Постови

Приказују се постови са ознаком PESMA gosta na blogu

МОХАМЕД ВАЛИД ГРИН: СИНОВИ РАДНИЧКИХ КВАРТОВА

Слика
  Мохамед Валид Грин СИНОВИ РАДНИЧКИХ КВАРТОВА Млади страствени момци, синови кварта радничке класе, на уличним зидовима и на зидовима квартовских зграда у предграђима ц ртају своју љубав п рема фудбалском клубу и граду. Али оп шт ински службеници недавно су почели брисати о ве лепе фудбалске фреске н а зидовима града Алжира извршавају ћи налоге регионалне власти која тврди да ти цртежи  «потичу насиље међу навијачима и да су извор фанатизма и екстремизма». Али аутори ов их фрес ака нису никакви злочинци него улични уметници . Они су моја браћа, и њ ихова дела не садрж е н икакву агресивну поруку. Напротив, фреске су пуне л епоте, страсти, љубави п рема омиљено м фудбалско м клуба и његовој историј и . Оне у л епшавају кварт и улице својим бојама. Али Левијатан све жели да контро лише; то је његова природа. Сви цртежи навијача Морају нестати из града и квит! Левијатан жели зидове без гласа Зато што је улична и народна умјетност ча...

RATKO DANGUBIĆ: CRNO-BELI KABINET

Слика
Ratko Dangubić   Crno-beli kabinet U uglu sobe stajao je ormar. Vrata su škripala samo kad ih otac pomeri. Komšije su ulazile kao senke, sa mirisom dunja. Televizor je treperio. Crno-beli ekran, dah u staklu. U njemu: Drug Josip Broz, crtani junaci, osmesi koji ne stare. Iznad — milje. Pored — vaza sa suvim cvećem. Ljuštile su se jabuke, pasulj se brojao za sutra. Gledanje je bilo ritual. Fudbal je prolazio kroz vreme. Znali smo malo, pamtili mnogo. Na tavanu je ormar ćutao. Kad sam obrisao ekran, treperenje se vratilo. Shvatio sam: to nije bio aparat, nego most između detinjstva i sveta koji dolazi. Danas ekrani jure. Tada su stajali. I disali.

RATKO DANGUBIĆ: STAROST

Слика
  RATKO DANGUBIĆ/ KADA TI STAROST DOĐE PRVI PUT Kad ti starost dođe prvi put, ne otvaraj vrata naglo — pusti je da pokuca još jednom, da se malo ugreje na sopstvenom dahu, da shvati da nije svaka kuća spremna za njenu senku. Onda joj, naravno, otvori. Ponudi joj da sedne. Stavi pred nju šoljicu kafe, onu tamnu kao zaboravljena obećanja. Iznesi kolače što mirišu na detinjstvo, i liker od badema, za retke trenutke kad blagost spusti ruku na rame života. Reci joj tiho, kao da se poveravaš vetru: Rano je da ostaneš pod mojim krovom . Još je kod mene mnogo pesme, još odzvanja buka prijatelja koji svraćaju nenajavljeno, još se smeh penje uz zidove kao vinova loza što nema mira. Reci joj i nešto što bi rekao samo noći: Poranila si, draga. Biblija je skup priča sa srećnim završecima za one koji umeju da ih čitaju srcem. Život je meni još podnošljiv, još me ne steže oko grla, još ga nosim pod pazuhom kao knjigu koju nisam završio. Idi negde drugo, molim te, u vrtove gde cvetaju trešnje,...