субота, 30. јун 2012.

MILAN TODOROV: ISUVIŠE BLAGA ZIMA


Konačno sam pronašla stan. Prilično je udaljen od centra, ali je čist i nije skup. Gazda ima veliku glavu jajastog oblika, kao spermatozoid. Pretpostavljam da ima između četrdeset i pedeset godina. Deluje stariji nego što jeste. Ima velike ruke kao lopate, ali one su bele i kad se rukujete sa njim imate osećaj da dodirujete mrtvu ribu.
Gazdarica me je pitala gde radim i ispričala da je njen muž svojevremeno, dok se nije opasno razboleo, radio u Holandiji kao haus majstor.
Obavestila sam ih da ću neonsko svetlo iznad ulaznih vrata na stepeništu ostavljati uključeno celu noć. Radim u menjačnici smeštenoj u novom gradskom hotelu tako da radim u smenama. Ponekad odlazim u pet ujutro, ponekad se vraćam dosta iza ponoći.
- Ovo je miran kraj za devojke - odgovorio je gazda kotrljajući na jeziku glas „r. dok je otegnuto izgovarao reč „kraj“.

Zaista se pokazalo da je tako. Kraj je bio miran isuviše. A to nije dobro.To je , ustvari, strašno opasno i počinje postepeno da guši svakog ko tu boravi duže.

Ponekad uveče gazdarica bi mi u poklopljenoj rosfrej posudi ostavljala kolače, paradajz čorbu, na prozorski parapet. Prozor je bio visok, tako da ih njihova velika napuljska doga koja me dočekuje i ispraća nije mogla da dohvati.

Nisam preterano radoznala. Ipak ne mogu da ne vidim njihovu dnevnu sobu. Gazda večera uz televizor, šljema pivo pritom, jedno, drugo, treće a onda odlazi u svoju spavaću sobu vukući otežale noge. Žena odlazi u toalet posle njega, vraća se u dnevni boravak, češlja kosu, moli se, razmešta trosed i spava sama uz televizor. Tako svako veče. Miran porodični život. Molim Boga da mi se takav život ne dogodi.

Promenila sam mnogo poslova pre ovog. Uglavnom zbog toga što mi gazde nisu isplaćivale dogovorenu zaradu.
Dragan, vlasnik menjačnice je, za sada, korektan. Visok i zgodan. Ima krive noge i klati se u bokovima kao svi bivši sportisti. Počinje da se goji. Ponekad na kraju smene vidim njegov pogled koji se dugo zadržava na meni. Jedne večeri smo duže ostali u ispražnjenom holu hotela. Naterao me je da popijem s njim čivas. Posle mi je rekao da moram da se ugojim bar pet kilograma. Rekla sam mu za Vladana.

Vladan me posećuje jednom nedeljno. Vereni smo već pola godine. Ima plastenike za rano povrće. Kad dođe, navučem na prozor žutu platnenu zavesu koju sam kupila kod Kineza. Ne volim kad mi kratkim, jakim prstima pokazuje kako se kidaju zaperci da paradajz prisilno sazri.

Ipak, mogla sam da kažem da mi prija ta zima i takav život.

Prošla su dva meseca. Vreme je i dalje bilo blago, ali su dani bili kratki.
Vlasnik menjačnice Gaga je iznenada nestao bez traga. Jedno veče je ispraznio kasu i sutradan mi se javio telefonom iz Ukrajine. Jednostavno me je otkačio.

Vraćala sam se iz grada razmišljajući šta sada da radim.
Gazda je u dvorištu jednoličnim povicima pujdao napuljskog mastifa.
- Vista! Gija! Bastahor! Gija! – govorio je psu, ali je ovaj samo žmirkao, ne pomerajući svoje podgojeno teško telo.

Razmišljala sam zašto se kaže da svaki pas liči na svoga gazdu, kad u stvari svaki gazda liči na svoga psa. Zastala sam, podigla ruku u nameri da se rukujem sa njim, pa odustala.

Skinula sam čizmice i u farmerkama i džemperu se uvukla ispod ćebeta.
Dok sam slušala kako gazda na dvorištu bezuspešno pokušava da probudi energiju u tom mesarskom psu, shvatila sam da tu više ne mogu da boravim. Znala sam da to neću moći da objasnim gazdarici, kao što neću moći Vladanu da objasnim zašto mu vraćam prsten.

(NIN broj 3208. Beograd, 21. jun 2012.)

уторак, 26. јун 2012.

RATKO DANGUBIĆ: ZLOUPOTREBA DEMOKRATIJE

Kakva je to zloupotreba demokratije! Smem da kažem i ono što ne mislim.

Nema povratka nazad. Mi smo provaliji okrenuli leđa.

Kad god prođem pored hrama pravde zapušim nos. Bojim se da ne prdnem.

