(odlomak iz romana u nastajanju)
Iako još relativno mlad, od kako je stao da poboljeva Bibliotekar se počeo baviti smrću umetnika.
Tvrdio je da se smrt umetnika uvek, čak i kad se čini da je nasilna, pa i od strane vlasti, može povezati samo i isključivo sa njegovom poetikom.
Navodio je primer velikog psesnika Branka Mijkovića koga su jednog jutra 1961, godine pronašli obešenog o mali, niski platan u nekom parku u Zagrebu.
Kako se krupan i snažan muškarac može obesiti o drvce niže od njegovog rasta – pitao se i za razliku od većine koja je smatrala da je u pitanju nasilna smrt, Bibliotekar je tvrdio suprotno.
Smrt Branka Miljkovića je prirodna. Ona je rezultat evolucije njegovog poetskog sazvežđa koje je počelo pisanjem pesama one zime kada je sve vreme, iz malog iznajmljenog sobička u beogradskom predgrađu, gledao u golo, sumorno drvo u pustom tesnom i prljavom dvorištu susedne zgrade. To je tako počelo. Opasnošću bavljenja umetnošću.
Retko se može videti Miljkovićeva fotografija na kojoj se smeje. Imao je prilično jaku poetsku masku.
Ako je tačna tvrdnja da je prethodne večeri imao sastanak sa čovekom koji je radio za Udbu, izvesnim Pavlom Hajmlom, saafardskim Jevrejinom iz Sarajeva i tvrdnja da su pili celu noć, u tom slučaju udbaš nije mogao da poveća depresiju u kojoj se pesnik nalazio.
Štaviše, pesnik je morao da oseti mogućnost koja mu se nudila a to je da dobije bolji stan, naravno plaćen, ili da živi u hotelu, da mu zaposle devojku sa kojom je u poslednje vreme živeo mada ona beše mlađa od njega petnaestak godina i da mu obezbede najboljeg prevodioca za ruski ili engleski jezik.
Razgovarali su na jedan pasivno – agresivni način.
-Šta ja za uzvrat moram da uradim – pitao je pesnik. – Da se ubijem?
-Ne, nipošto. Dovoljno je samo da uživaš u onome što ti naša vlast i država daje. Bez ikakve obaveze.
Dakle, pesnik se obesio iz prostog razloga jer je znao da će njegova poezija, koja bi bila prevođena i hvaljena, u budućnosti biti monotona kao žica kroz koju prolazi struja ali to niko ne primećuje jer je žica izolovana i bezbedna.
Bibliotekarev stanar se pokazao kao vrlo vešt u novim okolnostima. Uspeo je da svoju ženu zaposli u Kliničkom centru Vojvodine i to u perionici rublja.
On je tamo radio, brijao intimne regije žena i muškaraca pripremajući ih tako za operaciju.
Stekao je poverenje osoblja i uspeo da ugura Spomenku u vešeraj.
U početku Spomenka je posle svake smene odlazila u toalet i povraćala.
Brica se trudio da joj pomogne koliko je to moguće.
Upravo je obrijao jednu maldu ženu koja je trebalo sutra da bude operisana.
Brica nikada nije pitao kakva operacija, čega i zašto.
Poštovao je privatnost svakog bolesnog čoveka.
Na neki način je isto mislio i o Bibliotekarevoj povredi prsta.
Bibliotekar je nameravao da ga liši krova nad glavom i mogućnosti da zasnuje porodicu, ali on nije želeo da istražuje razloge koji su osim materijalnih svakako imali i neke složenije i dublje slojeve.
Uglavnom, tog prepodneva je obrijao mladu ženu kada su se pojavila njena deca sa ocem, u poseti pred rizični hirurški čin.
Brica im je doneo dve stolice iz hodnika. Nije to bilo uobičajeno.
Ali, bili su zaista dobri ljudi.
Onda je video da je otac pomalo pijan.
Zamolio ga je da, kada je on u blizini, nikada ne pokazuje nešto što bi njegovu ženu uznemirilo.
-Samo bliskost, samo bliskost – ponavljao je.
Sledećeg dana sve je prošlo u najboljem redu.
Kad je reč o smrti, ne postoji politika – beleži Bibliotekar u to vreme. – Umetnost je uvek način da umetnik bolje razume svoj život i njegov kraj.
-Da li se i tebi čini – upitao me je jednog dana – da u našu biblioteku zalaze samo ružne žene?
-Ne znam, nisam o tome razmišljao.
-Možda bi bilo dobro da snimaš posetitelje. Naravno, uz njihovu dozvolu. Mogli bismo da njihove fotofrafije izložimo kao pandam slikarskim portretima. To bi bilo nešto novo.
-Da li je to politika bibliotečke uprave – pitao sam spreman da se, ukoliko je tako, odreknem lagodnog letnjeg posla.
-Ne, nikako – uznemirio se Bibliotekar. -Umetnost ne treba da bude politička. Umetnost treba da bude kao čovek koji se u dobrom domaćinstvu naslanja na vrata kuhinje, štale ili svog ateljea.
Odjednom, upita me za Neru.
- Nema je, nigde se ne pojavljuje. Šta se desilo sa našom devojkom?
Trgao sam se. Nerandžu je opet zvao našom devojkom, a ona je bila u motocikličnom panciru i držala se za Buleta malo ispod pojasa, pretpostavaljao sam.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар