уторак, 28. фебруар 2017.

MILAN TODOROV: PACIJENTI

izvor: webzabava.com
Lako je bilo Domanoviću da napada slepog vođu. Tada hendikepirane osobe nisu bile zaštićene kao danas.

U Srbiji  pola miliona ljudi ima neku retku bolest. Ali većinski deo naroda je standardno lud.

Učili bismo i mi na svojim greškama, ali kao najstariji narod na svetu slabo pamtimo.

Mi ne zviždimo kad idemo kroz mračnu šumu. Mi  nastavljamo da zamračujemo.

Mi možemo bez mora. Štaviše, možda ćemo uskoro moći i bez zemlje.

Šteta je što se pacijent juče javio lekaru. Medicina je danas toliko napredovala da bi bio živ da je danas došao u ambulantu.

I naše i strane novine pišu laži, ali pravi patrioti ne bi smeli da nasedaju na strane laži.

Današnjim političarima ne lepe etikete, nego bar kodove.

ZORAN T. POPOVIĆ: TEŠKO VREME



izvor: infosportal.com
Psi rata se bude. Osetili su krv.

Čovek treba da živi, kao da mu je svaki dan bolje sutra. 

Beskućnik spava na klupi u parku. Sa ekološke tačke gledišta potpuno ispravno.

Idem sutra na svadbu. Ženim se.

Svaka porodica ima svoju crnu ovcu. U mojoj samo ja pišem aforizme.

Potpuno je normalno što ne razumem današnju omladinu. Ja sam iz prošlog veka.


недеља, 26. фебруар 2017.

PREPORUKA ZA ČITALAČKE SLADOKUSCE

U  nedeljnom broju beogradskog lista DANAS, u rubrici "Knjiga danas - nedeljna preporuka za čitalačke sladokusce" objavljene su preporuke novih romana Milana Todorova "Lek protiv smrti" u izdanju "Čarobne knjige",  "Ja nisam ja" ruskog književnika Alekseja Slapovskog u izdanju "Arhipelaga"  i Mamina roka" Igora Marojevića u izdanju ljubljanske "Beletrine". 


Knjiga Danas – Nedeljna preporuka za čitanje
Preporuka za čitalačke sladokusce











субота, 25. фебруар 2017.

MILAN TODOROV: BIO JEDNOM JEDAN KRALJ




izvor: cooliranje.com
Pravda je spora. Eto zašto mi ne držimo korak s njom.

Državi su potrebni novi rodoljubi. Ovi stari su se potrošili.

Dragi susedi, svi smo mi u istim govnima. Samo što vaša više smrde.

Bio jedan kralj koje je stalno  vodio svoj narod napred. I tako, malo po malo, stigoše do svog kraja.

Smak sveta se neće dogoditi dok i poslednji Srbin ne izađe, povuče vodu, ugasi svetlo i ostavi ključ ispod otirača.

Predlaže se da se trudnicama ne naplaćuju karte u gradskom prevozu. Sledeće će da bude: deca i trudnice prvi napuštaju brod.

Kad hoću da brže zaspim, obično uzmem neku nagrađenu knjigu u ruke.

Sve više nepismenih Srba  ozbiljno zabrinjava. Time nam preti nestanak ćirilice.


четвртак, 23. фебруар 2017.

MILAN TODOROV: VINO



izvor: forum-srbija.com
Nije tačno da naš brod tone. On samo menja kurs plovidbe.
Partijska ćelija u Jasenovcu htela je da kugom zarazi ustaško rukovodstvo logora, što je zločin koji ni do danas nije osuđen.
Žrtveno jagnje je dušu dalo za ražanj.
Prodali smo sve izvore vode strancima. Zato što voda nije dobra ni u kolenu.
Kad sam pročitao da je i Tito hteo da beži iz Jugoslavije, postao sam jugonostalgičar.
Ova država je stvorena u krvi, a posle su nam je vadili na cevčicu.
Nemam ništa protv testa inteligencije, ali ne stižem da ga obavim. Imam pametnija posla.
Srbija nema plan B u slučaju rata. Naš plan je da izginemo svi od A do Š.
U vinu je istina, ali mi smo radije za rakiju i pivo.

MILOVAN VITEZOVIĆ: EGERIĆ OD ETIKE I ESTETIKE



Miroslav Egerić (1934 - 2016)
"...Posebna književna slabost ( u kojoj je opet pokazao dar i snagu) Miroslava Egerića jeste savremena srpska satira, u kojoj smo,
pokazalo se, bez književnog premca nadaleko, ne samo kod nas, jer
se sa sobom i ne možemo porediti, već u evropskim, pa i svetskim
razmerama. Ta slabost ga je gurnula da bez kajanja uđe u tamni vi­lajet
u koji nisu zalazili književni kritičari (sem ako je neko
malo tumarnuo) i književni istoričari (obe novije istorije srp­ske književnosti su bez satire i satiričara).
Sve je počelo pre četrdeset godina, kada je Miroslav Egerić
1970. za Srpsku književnu zadrugu napravio Antologiju savremene
srpske satire, prvu antologiju satire i prvu hvaljenu antologiju
posle antologije srpskog pesništva Bogdana Popovića. Ova Ege­rićeva
antologija je bila prevratnička antologija. Do nje se u
antologijama slavio komunistički sistem, ili, ako se nije slavio
– nije se sporio, a slavljen je bio u predgovorima što su takve
antologije moguće. Ovom antologijom je uneta književna sumnja u
sistem. Bilo je to prvo seme demokratije. Prvo rušenje cenzorskih
tabua. Bila je to prva antologija slobode. Bila je to veličanstve­na
rehabilitacija jednog književnog roda (satire), koji se smatrao
nepotrebnim i izlišnim u socijalističkom društvu opšteg usre­ćenja.
Ona je u nama reinkarnirala Domanovića. Egerić ga je i u
predgovoru doveo drugi put među Srbe. Ta antologija je prva afir­misala
a time i stvaralački inicirala razvoj književnog roda
aforizama, koji će srpsku književnost i duh proslaviti u svetu
osamdesetih godina. Posebno ističem kako se Miroslav Egerić
kao znalac moravske mitologije usudio da Bajku Dobrice Ćosića
pročita na pravi način i ukaže nam o kakvom je svemoćnom anđami
u njoj reč. Uspeh antologije pomogao je Miroslavu Egeriću da i
sam počne da iskazuje svoj smisao za satiru kao vid demokratske
borbe na koju je teže prigovarati. Tako nam se u raskoši svoga
dara i svoga poštenja počeo pokazivati i kao demokratski borac
i kao satiričar i iskren nacionalni mislilac. Tako su nastaja­le
knjige iz naše sudbine: Pisma porodičnim ljudima i Srbija i
pamćenje.
Srpski satirični aforizmi, kao vid neporecivog bunta,
podržani Egerićevom antologijom u više proširenih izdanja,
postali su evropski fenomen u poslednje dve decnije dvadesetog
veka. Na matrici Egerića Milo Dor je napravio dve duhom raskošne­
antologije srpskog aforizma na nemačkom. Međutim, taj
fenomen je ostajao nedovoljno književnoistorijski razložen, a
time i nedovoljno estetski protumačen i objašnjen i kritički
ocenjen (izuzimajući nekoliko novinskih kritika i više uspešnih­
predgovora uz objavljene zbirke, recimo uz Egerića, Nikolu
Miloševića i Jovana Delića). Doduše, ovaj fenomen je tumačen
sociološki (Đuro Šušnjić i Ratko Božović) i psihološki
(Žarko Trebješanin i Petar Bakun).
Fenomen srpskog satiričnog aforizma, ne izdvajajući ga iz
korpusa savremene srpske satire, sveobuhvatno je najzad razjasnio
Miroslav Egerić, dakle onaj koji ga je podstakao gurnuvši u anto­
logiju prvi satirični kamen mudrosti, što je dovelo do književ­
ne lavine."
( izvor: LETOPIS MATICE SRPSKE, knjiga 499, sveska 1, januar-februar 2017.)


