari oko koje bi se morao petljati sa upravom doma. Skini sa knjižice novac, ostavi kod advokata kome veruješ, i koji neće izigrati potrebu da budem ljudski pokopana. Takva misao mi sada izgleda kao najslađa uteha za sve iza mene. Tvoje je da urediš da me pokopaju u porodičnu grobnicu, gde su moji i tvoji roditelji, i ne moraš  da dolaziš iz Pariza. Sutra dolaze ovi iz banke i advokat da sredimo papire. Ne brini, obavestili su ovi iz doma koga misle da treba da obaveste da si ovde, pa i policiju. U meni je mnogo toga krhko. Nije bilo potrebe da pismo čitaš, ali htela sam da razumeš koja me je stvar razorila, i kako sam bila naivna. Toliko sam se puta pitala nije li ljubavna strela koju je odapeo prema meni toga dana bila namenjena drugoj devojci. Mislim da je pismo dovoljno da se razume da nisam umela da uredim odnos ni sa univerzumom ni sa sobom. 
            U godinama sabiranja i oduzimanja problema nagledala sam se kako sudbina nagoni ljude da se raduju, kockaju i gube. Toliko puta sam bežala od nje, iako sam bila svesna da me negde ponovo čeka. Nikada nisam dozvolila nekome posle njega da mi se blizu primakne i pita me zašto sam sama. Nailazili su i dani kada sam mislila da nemam kuda od sebe da uteknem osim da se ubijem. Krila sam se od onih koji su me opsedali, lutala robnim kućama i parkovima i gledala srećne ili izgubljene ljude. Trebale su mi godine nakon događaja koji me je slomio da vratim snagu i kakav-takav osmeh. Pamtim podmuklo veče kada sam ga nazvala, da mu kažem da ga volim, da je na TV muzički festival, da je pobedio Miki, da je dobio nagradu od milion i pehar, i kako mi se dopala Arsenova pesma, i da ga pitam je li ovo gledao, a on meni, bez uvoda, posle godina vucaranja, s neba pa u rebra, saopštava kako se verio, i kako se za njega udaje Jovana iz Dubrovnika. Nisam mogla da se saberem nekoliko sati. Kada sam uvukla papir u pisaću mašinu, htela sam da budem u pisanju zvanična, prsti me nisu slušali i nisam umela da udaram njima po tipkama. I sledećeg jutra pisla sam rukom, i to je bio pornografski opis večeri u pećini, one koju on spominje u ovome pismu. Pisala sam pismo tri puta, dve verzije sam pocepala, što nisam radila ranije. Pokušavala sam da nađem najotrovnije reči koje ga mogu povrediti, uniziti. Mislim da se u središtu svega nalazio moj ego, i to je istina. U to vreme mi se udvarao izvesni Milovan, koji je u Hamburgu radio u nekom birou, i hteo je da se udam za njega, izjavljivao mi ljubav, a ja sam ga odbila ne sluteći da će me ovaj moj izneveriti. Mogla sam da postanem građanka prvog reda. Po njihovim zakonima dali bi mi papire i ja ne bih morala da se teglim po sudovima, Milovan bi sve sredio.
            Preko dana ovde izađem u vrt, voze me i u kolicima, neka od devojaka mi govori ovo ili ono, pa sve do pitanja koje sam filmove gledala u mladosti, i kakve su bile igranke i momci pedesetih i šezdesetih. Imam na polici kutiju isečaka iz novina, među kojima su i oni koji te mogu zanimati u vezi familije. Prenela sam je iz dedinog ormana. Ima tu vesti o uspesima, ordenju i medaljama, ratovima, pogibijama, o svetu koji je nestao. Tako sam, listajući te novine, shvatila da sam ja jedna u nizu onih u familiji koji su gubitnici i da je život nestalih stvoren i zato da ga se neko seća. Ovde je jedna starica, sa devedeset i sedam godina, pred umiranje, rekla kako joj se čini da bi joj život bio bolji, da je bio malo kraći. Ja se pitam, na koje je godine mislila, one na kraju, u sredini, ili je određene godine izdvojila. Ili je želela da kaže da je imala dovoljno tih godina kada je lepo živela. Napisala sam nekoliko oproštajnih pisama, ona su u torbici, i molim te da se pošalju kada mene ne bude. Ima tu pismo za Novi Zeland, Kanadu, i ako i stignu do prave adrese, dok moja duša luta tražeći mesto gde bi mogla da se skrasi. Vidi, stvarno je bolje da te ne gušim pričom i izjalovljenim sanjarenjima, i kako sam sreću spiskala. Tek nedavno sam razumela koliko sam sama bitisanje iskarikirala lažnim nadanjem. Htela sam kasnije sama da krenem u Hamburg, ali Milovan se, u međuvremenu, bio venčao s drugom i pismo njemu je ostalo neposlato. I kuda da idem, mislila sam, sa filozofijom, a njihov jezik slabo sam znala, i prolazili su meseci. Nisam odgonetnula gde su otišle godine koje su mi se svidele, i koje su uspomene koje bih volela da zauvek zaboravim. Pitala sam se: koga ja glumim sebi? Ne jednom sam se pitala, moram li tragati za novim životom, i hoće li taj život opet biti sazdan na lažima. Mogla sam da uletim u brak, promenim i profesiju, da odem na drugi kontinet, a onda sam mislila: opet će nešto da me izjeda, kao jabuku crv.

