Постови

MILAN TODOROV: SIGNAL NA OBALI

Слика
  Milan Todorov SIGNAL NA OBALI Leto je vozim bicikl preko vrelog polja da bih stigao do mesta na reci koje pamtim iz mladosti dok sam plovio čamcem. Mesto se zove Signal. Na obali je nekada stvarno postojao metalni stub sa lampom koja bi žmirkala po celu noć noćnim brodarima. Trava kroz koju sam se vozio bila je spržena usled visokih temperatura. Ipak postojala je u toj prašini utabana staza i ja se sa osećanjem sigurnosti koja mi toliko nedostaje u poslednje vreme krećem njome ka obali ka mestu na kojem je reka najdublja i virovi koji tu nastaju najopasniji su tako da nikada na Signalu nema kupača. Prilazeći mu ipak ugledah dve devojke. Ležale su u travi i sunčale se sasvim obnažene a kad primetiše da im prilazim brzo su se odenule sele na svoje bicikle i nestale kao varljive senke u uskom procepu leta.

MILAN TODOROV: TRAŽENJE BOGA, peti nastavak

Слика
  Milan Todorov V NASTAVAK ROMANA U NASTAJANJU „ TRAŽENJE BOGA“ Upravi je stalo do telefonskih računa – govorio je Radoje – kao da je to važnije od prestanka rada Ciglane, od najavljenog masovnog otpuštanja, od propasti naroda pa i države. Niko se nije osvrtao na njegova trabunjanja. Ostavili su ga da priča sa televizorom u portirnici, jer su mu telefon isključili. „ Starac koji je izgubio sina sada je izgubio i pamet - govorili su. „Hoće to.“ Ja sam radio u radiju i rekao sam starcu poznatu pošalicu kojom sam skrivao svoju ljubomoru na popularnost novog medija da u televizoru žive mali ljudi, tamo stanuju, spavaju, jedu, pare se i množe. Rade svakakve gadosti kao i ljudi van te sprave, ali kada se pojave na ekranu onda, rekoh mu, budi siguran da je sve što vidiš lažno. „ Sovjeti se povlače iz Evrope. Berlinski zid je pao. Mađarska, Rumunija, Bugarska… nigde više nema Sovjeta. Onaj ruski predsednik sa flekom na glavi, taj koji je sve to potpisao - neće dobro proći“ – kazao...

MILAN TODOROV: TRAŽENJE BOGA, IV POGLAVLJE ROMANA

Слика
  IV HALO KANADA Groblje je zasnovano na glinovitom tlu. Takva zemlja sporo prima vodu, a još sporije vraća ono što joj je povereno. Kao da i sama, u svojoj tvrdoj i nepopustljivoj prirodi, okleva da dovrši posao koji joj je od davnina namenjen. Zato se ovde trag čovekovog boravka zadržava duže nego na lakšim i rastresitijim zemljištima, kao da ni zemlja nije sasvim ravnodušna prema onome što prima u svoje krilo. Danas se groblje deli na dva nejednaka dela. Nekada je postojalo samo ono donje. Ali kako se ljudski vekovi odmotavaju, a svaki život, ma koliko različit bio, završi u istom čvoru, preko od uske asfaltne trake, podignute novcem radnika nekada bogate Ciglane, izraslo je i drugo groblje. Niklo je tiho, gotovo neprimetno, kao što ni smrt nikada ne dolazi odjednom, nego se godinama priprema u životima ljudi. Vremenom je novo groblje obraslo drvećem. Oni koji su ostajali iza pokojnika verovali su da je hlad drveta poslednje dobro koje još mogu da daruju onima koji više ...

RATKO DANGUBIĆ: MALE PRIČE (10)

Слика
  MALE PRIČE /10/ RATKO DANGUBIĆ PRODAVNICA IZGUBLJENIH MOGUĆNOSTI Prodavnica se ukazivala onima koji su verovali da još imaju vremena. Na policama nisu stajali predmeti, već životi. Svaka staklena tegla čuvala je po jednu mogućnost koju je neko jednom odbacio. Profesor sociologije zastao je pred najmanjom. U njoj je video sebe kako odbija karijeru, ostaje uz ženu koju je voleo i svakog jutra ustaje bez osećaja da je zakasnio u sopstveni život. — Koliko košta? — upitao je. Prodavac nije pogledao cenovnik. — Sve što vam je ostalo. Profesor se nasmešio. — Vratiću se kad odem u penziju. Kada se vratio, ulica više nije postojala. Tek tada je razumeo da se mogućnosti ne prodaju. One imaju rok trajanja. SAT KOJI JE KASNIO U BUDUĆNOST Časovničar je napravio sat koji nije pokazivao vreme. Pokazivao je događaje za narednih sedam dana. Grad je bio oduševljen. Berzanski mešetari više nisu gubili. Političari više nisu grešili. Ljubavnici više nisu rizikovali. Posle nekoliko g...