ALEKSANDAR BALJAK: ŠTA PREĆUTKUJU KRITIČARI

Резултат слика за aleksandar baljak fotografije
izvor: ekapija.com


Ovogodišnje nadmetanje za nagradu "Meša Selimović", povod je za ovaj kratki osvrt koji može biti shvaćen i kao još jedan uzaludni apel.

Evo o čemu je reč. U trci za knjigu godine, 29. po redu, desilo se nešto zaista neočekivano. Jedan od 55 članova Velikog žirija dao je svoj glas zbirci aforizama! Na taj glas naši aforističari su čekali skoro tri decenije! Istina, u propozicijama takmičenja stoji da u obzir dolaze svi žanrovi, ali u praksi nije bilo tako. Kritičari su se rukovodili svojim pravilima, a jedno od njih glasi: Kritičar se izlaže riziku da ispadne neozbiljan u očima književne javnosti ako u svoj izbor uvrsti knjigu aforizama, ma koliko ona bila kvalitetna.

Naši kritičari čitaju romane, priče, pesme, drame, eseje, književne kritike, putopise, ali strogo paze da im u ruke ne dođe neka knjiga aforizama. Jer se ne zna kakav poguban uticaj na njih i njihov stil može imati čitanje aforizama.

Nekada su dežurni cenzori gurali aforizam na marginu, a sada taj posao, s mnogo više uspeha, obavljaju književni kritičari. Od onih koji su juče aforizme zabranjivali, pokazalo se, gori su oni koji ih danas potpuno ignorišu. Duh zabrane je živ, samo je promenio svoj pojavni oblik. Nastanio se u glavama onih koji u privatnim razgovorima veoma često aforističara tapšu po ramenu, ali se jako trude da o tome ne ostave pisani trag. Jer, nikad se ne zna.

Čime su aforističari zaslužili ovako bahat odnos domaće književne kritike?
Šta je to što aforizmu nedostaje da bi stekao status relevantne književne forme? Možda mu je mana to što je par ekselans umetnost reči; što je jednostavan a višeznačan, sažet a sveobuhvatan; što je misaono precizan, jezički izbrušen i stilski raznovrstan; što s malo reči kazuje mnogo; što je roman koji se čita u jednom dahu? Ili mu je možda greh to što prevazilazi književnu sferu i seže u razne druge oblasti? Aforizam je već decenijama u vakuumu kritičarske pažnje, na pola puta između straha i nerazumevanja. I danas se ozbiljno postavlja pitanje, na koje bi neko, ko sebe smatra kompetentnim, trebalo da odgovori. Naime, smatra li se aforizam književnom formom? Ako se smatra, zbog čega se ignoriše? Ako se ne smatra, zbog čega se to javno ne kaže?

Domaća književna kritika je očigledno senilna gospođa koju stalno treba podsećati da među književnim formama postoji i aforizam. Stoga nije naodmet još jednom ponoviti davno izgovorene reči akademika Nikole Miloševića: "Od svih književnih oblika aforizam je najmanje istražena a ponajviše zanemarena i potcenjena vrsta. Nije redak slučaj da čitalačka publika i književna kritika više drže do nekog osrednjeg romana, nego do nekog blistavo sročenog aforizma, kao da doista obim a ne kvalitet određuje mesto i rang umetničkog ostvarenja. Činjenica je da neke književne vrste, već kao takve, imaju u očima čitalaca i kritičara nezasluženu prednost, upravo zato što su izvesna kvantitativna merila literarnog prosuđivanja još uvek na snazi."

Ali da ne bi ispalo da kritičare samo kritikujem, reći ću i sledeće. I oni mnogo vole da pišu i veoma cene to što napišu. Skoro u svakom književnom kritičaru čuči više ili manje ostvareni pisac koji će se kad-tad pojaviti, a dok se to ne desi, baviće se teorijom. I očekivaće, s pravom, da se njegova teorijska dela tretiraju sa istom, ako ne i većom pažnjom, nego dela takozvane lepe književnosti. Iz prošlogodišnje književne produkcije kritičari su izdvojili i za nagradu "Meša Selimović" predložili 22 knjige izašle iz pera književnih kritičara, književnih teoretičara i istoričara književnosti! Aforizme ne čitaju, ali zato pažljivo evidentiraju i glasovima bogato nagrađuju svaku ili gotovo svaka knjigu svojih kolega.

Nije teško zamislite kakve bi reakcije književne javnosti bile da žiri u tri decenije žiriranja nije pomenuo nijedan roman. Ili zbirku pesama. Nema sumnje, to bi bio kulturni skandal. A ovako kako je sada, to je u redu.

Stav da je aforizam već sam po sebi problematičan i sumnjiv žanr zaista je površan i neodrživ.

Srpski aforizam polako, ali sigurno krči sebi put do svetskih antologija. Domaća književna kritika očigledno ne želi da ga na tom putu prati, a na kritičarima je da kažu zašto.

