Постови

Приказују се постови са ознаком roman

JOŠ MIRIŠE NA ŠTAMPARSKU BOJU

Слика
  Žica za psa – Milan Todorov „Žica za psa” Milana Todorova roman je o biblioteci punoj tajni, umetnosti, političkom pritisku i granicama slobode, ispričan uz grotesku i crni humor. RSD 1.000,00 „Žica za psa” Milana Todorova započinje posetom staroj biblioteci koja, kako pripovedač naslućuje, čuva mnogo više od knjiga. Iza prozora nalazi se streljana, a u beleškama, razgovorima i uspomenama postepeno se otvara svet u kome istorija, privatni život i politička moć neprestano zadiru jedni u druge. Bibliotekar Šams, Nera i drugi junaci kreću se kroz ljubavne nesporazume, književne večeri, kafane i susrete sa institucijama koje umeju da pretvore svakodnevicu u prostor nadzora i ucene. Todorov spaja pripovedne digresije, satiru, groteskne telesne prizore i razmišljanja o odgovornosti umetnika. Naslovna slika psa vezanog za dugu žicu otvara pitanje koliko daleko čovek zaista može da ode ako je i dalje vezan. Knjigu prati ogled Vladimira Tomića „Knjige, meci i jedna duga žica”. Podaci o i...

MILAN TODOROV: ŽICA ZA PSA

Слика
  MILAN TODOROV ŽICA ZA PSA Žicu za psa viđao sam u prostranim seoskim dvorištima. Bila je razapeta između kuće i nekog udaljenog stuba, šupe ili drveta. Po njoj je klizio metalni prsten, a sa njega se spuštao lanac do ogrlice. Pas je, dakle, mogao da trči. Imao je deset, dvadeset, možda i trideset metara slobode. Ne više. I nije mogao nigde da ode. Ne znam ko se i kada setio žice. Davala je iluziju slobode, ali ta iluzija imala je jedan pravac, dvosmernu liniju i ograničenje od – do. To je uvek bila mera sigurnosti za gazdu. Pas je želeo da zna šta ima iza ograde. Ko prolazi putem. Čiji miris vetar donosi iz susednog dvorišta. Zašto mačka može da preskoči ogradu, a on ne može. Kuda odlazi gazda kada zatvori kapiju. Zašto se svi vraćaju iz nekog sveta u koji njemu nije dozvoljeno da uđe. Zaletao se. Žica bi zazvečala. Lanac bi ga cimnuo za vrat. Posle izvesnog vremena više nije morao da pokušava. Naučio je dokle doseže njegov svet. To je najvažniji deo dresure. Ne kada ...

МИЛАН ТОДОРОВ: СО И ЗЛАТО (одломак)

Слика
 МИЛАН ТОДОРОВ СВИТАК (одломак из необјављеног романа СО И ЗЛАТО) ...Оклевао сам да одем код балерине. Била је, такође, чланица кружока Гричких вјештица. Библиотекар је рекао: – Видела је ђавола, та бела Рускиња, Лариса Владимирова. Мени то ништа није значило. – Потиче из богате породице која је побегла пред Црвеном револуцијом и настанила се у Београду. Лариса се удала за једног болешљивог професора клавира. Он је свирао у позоришном оркестру. Она је још у Петрограду похађала конзерваторијум који је похађао и Чајковски. Разуме се она је похађала балетски одсек, тако да су је одмах примили у балет Народног позоришта. Међутим, није згодно да муж и жена раде у истом предузећу, нарочито ако је то предузеће за израду уметничких илузија. Брак им је пукао после само годину дана. Имали су ћерку која је остала са оцем. Мислим да се звала Нева, попут руске реке која протиче кроз Москву. Кажу да је ћерка наследила мајчине гене. – Шта је сада са ћерком? У каквим су односима? ...

MILAN TODOROV: TRAŽENJE BOGA

Слика
  Milan Todorov TRAŽENJE BOGA ILI STALNO IZLAZEĆE SUNCE roman, 2027. I Kada sam u to sparno predvečerje izašao teškim hodom iz Dunavskog parka i na zidu Kulturnog centra Miloš Crnjanski fotografisao mali zapis učinjen lepim ćiriličnim slovima, nisam ni slutio  da će to biti moj povratak bavljenju religioznim pitanjima. Moram da kažem da sam se, za razliku možda od mnogih koji sa ulaskom u starije doba života, počinju da se sve više priklanjaju crkvi, ja udaljavao od nje. Nije to udaljavanje bilo suprotstavljanje, ne, nego sam baš znajući ograničenja nauke i neograničenost ljudskog nadanja u nešto neopipljivo i stoga nemerljivo čulima savremenog čoveka, ipak sve grozničavije čitao strane, naročito engleske naučne časopise, očekujući da ću u njima naći ohrabrenje za stabilan sopstveni svet. Moram da priznam da su članci koje sam gutao, obično u rana jutra dok su moji ukućani spavali, bili iznenađujuće naklonjeni mom uverenju da je život čista hemijska reakcija u ...