MILAN TODOROV: TRAŽENJE BOGA III POGLAVLJE

Слика
 Milan Todorov: Traženje boga III poglavlje ČEKANJE Venčić spleten od ivanjskog cveća sam po dolasku kući okačio na ekser u zidu pored ulaznih vrata kuće. Do pre samo godinu dana njegovo mesto nalazilo se ispod sijalice i kamere za video nadzor na tom istom ekeseru ali ga je vetar, koji postaje sve jači i nepredvidljiviji, preko noći obarao. Stari venac sam odložio na bujnu žbun lavande pored kuće. Tek je početak leta a na najvišoj stabljici lavande, dok sam to radio, primetih prvi žuti listić, tanak i gotovo stidljiv. Da li je to poruka u ovim još jasno letnjim danima? Kakav to naum ima priroda? Da li pokušava da nam kaže nešto poništavajući taj uski list, taj delić sebe? Ili samo svake godine na taj način, uz ponekog svedoka, ovaj put mene, piše svoj oročeni testament. A možda je to sve moja uobrazilja. Vrlo je verovatno da i priroda ima neke svoje račune, svoje dobitke i troškove i tako sabira i oduzima a mi ne znamo zašto i ko je tu u dobiti. Ali smrt je neizostavn...

MILAN TODOROV: IVANJSKO CVEĆE

Слика
  Milan Todorov TRAŽENJE BOGA ILI STALNO IZLAZEĆE SUNCE roman, 2027. IVANJSKO CVEĆE II Sledeće noći, posle dugih sati bez spavanja, uronio sam u san. Ne mogu da se setim cele priče snohvatice. Moguće da je to tako sa mučnim snovima. Jedan deo našeg mozga je čuvar našeg, u snu već pomalo izgubljenog, zdravlja. U tom odeljku se, kao u kakvoj fantastičnoj knjižari među horor pričama – čuvaju naše tajne da bi ostale skrivene od nas do kraja života. Te tajne se ipak javljaju. Ali, kome? To tek valja istražiti. U svakom slučaju, ono čega se jasno sećam jeste da čučim u kanalu za odvod kišnice. Kanal se nalazi ispred kuće u kojoj sam nekada stanovao. U kući su pored mene i moje žene živeli još neki stanari sa kojima smo bili u prividno dobrim odnosima. Naravno, na javi. U snu ja nišanim ulazna vrata kuće na kojima se pojavljuje mrtva bliska rođaka i kaže mi da mogu da izvršim svoju nameru ubijanja samo preko nje mrtve. Molim je da se skloni i govorim joj da metak koji ...

MILAN TODOROV: TRAŽENJE BOGA

Слика
  Milan Todorov TRAŽENJE BOGA ILI STALNO IZLAZEĆE SUNCE roman, 2027. I Kada sam u to sparno predvečerje izašao teškim hodom iz Dunavskog parka i na zidu Kulturnog centra Miloš Crnjanski fotografisao mali zapis učinjen lepim ćiriličnim slovima, nisam ni slutio  da će to biti moj povratak bavljenju religioznim pitanjima. Moram da kažem da sam se, za razliku možda od mnogih koji sa ulaskom u starije doba života, počinju da se sve više priklanjaju crkvi, ja udaljavao od nje. Nije to udaljavanje bilo suprotstavljanje, ne, nego sam baš znajući ograničenja nauke i neograničenost ljudskog nadanja u nešto neopipljivo i stoga nemerljivo čulima savremenog čoveka, ipak sve grozničavije čitao strane, naročito engleske naučne časopise, očekujući da ću u njima naći ohrabrenje za stabilan sopstveni svet. Moram da priznam da su članci koje sam gutao, obično u rana jutra dok su moji ukućani spavali, bili iznenađujuće naklonjeni mom uverenju da je život čista hemijska reakcija u ...