            Nedeljama sam prebirala kako nas dvoje ovde da  razgovaramo, koje poslove da  uradiš posle moje smrti, a pre neki dan sam batalila. Ponovo bih videla njegovo preplanulo, nasmejano lice i sve misli se onda rasprše. U poslednjem pismu mi je pisao kako je prelomio da se oženi sa Jovanom. Ceremoniju je, na nagovor njene familije, a u njegovoj porodici svi su bili ateisti (i uprkos pokušajima da ga od toga odgovore) obavio u pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku. Istina je, nije slovio među svojima kao onaj koji ume da se odupre tvrdim ljudima. Ni godinu kasnije, kada su izbili nemiri u Hrvatskoj, Jovana je izgubila dete u petom mesecu. Navodno se okliznula na kamenu Straduna. Ubrzo se njegova tetka iz Dubrovnika preselila u Beograd, i ja sam je srela na Terazijama, i od svega što je govorila pamtim da je kazala da onamo mora da izbije građanski rat. On se posle razveo od Jovane i vratio se u Herceg Novi. Olga mi je pisala da je brak upropastio ljubavnim avanturama. Jovana, jedinica iz srpske porodica koja je vekovima trajale, se odselila u Ameriku... Odbila sam da se sa njim vidim, i znam da je dolazio u Beograd da me prati. Onda sam krenula, trbuhom za kruhom, u Salcburg, pa u Frankfurt, gde sam radila u školi za decu gastarbajtera sedamnaest godina. Nedugo posle mog odlaska u inostranstvo, srela sam i momka koji je s njim igrao fudbal, i preko njega sam saznala da se posvetio, nisam verovala, spiritizmu, i plašio je ljude pričama o ukletim dušama. Navodno je govorio da se u ponornicama valja reka krvi naroda koji su se između sebe klali uz more. Olga, s kojom sam ostala u vezi, do njene smrti u Novom pre tri godine, govorila je kako joj se ispovedao da sa mnom razgovara u snu, i da je zarobljenik moje ljubavi.
            Tada se bio otkotrljao u stranu, krišom je odlazio kod psihijatra u bolnicu u Dobroti i nestajao je u sivom snu, koji je sve u njemu utihnuo. Svedoci vele da se ponašao kao dete, igrao se klisa, i vele da je bio uzor za jednog od oriđanala koji se javljaju u TV seriji pokojnog Živka Nikolića. Neko je proneo vest po Beogradu da se ubio zbog mene, da je shvatio koliko se prevario i koliko je mene prevario kada se oženio drugom. Oproštajno pismo, koje je navodno bilo naslovljeno na mene, nikada do mene nije stiglo. Sahranili su ga u Novom. Vele da je kiša padala čitavog dana i čitave noći, da je bio potop. I kada bi ti mene pitao da li nešto u vezi njega žalim, mene bi izdao glas i ne bih mogla da odgovorim. Nisam mu verovala kada bi pisao, govorio da me voli. Ne verujem ni da je ljubio onu devojku onda kada sam otišla, mislim da je i to izmislio. Ne znam da li sam rekla da ne volim rastanke. Ovo pismo spali kao što sam spalila i sva druga u kada sam stan predavala. I zašto mislim da je ovo njegovo najlepše pismo? Pa zato što je u njemu najviše lagao. Toliko o tome. Onda mislim, kako se bez laži i ne može živeti.                         



