четвртак, 28. март 2024.

MILAN TODOROV: RAČUN

 


Kad se vratiš na mesto

Koje voliš

Iako sve kaže da je rano

Ti si se vratio vremenu između svetova

Dobu koje se otvara

Kao padobran

Za dušu

I sediš na gruboj klupi

U širokom mantilu

Za kišu i svaki slučaj

Vetar je još jak

Nebo kao žilet

Neko je isplovio čamcem

Iz rukavca i brzo

U širokom luku pobegao ponovo

U zimovnik

Ali ti zaboravljaš na datum

Skidaš cipele

Raskopčavaš se

I čekaš

Sunce je daleko

Na niskom zapadu

U zlatnom nizu

Isplovljavaju divlje plovke

Invalid sedi na pramcu

Svog broda u kome zimuje

Sa bubašvabama

Umro je

Bio je mrtav prošle zime

Ali se nekim slučajem vratio

U život

Na ovo mesto koje je čudotvorno

Samo onoga što čekaš nema

Pa nema

I neće ga biti

A novi svet se rađa

Pivo je odmereno hladno

Mlada konobarica ima pripijene

Pantalonice

Udaće se na leto

Plaćaš kešom

I odlaziš veoma

Veoma polako.

 

среда, 27. март 2024.

MILAN TODOROV: STARI AVGUST

 


Ono o čemu mislim

Pokušavajući da zaspim

Ono je što ne postoji više

Potopljen šlep

Toplo letnje popodne

Majstor iz obližnje fabrike

Dojahavši na biciklu

Na mali rukavac Dunava

Iz plitke vode

Iz koje izranjuju duhovi

Lađara

Vadi zelene kočoperne grgeče

Zatim se okreće i kaže mi

Mali dodaj mi tu flašu vode

Iz ranca

Riba radi kao luda

Uzmi malo i ti

Avgust je

Onda uzima cigaru

Naabija je u usta

Kreše upaljač koji teško pali

Baca cigaru

Nova riba je na udici

Voda iz ćase je sveža i

Ništa nije bilo kao što će biti

Možda je greška što sam prebrzo

Otišao

Tražio sam posle pogledom taj šlep

Utisnut u pesak

Tražio sam čoveka koji je lovio

Lepe grgeče

Ušašvši u moj mladi život

Da bih sada

Zreo i željan nemogućeg povratka

Mogao da zaspim

Deo mene da zaspi

Pa zatim drugi deo

Grgeči na suncu

Grejači u noći

U kojoj uredno pišam

Pre spavanja

Oblačim pidžamu

I pretvaram se da sam mrtav.

 

уторак, 26. март 2024.

MILAN TODOROV: VREME

 

 


Kad si u kući

Vreme sporije teče

Nego kada si napolju

Ma koliko dugo boravio

U spoljašnjem svetu

Tako punom zla i

Opasnosti kao i uvek

Tu su zatim slutnje

Zle sluge straha

Ali to vreme napolju

Telohranitelji

Žene koje se goje

Invalidi u obezbeđenju

Mogući teroristilčki napad

Sve je to ubrzanje sveta

Kao da vreme hoće

Da se vratiš kući

Jer tvoja kuća zna

Da je kraj uvek tamo

Odakle si pošao.

,

понедељак, 25. март 2024.

OVAKO SE PIŠE POEZIJA

 

Време када сам опљачкан у Њујорку

И. Вејд

Рекао сам људима да су ме таблете за путничке болести

учиниле глупим. Ушао сам у ЈФК са црвеним

кофером и нико да ме поздрави.

Пришао ми је човек , обучен у црно. Нашао сам

се на паркингу поред скупог комбија,

а он је држао мој пртљаг. Улази,

рекао је. У мојој глави није било ниједне мисли

. Нашао сам се у његовом комбију; одмах потом закључао

врата; натерао

ме да искључим телефон док смо ишли испод

моста. Разговарали смо о Нијагариним водопадима.

Одабрао је најуже путеве у граду,

игла прави шалу са Менхетна.