Utrošak energije sveli smo na minimum. Živimo u najcrnjem mraku.

понедељак, 25. јун 2012.

RADE JOVANOVIĆ: TURCIZMI

Kosovo će kad-tad biti srpsko. Ne dajem ni KFOR-u više od petsto godina.

Srbi pod Turcima nisu imali nikakvu vlast. To nas je spaslo istrebljenja.

Mi smo narod kome prija ropstvo. Kraljević Marko je pod Turcima uživao tristo godina.

Nema na svetu još jedne države koja bi mogla da izdržava ovoliki broj zaposlenih.

Nacionalne manjine uživaju sva prava kao i Srbi. Samo što smo mi oguglali.

Kriminalci likvidiraju isključivo bogate. Sirotinja je prinuđena da se sama snalazi.

недеља, 24. јун 2012.

MILAN TODOROV:TELEFONSKI IMENIK

U telefonskom imeniku polovina pretplatnika je krajnje neozbiljna. Umrli su, a nisu našli za shodno da se odjave.

Dobitnik najvećeg državnog priznanja ,iz razumljivih razloga, želi da ostane anoniman.

Danas se državnici ispraćaju uz najveće državne propasti.

Ostvarile bi se velike uštede i u zdravstvu, samo da bolesnici nisu na vlasti.

Život piše romane, jer se s aforizmima nikad ne zna.

GORAN RADOSAVLJEVIĆ:SVE ĆE TO NAROD POMLATITI


Vreme je novac. Leči sve rane.

Konačno sam došao do para! Odoh da izaberem doktorku.

Blago rečeno: „Sve će to narod pozlatiti“.

Stvorili su slepce od nas. Sad nam je svaki put dobar.

Žene često ostanu bez teksta. Iskombinuju sve reči.

субота, 23. јун 2012.

RAŠA PAPEŠ: KROMPIR

Krenuo građanin Dburčer na pijacu. Skupo mu ovo, skupo mu ono plus što je totalno finansijski indisponiran, što će reći ništa od toga što se tu po tezgama izležava ne može da pazari ni pod razno.
Ali kada čovek ima sreće! Pred nosom mu pade jedan krompir sa tezge i počne da se kotrlja niz padinu pijačnog prostora. Možda bi građaninu Dburčeru svašta moglo da promakne ali kada je hrana u pitanju to se apsolutno graniči s neverovatnim.
Ne gubeći vreme sjurio se za tim krompirom pobeguljom koji je najverovatnije bio loptastog oblika, zbog čega se kotrljao zavidnom brzinom. Eto kako male stvari postižu dominantne role u životima ljudi i končno odlučuju o njihovoj sudbini!
Dakle, građanin Dburčer juri za pomenutom krtolom, dahće, stenje, srce hoće da mu iskoči, ali se ne predaje, što sve pomno prate kupci pijačnih đakonija. Oni su se lično mogli uveriti kako se dotični gubi i konačno nestaje sa vidika. I niko više dugo nije čuo ništa o njemu.
Prošlo je od tada dosta vremena, kada je stigla neverovatna vest da je građanin Dburčer jureći za krtolom stigao u beli svet i tamo uspeo. Pričaju ljudi da je pun kao brod. Pretpostavljaju da će se jednog dana vratiti i kupiti tu pijacu na nizbrdici, to mesto odakle mu se posrećilo.
Ali narod kao narod! Poznati su stanovništvu slučajevi sa nošenjem gajbica i poizvodnjom ašova i pijuka ali ovoga puta sve je u domenu prirodnoga. Uz to, vole ljudi da ogovaraju pa još uvek prepričavaju kako je građanin Dburčer u prethodnoj fazi ulazio namrgođen i zabrinut u bakalnicu da kupi kilo hleba. Pričaju još neke gluposti ali se u potaji spremaju za njegov povratak. U svojim stanovima i porodičnim kućama oni istrajno dižu tegove i uporno rade laku gimnastiku.
U okviru treninga oni obavezno odlaze na pijacu i motre kada će nešto od oblog voća i povrća krenuti da se kotrlja. I odmah se bacaju u trk, jer kada se gospodin Dburčer vrati, sve će ovo dobiti smisao i imaće samo jedan cilj, da se stigne u taj beli svet i tamo uspe.

