Постови

MILAN TODOROV: NAPUŠTENI

Слика
  Milan Todorov NAPUŠTENI Slučajno sam danas dospeo u jedan od onih nekada slavnih tržnih centara koji je sada na izdisaju pokretne stepenice ne rade ulaz kolima na parking je dozvoljen bez ograničenja prvi su naravno kao i uvek pobegli čuvari sve miriše na buduću trulež, napraviš nešto što neko vreme izaziva ushit a onda postane pustinja i sad ja glavinjajući kroz nju naleteh u uskom polumračnim hodničiću na dugačak sto sa kiflama sa sendvičima i sokovima i sa šest ili osam parova koji su se dosađivali na pretpostavljam dečjem rođendanu u tom buđavom mraku u toj ruini koja je mirisala na sve a najviše na odbačenost. Dok sam prolazio pored svi su ćutali pladnjevi sa skromnim hranom koliko sam uočio behu netaknuti. Otišao sam do Si En Sija da kupim odlične crne potkošulje za zimu. Tražio sam ih nedeljama i najzad saznao gde su te ih kupio. U povratku videh opet grupu roditelja na rođendanskom slavlju. Pogledali smo se pomirljivim oči...

MILAN TODOROV: USKORO

Слика
  Uskoro moj novi roman odabran za objavljivanje na javnom konkursu Nove nove poetike. Milan Todorov ŽICA ZA PSA Velika novela Sve počinje gotovo bezazleno, jednim komičnim sukobom i ujedom za prst. Ali u svetu Milana Todorova sitni događaji imaju nepredvidljive posledice, a ljudske sudbine razvijaju se po pravilima koja niko ne uspeva do kraja da razume. U središtu ove velike novele nalazi se bibliotekar koji pokušava da probudi učmalu provincijsku sredinu, dok se istovremeno sve bezuspešnije bori sa sopstvenim ljubavnim porazima i opsesijom smrću. Njegov život posmatra mladi pripovedač, željan odlaska u veliki svet, koji se divi bibliotekarovim naporima, ali mu bez mnogo griže savesti preotima ljubavnice i potajno čita njegov dnevnik. U tom neobičnom dnevniku, ispunjenom protivrečnim esejima o ljubavnim životima i porazima velikih umetnika, stvarnost počinje da se meša s književnošću. Pripovedač sve više posmatra događaje očima čoveka čiju intimu prisvaja, pa granica između onoga...

MILAN TODOROV: PREŽIVETI DAN

Слика
  Milan Todorov PREŽIVETI DAN Kažu da alkohol ubija polako ali sigurno. U nekom selu živeo je čovek koji je imao svoj vinograd i svoje vino je pio svakodnevno litru i po jer vodu nije pio. „ Kazna ga je stigla. Kazna ga je stigla. Umro je u 106. godini. Ne hvalim alkohol. Ne mislim da je on dokaz da si još živ. Umoran sam samo od moralisanja. Želim da sve zaboravim, sva uputstva i prokletstva. Imam ja svoj dobri dragi bol. On je samo moj. Ništa veliko i belosvetsko. Kad imam svoj bol ne mogu izgubiti bol sveta. Moj bol mi ne daje nikakvu prednost nikakvu perspektivu. Naprotiv, on moj pogled usmerava na malu pticu u arišu ispred kuće na slomljenu grančicu ruže u glinenom ćupu na terasi, na drvenu šalukatru prozora koja lupka na vetru osvežena pejzažima dana, te na neonsku reklamu još neuseljene zgrade sa dizalicama u vidokrugu i na prašinu na plavoj Bibliji na komodi uz postelju i na kalendar na kome sam označio sve važne datume u buduć...