уторак, 21. фебруар 2017.

MILAN TODOROV: NAUČILI SMO SA PROBLEMIMA



izvor: lolbre.com
Ako ne vidite svetlu budućnost, to je samo zato što su vas iz mračne prošlosti naglo izveli na svetlost.
Nije zahvalno razmišljati svojom glavom. Začas misao može da odleti.
Tačno je da smo uvezli demokratiju, ali je na granici bila podvrgnuta rigoroznoj policijskoj kontroli.
U našim ludnicama ima Napoleona, Hitlera, Staljina, ali nema aktuelnih političara.To je dokaz da su pacijenti psihijatrije izgubili svaku vezu sa našom stvarnošću.
Mi smo naučili da živimo sa problemima. Kad ima vode, nema struje.Kad ima struje i vode, nema demokratije.
Srbi su velika zlopamtila. Pamte i bolja vremena.
Iskoristili smo sve rupe u zakonu, ali valjda postoje rupe i u deset Božjih zapovesti.

недеља, 19. фебруар 2017.

REČENICE KOJE VOLIM (51)



izvor: vaseljenska.com
Leži stara slika raspetoga Hrista.
Mlaz mu krvi curi niz slomljena rebra;
Oči mrtve, usne blede, samrt ista;
Nad glavom oreol od kovana srebra.

Dar negdasnjeg plemstva i pobožnog sebra,
Đerdan od dukata o vratu mu blista.
Po okviru utisnuta srma čista,
A okvir je rez'o umetnik iz Debra.

Takav leži Hristos sred pustoga hrama.
I dok neosetno, svuda pada tama,
I jato se noćnih ptica na plen sprema,

Sam u pustoj crkvi, gde kruže vampiri,
Očajan i strašan, Hristos ruke širi,
Večno čekajuci pastvu, koje nema...

(Milan Rakić: Napuštena crkva)

MILAN TODOROV: VEGETARIJANCI



izvor: 24sata.production.rvc.ha.rs
Uspeli smo da prodamo Srbiju. Nama bolji marketing nije potreban.
Za razliku od mnogih naroda mi nemamo muzej srpskih žrtava. Još radimo na građi.
Hrast u srpskoj mitologiji zauzima visoko mesto. Mada ni vrba nije manje važna za život Srba.
Dobar policajac mora da uđe pod kožu kriminalcu, ali ne mora tamo i da ostane.
Imamo mnogo pozitivnih zakonskih propisa. Ko bi još mislio i na deset Božjih zapovesti?!
Naši političari se krste pre izbora, a narod posle.
Partizani su na ovim prostorima bili prvi vegetarijanci. Jeli su i koru s drveća.
Žiri je okončao rad. Glasanje za najboljeg može da počne.

субота, 18. фебруар 2017.

NINUS NESTOROVIĆ: PRODAJA



izvor. kinoteka.ba
Prodaja ljubavi prema otadžbini nije obično kurvanje. To je elitna prostitucija.

Najzasluzniji građani dobijaju ordenje. Ostali ni to.

Ja nisam napustio otadžbinu. Ona je mene.

S jedne strane u Srbiji je kriminal. S druge strane već odavno nema nikog.


Da nije vodovoda narod bi mogao samo da jede govna. Ovako ih i pije.

ZORAN T. POPOVIĆ: DIJAGNOZA




izvor: sto - posto - zabava.com
Kurta je svoj mandat prepustio Murti, jer ne želi da bude kočničar promena.

Da li će svi predsednički kandidati, koji na izborima pređu cenzus postati predsednici?

Žena i ja spavamo u odvojenim sobama. Da li ja imam pravo, na nadoknadu za odvojeni život?

Prva dijagnoza nije bila obećavajuća, ali se sa petsto evra stanje pacijenta značajno poboljšalo, tako da je on sad van životne opasnosti.

Hirurzi dobijaju od pacijenata viski na poklon, da im se ne tresu ruke prilikom operacije.

On je poznat kao jedan od naših briljantnih besednika. Posebno je čuven po tome, što svaku svoju rečenicu počinje sa, jebote!


четвртак, 16. фебруар 2017.

MILAN TODOROV: OTKUCAVANJE



izvor: svetsatova.com
Ako je svaka vlast od Boga, onda sam ja ateista.
Ova vlast je kao peščani sat. Kad joj istekne vreme, samo sve okrene naglavačke i opet funkcioniše.
Nije njima njihova borba ništa dala. Sve moraju da otimaju.
Prosečan birač u Srbiji je potpuno zbunjen. Ne zna da li da podrži vlast ili da ne bude protiv nje.
Nama neprijatelji nisu potrebni, ali ako baš insistirate možemo da budemo vaši neprijatelji.
Lepo narod kaže: kako seješ tako i žanješ. Zato naši seljaci sve manje seju.
Nekad je bilo: jedan Srbin, dve partije. Sada: dva Srbina jedna partija.

уторак, 14. фебруар 2017.

MILAN TODOROV: KUHINJE


izvor: kurir.rs



Većina ljudi mrzi ponedeljak. Zato što je to početak radne nedelje, a svi bez posla.
Svi koji su dali život za otadžbinu pozivaju se da dođu i preuzmu  zahvalnice države.
Srpski pasoš je prepoznatljiv. U njemu je samo pečat za izlaz iz zemlje.
Nas podržavaju mnoge zemlje sveta za koje nikad niko ne bi ni čuo da nije nas.
Danas sam se sreo sa učiteljicom života. Sirota istorija je toliko propala da je skoro nisam prepoznao.
Naš san je da srpska kuhinja bude priznata u svetu. Ali, ne daju ovi naši gladni.

ZORAN T. POPOVIĆ: UZIMANJE VAZDUHA



izvor: lolbre.com
Bio sam na Kopaoniku. Od kiseonika nisam mogao da dođem do vazduha.

Mi Srbe na Kosovu nikad nećemo zaboraviti. Uvek ćemo ih se rado sećati.

Moj komšija više ne bije ženu. Okačio je rukavice o klin.

Nekad nisam znao ni dva jaja da skuvam, a sad sam napredovao. Barim ih, jedno po jedno.
                          
Meni je ponekad žao moje komšinice. Tako mlada i lepa, a ja nisam njen tip.

Kum me je upoznao sa jednom zanosnom platinastom plavušom. Ispostavilo se da je to bila triper kombinacija.




NINUS NESTOROVIĆ: ZIDOVI




izvor:banjalukaforum.com
Bolje smo zaštićeni od Kineza. Oni su se sakrili iza jednog zida, a mi iza četiri!

Nažalost, pacijenti ovde ne biraju samo lekara, nego i vođu!

Od svih poznatih kuća u našem gradu ugled su sačuvale još samo javne!

Da bi se pokrenuo, našem narodu ne treba povod, nego povodac!

Da nije izbora, zagrobni život u Srbiji bio bi potpuno mrtav!


Mahanje davljenika, nama koji smo bili na obali, nije prošlo nezapaženo. Mahali smo i mi njemu!

недеља, 12. фебруар 2017.

MILAN TODOROV: ONO ŠTO ČUVAMO ZA KRAJ



izvor: novosti.rs
Ne smeš da tučeš ženu, ne smeš da tučeš decu, ne smeš da tučeš roditelje... Pa, ovde uskoro nećeš smeti ni da biješ opoziciju!
Znamo mi da vaše namere prema nama nisu zadnje. Guzice držimo uza zid zbog straha od promaje.
Ministar je u pratnji  televizijske kamere nenajavljeno posetio prosečnu srpsku porodicu. Da nije bilo kamermana prošao bi još gore.
U srednjem veku gospodari su napuštali dvorac  kad ga zaseru. Danas znaju kako se upravlja otpadom.
Njega nije potrebno posebno predstavljati. Obrukao se na svim medijima.
Ne samo da o tome šta će s nama biti imaju u malom prstu, nego imaju i u srednjem.
Mnogi učesnici Drugog svetskog rata još nisu rehabilitovani. Čekamo da vidimo ko će da pobedi.
Uveče, posle napornog dana, naš čovek uz televizijski dnevnik voli da pusti malo i mašti na volju.
Mama, šta imamo sutra za ručak? Balkanski lonac, sine.
Mi ne puštamo duh iz boce. To čuvamo za kraj, da proslavimo.

MILENKO MIHAJLOVIĆ: KARIKATURA (49)


RATKO DANGUBIĆ: SKIJE



1.
K. Maljevič, Seljanke u crkvi, preuzeto sa wikiart
Prvi put sam pomerao i trebio njene stvari i dokumenta kada smo se uselili u kuću, pre nego smo pustili molere i stolare unutra. Setio sam se da je pušila, tek kada sam ugledao cigarete u zelenoj kutiji Morave. Drugi krug rovarenja počeo je posle dosta godina, ali sa više žara nego prvi. I kada su stvari bile prebrane, uzeo sam da kopam po hartijama. Sređivanje dokumenata, od pisama do albuma, trebalo je da bude i omaž. Kada sam se vratio hartijama nisam mislio o njima kao o papirima iz istorije porodice. I dok je sve imalo i dozu ironije, tuge i nostalgije, kroz glavu mi je prostrujala misao da ovde ima i komičnog. Uzeo sam bocu piva i sedeo na pragu podruma dok je nisam iskapio. Kada vreme pojede sećanje i bol na one koje smo voleli, sve u vezi njih dobija i prizvuk igre. Neko je rekao da buđave i prašnjave stvari nikada ne lažu. Među papirima drage tetke Desanke, naleteo sam i na moja pisma koja sam joj slao kao dete. Na omotu je pisalo: Pisma od malog Borka. Problem mi je kako da sve ovo prikažem. Zbog toga sada ovoliko tragam za rečima.

2.
Tetka je od rane mladosti stanovala u Beogradu, na nekoj drugoj adresi, ali kasnije na ovoj, u ulici Topolskoj, gde i ja sada živim. Kada smo tetku sahranili, davne 1967, u testamentu je ostavila sve u nasleđe meni, pa i pitomu kuću u Topolskoj, jer drugog roda nije imala. I kada sam se sa familijom preselio iz Kraljeva u Beograd i privikavao na grad, sa trideset i kusur godina, nisam se usuđivao da preterano preturam po stvarima, tek onoliko da stvorim prostor za rad majstora. Tada sam bio jedva pet godina oženjen: imao sam suprugu i dva mala sina, koji su danas u Danskoj sa svojim porodicama. Davno sam postao novinar i pisac istorije, pa i akademik. Supruga Magdalena mi je umrla pre sedam godina. Iznova sam krenuo da rovarim po usahlim hartijama iz bizarnog razloga: tragao sam za papirima koji bi potpomogli restituciju zemlje njenog oca ispod Rudnika. Iz hrpe od dvadeset pisama, izdvojio sam ona koja sam  pisao kao osmogodišnjak, davne 1936-37. U pismima sam tražio od tetke da mi kupi skije. Zapanjila me je moja upornost. Ne sećam se da me je neko nagovarao da ovo radim. Dopisnice i pisma sam, s manje ili više znanja gramatike, pisao onda svojom rukom, crnim mastilom, nekakvim raskrečenim perom.

3.
Pre dve nedelje poređao sam dopisnice i pisma na radnom stolu, po datumima, i uzeo da iz njih izdvajam poruke koje su tetki trebalo da budu radost i obaveza. Gotovo da su mi krenule suze. Ne volim da odem s kazivanjem u krivom pravcu i vratio sam se na fakta. Tetka Desanka se udala dva dana pred napad imperije KundK na Srbiju 1914. godina, za Jovana, kapetana artiljerije. Svadba je bila u Beogradu u hotelu Kasina. Koji dan kasnije Jovan je, oran, dočekao neprijatelja na Ceru i na njemu ostavio kosti. Paradoks ili ne, ovo se mora shvatiti i kao prst sudbine. Udovala je Desanka bez dece i nije se preudala, a nije ni imalo posle rata momaka, jer je vojska dobrano izginula. Ta kuća u Topolskoj je bila sve što je njoj ostalo od kratkog života s Jovanom. Ispadalo je da sam ja sada i ovde neki drugi Borko, odvojen od onog dečaka iz Kraljeva. Istina je da se detinjstvo izdvaja od svega drugog. Mogao bih da ga nazovem i izmišljotinom, pa da njegova pisma dobiju drugi smisao.

4.
Tako sam joj se obraćao: „Draga tetka Desanka“. Pisma i dopisnice slagane kao dobra karta na kartu. 
Prva dopisnica Kraljevine Jugoslavije od 18. jula 1936.
... pišem ovu dopisnicu iz kreveta, jer sam se dobro razboleo. Inekciju mi je dao doktor Mitke i čestitao nam slavu. Ja tebe molim da mi kupiš skije, jer sneg može da padne i u oktobru. Tvoj Borko.
Dalje je pisala mama na francuskom i ja nisam znao šta to ona tetki piše.