RATKO DANGUBIĆ: KNJIGA ŽALBI


Toliko ljudi, dobro je da se ne iznervira, pomislio je. Čuli smo, čuli smo, bariton je iz susedne sobe telefonom prekidao nekoga. Nije mogao da se nasmeje. Njegov plan je bio mudar, ostavio je svoju imovinu testamentom muzeju grada, kao legat. S obirom na gramzivost dalje rodbine, kao i na prilično bogatstvo koje ga okružuje, potpuno lako za unovčavanje, njemu, koji je navikao da posmatra ljude, bilo je jasno odakle ovolika žurba kod okupljenih da ga ukopaju pre vremena. Nije samo razumeo s kakvim ga nemirom gledaju. Istina, po podacima iz knjiga rođenih i venčanih, on nije imao posebno bliskih rođaka, pa ovde nije moglo ni da bude emocija. Među srodnicima ima malo obrazovanih. Polovina od njih jedva da čita i ko mu može da garantuje da sutra neće spaliti i njegove rukopise. Obilazili su ga mesecima Kurta i Murta u privatnoj klinici. Kasnije, već kad nije znao kuda da skrene sumorne misli, spisatelj razmišlja o knjizi žalbi postavljenoj na postolju u mrtvačnici. Znao je da su sve njegove priče odavno napisane, da su njegove prave misli se razbežale, da su ga ovi bar dva puta sahranili. Uostalom, bio je svestan svega, ne treba tugovati, on ima zadatak da pre svanuća ispusti dušu, mislili su oko njega. Ti ljudi koji su se muvali po kući, pažljivo su zagledali svaku stvar koja bi iza njega trebalo da ostane. Dopala mu se ideja o knjizi žalbi u mrtvačnici, o debeloj sveščurini, koja će ostati prazna: jer nikada nije čuo da u mrtvačnici barataju olovkom. Nije smeo da se pogleda u ogledalo koje su mu prineli: veruje da je nalik na nakazu. Jednom je negde video uljanu sliku crvenih javorva u jesen: znao je da je ova slika priviđenje koje mora da mu stoji pred očima kada bude umirao. Trebao je, kaje se, davno sve da promeni u zamisli, da testament učini javnim: sada je kasno da istera iz kuće gramzivu, lažnu rodbinu. Polako je prikupio snagu, odbacio pokrivač od vune, podigao se u mesinganom krevetu i spustio noge na patos. Nekolicina odskoči na sredinu prostrane sobe, nema od zaprepašćenja: kao da je ustao iz groba. Mislio je kako, možda, baš u ovome času, dobri Bog menja odluku kada će on da umre. A zašto vi mislite da ću ja uskoro da umrem, rekao je, mene srce ne vuče nikako i mrak. Niko mu ne odgovori. Nekako su svi ovi ljudi izgledali mali, treba svoje misli da okrene na veselu stranu. Pomislio je da je hrabri vojnik u rovu. Drži nas za budale, rekao je neko iza leđa. Starica, poznata kao žena koja kupa mrtvace, se prekrstila: bio joj je rođendan.

уторак, 19. јун 2012.

RATKO DANGUBIĆ: SLOBODNO VREME

Demokratske promene nisu nam donele samo slobodu, nego i mnogo slobodnog vremena. Niko nema posla.

Pobeda na izborima nikada im nije bila ovako slatka. Ranije nije bio ceo narod protiv njih.

Počinjemo da osećamo zakone tržišta. Kod nas već sada ima istu cenu skidanje s kokaina i sa vlasti.

Bojim se trenutka kada oni odreše i izvrnu kesu. Mogle bi da padaju glave.

Naš narod je, nema sumje, u Turskoj ostavio neizbrisiv trag. U svemu su kao mi.

Progonjeni bi morao stvari da posmatra i sa lepše strane. Bar uvek ima društvo.

понедељак, 18. јун 2012.

GORAN RADOSAVLJEVIĆ: SREĐIVANJE MISLI

Besmisleno je klonirati žene. Sve su iste.

Sredio sam misli. Sad mi je svaka rečenica aforizam.

Žena me grdi što se ne kupam. Žene su da zbore, a ljudi da tvore.

Politički prvaci nisu za drugi razred.

Biraćemo vas ponovo, dok ne ispunite obećanja.

RADE JOVANOVIĆ: KARAĐORĐE

I Kosovo i Evropa...A mi sami.

Ne umemo da se koristimo nožem i viljuškom. Smeta nam viljuška.

I Karađorđe je bio glava Srbije. Dok je imao glavu.

Ne možemo da opišemo našu sirotinju. Siromašan nam je rečnik.