петак, 23. децембар 2016.

MILAN TODOROV: LEK PROTIV SMRTI ILI IGLA SEVERA


( Reč na novosadskoj konferenciji za novinare u knjižari Bulevar Books 21.12. 2016.)


          Povodom ovog romana mnogi će se zapitati: šta je u njemu činjenica a šta fikcija?
Da li su činjenice: hiroviti Novi Sad, domobranski i sadašnji Petrovaradin, stari dobri radio, lukava i zavodljiva televizija, troma a sigurna Matica srpska, novinari i nemoć novinarstva, bombardovanje nedužnog grada, istorijski atlas Mađara i Srba, ljubavna priča jednog novinara i njegovo bekstvo u potrazi za slobodom koje, čini se, nema nigde...?
          Ili živimo u prevlasti sopstvene fikcije?
          Moj odgovor je jasan: Najveća sloboda je kad sopstveni život pretvoriš u fikciju. To je moje književno isustvo i uverenje iz koga sam razvio svoju  poetiku, filozofemu „subjektivnog realizma“, ako tako paradokslano smem da kažem.
          Fragmenti istorije su činjenice koje su podložne književnom preoblikovanju i tako postaju subjektivne činjenice. A kad je nešto subjektivno, onda je život prešao na onu stranu u kojoj su važnija verovanja i nadahnuća od slepe realistike.
          To je istovremeno i šarmantno i zbunjujuće. Ništa nije onako kako svima izgleda (Kao što je uvaženi emiritus profesor Slavko Gordić primetio u povodu moje knjige klasičnih priča prošle godine u Letopisu Matice srpske). Sve je onako kako tebi izgleda. Ja sam i inače nesiguran čovek (evo i sada crvenim i znojim se) - svugde, osim u rečima. A nesigurni ljudi su usamljeni. Usamljenost je glavna psihološka odrednica i glavnog junaka romana apatrida Vase Nedeljkova.
         Smrt istorije je posledica smrtnosti naših humanističkih ambicija i moralnih nadahnuća.
         Stoga mislim da je svima nama, razume se i našem društvu, potreban lek. Ali bojim se da takvog leka nema. Ne zato što smo potonuli u licemerje, nego zato što smo izgubili tlo  pod nogama. Mi još znamo ko smo, odakle dolazimo - ali ne znamo svoje konačište.
         Danas nemamo uporišta ni u čemu, a kako se nadati nečemu ako ne znate da li ste svoji na svome. Stalno nas teraju! Naše seobe su kontinuitet. Bilo ih je i pre i posle Čarnojevića 1690.
          Kad su Vladislavići, preci moje majke, pod Arsenijem izbegli iz carskog grada Prizrena u Sirig; u Ugarskoj ih je, prema crkvenim zapisima, dočekao pravoslavni pop. Eto!
          Stalno nas vuče igla severa.Samo drveće i ptice vuče magnetizam juga! Uglavnom, mi, ljudi, stalno bežimo.
          Zašto?
Zato što nam je pod nogama klizište istorije.
          Roman teče od 1919. do 2016, granajući se u tri paralelna toka.
Istorijski.
Porodični tok.
Emotivno erotski.
          Zajednički znak im je svest junaka o nestajanju, o konačnosti sopstvene i kolektivne sudbine, o neibežnosti te konačnosti. Bar ovde! U ovakvoj zemlji bez posla i nade.To su suštinska, egsistencijalna pitanja.Kako odgovoriti na njih a ostati dosledan? U moralnom smislu biti neukaljan?
          Odgovor na to pitanje tražio sam u romanu i ... nisam ga našao. Ostaje naslućivanje odgovora u nekom novom svetu i novom životu Vase Nedeljkova.
           I, najzad, kad me pitaju o čemu priča ovaj roman, pojednostavljeno kažem , svestan osiromašenja svih gore navedenih slojeva, da je on savremena ljubavna priča koja počinje velikim srpskim snovima 1918. a završava polutajnom, gubitničkom seobom glavnog junaka, ostarelog novosadskog novinara u jedno malo vikinško mesto na severu Evrope 2016.
        I još jedno najzad: ovo je, prema prvim izveštajima, već sada moja najčitanija i najprodavanja knjiga. Hvala izdavaču, „Čarobnoj knjizi“, koji je omogućio da se roman i bukvalno nađe u svakoj knjižari u zemlji, sa atraktivnim koricama, modernim prelomom i vrlo, vrlo prihvatljivom cenom.



четвртак, 22. децембар 2016.

MILAN TODOROV: KIFLA



          Događalo mi se da letnje i zimske školske raspuste, provodim kod ujaka i ujne. U jednom malom gradu pored Tise.
          Ujna mi se, moram odmah da kažem, više dopadala od ujaka. Spavao sam u njenom krevetu. Vodila me je svuda sa sobom. Bila mi je kao mama.
          Jedna davna uspomena na nju danas skoro da prekriva celo moje rano dečaštvo.
...
Gustav Klimt

           Bilo je oko tri sata posle ponoći kada je ujak, malo teturajući se, raskopčanog zimskog kaputa sa krznenm okovratnikom, izašao iz te periferijske kuće. Na ulici nije bilo rasvete i ujna je na kratko upalila farove velikog crnog automobila  da bi mu signalizrala gde se nalazi.
            Ostavila ga je pred nepoznatom poleglom kućom  malo pred ponoć i čekala u mračnom old tajmeru sa ugašenim svetlima tri sata. Povremeno bi menjala poziciju na kojoj se nalazila, ali se nije udaljavala previše. Akumulator u kolima je bio jak i mogao je da pokreće ogromnu rusku Čajku i po najvećem mrazu i to bez dužeg zagrevanja. Naravno, potrošnja nafte se merila buradima. Ali ujak je voleo sve što je rusko. Ne zbog ideologije. Više zbog veličine. Voleo je velike automobile, jake okovane cipele, debele kožne rukavice, duboke krznene šubare...Od svega je najviše voleo ogromne, ne debele, ali krupnokosne, dlakave, jedre, jake žene.
          „Stižem na vreme“ rekao je ujna Ziti koja ga je čekala u kolima. „Tačno kako smo se dogovorili“.
           „Mislila sam da će ovaj put to trajati kraće“ odgovorila mu je ona paleći Čajku.
           „Sa vama ženama se nikad ne zna koliko će nešto trajati. Uvek se dogodi nešto što čovek ne može unapred da predvidi.“
          „Zar nisi sve sa njom dogovorio pre dolaska?“ pitala je ujna sklanjajući  njegovu dlakavu ruku sa svojih slabašnih ugnutih ramena, jer joj je ripida, kako je zvala ujakovu pretešku ruku, smetala prilikom skretanja sa bočnog na glavni asfaltirani put.
          „Nisam očekivao da ću u kući zateći njenog muža.“
          „Ne želim nikakve detalje“ , presekla je ujna Zita.
          „Morali smo da čekamo da se taj lik propisno napije i ode na spavanje.“
          „To sam i mislila.“
          Ujak je podigao crnu astragansku kragnu svog kaputa i dublje se zavalio u sedište. Bio je lep. Bio je lep kao antčki bog. Svi u familji su govorili da je lep.
Štaviše, svima je bio lepši od ujne. Osim meni, naravno.
          „Izgleda će biti rata. Sve mi miriše na rat“, rekao je tek da nešto kaže.
          „Trebalo bi da naučiš da voziš“ , dobacila je ujna.
           Ujak je dobro razumeo njenu poruku. Uostalom, svi smo znali da ujna neće duže od šest meseci. Lekar je glasno i jasno, pred svima, brišući ruke o peškir uz komodu sa ogledalom još letos kazao da se polako pripemamo za ono najgore.
         Ujaka bi pomisao na to uvek razbesnela. Hteo je da udari čelom o komandnu tablu, da smrska pesnicu o šofer šajbnu, da nogom razvali pod i ostavi stopala na putu...Lepo se videlo da je baš to hteo, ali se u poslednjem momentu zaustavio, prevukao dugim jakim prstom preko tamno braon kože i jetko rekao:
         „Čudno, još juče nije bilo ni zrnca prašine ovde.“
         „O, pa svi smo mi samo prašina u svemiru“ rekla je ujna. " Shvatićeš to pre ili kasnije."
          Ali, ujak je i pored toga bio uznemiren.
          Ujna je imala sposobnost da čita ujakove misli.
          Ujak je to dobro znao i zato reče:
          „Bila je to obična blajfana plavuša. Ništa vredno pažnje.“
          „Siguran si?“ pitala je ujna.
          Na licu joj se javio izraz iščekivanja.
          „Jednom ćeš naleteti na neku koja će ti se zaista dopasti. Ali, nisam sigurna da će ti odgovarati. To je ono što me brine.“
          „Ti znaš da se meni ne dopada nijedna žena osim tebe.“
          „ To nije pametno!" rekla je ujna. "Ja upravo želim da ti se jednog dana neka lepa i dobra žena dopadne zaista!“
         „ Nikad!", zavapio je plačnim glasom ujak. „Niko nema dušu kao ti.“
          „Kakvu ja to imam dušu?“
          „Kao ruska stepa",odgovorio je ujak poneseno. „Rusku, široku i veliku dušu“ ponovio je i pomilovao ujnu po mršavoj alabaster staklastoj nadlanici.
          „A kakve duše imaju te...te tvoje?“ pitala je ujna ne želeći da ujakove ljubavnice nazove pravim imenom.
          „Ne znam, Zi. Ne virim im u duše.“
          „Recimo, ova poslednja. Plavušica koja je, kako si priznao, najpre morala da opije muža?“
          „Ta je samo ležala na kauču i nije se pomerila dok sve nje bilo gotovo. Možeš li to da zamisliš?“
           „Rekla sam ti da nemam nameru da bilo šta zamišljam.“
           „Dodaj mi cigaru.“
           „Mislim da sam sve popušila dok sam te čekala. Stvarno si se dugo zadržao.“
          „Možda.“
           Ujna Zita je iskopala poslednju cigaru iz neke fijoke u mračnoj Čajki , ovlažila je ustima, upalila i pružila mu.
          „Iz tvoje ruke i otrov je dobar“ rekao je ujak pre nego što je dobro povukao. Cigara mu je dogorevala među prstima dok je tonuo u san.
           Ja sam se tada promeškoljio, iako sam dotle vešto prigušivao dah.
           Ujna se iznenađeno okrenula prema meni:
           "A zašto ti ne spavaš, dušo?“
          „ Svi kažu da ćeš da umreš i...“
          „I?“ podigla je ujna guste crne obrve.
           „ Zato sam sanjao kifle.“
          „Kakve kifle?“
          „One što se služe na daćama kad umre neko lep i mlad!"
          „ Mirno spavaj, dušo“ prošaptala je ujna i pokrila me do grla toplim suknenim ćebetom.  "Tvoja ujna nikada neće umreti i, prema tome, nikakve daće neće biti.“
         Posle nekoliko minuta je naglo zaustavila auto ispred jedne osvetljene bude.
         Ujak je jecao u snu, ali se nije probudio.
         Protrljao sam rukom muzgavo bočno staklo. Napolju je blještala neonska reklama pekare „ Martinaj“. Osmotrio sam kako ujnina slaba silueta uklizava u zadimljeni uzani prostor pekare iz koga je dopirala bučna i vesela muzika, da bi se uskoro opet pojavila na njenim vratima sa belom papirnom vrećicom u ruci.
Otvarajući Čajku nagnula se ka zadnjem sedištu.
         „Vidi šta imam za tebe!“
Kifla je bila topla.

(priča je objavljena u današnjoj beogradskoj POLITICI)

ALEKSANDAR BALJAK: SVE JE JASNO



Potpuno se posvetio drugima. Uopšte nije vladao sobom.

Nije istina da se veliki vođa sam sebi divio do imbecilnosti. Njemu je to bila polazna tačka.

Moraću sve sam da stvorim. Drugog boga nema.

Neke svoje postupke ne mogu da shvatim. Doktore, jesam li genije?

Da ponekad sebi ne uputim neki telegram podrške, pomislio bih da s mojom državnom politikom nešto nije u redu.

Niste me pažljivo pratili. Eto zašto smo zalutali.

Snage haosa i bezumlja žele da sruše sve postojeće. Štaviše, traže i moju ostavku.

Ne tražite moju ostavku! Ona mi je sve što imam.

Drugi tek čekaju Godoa, a mi već čekamo da mu vidimo leđa.

Kad jedan čovek stekne poverenje naroda, narod ne može lako da se izvuče.

Prva tačka: Mi! Druga tačka: Mi! Treća tačka: Nama!

Izraženo u procentima, tačnije je ono što mi tvrdimo.

Narodu ne govorimo sve što bi trebalo da mu se kaže jer ovde ima i dece.

Ovde vlada uverenje da ovde vlada strah od policije, iz čega se lepo vidi da ovde vlada uverenje.

Stalno tražimo đavola iako se on nigde ne krije.

Lakše je udvoje. Zato smo se podelili.

Niko ne može da zna sve. Upravo to je slučaj s nama koji ne znamo ništa.

Eh, šta ti je moć navike! Kriminalci beže od zakona i kad ih policija ne goni.

Reci bobu bob, ali mu ne otkrivaj da je pišljiv!

Kod nas se nedolično ponašaju jedino pojedinci koji žele da se dodvore većini.

On nije čekao da mu drugi presude, sam je digao ruku na sebe. Tuđa ruka svrab ne češe.

Kod nas su dobri pisci i oni koji pišu loše knjige. Neverovatno je koliko smo mi talentovana nacija.

Pisac T. je optužen za seksualno uznemiravanje. Pisao je zavodljive priče.

Bilo bi mi veoma dragoceno Vaše mišljenje o mojoj jubilarnoj stotoj pesničkoj zbirci. Znate, svakom mladom piscu je potrebna podrška kako bi istrajao u onome što je započeo.

Uvaženi kolega, mnogo bi mi značilo Vaše mišljenje ako biste o mojoj knjizi napisali pohvalnu recenziju.

Da je vaš roman i deset puta kraći, ništa ne bi izgubio na kvalitetu.

Tek kad podigneš autorski honorar, shvatiš da se nije vredelo saginjati.

Potreba za prevođenjem njegovih knjiga u međuvremenu je toliko narasla da se širom planete već ubrzano radi na smišljanju novih jezika.

Oni koji žele da čitaju dobre i zanimljive knjige treba da znaju da moderni pisci ne povlađuju čitaocima i njihovim očekivanjima.

Moja knjiga svakim čitanjem postaje bogatija za jedno viđenje. Zato joj se stalno vraćam.

Bolji smo od svih, ali se to na terenu ne vidi jer protiv slabih, već po tradiciji, igramo loše.

Izmislio sam toplu vodu. I to sasvim slučajno: zaboravio sam da stavim pivo u frižider.

Turci su nas pet vekova sekli sabljama, a onda smo mi digli glave i sve do danas ih nosimo, ko pod miškom, ko u torbi.

Narod bi trebalo da oseti blagodeti demokratije. Kurta i Murta će odsad samo na tome da jašu.

Veća stabilnost je naš zajednički cilj, objasnio je jahač konju.

Lešinari su na strani poraženih.

Nije istina da ni na šta ne liče. Liče jedni na druge.

Svi mislimo kao jedan da ne bi samo on bio u pravu.

Ja se plašim tog čoveka. I danas je radio.

Prohodao je pre no što je progledao. To majka više ne rađa.

On je prvo od sebe napravio budalu, a onda se posvetio i drugima. I sada njega njegovo delo brani.

Iz sukoba sa zdravom pameću redovno je izlazio kao pobednik.

Živeo vođa! Kad već narodu do toga nije stalo.

O tvoru ću govoriti sa istorijske distance.

Jasno je zašto opozicionari hoće da nas skinu s vlasti. Njih samo gola vlast interesuje.

Ja nikako ne mogu da se promenim, iz čega proizlazi da sam nezamenljiv.

Rezultati izbora su unapred poznati. Vlasti od naroda nemaju šta da kriju.

Loša prolazna vremena ne umanjuju najavljenu pobedu.

Istina je da su kola krenula nizbrdo, ali se točkovi pravilno okreću.

Ne bežimo mi od realnosti. Glava u pesku je naša realnost.

Zvanično saopštenje je konačna verzija našeg mišljenja.

Nisam mogao da učestvujem u demokratskoj raspravi. Bio sam sprečen.

Odsutni ne znaju šta propuštaju. Po tome se razlikuju od prisutnih.

Džaba ti što si promenio nacionalnost, mi u tebi i dalje vidimo Srbina. Istina, ne celog, nego samo onaj njegov istureni deo.