Када се зауставио испред

станице Гранд Централ, рекао је – не излази, има

лоших људи около. Натерао ме да откопчам

свој кофер, књиге и грудњаке који су се прелили преко

седишта, и да му дам сав свој новац. Онда

ми је помогао да изађем из комбија као да сам принцеза

; држао је моје торбе као вазал и

љубио ме у образ. Улази, чујем кад год

ме мушкарац гурне предалеко; Уђи у мој велики

црни ауто. Понекад у сновима седим

поред њега на кожи; Не

треба ми наређивати и заједно се возимо

мелодичном брзином преко Ист Ривера.

 

(Победничка песма на америчком  националном такмичењу 2024)

MILAN TODOROV: PALI ANĐELI

 


 


Dok besciljno šetam ovim

Poludragim gradom

Posmatram lica prolaznika

Kao što oni posmatraju moje

Ali to više nije dugo zadržavanje očiju

Kao nekada

Pogledamo se sada brzim pogledom  umornih nesrećnih ljudi

Svesni svih svojih mana

O kojima niko od nas

 ne želi da se zna

Ne volim da govorim kako

Je pre bilo bolje

Dok su ljudi i žene

Naročito žene

I njihovi pogledi bili

Dramatičniji te

Pomno ispitivali moje

Lice

Kao da na njemu piše

Volim te ne volim te

Više

Sada je sve ubrzanije

Kao treptaj neonskih reklama

Ali beskućnici

Stanovnici ulica bez imena i broja

Koje baš zato volim

Ne mare za to

U smiraj dana odlaze

Sa velikim rančevima o ramenu

Sa iskrzanim kaišem na leđima

Komadom brze hrane

Komadom sapuna

U prljavoj beloj košulji

Razdrljanih maljavih grudi

Uvek bez žena

U svoj unapred izgubljeni rat.


 

недеља, 24. март 2024.

MILAN TODOROV: ČOVEK NA SVOM MESTU

 

 

 Najvažnije je imati svoje mesto

U svetu

I znati da je tvoje

Iako nikad ništa nije tvoje

Sedeo sam 

U jednoj od četiri žute stolice

U holu tržnog centra

Kada je naišao lik

Sa novinama pod miškom

Sa velikom pohabanom torbom

I svojim isto tako otrcanim

Profilom

Stojao je sve dok nisam ustao

A ustao sam osećajući nelagodu

Što on stoji premda tu behu

Slobodne još tri istovetne stolice

Čim sam počeo da se udaljavam

Taj čovek šezdesetih godina

Loše ošišan

Sa brazgotinom na glavi

Seo je na stolicu u kojoj sam

Do tada bio

I narednih dana

Uvek je sedeo na istoj

Kao u nekoj igri stolica

I uvek je čitao iste novine

Sa vestima o ratu

I taj rat je trajao u njegovim rukama

Nedeljama

Mesecima

I danas se ništa nije promenilo

Opet je na žutoj stolici

Čovek na svom mestu

U vreme kada ništa nije na mestu

Pred ovu tonuću noć

Sa tim već starim ratom

Sa tom nevidljivom borbom

U koju sam uvučen

Sedeći na njegovoj stolici

Samo jednom

Ali to se dešava

Jer neko to namešta

Kao nogu ruku kičmu

Kao tačku oslonca

Do koje valja doći

Posle svega

Ako je ikako moguće.

 

 

 

 

субота, 23. март 2024.

MILAN TODOROV: TRULJENJE

 

 

Postoji ta šema sa

Mandarinama

Koju je bilo potrebno otkriti

u proleće

Kada mandarine postaju sasvim zrele

I krune se same pod sklopljenim

Palcem i kažiprstom

Pre nego što istrunu

Jedem ih svako veče

Dok špartam ulicama

I pokušavam da se setim

Kako se zvao onaj Italijan

Koji je posle rata

Jeo samo mandarine

Jeo ih je čekajući brod

Jeo ih je čekajući voz

Jeo ih je danima

Jer zemlja beše poražena

I bez hleba

Ja jedem mandarine

Misleći na sve dobre ljude

Koji štede gladujući

Da bi njihove bolesne žene

I razvedena velika deca

Poverovale da su spokojni i uspešni

I puni su mi džepovi

Lepljivih crvenkastih korica

Sa kojima ne znam šta bih

Dok neki klinac iz Bg

U belom ferariju

Sa plavom klinkom smešnih

Oblih crta lica

Pokušava da me pregazi na pešačkom.