RATKO DANGUBIĆ: FINALE

Od prolaznika koji su ga mimoilazili nije nikoga poznavao: to su bili mrki, nekako ravnodušni ljudi. Nije ovo bio prvi put da se oseti kao pustinjak. Nemir, njemu nekada nepoznat, drobio je njegovu dušu. Pre nego je su se otvorila automatska vrata samoposluge, pročitao je u izlogu da daju popust na sašun i kobasice za roštilj. Ni jedno, ni drugo mu nije trebalo. Svratio je da kupi pakovanje čaja od lipe. I kada je izašao iz samoposluge, nekakvi kerovi lutlice se nađoše pored njega. Mahali su repovima, lajali, ali on pri sebi nije imao hrane za njih. Laknulo mu je kada je stigao u svoju dugu ulicu, pred zgradurinu u kojoj živi. Na uglu se nalazi i berberska radnja, gde se šišao i brijao zadnjih trideset i sedam godina, pa i pre sat vremena, pre odlaska u samoposlugu. Stepeništa na mermernom ulazu je mirisalo na dobar duvan iz lule, na memlu iz podruma. Neki debeli čovek je prošao pored njega, i blago klimnuo glavom. Tmurno, pozno veče je bilo na početku; nije prepoznao ni debelog čoveka. Njegov salonski stan je njegovo utočište, sa hodnikom boje šinjela. Upalio je televizor Grundig, igrala je Barcelona sa Čelzijem nekakvo finale, izvadio je iz frižidera bocu piva Kalsberg. U frižideru je, pomislio je, ostala samo jedna. Pakovanje čaja mislio je da otvori pred spavanje, lipa ga smiruje. Nekako mu je smetala svetlost sa ekrana, kao da gleda u varioca koji radi. U poluvremenu utakmice davali su prozukle vesti, govrilio o ratu u Avganistanu, o teroristima i bakterijama koje razaraju plastiku. Nisu ni morali da daju prognozu vremena za sutra, znao je kakvo vreme dolazi, bolele su ga kosti i juče. U samoj stvari, ponekad se osećao kao da je prozebla vrana na grani u parku. Posle je krenula reklama za Kosmodisk, ispovedali su se svedoci i kupci kojima je, navodno, pomoglo ovo sranje. On je mirno sedeo na otomanu, sve dok bocu od piva nije odneo u kesu za đubre u kuhinji. Neka ostarela glumica je širila veš na TV ekranu, mirisala deterdžent, i uzdisala kao da je u krevetu s ljubavnikom: taj deteržent je bio sada njoj, ostaloj bez para, i seksa, pomislio je, ljubavnik. Posle toga je nastavljena utakmica i Barcelona je pobedila sa tri naspram jedan, a uzdržani spiker je falio igru u odbrani Katalonaca, njihov vez. Pomislio je da mora da opere kosu, da ga dlake od šišanja ne iritiraju. Napravio je kratak pokret rukom, kao da nešto tera od sebe. Iz neke dubine javljala se misao da je ovo njegovo poslednje šišanje, da je njemu osamdeset i devet, i da će sigurno umreti za nedelju ili dve, od bolesti srca. Ovo se i desilo: umro je dan pre revanš utakmice, rekao je kum iznad rake i sanduka, Čelzi-Barcelona, i nije saznao ko je osvojio pehar.

среда, 13. јун 2012.

RADE JOVANOVIĆ: RAT I MIR

Srbija nije bila u ratu. Naše su se žrtve morale same snalaziti!

Zahvaljujući pobedi partizana,u Srbiji se danas smeju pevati četničke pesme!

Partzani su morali da mrze Nemce. Zato što su im ovi ubijali četnike!

Već smo definisali granice. Velika Srbija se graniči sa fantastikom!

Bolje rat nego pakt. Bolje grob nego rob. Mi smo uvek imali sve najbolje!

Srbija nije bila u ratu. Nas su morali bombardovati saveznici!

Imamo neprijatelje na sve četiri strane sveta. Moraćemo saveznike potražiti na drugoj strani!

Najžešća konkurencija vlada među piromanima. Moraju se boriti za svaku kuću!

Srbi nisu učestvovali u građanskom ratu.To bi nam trebalo računati kao beneficiran staž!

Sreća te smo imali bratoubilačke ratove. Uvek su pobeđivali naši!

NATO više ne preti bombardovanjem. Videli šta smo postigli mirnim putem!

Mi se učimo isključivo na porazima. Trenutno smo najobrazovaniji evropski narod!

Ćele-kula je naš ponos. To je najviše što smo u ratovima postigli koristeći glavu!

NATO je bombardovao pretežno civilne ciljeve. Očigledno, ni on nije bio u ratu!

Mi nismo učestvovali u tri poslednja rata. Sreća je da smo imali uopšte ratnih zločinaca!

Srbija je svuda gde su srpski grobovi. Mi smo jedina zemlja po meri čoveka!

Znali smo da na kraju mora pobediti razum. Ali, kad smo se mi predavali bez borbe?

Rešili smo da izginemo do poslednjeg. To je dokaz da umemo da prekinemo kad nam je najlepše!

Svet je ozbiljno zaplašen. Zna šta sve možemo uraditi sebi!

Dobro je što Nemačka nije učestvovala u poslednjim ratovima. I u prošlom nam je samo smetala!

Oslobodioci su delovali impresivno. Brzo smo zaboravili neprijatelje!

Davali smo svetu naše stručnjake, ali ne i ratne zločince. Nismo ih mi za to školovali!

Mi nismo učestvovali u poslednjim ratovima. Izginuli smo hvaleći se time!

Mir je za nas opasniji od rata. Tu ništa ne zavisi od neprijatelja!

NATO ne želi ponovo da nas bombarduje. Valjda se i mi tu nešta pitamo!

Opet smo rešili da budemo neutralni. A mogli smo lepo da gledamo svoja posla!

Narod gubi nadu da će vlada napraviti neki pametan potez. Ne popušta joj koncentracija!

Opet se na TV pričalo o uspesima vlade. Uopšte nisam razumeo optužnicu!

Svet je već dokazao da Srbima ne želi nikakvo zlo... Vlada još uvek ćuti!

уторак, 12. јун 2012.

MILAN TODOROV: BRKOVI

Kad nekoga sklone politički, učine to bez svedoka, ne gledajući čoveka u oči.
Ipak, odjekne to na sva zvona.
I čovek nekako kopni. Ostari mlad. Izgubi veru u ljude.
Međutim, slučaj nekada druga a sada gospodina Popovića, bio je drugačiji. Slučaj za sebe, što se kaže.
Ništa se, u stvari, nije dogodilo, a Popović je znao da ga više nema, da više ne može da učini ni sebi ni svojima.
Molili su ga i dalje da zaposli, da urgira, da dodeli, da pripomogne pa i da odmogne ako i gde treba; ali on je samo slegao ramenima.
Milica, njegova žena, više nije mogla da ga prepozna.
„ Nemoj da ideš na sahrane, Popoviću! “ – rugala mu se surovo, kako to razočarane žene već mogu. - „Zameniće te u sanduku sa pokojnikom. “

Međutim, Popović je znao da je politički mrtav, a to je ovde gore nego biti obično, ljudski mrtav.
„ Ti se, moja Milice, ništa ne razumeš u politiku!“ – govorio je. – „ Druga je to priča!“

A u toj priči naizgled se ništa nije promenilo.
Osim jedne sitnice, sitničice!
A ta sitnica je bio milicioner ispred njegove vile.

Pre, dok je Popović bio politički živ i što se kaže: zdrav prav; stajao je tu neki rmpalija, brkajlija, kome je ponekad izlazeći iz crnog audija znao da dopremi karton najboljeg škotskog viskija, da se ne baci.
Brka bi primio karton i zahvalio se u ime Službe.
Onda je iznenada jednog jutra nestao Brka.
U stvari, nekoliko dana Popović čak to nije ni primetio.
Ali, kad je primetio - načisto se slomio.

„ Ti si potpuno lud „ – govorila mu je Milica. – „ Što bi se ti vezivao emocionalno za nekakvog Brku? Milicioner kao milicioner. Imao brkove, ne imao brkove! Politika nije poljubac, pa da su tu nešto važni muški brkovi!“

Popović je znao da politika nije poljubac.
„Brkovi su u istoriji naših naroda, uvek, mnogo značili.“ – rekao je ženi. – „I ne samo u istoriji naših naroda!“

„ I sad te čuvaju.“ - rekla je Milica.
Zbilja, i sad je jedan milicioner šetkao danju i noću ispred njihove vile. Međutim, Popović je osećao da više ništa nije isto.

„Samo se promenio čovek!“ - nastavila je Milica. – „Eto, juče je na ulazu stojao jedan, takođe sa brkovima, samo štucovanim i plavim. Ali, u istoj uniformi.“

Popoviću nije padalo na pamet da tom, sa plavim brkovima, poklanja viski.
„Ne!“ - rekao je. – „Čim se promeni makar i samo stil brkova, menja se čitava garnitura.“

Tako je i bilo.
Prvo mu je stiglo rešenje o prestanku potrebe za ličnim obezbeđenjem a zatim i rešenje o određivanju kućnog pritvora.

Tada je Popović izgubio volju da se brije.
Šeta od prozora do prozora. Broji korake i sate. Muku muči.
Ali, pušta brkove.
One, što je Klerk Gebl nosio u „Prohujalo sa vihorom“.

понедељак, 11. јун 2012.

RATKO DANGUBIĆ: NOBELOVA NAGRADA ZA HEMIJU

Njih je lako slediti. Samo treba izdržati da se ide za njihovim smradom.

Ne samo da se istorija ponavlja, nego sada vidimo da slabo i pamti.

Njegovi aforizmi imaju višestruko značenje. Sva sreća da ih ni on sam ne razume.

I policija zna da mrtva usta ne govore, pa je krenula da udara prvo po tabanima.

Našim političarima treba dodeliti Nobelovu nagradu za hemiju. Napravili su od govna pitu.

RADE JOVANOVIĆ: UGLED SRBIJE



Podatak da Srbija nije bila u ratu ne bi smeo biti opravdanje za to što kasne boračke penzije!

Imali smo najsposobniju vladu. I nećemo dozvoliti da posle nje dođu veći lopovi!

