pinterest.com Nisam uvek spreman da ispričam nešto iz života, a ima tu, ponekad, i prašine. Što sam više preturao po svaštari sa ličnim papirima, sećanja su postajala stvarnija. Ipak, kada se vrati neobično sećanje, osetim želju da ga ispričam. I to su onda i oni trenuci kada želim, naprosto, da ostanem što pre nasamo s pričom. U ono vreme kada je politika bila sve i sve politika, kada je bilo u izobilju parola i sabranih dela velikana komunizma, kada je bilo dovoljno hartije i mastila, pera i predanja, straha i rekla-kazala, ordenja i priznanja, odluke o ljudskim sudbinama donosilo su se prvo u glavama, i onda stavljale na papir. I priče su išle od usta do usta, od novina do novina, nije bilo IT, interneta-tvitera. Majka bi ovde rekla da su me onda jednako viđali s loptom i knjigom u rukama. Malo se toga onda bacalo, a manje i zaboravljalo. I taman sam bio naučen kako vreme ume da doteruje stvari, pere poput vode koja ispira ono kroz čeg prolazi. I predanja o vođama komun...