Постови

MILAN TODOROV: BITI TU

Слика
  Milan Todorov BITI TU Danima pokušavaš da najzad uvedeš red u stvari koje si godinama nagomilavao u kući. Tu je spavaća soba sa teško pokretljivim drvenim krevetima pa ormar toliko prepun knjiga i časopisa da potporne daščice pucaju pod njihovim teretom. I kad pomisliš da bi to mogao, primećuješ na svemu slojeve prašine uprkos brisanju – oni se talože poput staklenih kristala u gihtu tvog nožnog palca, što je, uzaludne utehe radi, bolest patricija i onih koji ugađaju svojim prohtevima. Kako bi bilo ne da se oslobodiš želje za uređenjem stana, nego da se konačno oslobodiš odgovornosti i prihvatiš stanje razočaranosti. Uostalom, da li išta valja na starim mestima osim saznanja da si ti još tu?

MILAN TODOROV: KIŠE DOLAZE

Слика
  MILAN TODOROV KIŠE DOLAZE Predugo se reka povlačila u svoje korito, kao da je tamo, u beskrajnom raspadanju peska u klepsidrama, već tačno naznačen oblik raspadanja naših života. A sada se vraća zahvaljujući vremenskim neočekivanim prilikama. Jutros, dok sam pio kafu gorku, bez mleka, na ogradi ugledah malu senicu. Posmatrali smo se bezmalo jedan minut. Dva stvorenja željna da nam život proteče bez lepeta krila, bez mog ustajanja da na vreme operem šoljicu od crnog taloga u sudoperi u koju će otići slike nastale u trenutku dostignutom u kratkom ljudskom životu. Senica bliža od svih koji stižu, bliža i od svih kiša koje su blago o kojem ne znamo ništa šta će sa njima i nama biti, koliko ćemo imati barki, a koliko varki kad napokon dođe biblijski potop.

MILAN TODOROV: KUĆA, VRT

Слика
  Milan Todorov KUĆA, VRT Nekada davno ili ne tako davno kada si bio još dečak u šančevima stare tvrđave na samom ulazu na Gornjoj kapiji postojao je mali zoološki vrt. Ne sećaš se koliko je životinja bilo zatočeno u njemu radi usklika dece na ekskurzijama. Vrta već odavno nema. Penješ se prevelikim stepenicama ka mestu gde je postojao. Kad stigneš do mesta gde, sećaš se ipak, behu lisice iznenada te obavija traka sunčevih zraka pomešana sa jesenjom izmaglicom. Tajanstvena devojka silazi niz kamene stube. Od moje Jurišićeve do gornje kasarne potrebno je proverio sam samo petnaest minuta. Starci, sada mojih godina, kažu da sve znaju ali u njihovim pričama nema one lepe devojki u susretu kada smo mislili da znamo gde je naša kuća a gde vrt ulovljenih stvorova.

Književna analiza priče „Kratko lepljivo leto“

Слика
  Književna analiza priče „Kratko lepljivo leto“ Priča Milana Todorova „Kratko sparno leto“ pripada ciklusu o tamnim, dvosmislenim i često pogubnim stranama ljubavnih i erotskih veza. Iako bliska autorovoj ranijoj prozi (posebno tonu i motivskom krugu „U tuđim životima“), ona je samosvojna: manje je usredsređena na spoljašnje zaplete, a više na unutrašnje preplitanje želje, straha od smrti i telesne potrebe da se život potvrdi baš u trenutku kad se bliži kraju. Osnovna tema je nerazdvojivost Erosa i Tanatosa . Rudolf, čovek na pragu invalidske penzije posle infarkta, ne beži od smrti intelektualno ili religiozno, već telesno: plivanjem s psom, veslanjem, seksualnom pohlepom. Stih Josifa Brodskog („Neka ne bude dano da umrem od tebe daleko“) postaje ne samo motivski okidač, nego i lična molitva i prokletstvo. Smrt nije apstraktna pretnja, već prisustvo koje rasplamsava želju. Lidija to precizno oseća: „smrt, umesto da ih razdvoji, počela je da ih spaja u nekoj grozničavoj, gotovo ...

MILAN TODOROV: KRATKO LEPLJIVO LETO

Слика
  Milan Todorov Milan Todorov KRATKO LEPLJIVO LETO Verujem da nema muškarca ni žene koji ne razmišljaju o tome kako će izgledati njihovi poslednji dani i šta mogu, ukoliko bilo šta mogu, da učine tada. Radio je u velikoj državnoj štampariji. Zapravo, provodio je poslednje dane pred odlazak u invalidsku penziju zbog srca, kako je govorio svima. Njegov poslednji posao bila je knjiga izabranih pesama Josifa Brodskog. Nije imao običaj da čita knjige koje su štampali. Ne zato što nije verovao u njihovu vrednost, nego iz mnogo prozaičnijih razloga. Dešavalo se, naime, da veliki broj primeraka odštampaju sa greškom, sa ponovljenim stranicama, lošim otiskom ili pogrešnom paginacijom, i on bi iz velikog kontejnera u koji su bacane takve knjige uvek uzimao nekoliko komada i delio ih poznanicima ili njihovoj deci. Ovog puta je otvorio knjigu „ Stanica u pustinji“ Josifa Brodskog, mahinalno, negde oko sredine. I naleteo na stih koji mu se, kako je rekao Lidiji, svojoj novoj partnerki, za...

MILAN TODOROV: U TUĐIM ŽIVOTIMA

Слика
  Milan Todorov U TUĐIM ŽIVOTIMA „ Nisam bio svetac. Do vremena kada ovo zapisujem imao sam nekoliko žena. Mislim da ih je bilo pet ili šest. Ne mogu tačno da kažem koliko s am u životu imao žena, ne zato što bi to bio znak ranog zaborava ili još gore: bolesne ispovesti , nego zato što više ne znam šta je živ ot. Zapravo šta su čoveku žene i koliko života čovek ima uz njih i sa njima. Bilo je tu svega pomalo. Da li je trebalo da bude više? Svakako, ali drugačijeg. Uveren sam da se ljudi vrednuju upravo po tim razlikama. Najzad, psiholozi smatraju da upravo razlike odlučuju o odnosima muškaraca i žena, o tome da li će se spojiti u ljubavnoj, pa i bračnoj vezi. Svako traži ono drugo. I na kraju ga ne nalazi.“ Slavko i njegova verenica Sonja družili su se s bračnim parom Jovanović. Ona se zvala Petra, a on Nenad. Bili su to mladi, obrazovani ljudi, međusobno veoma različiti. Ili su se bar tako predstavljali u vreme kada se smatralo nepristojnim da muž i žena liče jedno na...

RATKO DANGUBIĆ: MALE PRIČE (27)

Слика
  MALE PRIČE /27 Ratko DANGUBIĆ POSLEDNJE SVETLO Kad su počeli da prazne selo, starica Ana nije htela da ode. Svi su već pokupili šta su mogli. Prozori su bili zakovani daskama, bunar zatrpan, a put zarastao u travu. Ostala je sama u kući sa nekoliko flaša rakije, starim ćebetom i uspomenama koje više nikome nisu trebale. Jedne noći probudilo ju je svetlo. Petrolejka je gorela na stolu. Bez ulja. Bez razloga. Ana joj priđe i ugleda lica svih koji su nekada živeli u selu. Muža, roditelje, komšije, decu koja su davno otišla. Niko nije govorio. Samo su gledali prema vratima. Ana otpi gutljaj rakije. „Šta čekate?“ Niko se nije nasmejao. Tada je shvatila. Nisu čekali da ona ode. Čekali su nekoga ko će ostati. Ujutru su došli ljudi iz grada da sruše kuću. Nisu je našli. Na njenom mestu ostao je samo trag temelja. Iz njega je izrasla mlada breza. Te noći, u praznom selu, ponovo je zasvetlelo jedno malo svetlo. Niko nije znao ko ga je upalio. A možda to više nije ni bilo važno. DRVO Mihail...