Ugled Srbije je kao sneg. Što više pada, sve je veći!

Ne može se dozvoliti satanizacija DS samo zato što su od Srbije napravili pakao!

Lako je RTS da bude najgledanija TV. Kad se ne zamajava činjenicama!


Kažu da je na izborima bilo više listića nego birača. Očigledno, neki birači su bili nevažeći!

Demokratija je za srpske političare veliki izavov. Srećom, uspeli su da mu odole!

Sve naše vlade imaju i dobrih strana. Da im pomenemo samo kraj!

недеља, 10. јун 2012.

RASTKO ZAKIĆ: ZEMLJA ZALAZEĆEG SUNCA

U Srbiji, dok slavimo junce,
Svakog jutra zalazi nam sunce.

Nekad zbilja drukčije je bilo:
Izjutra je sunce izlazilo!

Ali nama ni ovo ne smeta:
Drukčiji smo od ostalog sveta!

ZORAN T. POPOVIĆ: DOBRA IDEJA

Nepodmitljive sudije su sumnjive. Opravdano se postavlja pitanje ko njih plaća.

Hirurg ovaj put nije zaboravio makaze u utrobi pacijenta, tako da je operacija u potpunosti uspela.

Poslednje pacijentove reči: „Doktore, vraćajte mi pare!“

Brak je dobra ideja, kada sve ostane samo na ideji.

Cenzorima se jedno mora priznati. Načitani su.

Ja nemam ništa, ali za razliku od drugih sve sam to postigao svojim radom.

Ima li života na drugim planetama? Ne znam, nisam odavde.

Odustao je od samoubistva. Srbin na Srbina više pucati neće.


субота, 9. јун 2012.

ZORAN T. POPOVIĆ: PRVI ZNACI STAROSTI




Bili smo pet vekova pod Turcima. Sve što je lepo kratko traje.

Da se ne bi primetilo da je vođa slep, svi smo prinuđeni da žmurimo.

Moji aforizmi su univerzalni. U njima svaki političar može da se prepozna.

Svima koji su poginuli u borbi za otadžbinu, vreme provedeno u ratu biće uračunato u radni staž.

Doba hladnog rata je iza nas. sada ga samo tu i tamo podgrevamo.

Ne znam da li sam lepši ili pametniji. Konačnu odluku o tome doneće stručni žiri.

Samo sloga Srbina spasava. Znači nema nam spasa.

Kad počnete da razmišljate glavom a ne mudima, prvi je znak da ste počeli da starite.

четвртак, 7. јун 2012.

RATKO DANGUBIĆ: LUTRIJA I MATEMATIKA



Njegov pogled kliznuo bi, s vremena na vreme, put dečurlije koja se igra u parku. Utolio je osećaj gladi, uzeo je lepinju sa kajmakom na kiosku iza parkinga. Ulicom se kretala, bezvoljna, patrola komunalne policije; dve blede devojke u crnim uniformama. Osmehnuo se neodređeno, s maskom blage ironije na licu. Jedan je od poslednjih letnjih dana, uskoro jesen prekriva trotoare i požutelu travu lišćem; kupio je kod Pravnog fakulteta i tiket, napravio, manuelno, dvanaest kombinacija i spremio se da isto veče sačeka da voditejka objavi brojeve dobitnika lotoa. Ožednio je, u stanu odmah nali punu kriglu od piva mleka i iskapi je na dušak. Povetarac je duvao sa severa, otvorio je prozor na sedmom spratu gde mu je stan, izlomio čokoladu na tanjir, i primirio se da prođu reklame; stavio je tiket uz praznu posrebrenu tacnu, koju je Stamena kupila na nekom od turističkih i šoping puteva u Trst. Udovac je ravno tri godine, samoća ga izjeda, ali njegova telesna konstrukcija, i nalazi specijalista, govore da treba da gura najmanje dvadeset godina. Nekako ga je ovo uspokojavalo, ali i nerviralo. Iz bubnja su iskakali brojevi, i on je, kao i ranijih nedelja, čekao da svi legnu na ekran, pa da onda podvuče liniju. I kada je izletela jedanaestica kao poslednja, uzdržao se dok kompjuter poređa brojeve u niz. Stavio je naočare za daljinu, odavno se zaustavio na tri plus, uzeo je da sravni tiket, i na svoje, ne malo iznenađenje, morao je da konstatuje da dobitnik, koga su evidentirali u Beogradu, deli nagradu sa srećnikom iz Subotice. Nije se uzbudio, uzeo je digitron da izračuna koliko je ovo dolara po tekućem kursu, i tada je uzdahnuo: na digitronu je stajalo da je u pitanju oko sedam stotina hiljada. Davno je sebi dao obećanje da se neće uzbuđivati ako dobije, žao mu je da njegova Stamena nije sada uz njega; odložio je tiket i zažmurio. Prvo mu je palo na pamet da izračuna, nije imao ni kučeta ni mačeta, ako bi živeo dvadeset godina, koliko, u proseku, treba svaki dan da troši. Tako je ispalo da bi, ako uzme u obzir i kamate, mogao dnevno da spiska preko sto dolara. Nije ovo mala gomila para. Ne trebaju mu kola, ne treba mu stan, kupio je na vreme; ovo je značilo da sve ide na goli život i, eventualno, ne daj bože, na doktore. Uzeo je sredstvo za spavanje i zaspao je kao jagnje. Dva dana pošto je novac prebacio iz filijale lutrije u svoju banku, njega će, kada se rastane sa sestrićem, udariti tramvaj, dok je zamišljen, sa neupaljenom cigaretom, prelazio ulicu i pitao se, kako to da u njemu nema nikakve radosti. Hitnu pomoć pozvaće jedna od onih bledih devojaka iz komunalne policije.