ANALIZA PESME "LOVIŠTE" MILANA TODOROVA

Слика
Branko A. Stojanović   Analiza pesme „Lovište“ Milana Todorova Pesma je kratka, slobodna stihovna meditacija u prvom licu, napisana jednostavnim, gotovo proznim jezikom. Naslov „Lovište“ odmah najavljuje dvostruko značenje: konkretno lovno područje i metaforičko „lovljenje“ nečega dubljeg. Struktura i kretanje Pesma se kreće od spokojnog hoda kroz obnovljenu šumu, preko prizora ljubavi u prirodi, do iznenadnog, gotovo nasilnog susreta sa znakom. Tri jasne etape: Hodačev izbor skrivenog, prašnjavog puta i njegov odnos prema živom svetu. Trenutak sreće i snova bez namere i bez potrebe da se razumeju. Pojava znaka „Lovište“ i njegova reinterpretacija. Preokret je oštar: od „mirno i srećno tabanam“ do „iznenada naiđoh“. Ključni motivi i simboli Šuma i put : mala šuma koja je „nekada olujom porušena, a sada opet uzrasla“ govori o otpornosti i regeneraciji. „Izlokani“ (sporedni) put i „skriveni prašnjavi put“ predstavljaju prostor izvan asfalta, van kontrole, van jasnog cilja...

MILAN TODOROV: LOVIŠTE

Слика
  Milan Todorov LOVIŠTE Izlokanim putem volim da idem kroz malu, nekada olujom porušenu, a sada opet uzraslu šumu. Ponekad ugledam fazana i fazanku u teranju. Znam da su začeti u fazaneriji al i ne mari živi svet ma kakav bolji je od asfalta jer nudi ljubav. Dok probam da mirno i srećno tabanam ovim skrivenim prašnjavim putem bez jasnih namera sa snovima koje je nemoguće prepričati jer čak  ni ja ne želim da ih razumem - iznenada naiđoh na znak koji doskora nije bio tu. Bila je to grubo istesana daska sa tvrdo ispisanim tekstom: „ Loviš t e“, daska koja je mogla da bude prag neke kuće ili prozor ili vrata ni kriva ni dužna postala je d aska lovaca na nečije duše.

ANALIZA PESME "PTICE I RATNICI" MILANA TODOROVA

Слика
  Piše: Branko Stojanović Pesma pripada Todorovljevom kasnijem periodu – kratkim, introspektivnim zapisima u kojima se lično sećanje meša sa kolektivnim. U njoj se oseća srodnost sa poezijom Vaska Pope (jednostavnost, snaga slike) i sa prozom koja se bavi traumom rata bez heroizacije (slično nekim tekstovima Danila Kiša ili Aleksandra Tišme, ali u mnogo tišem registru). „Ptice i ratnici“ nije pesma o ratu, već o onome što ostaje posle rata – o mekoći koja preživljava, o sećanju koje se uklesava u kamen i o životu koji, uprkos svemu, nastavlja da rađa (smokva). Najlepši trenutak je kada ptica sa grane „poručuje“ da život nije jedan. U tom trenutku pesma prestaje da bude samo sećanje na dedu i postaje tiha uteha: bol postoji, ali postoji i trajanje, i zajedništvo, i obnovljivost. To je pesma blage, zrele tuge – bez gneva, bez patetike, sa puno topline. 

MILAN TODOROV: PTICE I RATNICI

Слика
  Milan Todorov PTICE I RATNICI Danas predve č e ubrao sam jednu od poslednjih smok ava sa drveta ispred kuće. Bila je načeta kljunom nepoznate ptice. Na stablu je ostalo - kako je i red - još deset ak slatkih plodova za ptice božje. Zatim sam telefonirao prijatelju koji živi u mom rod nom selu da mi poaš a lje snimak novopodignutog spomenika solunskim dobrovoljcima na kome je uklesano i ime moga ded e . Ptice i ratnici imaju najmekša srca. Viđao sam dedu ratnika kako sedi na pragu svoje kuće dok kiša pada i plače. Zašto, pitao sam ga. Bez razloga, uvek je odgovarao. I sada, možda, plače iz kamena. I sada mi, možda, neka ptica sa grane smokve poručuje da život nije jedan, da smo zajedno i da smokva rađa više puta i da to traje stotinama godina i da vojnici plaču posle svakog rata.