MILAN TODOROV: UVID U UVOD

Слика
  SINOPSIS Novi roman Milana Todorova SO I ZLATO smešten je u mali grad i u njegovu biblioteku; tačnije u „područnu knjižnicu“ koja postaje središte susreta ljudi okupljenih oko privida kulturnog života. Kroz perspektivu pripovedača otkrivamo zapise lokalnog bibliotekara, usamljenog čoveka opsednutog sudbinama umetnika, pisaca i slikara, u čijim životima traži potvrdu da strast, smisao i intenzitet života još postoje. Bibliotekareve beleške, fragmentarne i introspektivne, prepliću se sa pričama o književnim večerima, nepouzdanim i tajnim ljubavnim odnosima, te skrivenim opsesijama i nasiljima vremena, kako kriminogenim tako i političkim. U fikciji o varoši koja je izašla iz rata duboko podeljena na „nove“ i „stare“, roman otvara i pitanje ljudskih sloboda, koje su u takvom svetu stalno ugrožene, potiskivane ili se njima potajno trguje. U središtu te napetosti nalazi se iskustvo gubitka doma: kuća koje više nisu utočišta nego plen pobednika, mesta gde se istorija upisuje u naji...

MILAN TODOROV: KARMA

Слика
(odlomak iz romana u nastajanju) I dalje sam odlazio u biblioteku. Bibliotekar je bio neobično ljubazan ptrema meni. Smatrao sam da je to zbog toga što sam mu se našao pri ruci u slučaju sa onom devojkom. Kako sam se samo prevario. Naravno u njegovoj svesci nema ni traga o tome. Bibliotekar je, saopštio mi je u najvećoj tajnosti, osmislio plan kako da porodičnu kuću očisti od stanara. Počeće sa bricom koji je stanovao u dnu njihovog dvorišta. Bio je to ispijeni alkoholičar koji je po ceo dan išao po varoši i brijao nemoćne, stare ljude na samrti a ponekad je, lak često, brijao mrtvace. -Da budu lepi za onaj svet. Uveče bi se, obično trešten pijan, vraćao u stan koji mu je dodeljen kao simpatizeru novog režima. Bibliotekar je odlučio da zameni bravu na ulaznim vratima u dvorište kuće a, ako to ne upali, da zameni i bravu na bricinom stanu. Ja sam mu bio potreban samo da čuvam stražu dok on to ne obavi. Bio sam kukavica, ali sam pristao. Bilo je vrelo popodne. Bibliotekar s...

MILAN TODOROV: NA STAJALIŠTU

Слика
 (odlomak iz novog romana) Svaka istinska strast, velika strast traži samoću i bezimenost – zapisuje Bibliotekar reči nobelovca Iva Andrića u svojoj beležnici na strani 45. Dok sam to čitam pitao sam se zar se može nešto izgubiti ako je unapred izgubljeno? Međutim, Bibliotekar me je iznenadio svojim izborom odgovora. Ivo Andrić je godinama tajno voleo tuđu ženu. Nevolja je bila u tome što je Ivo patio od manjka samopouzdanja od rane mladosti. Njegova veza sa udatom ženom Milicom Kostić bila je opterećena strahovima od odbacivanja. U poetskim, alegorijskim pismima koja joj je pisao vidi se kako se bori s osećanjem gubitka i nesigurnosti. Njihova veza počela je još 1920 godine i trajala je sve do Andrićeve smrti 13.marta 1975. Miličin muž Ljubomir Kostić je umro 1941. Andrić, koji je pre rata bio ambasador u Berlinu i rukovao se sa Hitlerom, našao se u situaciji da bira. Kolaboraciju ili izolaciju. Ostvarenje ljubavnog sna ili potpunu pasivnost. Izabrao je treće. Pisanj...

