Постови

MILAN TODOROV: ČOVEK SA ISTROŠENIM DVOGLEDOM

Слика
  Milan Todorov ČOVEK SA ISTROŠENIM DVOGLEDOM Jednom prilikom u šetnji obalom reke na Ribarskom ostrvu upoznao sam čoveka koji je zapisivao nazive i brojeve brodova koji plove uzvodno i nizvodno. Pomisio sam da je policajac. Nije bio policajac. Bio je usamljen čovek koji je pobegao od grada koji se diže. Reka je bila i ostala kičma tog grada. Bio je bez žene. Koristio je istrošeni dvogled. Ponekad bi bio budan cele noći. Kad bi zabeležio svaki brod koji prolazio legao bi zadovoljan misleći na lađare, na njihove glasove koji preko radio veza obljubljuju u zamišljenim krevetima svoje stvarne žene.

RATKO DANGUBIĆ: MALE PRIČE (28)

Слика
  MALE PRIČE /28/ RATKO DANGUBIĆ I. Poslednja fotografija Kada je moj otac umro, pronašli smo kovertu na kojoj je pisalo: „Poslednja fotografija“. U njoj nije bilo fotografije, već samo komad papira izbledeo od svetlosti. „ Više je verovao sećanju nego slici“, rekla je moja majka. Godinama sam bio uveren da je fotografija ukradena. Kasnije sam shvatio nešto još neobičnije: možda nikada nije ni postojala. Otac nam je ostavio prazan okvir u koji smo sami morali da smestimo sopstvena lica. Tada sam razumeo da je sećanje jedini fotoaparat koji razvija ono što je već izgubio. II. Muzej zaboravljenih stvari Muzej se sastojao od jedne jedine prostorije. U njemu nije bilo slika, skulptura ni natpisa. Posetioci bi ušli, sedeli deset minuta u tišini, a zatim izlazili kao da su u međuvremenu neprimetno ostarili. „ Šta je ovde izloženo?“, upitao sam kustosa. „ Ono čega su se ljudi zamalo setili.“ Vraćao sam se svakog proleća. Prostorija se nikada nije menjala, a ipak sam svaki put ...

MILAN TODOROV: BITI TU

Слика
  Milan Todorov BITI TU Danima pokušavaš da najzad uvedeš red u stvari koje si godinama nagomilavao u kući. Tu je spavaća soba sa teško pokretljivim drvenim krevetima pa ormar toliko prepun knjiga i časopisa da potporne daščice pucaju pod njihovim teretom. I kad pomisliš da bi to mogao, primećuješ na svemu slojeve prašine uprkos brisanju – oni se talože poput staklenih kristala u gihtu tvog nožnog palca, što je, uzaludne utehe radi, bolest patricija i onih koji ugađaju svojim prohtevima. Kako bi bilo ne da se oslobodiš želje za uređenjem stana, nego da se konačno oslobodiš odgovornosti i prihvatiš stanje razočaranosti. Uostalom, da li išta valja na starim mestima osim saznanja da si ti još tu?

MILAN TODOROV: KIŠE DOLAZE

Слика
  MILAN TODOROV KIŠE DOLAZE Predugo se reka povlačila u svoje korito, kao da je tamo, u beskrajnom raspadanju peska u klepsidrama, već tačno naznačen oblik raspadanja naših života. A sada se vraća zahvaljujući vremenskim neočekivanim prilikama. Jutros, dok sam pio kafu gorku, bez mleka, na ogradi ugledah malu senicu. Posmatrali smo se bezmalo jedan minut. Dva stvorenja željna da nam život proteče bez lepeta krila, bez mog ustajanja da na vreme operem šoljicu od crnog taloga u sudoperi u koju će otići slike nastale u trenutku dostignutom u kratkom ljudskom životu. Senica bliža od svih koji stižu, bliža i od svih kiša koje su blago o kojem ne znamo ništa šta će sa njima i nama biti, koliko ćemo imati barki, a koliko varki kad napokon dođe biblijski potop.

MILAN TODOROV: KUĆA, VRT

Слика
  Milan Todorov KUĆA, VRT Nekada davno ili ne tako davno kada si bio još dečak u šančevima stare tvrđave na samom ulazu na Gornjoj kapiji postojao je mali zoološki vrt. Ne sećaš se koliko je životinja bilo zatočeno u njemu radi usklika dece na ekskurzijama. Vrta već odavno nema. Penješ se prevelikim stepenicama ka mestu gde je postojao. Kad stigneš do mesta gde, sećaš se ipak, behu lisice iznenada te obavija traka sunčevih zraka pomešana sa jesenjom izmaglicom. Tajanstvena devojka silazi niz kamene stube. Od moje Jurišićeve do gornje kasarne potrebno je proverio sam samo petnaest minuta. Starci, sada mojih godina, kažu da sve znaju ali u njihovim pričama nema one lepe devojki u susretu kada smo mislili da znamo gde je naša kuća a gde vrt ulovljenih stvorova.

Književna analiza priče „Kratko lepljivo leto“

Слика
  Književna analiza priče „Kratko lepljivo leto“ Priča Milana Todorova „Kratko sparno leto“ pripada ciklusu o tamnim, dvosmislenim i često pogubnim stranama ljubavnih i erotskih veza. Iako bliska autorovoj ranijoj prozi (posebno tonu i motivskom krugu „U tuđim životima“), ona je samosvojna: manje je usredsređena na spoljašnje zaplete, a više na unutrašnje preplitanje želje, straha od smrti i telesne potrebe da se život potvrdi baš u trenutku kad se bliži kraju. Osnovna tema je nerazdvojivost Erosa i Tanatosa . Rudolf, čovek na pragu invalidske penzije posle infarkta, ne beži od smrti intelektualno ili religiozno, već telesno: plivanjem s psom, veslanjem, seksualnom pohlepom. Stih Josifa Brodskog („Neka ne bude dano da umrem od tebe daleko“) postaje ne samo motivski okidač, nego i lična molitva i prokletstvo. Smrt nije apstraktna pretnja, već prisustvo koje rasplamsava želju. Lidija to precizno oseća: „smrt, umesto da ih razdvoji, počela je da ih spaja u nekoj grozničavoj, gotovo ...

MILAN TODOROV: KRATKO LEPLJIVO LETO

Слика
  Milan Todorov Milan Todorov KRATKO LEPLJIVO LETO Verujem da nema muškarca ni žene koji ne razmišljaju o tome kako će izgledati njihovi poslednji dani i šta mogu, ukoliko bilo šta mogu, da učine tada. Radio je u velikoj državnoj štampariji. Zapravo, provodio je poslednje dane pred odlazak u invalidsku penziju zbog srca, kako je govorio svima. Njegov poslednji posao bila je knjiga izabranih pesama Josifa Brodskog. Nije imao običaj da čita knjige koje su štampali. Ne zato što nije verovao u njihovu vrednost, nego iz mnogo prozaičnijih razloga. Dešavalo se, naime, da veliki broj primeraka odštampaju sa greškom, sa ponovljenim stranicama, lošim otiskom ili pogrešnom paginacijom, i on bi iz velikog kontejnera u koji su bacane takve knjige uvek uzimao nekoliko komada i delio ih poznanicima ili njihovoj deci. Ovog puta je otvorio knjigu „ Stanica u pustinji“ Josifa Brodskog, mahinalno, negde oko sredine. I naleteo na stih koji mu se, kako je rekao Lidiji, svojoj novoj partnerki, za...