Druga dopisnica Kraljevine Jugoslavije od 8. decembra 1936.
... kod nas još nije pao sneg. Voleo bih da mi kupiš skije i pošalješ ih na voz, a ja ću ih dočekati na stanici. Kada padne sneg, ja ću ti javiti. Nemoj da mi kupiš dugačke štapove, neka budu manji. Ja sam bolestan od krajnika. Pozdravlja te tvoj Borko. Kako je u Beogradu i kako ti se dopada tamo?

Treća dopisnica Kraljevine Jugoslavije od 18. januara 1937.
... pošalji mi skije, jer kod nas je pao sneg, od deset santimetara, i treba da se skijam. Sva deca se skijaju, a ja sedim i gledam. Odgovori mi uskoro? Pozdrav od tate, tvoga Bate i mama Kate i kuce Joksima. Tvoj Borko.

Četvrta dopisnica Kraljevine Jugoslavije od 27. januara 1937.
...  ja sam se naljutio da mi nisi poslala skije. Nemoj da dođeš bez stvari, inače si propala. Ako hoćeš da mi pošalješ, ti mi pošalji skije, ako nećeš i ne moraš. Piši mi da znam da li ćeš mi kupiti skije. Tetka odgovori. Ja tebi uvek pišem, a ti meni ne. Tvoj Borko.

Prvo pismo u koverti Kraljevine Jugoslavije od 31. januara 1937.
... pišem ti poslednje pismo da mi kupiš skije i ovo je poslednje pismo od mene u vezi skija. Ja nemam para ni da kupim marku, pa molim mamu za pare. Pa se brinem kako pismo ide i da li treba da stigne. Odgovori mi. Ti kupi skije da budu lepe i centrifugalne i da budu džongler. Tetka prošli su i Sveti Nikola i Sveti Sava, a ja skije nisam dobio. Treba da dođeš da nas obiđeš i da vidiš kako smo. A ja te molim da dođeš u Kraljevo. Meni je mnogo žao da nisi ovde i da treba da potrčiš i kupiš mi skije dok imam volje da skijam. I ja molim mamu da ja dođem s njom u Beograd, ako ona hoće da dođe kod tebe. I molim te da mi ne pišeš više sa kartom, piši pismo kao ja. Ako pišeš sa kartom oni u pošti će čitati šta si mi pisala. Nisam ti pisao jer majka nije mogla da isprati pismo na stanicu, jer je šila haljinu za bal na Svetog Savu. Tetka dođi da vidiš šta mi je mama kupila kod Jagodića za Božić i Novu Godinu. Tvoj Borko. Tetka, okreni i drugu stranu...
....hvala ti što si mi rekla da metnem hladnu oblogu i tako kako si mi rekla ja sam metnuo. Hvala Bogu  da je sve prošlo od bolesti. I dođi da nas vidiš kakav smo kupili samovar. I dođi da vidiš kakva sam samo duša. Ja ću sada da idem na brdo da se učim da teram skije sa onim Nikolom. On ima skije. A ti mi kupi bar kapu. Molim te dođi da se vidimo, da vidimo kako si, a ti da vidiš kako sam ja. Tvoj Borko.
Mama je dodala i ovo:
Znaš Jovanu, ćopavu rođaku Pere Vecinog, što ima ćerku verenu za oficira. Skočila u Moravu i udavila se. Našli su je kod Trletove vodenice. Pozdravljamo te ja i tvoj brat ...  

Drugo pismo u koverti Kraljevine Jugoslavije od 28. februara 1937.
... i ne moraš da mi kupiš skije, dolazi proleće, samo dođi... sneg se istopio, pa te molim fino da dođeš.

5.
Među pismima je bila i knjiga Džeka Londona Crvena kuga koju je tetka Desanka meni kupila i posvetila. Nije je nikada poslala, ostavila je među pismima koja sam joj pisao. Možda je mislila da knjiga nije još za mene, pa je zaboravila da je kasnije da. Iz knjige koju nikada nisam pročitao, čitam prvi pasus: „Put je vodio pored nekadašnjeg železničkog mosta. Prošlo je mnogo godina otkako je po njemu protutnjao poslednji voz. S obe strane nasipa uzdizala se šuma i natkriljivala ga čitavim talasima ozelenelog granja, tako da je mestimično ličio na beskrajni prirodni hodnik. Staza po sredini nasipa bila je toliko uska, da njom nisu mogla prolaziti naporedo ni dva čoveka i sada je služila uglavnom kao prolaz za divlje životinje. Iz zaraslog tla provirivao bi na mahove komad zarđalog gvožđa, što je značilo da su šine i gvozdene spojnice očuvane, a pragovi, impregnirani smolom, tvrdoglavo su pružali otpor atmosferskim nepogodama. Ponegde, gde su ipak nedostajali, njihovo ležište bilo je ispunjeno šljunkom i istrulelim lišćem, a ponegde je njihov nagrižen drveni kostur upola ogoljen erozijom, čudnovato štrčao iznad razine tla.“  Pomislio sam kako bi vredelo da ovu knjigu pročitam i pod stare dane.

6.
Meni je sada osamdeset tri. Tek sada sam otkrio da je ono što je majka dodavala na francuskom bila molba tetki da mi skije ne kupuje, da se boji da se ne povredim. Tako sam saznao razlog što je izvrdala da mi kupi skije. Tek sada vidim koliko joj je bilo strašno kada je izgubila kapetana Jovana. Majka je rekla, kada je tetka umrla, da je to za nju pravi blagoslov. Onda je rekla da je njen život bio mučenje, i da sada konačno može da se skrasi. I onda je zastala, kada je shvatila da sam sve čuo, i rekla: „Ne trpaj sebi u glavu svakakve misli.“ Tetka  Desanka je papire razvrstavala po svom redu. U sledećem svežnju bile su umrlice koje su objavljivane povodom pogibije kapetana Jovana i uz njih puna kutija cigareta Hercegovina. Pitao sam se koja im je bila cena kada su kupljene.

