Постови

RATKO DANGUBIĆ: PITA ZA GOSPOĐU ŠPIZ

Слика
 Ratko Dangubić PITA ZA GOSPOĐU ŠPIZ Te godine, hiljadu devetsto pedeset šeste, majka Stana razvlačila je kore kao da razvlači tišinu preko cele bačke ravnice. Brašno je bilo belo kao prvi sneg, sto od orahovine izriban godinama i dlanovima, a kroz otvoren prozor ulazio je miris lipa i leto koje još nije znalo da pamti rastanke. Na stolu je čekala okrugla tepsija. Majka je pažljivo slagala mladi sir s jajima preko kore, posipala solju, prelivala rastopljenom mašću, pa sve savijala u krug, kao da u taj krug pokušava da zatvori vreme. — Ovo je za gospođu Špiz koja odlazi — rekla je tiho. Ne meni. ...

MILAN TODOROV: XXXVIII POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU „TRAŽENJE BOGA“

Слика
  Milan Todorov XXXVIII POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU „ TRAŽENJE BOGA“ Male crvene bobice Ispostavilo se da postavljanje onih antena u obliku džinovskih tanjira na visokom dimnjaku stare Ciglane nije bilo bez posledica. Dva brata, Sreto i Vesko, počeše iznenada da poboljevaju. Do tada su se sjajno držali. Starijeg Veska viđao bih ponekad ujutro, išao je u nabavku, jak, nabrekao i posle pozdrava hvalio se kako u sedamdseset petoj, ostavši bez žene koja je umrla od kaplje, sam kuva. „ Neću da jedem tu njihovu otrovnu gotovu hranu u konzervama.“, rekao bi mi dok je prolazio ulicom hitajući rano ujutro na pijacu na kojoj su radili lokalni preprodavci sumnjive robe. Drugi brat, sušta suprotnost njemu, imao je ženu i ćerku koja je bila zaposlena niko nije znao gde. Delovao je zadovoljno. Bio je od onih tipova ljudi koji su zadovoljni svojim malim životom toliko da čak pomalo preziru sve druge. Međutim, odjednom počeše njihove posete lekarima u Domu zdravlja. Išli su uvek odvoje...

MILAN TODOROV: XXXVII POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU „TRAŽENJE BOGA“

Слика
  Milan Todorov XXXVII POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU „ TRAŽENJE BOGA“  Sonja Marmeladova u radiju Zalivati žedno drveće po nesnosnoj jari a pritom biti žedan, ne polakomiti se ni za uzimanje jednog jedinog gutljaja činilo se kao vrhunac žrtve. U to vreme, kao što sam već, čini mi se rekao, spremao sam završni ispit, onaj najteži, svetsku književnost. Borio sam se sa Dostojevskim. Žena koja vodom iz male bočice, ko zna zašto ju je ponela, zaliva ogromno stablo platana podsetila me je na žrtvu Sonje Marmeladove iz Zločina i kazne. Pre svega po odsustvu sebičnosti. Sonja je nesebično pratila Raskoljnikova kroz njegov moralni pad i pomagala mu da se pokaje premda i sama trpi zbog toga. Čak ga pratila na putu u Sibir. Bila je anđeo vere i veze. Pitao sam se da li kod takvih osoba postoji razdvojenost tela i vere kao duhovnog oblika tela, često kao oblika koji telo sasvim poništava. Spavao sam sa nekoliko žena u mladosti. Nije ih bilo mnogo i ne koristim se ovom prilikom da bih se ...

MILAN TODOROV: XXXVI POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU "tRAŽENJE BOGA"

Слика
  Milan todorov XXXVI POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANU "TRAŽENJE BOGA" U međuvremenu, Jaroslav, koga sam sada, začudo ili nekom tajnom silom namere, u Radio Lokalu sretao češće nego ikada, rekao mi je, pošto je saznao da sam bio u samostanu Svetog Jurja, da njegova majka upravo tamo, u toj neverovatnoj kuhinji, radi celo leto. Sprema, rekao je, jela za studente koji dolaze i borave nekoliko meseci u samostanu. Nije znao da mi objasni šta oni tamo rade. Da li uče? Šta proučavaju? Kakve zapise nose iz samostana? Kome i zašto? Da li u samostanu postoji nešto što nama nikada nije otkriveno? „Ne znam“, priznao je Jaroslav. „Ne zna ni mama. Oni kažu da skupljaju neke materijale. Ona ne zna kakve. Ona samo kuva i pere sudove.“ Postao sam ljut. Oni skupljaju materijale, a mi o tome pojma nemamo. Oni, dakle, nešto što izvorno pripada nama, savršeno pedantno, u takozvanim religijskim radnim kampovima, nose u svet. Tamo to čuvaju ko zna za kakve potrebe. A šta mi čuvamo? Gložimo se ...

RATKO DANGUBIĆ. MALE PRIČE (15)

Слика
  MALE PRIČE /15/ RATKO DANGUBIĆ Čovek koji je čuo kako zidovi misle U malom gradu u kojem se nikada ništa važno nije saopštavalo, živeo je čovek koji je tvrdio da zidovi nisu tihi. Radio je kao službenik u gvožđari. Bio je tanak kao iskrivljen ekser, sa očima koje pogled nisu zadržavale na jednoj stvari. Ljudi su mislili da je rasejan, ali on je tvrdio da sluša. Noću, kada bi se grad zatvorio u sebe kao školjka, sedeo bi u sobi i prislanjao uho uz malter. U početku je čuo samo uobičajeno brujanje cevi i škripu drveta. Ali kasnije, govorio je, zidovi su počeli da misle u fragmentima. „ Pamte sve“, šapnuo je jednom dečaku koji je došao da pozajmi šibice. „Pamte oblike tela koja su se oslanjala na njih. Pamte tajne bolje nego ljudi.“ Jedne zime prestao je da dolazi na posao. Kada su ušli u njegovu sobu, zidovi su bili prekriveni olovnim zapisima—krugovima, spiralama i rečenicama ispisanim unazad. Čoveka nije bilo. Samo zidovi, topliji nego bi trebalo, kao da nastavljaju misao k...

MILAN TODOROV: XXXV POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU „TRAŽENJE BOGA“ VINO I BOG

Слика
Milan Todorov XXXV POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU „ TRAŽENJE BOGA“ VINO I BOG Otišao sam iz samostana a da se nisam javio starom franjevcu. Hteo sam da to učinim iz pristojnosti nezvanog gosta, ali u kuhinji koja je bila nova, lepo uređena, nije bilo nikoga. Ta kuhinja me je svojim izgledom, moram da priznam, iznenadila. Računao sam na zavet skromnosti i izbegavanje obilja u svemu, međutim ovo je prevazilazilo umnogome ta moja očekivanja. Kuhinja je blistala hladnim sjajem rosfraja. Sve površine bile su od brušenog nerđajućeg čelika. Na policama su u savršenom redu stajali lonci i šerpe od poliranog čelika, od najmanjih do kazana u kojima bi se mogao skuvati ručak za čitavu vojsku. Dok sam posmatrao tu kuhinju teško mi je bilo da zamislim da je samostanska. Postojao je jasan dizbalans između monaške spremnosti na žrtvu odricanja i te mogućnosti obilja. Nisam, razume se, mogao da znam da li je mogućnost korišćena. Sve je delovalo apsolutno novo i besprekorno čisto. Pi...

MILAN TODOROV: XXXIV POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU „TRAŽENJE BOGA“

  Milan Todorov XXXIV POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU „ TRAŽENJE BOGA“ MOLITVA  Posle toga činilo se da je u radio Lokalu odjednom, niotkuda, možda samo zahvaljujući tajnoj ljubavi glodura i mlade novinarke preovladao duh snage, čak oholosti i tvrdo uverenje da nema tih prepreka koje ne možemo savladati. Ja sam bio pod uticajem još neistražene slobode koja mi se ukazivala kao zora novog, olako stečenog stalnog posla. Glavni urednik se podmladio. Nosio je odela modernog kroja a ne više one preširoke crne pantalone i uske crne sakoe namenjene kod običnog sveta za svadbe i sahrane. Mogućnost da bude zbačen sa tog konja koji je sada jahao bila je vrlo mala. Na ruku mi je išla i slabost koja je bila sve vidljivija u pojavi pretendenta na njegov presto, urednika dramskog programa. Čovek se prepolovio i pričalo se da ga je snašlo veliko zlo. Niko nije želeo da to zlo najstrašnije bolesti imenuje kao da bi se i samim pominjanjem, bolest, inače nezarazna, mogla p...