Možemo svakog da pobedimo, ali se za to još nisu stekli uslovi.

– Ako smem da primetim, Vi jedete ono što se ne jede!
– A Vi ne znate da se ponašate za stolom: kad se jede, ne priča se!

Protiv povišenog obrazovanja preduzimaju se mere intenzivnog informisanja.

Ništa me ne pitaj i sve će ti biti jasno!

Da sam juče umro, ne bih znao ko me sahranjuje.

Pisac je bio malo nahlađen. Otud defetizam između redova.


Prvi među jednakima je isti kao i svi drugi, s tom razlikom što on o svemu odlučuje.

ZORAN T. POPOVIĆ: POTREBA ZA STRESOM



Naša istorija je obrnuto proporcionalna geografiji. Što je ona slavnija, Srbija je sve manja i manja.

Opozicija je perfidna. Pod plaštom demokratije, pokušava da nam proturi slobodu govora.

Spaljen je na lomači. Što bi se reklo, još jedna topla ljudska priča.

Naše pravosuđe je poznato po tome što nikog ne favorizuje. Čak, ni istinu!

U netaknutoj prirodi je sve tako lepo, mirno i čisto, da čovek prosto oseti potrebu za stresom.

Tesno su nam skrojili. Taman, po meri.

Budite parlamentarni i nemojte me prekidati u izlaganju, jer sad ne znam gde sam stao, pa sve moram ispočetka.                 

среда, 21. децембар 2016.

MILAN TODOROV: KOMPLETAN UTISAK


U njemu se bore budala i genije. Da li da ostane u vladi ili izađe?

Neprijatelj našeg neprijatelja je i naš neprijatelj.

Nebo iznad naše zemlje biće toliko sigurno da ni ptica neće smeti da ga preleti.

Nije uvek bolje imati nego nemati. Pođimo od tripera.

Naš narod je mali, ali za ovo što mu rade veličina nije bitna.

Nama nije potrebno puno toga. Nama je dovoljno i to malo što nam otimate.

Siromašan smo narod, pa u pozorište idemo kad god se nešto daje.

Program vlade je za sve uzraste. Štaviše on je preporučljiv baš za decu.

Dosadili su i Bogu i narodu, tako da je utisak kompletan.

ALEKSANDAR BALJAK: KAO LJUDI



Niste me pažljivo pratili. Eto zašto smo zalutali.

Mali je ovo narod za tako velikog vođu. On može mnogo više ljudi da usreći.

Savremenom čoveku je lakše kad zna da u svemu ovome nije sam. I u susednim ćelijama su ljudi.

Konačno su došli pravi ljudi na prava mesta. Sledećih pet vekova možemo da budemo mirni.

Oni koji su otišli predaleko, nemaju nameru da odu.

Toliko vole narod da mu ništa drugo i ne rade.

Zašto da siđem s pobedničkog postolja kad svakog časa mogu opet da pobedim?!

Zašto da gubimo vreme u demokratskoj raspravi kad možemo da se nagodimo kao ljudi?!

Jedan umirovljenik se naljutio kad su ga pitali da li je za dom spreman.

Dalje ne morate da nas vodite, ostatak puta je poznat.

Prvi među jednakima je isti kao i svi drugi, s tom razlikom što on o svemu odlučuje.

уторак, 20. децембар 2016.

MILAN TODOROV: KAD STAVIM PRST U WC ŠOLJU DODIRNEM REKU



Nikad ne možemo zagaziti u istu reku. Uvek ima više fekalija nego pre.

Ovde više nema uspeha preko noći. Nego, još ranije. Dovoljno je da jednom omrkne.

Pa šta ako smo otišli dođavola? Najvažnije je da se družimo.

Potrebno nam je više optimizma.Pogledajte samo koliko ga ima Sizif!

Dečaku amputirane šake posle eksplozije petarde. A da su prethodno odrezali šaku koja je detetu dala novac za petarde?

U skladu sa situacijom u zemlji praznici bi mogli biti organizovani skromnije. Recimo, samo pucnjem iz ustaničke puške.

Ko kaže da žene nisu za vojsku?! Na novogodišnjem prijemu u Domu garde bilo ih je više nego onih u uniformi.

Kod nas se kradu i mošti svetaca. Da li je to znak veće vere u religijske moći?