On govori i sluša, sve sam radi, kao da ovo obavlja u ime svih: i tako počinje i prekida razgovor. Sebe je pitao šta je hteo da kaže juče, malopre, pa se kolebao da to i nije rekao, kao da je umislio da je sve to rekao. Posle se vajkao kako se ne seća ničega. Susret sa njim nije bizaran, nije bez aluzija, i uvek deluje kao sticaj okolnosti. Verujem da treba razmisliti o njegovim ujdurmama, kao i o činjenici da priča kako priča, samo da bi terao ljude da ostanu tu. To je njegov način da opstane u centru pažnje. On nije malouman. Tu stvar da voli da priča nosi u sebi kako kokoš nosi jaje dok ga ne izleže. Prvo je sada opisivao zaboravljene događaje iz 1848, kao da je bio tamo, slikao smrt kapetana Nađa, kako je ovaj ležao ustreljen, zagnjurenog lica u blato u pustari kod Segedina. Prebrojvao je koliko kapetan ima metaka u telu, kao da je nesrećnik pred njim, a onda govorio kako je za kapetanom žena nosila crninu do smrti. Nekako je ispadalo kao da on sve to posmatra iz daljine i blizi...