недеља, 13. јануар 2013.

RATKO DANGUBIĆ: VILIN KONJIC I NOVINE



Na malom skveru su se viorile nekakve zastave, ljudi su sa kesama izlazili iz prodavnica, valjao se od nekud miris girosa. Nema problema, uzdahnuo je, ovako je moralo da bude. Iz razloga koji ni njemu nisu bili jasni, skinuo je sa ruke sat i stavio ga u džep od sakoa. Toga dana, posle sedam godina braka, razveo se od supruge Jelisavete i ostavio joj stan u centru grada. Nije mogao da joj dalje sluša glas, rekao je sudiji Marinkovu. Konačno, rekla Jelisaveta, i meni je posle svega laknulo. Nisu se pozdravili. Za ovo se spremao odavno. Nije hteo da uzme ni advokata, nije hteo ni da deli imovinu. Sve njegove stvari mogle se da stanu u dva kofera. Njoj je ostao i mali ker, koga nije voleo. U gradu je bilo toplo, a izgleda i da nisu dovoljno ni komarce zaprašivali. Kada je stigao pred zgradu u kojoj je pre tri dana iznajmio stan za sebe, gledao je gore, kao da očekuje da mu s nekog balkona neko mahne rukom. Lift nije radio i on se peo stepenicama na sedmi sprat. Na stepenicama je sedeo suvonjavi starac i gunđao; zatekao ga je na petom spratu, ispod rimskog broja V na zidu, nosio je na deveti kesu s mlekom i hlebom iz samousluge. Ponudio se da mu pomogne, ali je starac zahvalio. Produžio je lagano gore. Nije mu bilo jasno koja se budala setila da u ravnici gradi nebodere, a na sve strane se protezala pustara, sve do kanala i Dunava. Skoro bez daha ugurao je ključ u bravu, osetio je miris znoja ispod svoga pauzuha; misli da je čuo da je starac krenuo dok je on zatvarao vrata na stanu. Prozor na kuhinji nije bio zatvoren i u stanu se gnezdio smrad nafte i gasa iz rafinerije s one strane kanala. Odavno je odavde odnet televizor, vrteo je glavom, nije bilo ni radija. Izvalio se na poseteljinu koju je sinoć doneo iz perionice, i, uzgred, istresao pord kreveta dvadesetak primeraka dnevnih i nedeljnih listova. Bolela ga je leva noga i gotovo da je hramao. Presvuko se u trenerku na kojoj je na leđima bio naziv kluba u kome je nekada igrao ragbi. Pogledao je na zid uz koji je stajala izgrebana komoda, a iznad je visila jeftina fotografija Vorholine slike Merlin Monro. Stan je iznajmio na nedelju dana, toliko mu treba da sve obavi i toliko je imao i para. U frižideru je ostavio osam zelenih boca sa pivom, iz drugih nije mogao da pije, kulen i kolut tvrdog sira. Procenio je da mu je toliko dovoljno da utoli glad i da ne mora da otvara vrata tri dana i silazi na skver. Ja sam vilin konjic, kezio se, preostalo mi je da obletim samo jedan krug. I ovde kao da je njegova priča stala. Skoro da je stigao na cilj i nije ni imao snage ni za uzmicanje. A suvonjavi starac sa stepenica? Nije stranac izgledao posebno veseo, rekao je starac isledniku Kolarovu, ali je delovao normalno. Međutim, nestrpljivim gestom islednik je pokazao da sve razume. Ostavio je stranac pismo za policiju, na njemu je bila adresa lokalne policjske stanice. Navodno nema familije, napisao je da je tri dana i tri noći beez prestanka čitao novine, i bila mu je ovo poslednja želja; sve je pročitao od naslova do umrlica i sporstkih rezultata, i moli policiju da nikoga ne sumnjiče za njegovu smrt, ne krive, pa ni Jelisavetu. Zatvorio se, pisao je, u ovu rupu s novinama, pio je pivo i jeo kulen i sir i mislio na svoje kreditne kartice bez pokrića. Prozor na spavaćoj sobi je otrvorio peto jutro i skočio sa sedmog sprata na pločnik. StArac koji ga je sreo na stepenicam, kome se i javio, i ponudio mu da mu kese odnese do stana, nije mu znao ime; zna  da na zvonu stoji dole Mare, ali on ne veruje da je ovo njegovo ime, pre je ime onoga ranijeg stanara, koji plovi kao kuvar na brodu na severu. Za policiju je brzo sve bilo gotovo.

Нема коментара:

Постави коментар