среда, 6. јун 2012.

MILANU TODOROVU - NAJPRESTIŽNIJE PRIZNANJE ZA SATIRU U REGIONU

SAOPŠTENjE ŽIRIJA ZA DODELU NAGRADE "TIPAR" ZA 2012. GODINU


Posle pažljivog čitanja knjiga koje su stigle na konkurs za nagradu "Tipar", žiri, koji je radio u sastavu: Aleksandar Baljak (predsednik), Veljko Rajković i Zoran Raonić, doneo je 5. juna jednoglasnu odluku da nagradu "Tipar" za 2012. godinu dodeli Milanu Todorovu, piscu iz Novog Sada, za knjigu priča "Bezbroj naših života" u izdanju Beogradskog aforističarskog kruga iz Beograda.

Knjiga "Bezbroj naših života" pleni obuhvatnošću i raznovrsnošću tema. Sve priče u njoj su zrele, dorađene i u kvalitativnom smislu ujednačene. Pisane su živo, pitko, slikovito, savremeno, komunikativno i jezički bogato. One su zgusnute, upečatljive, psihološki iznijansirane, poetične i jezički prefinjene. Svaka priča u ovoj vrednoj kolekciji zaokružena je na takav način da joj je kraj ostao otvoren. Otvoren, pre svega, za čitalačku znatiželju, uživanje i promišljanje.

U svojoj novoj knjizi, Todorov neusiljenom alegoričnošću i prirodno podsticanom metaforičnošću, uspostavlja vezu sa opštijim karakterom današnjeg vremena, a lucidnim humorističkim senčenjem, funkcionalno doziranim sarkastičnim i ciničnim nijansama, nenametljivim aluzijama i suzdržanom ironijom, osvetljava aktuelnosti savremenog društvenog i političkog života.

Todorov se istrajno opire konvencijama, standardima i opštem duhu savremene humorističko-satirične produkcije. On je u stalnom traganju za složenijim i samosvojnijim formama humorističko-satiričnog kazivanja. Njegove priče polaze od realnog, a onda se u njima sve izvrće, tako da nenormalno postaje sasvim normalno. U takvom kazivanju nema konstrukcije, niti mogućnosti da se u prvoj rečenici otkrije poenta. Reč je, dakle, o autoru koji ne pristaje na rutinu, na oprobane i istrošene načine pisanja. Ili, da budemo sasvim precizni, reč je o autoru koji ne pristaje na model humorističke priče koja ima bolno prepoznatljiv tok i koja liči na prošireni vic.

Zahvaljujući visokom stepenu stvaralačke kritičnosti koji poseduje, Todorov uspešno eliminiše sve što bi moglo da liči na opšta mesta i na već viđene postupke u pisanju kratke priče. On vešto izbegava opasne zamke jednoznačnosti, a prikladnom ironično-humornom distancom i lucidno stilizovanom ironijom svoje pripovedanje ostvaruje istinski ubedljivo, temeljito i sugestivno.

Knjiga "Bezbroj naših života" kvalitetom i svežinom uveliko nadilazi sve što je kod nas, poslednjih decenija, u humorističko-satiričnoj priči stvoreno.

Na ovogodišnji konkurs za nagradu "Tipar", koja se dodjeljuje za humorističko-satirično delo objavljeno tokom tekuće i prethodne godine na prostoru bivše SFRJ, stiglo je petnaest knjiga autora iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Pored nagrađene knjige Milana Todorova, žiri je u najuži izbor većinom glasova uvrstio i knjigu priča Slobodana Simića "Švedski sto" (Agora, Zrenjanin) i tri knjige aforizama: "Pomeranje pameti" (Agora, Zrenjanin) Aleksandraa Čotrića, "Dijalog sa sobom" (Udruženje humorista i satiričara Crne Gore, Podgorica) Save Martinovića i "Iz Nostradamusovog dnevnika" (Amatersko pozorište "Neretva", Konjic) Ekrema Macića.