MILAN TODOROV: GOLUBICE

Слика
  (odlomak iz romana u nastajanju) Bio sam uveren da je nikada više neću videti. Međutim, jednog običnog, ne tako ranog jutra dok sam sedeo na klupi ispred svoje kuće u previše mirnom kraju, ta gugutka sa crnom ćilibarskom ogrlicom oko vrata pojavila se niotkuda. Jedva da sam čuo tiho sklapanje krila kada je sletela na granu ariša tik ispred moje lože. Odmah sam je prepoznao. Danima sam kriomice posmatrao kako gradi gnezdo od suvog lišća i mrtvih grančica iznad ulaznih vrata praveći nered ispod streje, a onda se jednog dana začulo mladunče u gnezdu. Golubica je tada prestala da me se plaši. Kao da je znala da je majka neprikosnoveno zaštićeno sveto biće. I sve bi se odvijalo uobičajen da mladunče nije izleteleo samo iz gnezda i palo na parking gde je postalo laki plen neke ulične mačke. Od tada, gugutka više nije dolazila. Do jutros. -Pomirili smo se – rekoh joj ne znajući zašto. U svemu nije bilo niti moje niti njene krivice. Ona se mirno bibala, ne plašećo me se, kao u...

MILAN TODOROV: SVLAČI SE EMINA

Слика
  Iskradem se u rano jutro i odem do reke. Pritom uvek mislim srešću uz put koji vodi između dva groblja nekog sa jednakom istorijom rasprsnutog spokoja, ali to se nikad ne događa. Ipak vredi truda. Jutro i voda koja se pročistila. Zbilja, kako se pere voda? Možda potapanjem svega što plovi a nije plavet prvog sveta. Izujem patike , hodam po vlažnim pesku umijem se šakećki i onda se vraćam do kola istim putem trudeći se da ostavljam nove tragove u prethodne stare dolazne tragove. Nikad u tome ne uspevam Ali to volim. To je tajna stvari koje su bile. Kao i tajna žena koje su bile. One su dostojanstvene i ne daju da se lako gaze. Prošlosti, volim te, umrle ljubavi i prijateljstva volim vas. Pre ulaska u auto otresem pesak sa đonova patika, istresem gumene tepihe iz auta, sve vraćam unatrag, ali ne vredi. Prošlo je. Prošlo je čak i najuticajnijim umetnicima Dvadesetog veka. Pikaso je imao mnogobrojne ljubavne veze. Olga Kholkhova je bila baleri...

MILAN TODOROV: RUSKI VOZ

Слика
  (odlomak iz romana u nastajanju ) Neki mladi otac koji je sa detetom došao na pesak biciklom brzo je spakovao lopatice kantice i navukao sebi i detetu žutu kabanicu te nestao, kao što su nestali i beli labudovi. U vodi uzburksanoj pljuskom kiše i vetra ostale su samo male vesele plovke koje bi iznenada zaronile i onda ih ne bi bilo čitavih pet minuta. Voleo bih da sam sa njima, da se kotrljam masnog perja niz prolećnu vodu ignorišući svaku silu, nestajući kad poželim, jer čemu umiljavanje prirodi ukoliko nema radosti žene, mislio je Tolstoj, vrlo slično, vrlo sigurno slično, dok je posmatrao kako seljaci srpovima kose žito na njegovim beskrajnim livadama a seljanke im, bose, sa belim nogama donose vino i pogaču sa sirom u marami. U piščevim dnevnicima se može videti njegovo divljenje prema jednosatvnom životu seljana. Tolstoj beleži, čučeći, na kolenima, svoje susrete sa tim seljankama. Razume se, to ne objavljuje. To su samo dnevničke beleške, bez literarnih aspiracija....

MILAN TODOROV: ČAST I SRAM

Слика
  (poglavlje iz romana u nastajanju) U zrelim godinama, bez veće opasnosti, čoveku je dozvoljeno sve da proba i iskusi, jer neće upotrebom preostalih želja strasti postati posustali zavisnik. Malo je vremena njemu, na žalost, preostalo da se trajno pretvori u suprotnost svojim idealima.Biće samo ono na šta se nije navikao, a bio je to celog života. Vilijam Šekspir je živeo 52 godine. U ono vreme to nije izgledalo toliko malo kao danas. Ali, da li su to znali hormoni u njegovom telu?Umro je 23. aprila 1616. godine. Rođen je 1564.godine. Pisao je do smrti. I u njegovim poslednjim delima „Sveti grob“, kao i „Kralj Lir“ postoje ljubavnice. Kod pisaca uvek postoje tajne ljubavnice koje im daju neophodan adrenalin za stvaranje. Šta je to? Čovek ponekad nema potpuno jasnu sliku o tome šta želi. Ima neku mutnu naznaku sličnu teškom snu i čini mu se da je potrebno samo još nešto malo nečega, nekog začina, da svoju nameru ostvari. Vilijam je bio slavan još sa trideset godin...