RATKO DANGUBIĆ: NA SUPROTNOJ STRANI
izvor:pinterest.com Tih dana sastajo sam se trupom koji sprema moj pozorišni komad sa ljudima bez lica. („Hej, sudbino, kako se zoveš“? „Sudbina“, doviknu grbavi glumac ne pokazujući lice.) Ne uskladim uvek ono što mislim, sa onim što pišem, izvinjavao sam se glumcima, ima dana kada se misao urušava. Stoga sam se tada povukao da radim, da proverim dijaloge, a onda sam već sledeće noći sanjao začuđujući san. Negde sam čitao kako su snovi zastrašujuća stvar, i da se njima ne može verovati, i najbolje je da se zaborave. Te noći sam sanjao san u kome se valjaju, ne znam sa koje i sa čije strane, kaleidoskopi kao balvani. Ti valjci prvo prikazuju šarene, kineske zodijačke znake, onda pacove koji izlaze iz kanalizacionih cevi. Ta noć nije bila posebno mračne, ni nemirna: bila je noć u kojoj se telo tami pokorava. Umeju snovi, ovo je moje iskustvo, da budu i vrlo predustretljivi, drugi put im je teško da se slože sa nemirnom psihom. Tako sam tada sanja...