Članovi žirija
Aleksandar Baljak
Veljko Rajković
Zoran Raonić

понедељак, 4. јун 2012.

SAVREMENI SRPSKI AFORIZMI (146)

ZORAN T. POPOVIĆ
NEMAM VIŠE ŽIVACA




Bila je patrijarhalno vaspitana. Tek posle trećeg seksa prešli smo na ti.

Svi vidimo da nas vlada vodi u totalnu propast, ali mi u ovom trenutku nemamo bolju opciju.

Vest o zemljotresu me je izuzetno potresla, jer sam se našao u epicentru.

On se nikada ne pravi lud. Uvek je potpuno prirodan.

Nije nikakva tajna da u našem društvu ima korupcije, jer je kod nas sve vrlo transparentno.

Pošten čovek nema šta da traži u Srbiji. Sve je već opljačkano.

Sve ređe odlazim kod mog neuropsihijatra. Nemam više živaca za njega.

Pročitao sam jednu afirmativnu kritiku moje knjige. Ko god da ju je napisao, ruka mu se pozlatila!

Često se setim svojih starih ljubavi. Uvek kad nađem slobodnog vremena ja patim zbog njih.

Sve što je lepo kratko traje. Recimo, aforizam.







SAVREMENI SRPSKI AFORIZMI (145)

ZORAN T. POPOVIĆ
ELEKTRIČNA STOLICA


Istoriju pišu pobednici da istoričari ne bi prljali ruke.

Idemo u posetu braći. Interesovanje dobrovoljaca je ogromno.

Nije on od onih koji samo daju obećanja. On je od onih koji ih i ne ispunjavaju.

Uhode su pažljivi pratioci društvenih kretanja.

Niko ne zna da sam ja genije. To je jedan od nepoznatih detalja iz moje biografije.

Troškove uključenja i isključenja električne stolice snosi potrošač.







MILAN TODOROV: ISTO




U ovoj zemlji, posle nove revolucije, više ništa neće biti isto.
U ovoj zemlji, više ništa neće biti isto, posle nove revolucije.
Ništa više neće biti isto u ovoj zemlji posle nove revolucije.
Više ništa neće biti isto u ovoj zemlji posle nove revolucije.

In this country, after a revolution, it will all be the same.

SAVREMENI SRPSKI AFORIZMI (144)

RADE JOVANOVIĆ
DOBIĆEMO SEVER KOSOVA



Vlada je bezočno prevarena. Ništa nije ostvareno od onoga što je ona obećala.

Predsednik je dušom i telom za demokratiju. Ali, šta može on sam protiv naroda?

Dobićemo severni deo Kosova. Da nismo ratovali, mogli su nam ga uvaliti celo.

Ishod izbora nije se znao do prvih petlova. Sve dok nisu glasali mrtvi birači.

Srbi su zaprepašćeni. U Evropi još ima naroda koji više vole sebe nego nas!

Turci su vladali Srbijom pet vekova. Naša taktika oduvek je bila iznurivanje neprijatelja.

MILAN TODOROV: SOLIDARNOST


Duga kolona očajnih, gladnih i neispavanih ljudi kretala se levom stranom ulice idući u susret vozilima koja su dolazila iz suprotnog smera.
Očajnici su, malo po malo, vraćali samopouzdanje opazivši da im vozači automobila koji dolaze iz suprotnog smera, ablenduju.
Doživeli su to kao dugo očekivanu solidarnost sa svojim opravdanim, ljudskim i plemenitim zahtevima.
Tu radost donekle je pomutio prizor koji im se ukazao iza prve velike okuke.
Pilocijska patrola je radarom lovila vozače koji bi, zaobišavši na jedvite jade kolonu jadnih protestanata, nestrpljivo dodavali gas.

петак, 1. јун 2012.

SAVREMENI SRPSKI AFORIZMI (143)

ZORAN T. POPOVIĆ
SREĆAN ČOVEK



Da bi se bolje čuo glas naroda, mnogi građani su ozvučeni.

Imamo najinteligentniju vlast do sada, koja pametno krade.

To što sam ja najbolji, najlepši i najpametniji nije vredno pomena, a vidim da i svi drugi tako razmišljaju.

Srbi su izazvali dva svetska rata, a treći put Bog pomaže.

Sudski izvršitelji su oni koji nas plene svojim postupcima.

On ume s ljudima. Zbog toga su ga i postavili za dželata.

Nije narod ovca za šišanje. Pre bih rekao za dranje.

Ja kad verujem da je nešto ispravno, radim tako makar to bilo i naopako.

Deca daju smisao životu, a posle ga najčešće i uzimaju.

Izgubili smo nekoliko utakmica uzastopce. Krenulo nas je!

Narcis je srećan čovek. Stalno je zaljubljen.