Nervozan tip, mislila je, pravi propali umetnik. Odjednom kao da je ekran laptopa pred njom potamneo, da se baterija ispraznila. Skoro da nije ni znala po čemu sve prebira. Upoznala ga davno na jednoj od večeri slikarske kolonije na Zalatiboru; onda je bila korespodent poznate fabrike lekova, sada je turistički vodič; dovela je grupu penzionera u odmaralište u Baru. Ima od onda deset, iza nje su dva propala braka, valjda ima dvanest godina: navaljivao je onda na nju, bila je mlada i zgodna, nije pristala da je obrlati. Sledećeg jutra je otputovala, nije mu dala priliku ni da se pozdrave, rekao joj je jutros. Imaju ljudi ceo život svoje želje, nasmejala se, svoja nadanja i strahovanja. I dalje nemam sreće sa ženama, neprekidno je koketirao. On je bio osrednji slikar, sada bez para i imena, znala je. Pogledala ga je. Udvaro joj se na komičan način. Usne su mu podrhtavale. I sam je bio svestan da nije opušten. Na plaži su na Pržnom, sede na pesku na kome su dva njena zelena peškira, ...