(Priča je objavljena u današnjoj beogradskoj POLITICI)


ALEKSANDAR BALJAK: AFORIZAM ŽRTVA KNJIŽEVNOG RASIZMA




„ Skribomanija je uzela maha i to vidimo svake godine kad se dodeljuje NIN-ova nagrada. Skoro dvesta romana se napiše, a mislim da je za trećinu autora to prva knjiga koju su objavili. Posebna priča je to što se tolika pažnja posvećuje romanu koji je kao žanr poslednjih  dvadeset godina zaista u krizi, veoma je malo dela iz tog perioda koja znače nešto u evropskoj književnosti. S druge strane, aforizam je marginalizovan, kritičari potpuno ignorišu postojanje tog književnog žanra. Upravo onda kada je aforistika na srpskom govornom području počela da doživljava svoj procvat, kritičari su odlučili da aforizam, taj minijaturni književni oblik, potpuno proteraju iz književnosti. Iz razloga o kojem ne bi voleli javno da govore – jer bi ispali glupi u društvu – tvrdoglavo ignorišu žanr koji je obeležio poslednjih pola veka srpske književnosti. Domaći kritičari su književne vrste podelili na više i niže, na važne i nevažne, što jeste neka vrsta književnog rasizma. Aforizam izbegavaju da pomenu čak i kad nabrajaju književne oblike. A knjige aforizama ne uzimaju u ruke iako imamo aforistiku koja kvalitetom i kvantitetom višestruko nadmašuje sve druge sredine sveta. Imamo u književnosti nešto veoma dobro i zanimljivo što drugi nemaju, a ništa ne činimo da to i drugi vide. Poljake je proslavio jedan satiričar, Stanislav Ježi Lec, a mi tako kvalitetnih pisaca imamo na desetine. Pomenuću samo trojicu trenutno najproduktivnijih: Milana Todorova, Zorana T. Popovića i Aleksandra Čotrića.
(iz intervjua Aleksandra Baljka objavljenog u beogradskom „Ekspresu“ br. 42. od 10. februara 2017.)

субота, 11. фебруар 2017.

ZORAN T.POPOVIĆ: UMRI MUŠKI



izvor: lisica.rs
Amputirali su mu glavu i time sprečili da bolest zahvati druge vitalne organe.

Mi svi zračimo nekom pozitivnom energijom. Osiromašeni uranijum je počeo da deluje.

Veran je svojoj ženi. Kad god može.

Žena i ja vodimo filozofske rasprave. Ona bi da vodimo ljubav, a ja se pitam zašto baš danas?

Žena je uvek u pravu. A o tašti neću ni da govorim.

Uz ženu je odmah dobio i dete. Sve u fulu, brate!

Umri muški – reče mu nimfomanka!

Tuđe žene su uvek lepše, slađe i pametnije. I zato bi svaki muškarac trebao da živi sa tuđom ženom.

Stao je na ludi kamen. Bolje rečeno, sapleo se o njega.

Seks u braku prihvatite kao nešto sasvim normalno. Posao je posao.

Samo je Edip veran jednoj ženi.





петак, 10. фебруар 2017.

DVANAEST VELIKIH PRIČA O LJUBAVI

Beograd, 7. februara 2017. – Praznici su prilika da sebi i onima koje volimo poklonimo najbolje.
Predlažemo vam knjige koje se razlikuju, jer su i čitaoci različiti, svaki od njih je svet za sebe.
Imate izbor.
Arhipelag za članove Kluba čitalaca Arhipelag ili za one koji će to postati u narednim danima organizuje od 7. do 14. februara Specijalnu akciju Dvanaest velikih priča o ljubavi.
Specijalna akcija podrazumeva sajamske cene i posebne popuste od 40 do 55% na knjige koje donose dvanaest velikih priča o ljubavi.
Akcijom Dvanaest velikih priča o ljubavi obuhvaćene su sledeće prozne knjige: Dok vetar zviždi kroz kranove Lidije Žorž, Evakuator Dmitrija Bikova, Fuga o ljubavi Sesara Antonija Moline, I da se mora zapale Jelene Banković, Igra anđela i šišmiša Aleša Čara, Istina o Saši Knišu Arisa Fioretosa, Ne mogu ovde da dočekam jutro Milana Todorova, Pretesteriši me Jelene Lengold, Sledeća priča i Izgubljeni raj Sejsa Noteboma, Te noći sam je video Draga Jančara i Vezanost Florans Noavil.

(izvor: arhipelag.rs)

четвртак, 9. фебруар 2017.

MILAN TODOROV: NABUDŽI MI BAJS

  
izvor: slikarskipribor.rs
Sve je počelo prilično lošom idejom o popravci starog bicikla.
U stvari, možda sama ideja nije bila pogrešna. Adam je verovao da  su stari bicikli načinjeni od čvršćih materijala nego novi. Ti novi, mora se priznati, izgledaju lepše. Na njima ima više nikla i uopšte sjaja, pedale se lakše pokreću, brži su, opremljeni  boljim kočnicama i podesivm volanom i sicom. Mnogi imaju menjače sa čak desetak i više brzina. Ali, nemaju ono što imaju stari bicikli, odnosno nemaju priču. Nema sumnje da će i ti novi bicikli, naročito oni koji se iznajmljuju na pravim biciklističkim postajama na više mesta u gradu jednog dana imati svoju originalnu priču. Štaviše, može se verovati da će imati i mnogo više priiča od običnog starog bicikla koji je koristila najčešće samo jedna osoba. Sada bi neko rekao da je bicikl koji uvek koristi samo jedna osoba, bicikl sa kojim se vremenom stvara čak neki oblik međusobnog poverenja, osećaj prisnosti, pa i vernosti, ako tako nešto može da se kaže za prostu mehaničku napravu od čelika. Ipak, stvar izbora bicikla je najčešće pitanje rutinskog opredeljenja, odluke koja se obično donosi nekog lepog ranoprolećnog dana na mah, bez mnogo premišlljanja. Jednostavno, potreban nam je bicikl da se brže prevezemo od tačke A do tačke B. I da se pritom rekreiramo i relaksiramo. Fizički napor koj je potreban za vožnju bicikla je  neznatan, ali i kao takav vrlo zrdav i koristan za gradskog čoveka sviklog na svakodnevnu vožnju automobilom ili autobusom. Zbog toga se mnogi mlađi, pa i stariji ljudi  odlučuju za bicikl. Međutim, ono što se u industriji ovih mehančkih dvotočkaša nudi, upravo je suprotno od toga. Sve se čini da se savremenom, sve manje pokretnom čoveku, smanji ili sasvim ukloni svaki napor veći od minimalno potrebnog za tu bezbrižnu aktivnost.
Stari bicikl sa novim zajedničko ima samo dva točka.
Ostalo je istorija.
Gume koje je potrebno krpiti i uvek uz sebe imati lepilo, šmirglu, gumenu zakrpu, te vazdušnu pumpu. Zatim lanac koji spaja pedale i zadnji točak masteći vam pritom desnu nogavicu pantalona. Na stranu to što ponekad spadne sa zupčanika.
A zupčanici, prednji i zadnji, su stalni i zamišljeni tako da je potrebno ulagati veći napor pri većim terenskim usponima. Najčešće nemaju nikakvih menjača, dok su kočnice grube, mehaničke, lako potrošive. Naročito zadnja. Ova, zapravo, predstavlja u fizičkom modelu prirodnu reakciju mozga:  okreni pedale unazad da ne bi srljao unapred, u opasnost koja je ispred tebe.
Taj bicikl na koji je Adam potpuno zaboravio ležao je prekriven starim krpama, novinama i prašinom na tavanu u kući njegove sada pokojne babe Dragoslave. Bio je to masivan, crn, ženski bicikl kojim je baba odnosila cveće na gradsku pijacu. Baba je imala veliku baštu u kojoj je gajila samo cveće. Naročito je volela ruže. U bašti je imala ruže svih boja i vrsta. Crvene, žute, ljubičaste, šatirane, bele, crvene sa belim prugama kao sladoledžijska kolica. Ali, imala je i crne ruže. Ruže za posebne prilike. Ruže za oproštaj. Ruže koje u to doba niko nije imao. I još nešto: imala je ruže preko cele godine. U dnu bašte improvizvala je od lako savitljivih jasenovih pritki obruče i na njima zategla debeo molerski najlon tako da su ruže bile zaštićene od mrazeva. Na drugom, onom kraju bliže susedovoj pletenoj ogradi ionako se nalazila pušnica za meso, pa je baba u najhladnijim danima decembra i januara samo preusmeravala cev sa toplim dimom iz pušnice u plastenik sa ružama. I zimi i leti, izuzev za velikih smetova, obično krajem januara i sredinom februara, vozila je bicikl sa pletenom korpom na prednjem i kožnom torbom na zadnjem točku. U polasku u obe korpe pažljivo bi, po bojama sortirala ruže, strogo vodeći računa da boje budu usklađene, da se u istoj korpi ne nađu, recimo, višnja crvene i tuberkolozne beložute ruže, što bi upropastilo kompletnu sliku o brižnoj staroj cvećarici, najboljoj
cvećarki u kraju.
Baba Dragoslava bi na pijacu stizala među prvim prodavcima, često  i po mraku, pa se dešavalo da već pre devet sati ujutro rasproda sve bukete. Onda bi, sa praznim korpama u rukama zašla među tezge i kupovala samo najskuplje i najbolje proizode: velike slatke jabuke, najsočnije breskve, krupne dunje ili kruške karamanke; pa fino meso, krompir, luk, boraniju, flašu ili dve piva (da, baba je pomalo pila) i poneku staru igračku koje bi čuvala do dolaska nas unučića. Dugo je Adam u nekom sanduku na tavanu držao krpenog ruskog željezničara bez leve ruke koji stojeći u stavu mirno na zaleđenom peronu sa belim injem na dugim trepavicama, pozdravlja odlazak nekog voza sa putnicima u nepoznatom pravcu. Gde su putovali ti nevidljivi putnici, da li su bili pravi ljudi ili krpene lutke, nikad nije saznao. Uglavnom, voz sa njima je otišao nepovratno u zaborav, glava mašinovođe koja je veselo izvirivala iz prvog prozora lokomotive i ruka u kojoj je držao svoju čađavu šapku odavno je iščezla iz vidokruga Adamovog dečjeg sna. Sanduk sa šefom stanice je volšebno išćezao istog dana kad i tata. Tata Ljubomir je bio vojnik i bacali su ga s jednog na drugi kraj zemlje, sve dok se zemlja nije raspala i tata bio konačno odbačen u penziju koju je uživao samo dva meseca da bi skrhan nekim svojim unutrašnjim neraspoloženjem jednog jutra, ne govoreći nikom ništa, i ne ponevši iz kuće čak ni dokumenta, kao ni trofejni pištolj, onaj koji oficir kad ide u penziju dobije da ima čime da se ubije; seo u onaj dečji voz i otišao da ga nikad više niko nije video.
Baba je, međutim, kao da se ništa nije dogodilo i dalje negovala ruže, prodavala ih vrlo uspešno na najvećoj pijaci u gradu i hranila sve donoseći u espapima na svom biciklu  sve što je tročlanoj porodici: Adamu, mami, odnosno njenoj ćerki i njoj bilo potrebno.
Da li je potrebno reći da je baba imala više od sto kilograma i ogromne crvene obraze kojima su zavidele i mlađe, one prerarno usukane i požutele ženice, naročito udovice. Baba je verovala da je to od slanine. Bar jednom u tri dana donosila je s pijace najdeblju sirovu slaninu zvanu sapunjara i pošto bi je dobro posolila velikom šakom soli i na to dodala još dve šake ljute aleve paprike zvane „segedinka“, plus šaku bibera, bacila bi sve to u rernu i pekla na umerenoj vatri pola dana, a onda bi, još dok je slanina vruća, sekla sebi veliku krišku stvaljala je na komad belog hleba i jela, jela...ma kakvi jela, gutala je to baba krupnim i slasnim zalogajima dok su joj se niz bradu, vrat i prste slivali potoci tople sapunjave masti.
Pošto se u ono vreme nje znalo za holesterol jasno je da baba nije mogla umreti od njega, nego od prirodne smrti, nešto malo umorna od života i lošeg raspoloženja, kako je govorila, kao i ovo vreme. Samo je zevnula, rekla je majka. I hop, gotovo!
Bicikl baba Dragoslave od tada niko nije vozio, a plastenik sa ružama su rasparali prvi jesenji vetrovi i snegovi.
Majka se preudala za poštara Labuda Dragića iz kraja, što je bila dobra odluka iz dva razloga. Poštareva sigurna državna plata je hranila porodicu a bakšiš koji su mu davali penzioneri služio je isključivo
za njegovo svakodnevno opijanje, tako da se njegovo, i inače skoro neprimetno prisustvo u kući osećalo samo po povremenom alkoholskom lelujanju njegove tanušne senke u sivoj uniformi.
Poštar Labud Dragić je povremeno koristio baba Dragoslavin bicikl kada bi imao teže pakete koje je trebalo da razdeli po udaljenijim kvartovima, ali pošto ga je mrzelo da bicikl održava u ispravnom stanju, brzo je odustao od njega i Adamova majka ga je, verovatno, tada popela na tavan da bi ubrzo svi na njega zaboravili zabavljeni Dragićevim padanjima sada već i na javnim mestima, koja su se zbivala sve dok ga nisu prerano penzionisali i poslali u Vršac na psihijatriju odakle se nikad nije vratio.
Elem, kad je Adam pronašao baba Dragoslavin čuveni bicikl, bio je prilično razočaran njegovim izgledom. Takvi bicikli, preglomazni, grubi i bez sjaja, odavno više nisu bili u modi i Adam je mislio da bi bilo najbolje da ga kradom zameni za neki novi hromirani bajk koji se mogao iznajmiti maltene na svakom ćošku u gradu. Da bi to učinio bilo je ipak neophodno da ga neko malo dovede u red. Adam se tada setio Ružičića, svog druga iz detinjstva koji je, kako je život čudan, dvadesetak godina bio mašinovođa sve dok nije zgazio čoveka na pruzi, pri kraju noćne šihte. Nije mu vredelo što se potvrdilo da je čovek ostavio pored šina pismo u kome je jasno naznačio da želi da se ubije i da za svoju smrt ne krivi nikog. Ružičić je osećao da je on kriv za čovekovu smrt. Da nisam vozio lokomotivu, nego bicik, recimo, mislio je, taj nesrećni čovek, koji je bio teško bolestan ili ga je žena prevarila sa najboljim prijateljem, bi možda i danas bio živ. Iz toga se može primetiti da je Ružičić već tada bio poseban  tip, ali Adam o tome nije uopšte razmišljao. Znao je da Ružičić sad drži ilegalnu radionicu za popravku dvotočkaša u dvorištu sa bezbroj stanara, da se oni bune što njegov školski drug svake godine dovlači stotine i stotine raspadnutih bicikala, po koje vlasnici najčešće nisu ni dolazili, te je dvorište postalo groblje dvotočkaša. Očajni stanari su zvali komunalnu inspekciju, policiju, sudili se, ali ništa nije pomagalo. Ružićić i njegova bolom probuđena ljubav pema biciklima bili su jači od zakona. Ružičić je osećao da je pobednik i kao što su nekad pobednici jahali na belim konjima, on je sada, po celi dan, i zimi i leti, jahao na biciklu. Pričalo se i da spava s biciklom u krevetu, te da ga je baš zbog toga napustila žena koja je bila sto puta lepša od njega, zbog čega s njom nije mogao da ima dece.
Kako bilo da bilo, Adam je jednog dana odgurao stari babin bicikl do Ružićića i zamolio ga da ga pažljivo pregleda, podmaže, dotegne i osposobi za vožnju. 
"Nabudži mi bajs", rekao mu je u njihovom starom slengu. Nije mu govorio o svom lukavom planu za zamenu bicikla. 
Sve bi verovatno išlo kako je Adam i zamislio da nije, u svojoj nezainteresovanosti za Ružičićev život, prevideo jednu činjenicu. Ružičić je sve više pio. Pio je kao da pije sva mora ovog sveta. I kao što se on odavao maglovitom Bogu alkohola, njegova komšinica u dvorištu se sve više odavala veštičarenju. Uskoro poče da se šuška kako je ta žena, bivša službenia suda za krvne delikte, sada najveći stručnjak za crnu magiju.
Ružičić na to nije obraćao pažnju, dok nisu počele da mu nestaju razne stvari iz kuće na nejasan, volšeban način. Najpre mu je nestao veliki železničarski fenjer koji je godinama visio u otvorenom ulaznom tremu. Onda je jednog dana netragom nestao mačor Ratko, pa pumpa za gume, cvikcangle, rezervoar za naftu, lobanja konja, perjani jastuk, televizor bez tona...
Kad je Adam posle mesec dana došao po bicikl, zatekao ga je zarđalog, vezanog sa dva čelična lanca za metalnu ogradu. Ružičić je dugo tražio ključeve da otključa lokote  kojim su bili vezani, ali ih nije našao.
„Imam užasne probleme sa tom ženom iz dvorišta“, priznao je. „Otkako se bavi crnom magijom, nestaju mi stvari.“
Adam ništa nije razumeo.
„Evo jutros, kupim dva bureka u pekari, jedan s mesom a drugi sa sirom , stavim ih lepo u torbu a kad sam se vratio kući imam šta da vidim. Torba prazna. Matora veštica se dobro najela danas.“
Adam ga je gledao nepoverljivo i rekao da će navratiti za nedelju dana da preuzme bicikl.
Nije održao obećanje. Imao je milion svojih problema. Uglavnom, kad je došao posle nekoliko meseci, bicikl je još bio na istom mestu, ali su mu nedostajali volan i prednja i zadnja metalna korpa u koju je baba Dragoslava stavljala ruže i pijačni pazar.
Bilo je jasno da Ružičić polako ali sigurno gubi bitku protiv moćne vračarice iz dvorišnog sveta.
Ipak, Ružičić je, doduše neuverljivo,  rekao da će on to sve da pronađe i dovede u red. Delovao je malo izgubljeno, jer ga je Adam upravo digao iz kreveta iako je bilo oko podneva.
„Da li i ti čuješ pištaljku?“ pitao ga je Ružičić trljajjući krmeljive podbule očne kapke.
Adam je, na Ružčićevo zaprepašćenje, morao da prizna da ne čuje ništa. Samo je zvonik na obližnjoj crkvi otkcavao pun sat.
Kad je sledeći  put krenuo po bicikl,  jedva je prepoznao ulicu u kojoj je Ružičić stanovao. Dugo je tražio usku staru polegušu na dve vode sa dvorištem punim bicikala. Umesto nje, video je novu modernu zgradu na četiri sprata, uredan travnjak ispred malih uličnih lokala u kojima je sedeo pošten svet i javni servis za iznajmljivanje bicikala. Kupio je žeton u obližnjem kafiću od devojke u prekratkoj suknji koja ga je dvosmisleno gledala, ubacio ga u za to predviđeni otvor i preuzeo bicikl za iznajmljivanje. Vozio se celi dan njime. I ne samo jedan dan, nego i cele nedelje. Plašio se da ga vrati. Znao je da, ako to učini, može nestati sav svet koji je dotad poznavao.