(odlomak)
Ne volim da se svađam. Nikad to nisam voleo.
Sećam se ranog detnjstva kada me je sin uličnog policajca gađao kamenom i razbio mi glavu.
Odjurio sam kući lica umrljanog krvlju.
Majka mi je obrisala krv vatom i rakijom.
-Proći će – rekla je.
Nije imalo svrhe raspravljati se sa policajcem u ulici.
Tako se ponašam i danas. Uvek mislim da je štetu potrebno ograničiti na minimum.
Bibliotekarev sukob sa ubačenim stanarem i njegovom ženom se nastavljao samo na manje vidljiv način.
Bibliotekar mi je povremeno govorio detalje sa namerom da me podseti na važnost mog svedočenja u budućem sudskom postupku po njegovoj tužbi za odgriženi prst.
Naravno, pri tome je bio vrlo pristrasan.
-Zamisli samo te smelosti i drskorti – rekao mi je. – Ona bricina je otvorila salon za depilaciju.
Nisam ga sasvim razumeo.
-Kod kuće, u našoj kući… I sad nam dvorištem defiluju devojke i žene koje u stvarnosti nisu zadovoljne sobom i misle da će uklanjanjem dlaka ispod pazuha, sa nogu i, da izvineš, one stvari postati ženstvenije.
-Možda i hoće – dodao sam.
-Kako, reci mi samo kako je to moguće?! Svi znamo da ljudska bića imaju dlake po telu. Neko više, neko manje. Zašto bismo ih se stideli? Bezdlake žene su oličenje ovog vremena laži.
Uzrujavao se sve češće i sve više.
Sa sobom je nosio neke tablete u maloj tamnoj kutijici i gutao ih u takvim prilikama.
-Nije normalo obrijati jedan deo sebe, odreći se nečega što je prirodno. Stvari treba ostaviti onakvim kakve jesu. Pogledaj u šta se pretvara ova zemlja. Pobuna studenata. Protiv koga? Nova revolucija protiv prethodne revolucije. Beograd hoće da postane Pariz. Sartr i Sorbona. Sve će to da propadne. I to ružno i tužno. Na šta liči ovaj grad? Nekada je čovek, naročito pridošlica kojih je nažalost posle rata bilo sve više, imao poštovanje prema vrednostima grada i njegovim civilizacijskim tekovinama. Sada to nije slučaj. Sada svi glorifikuju selo iz koga su došli ali nemaju nameru da se u njega vrate nikada više.
Bila je 1968. godina.
Bio sam malo obavešten i trudio se da živim bezbrižno. Ipak nisam mogao da se složim sa Bibliotekarevom željom da se ništa ne menja.
-Spomenka…
-Koja Spomenka?
-Žena mog okupatora berberina sve to radi ilegalno bez osnovnih higijenskih uslova, ali ne vredi da je prijavljujem. Živimo u mutnim godinama. Svet je prekriven starom prašinom revolucija i sada se ona diže svuda oko nas. Da li se neko seća svih revolucija? Niko. U revolucijama uvek drema rat a što je paradoksalno pokreću ih mladi koji zatim u tim, potonjim ratovima, najviše ginu.
Potrebno je čitati Sartra i sve će ti biti jasno, ali niko ne čita Sartra.
-Zar on ne predvodi studente – pitao sam iznenađeno.
-Tako izgleda, ali videće se. On će ih izdati.
-Ko on?
Ćutao je.
-On je on – samo je rekao.
Dok je to izgovarao žvakao je koricu ražanog hleba. Trudio se da ostane što duže vitalan i zdrav da bi pobedio neprijatelje.
„Žan Pol Sartr je bio aktivan u podršci revoluciji 1968. godine i postao je simbol intelektualnog angažmana i političke borbe.
Međutim, kada je u junu iste godine otputovao u Italiju u malo letovalište u blizini Positana sa svojom novom ljubavnicom, svet ga je dožieo kao izdajnika.
Mišljenja sam da je Sartr bio na moralnoj strani kada je ličnu slobodu i individualnost pretpostavio kolektivnom zanosu.
Sartr je filozofiju egzistencijalizma gradio na individualizmu.
Revolucij su opšti zanosi u kojima je pojedinac obično žrtva tog ludila.“ -zapisao je Bibliotekar.
Međutim, život, običan, smrtni, stari majstor šale i vragolije uredio je da Bibliotekar doživi pravu revoluciju u svom dvorištu.
Bibliotekareva porodična kuća imala je malu fontanu nasred dvorišta. Bibliotekar bi iuzgurao kolica sa staramajkom do fontane koju bi uključivao samo za letnjih vrućina. Sedeli su uz vodu koja je kapljala ravnomerno kada se pojavila mlada dugonoga crnka i bez pozdrava prošla pored njih ka kraju dvorišta.
Bili su prognana plemićka porodica.
Bibliotekar je zatim pošao dvorištem za crnom devojkom.
Ona je ušla u bricinu pomoćnu prostoriju u čijem prozoru je pisalo Dermalajt.
Imao je snažnu želju da pobegne od depresije sa invalidnom i dementnom majkom i preobrazi se.
-Ćao, šta želiš?
Iznemada je začuo taj nepoznati glas. Vrata su se otvorila i crna devojka samo u crnim gaćicama koja je ležala na stolu za depilaciju uputila mu je to pitanje. Bilo je oštro, ali istovremeno i podsmešljivo.
Spomenka, stanareva žena, samo ga je pogledala sa hoklice pored anatomskog ležaja donetog iz bolnice.
Bio je ulovljen kako pokušava da kroz ključanicu na vratima posmatra kako stanarka depilira lepoticu.
Dvorište nikad ne treba potcenjivati. U njemu su skrivene najveće tajne ljudskih bića.
Spomenka i brica su sad zadovoljno trljali ruke.
Tužiće ga za ometanje privatosti i voajerstvo.
Imali su najzad čime da pariraju Bibliotekaru i njegovoj tužbi. Imali su i svedokinju.
Uzalud se Bibliotekar branio pričom kako je samo hteo da kontroliše da li se u njegovom, okupiranom stanu od strane pobednika, odvijaju neke bludne radnje, možda čak i prostitucija.
Sada se igra promenila.
-Možda ću ostati bogalj – rekao mi je.
Ponudio sam ga kafom.
-Nedostaju mi ljudi – priznao je. – Dobri ljudi i dobre žene. Makar na slikama.
Zatim, kao da se setio nečega, radim na nekom eseju o zabludama i mladostima žena.
Šta je sa Nerom?
Bio sam zatečen pitanjem.
Nera je, koliko sam znao, sa Buletom umesto u Londonu završila u Parizu. Tamo je nekim slučajem ostala bez pasoša. I čekali su. Nisu mogli da se vrate.
Neva, balerinina ćerka je imala otpor prema javnom životu svoje majke.
Rekao sam mu tu svoju sumnju.
-Da li možeš da je preobratiš?
-Ali, zaboga, zašto?
-Da pozira nastavniku. Nije učenica. Može da pozira naga. Niko je ne zna. Biće deo naše jesenje izložbe „Jesen bez lista“.
Nekako u to vreme dogodilo se ubistvo u našem inače mirnom gradu.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар