(odlomak iz romana u nastajanju pod radnim naslovom Bibliotekar)
Po povratku u stan, negde oko četiri sata iza ponoći, nisam mogao da zaspim.
Ne znam šta je uzrok tome. Početni neuspeh kod Larise iskupio sam odmah posle ponoći. Kompleks muške nemoći, naročito u mojim godinama prve mladosti, nije mogao da postoji.
Sutradan sam u biblioteku umesto u deset došao tek oko podneva.
Bibliotrekar je već bio u njoj.
-Šta se sa tobom sdešava – pitao me je sa osmehom cveznalice.
-Ne mogu da zaspim. Tek sam zaspao oko osam ujutro. Komšija gleda po celu noć neke američke filmove sa pucnjavom. Pošto je gluv ton uvek podesi na najviši stepen. Možda je to uzrok – muvao sam.
Rekao sam Bibliotekaru još i da ću se sledeće večeri napiti i spavati kao top.
Pogledao me je začuđeno.
Dodao sam da sam snimio balerinu Larisu Vladimirovu u njenom stanu i da će slike biti izrađene narednih dana.
Nisam mu rekao da ponovo idem kod Larise posle deset uveče.
U dogovoreno vreme zvonim, ali ona ne otvara.
Pomišljam da joj je došla Neva.
Mislim, kakva koincidencija. Devojka koju smo Bibliotekar i ja povremeno delili zvali se Nera.
Da li su sve žene iste?
Bibliotekar se družio sa znamenitim piscima.
Jedan od nih, varoški zet, imao je priču o tome kako je ronio u moru i ugledao par koji je vodio ljubav u vodi. Približio im se, tobože, nenamerno i ponovo zaronio u njihovom pravcu. Ono što je video opisao je kao obično rasklapanje debele devojke. Mladić koji je bio sa njom odalamio ga je punom šakom tako da je video sve zvezde.
Fikcije su deo čovekove neostvarene dnevne nade. One postoje samo zato što ne postoje u našem životu – pisao je u beleškama Bibliotekar.
Varoški pisac koji je docnije ovenčan i Vinovom nagradom pričao je posle tog smešnog avgustovskog incidenta da su sva mora slana aludirajući na ženski rod.
Najzad, Larisa se udostojila da otvori.
Bila je u crnom jednodelnom dresu, potpuno mokra. Osetio sam oštar i prek miris njenog znoja kad me je zagrlila. Odjednom mi više nije bila poželjna. Taj trud koji je, očigledno, ulagala da ostane mladalačkog izgleda, ličio je na sebičnost. Bilo mi je krivo zbog takvih misli.
-Volim te – rekao sam nesigurno, želeći stvarno da je zavolim, ma kakva bila.
-Nemoj da preteruješ. Smesti se tu negde, sad ću ja. Samo da se operem.
Pomislih, otkad nisam čuo taj izraz.
Ušao sam i, držeći Bibliotekarov fotografski aparat među nogama, šumno disao.
Kroz otvorena vrata kupaonice čulo se kako kapi vode pršte svuda okolo.
-Nemoj da odeš – doviknula mi je Larisa.
Izlazeći, sa ogromnim plavim peškirom obmotanim oko njenog tankog starog tela rekla mi je:
- Kad stanem pod tuš i kad me voda sasvim obgrli čini mi se da nestajem. Prvo mi nestaju ruke, pa glava i noge a zatim nestajem cela ja. Zar nije to čudnovato?
Nisam znao šta da kažem.
-Ali istovremeno to je i normalno, jer naša tela su sačinjena od vode. Osamdeset odsto nas je voda.
Larisu Vladimirovu sam zatim fotografisao još nekoliko puta, u stanu, na ulici i najzad noću u parku. Ali, uvek iz daljine. Tako je ona zahtevala.
Ravnoteža između naših osećanja je bila poremećena. Osetila je intuitivno da je više ne želim i svako od nas dvoje je znao da nešto gubi zbog toga. Bilo je to vantelesno iskustvo.
Na 71 stranici svog dnevnika Bibliotekar je govorio nešto i o tome.
„U potrazi za izgubljenim vremenom“ Marsel Prust se vraćao u podsvesno kada bi osetio miris madlen kolačića iz detinjstva.
Taj kolačić je most između nas sada i nas kakvi smo se nadali da ćemo postati. To može da znači samo jedno: miris je emocija. Ljudi greše kada mirise pripisuju izlučevinama ljudskog tela. Miris je dublje i više od toga. On je poput korena pod zemljom.
U nekim pustinjskim plemenima još i danas neguju kult mirisa. Smatra se da miris nosi ljudsko iskustvo i zbog toga ga cene poput božanstva.
Objašnjenje antropologa da se pomenuti kult razvio zbog nestašice vode i ljudske potrebe da životne nedaće primaju kao nemonovnost – ne deluju uverljivo. Kupanje peskom u pustinji je neuspešna nostalgija. Ne može se izbrisati, niti je preporučljivo, trauma izazvana mirisom majke koja se porađa u sluzi, krvlju i suzama. To nas obeležava na način pronalaska vremena pre fizičkog rođenja.
Uzdrhtao sam pred težinom Bibliotekarevih reči.
Ako su tačne, onda je Larisa Vladimirova bila moja majka.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар