четвртак, 6. март 2014.

MILAN TODOROV: OBIČAN, SASVIM OBIČAN ŽIVOT




Dolazilo je veče. Spustio je teške hrastove roletne koje su decenijama naklapale prozor noću i leti za vreme zapara. Uključio okruglu stonu lampu od mesinga i belog murana.Kad je šiknulo mlečno svetlo, odjednom se uhvatio rukama za glavu, naslonio je na sto i zaridao.
Zapravo nije to bio plač, nego čudno, snažno i poražavajuće muško jecanje sa povremenim hroptanjem i udaranjem glavom o drvenu polituru stočića..
Sedeo je za kompjuterskim stolom. Ispred njega je bio uključen laptop. Na njemu nije bilo ničeg posebno novog ili šokantnog. Uobičajene vesti, krize, glamur, estrada, gluposti,sport...Ništa što bi ukazivalo na razlog takve neočekivane reakcije.
Šta ti je? – žena je iz dnevne sobe utrčala u kuhinju skamenjenog lica, trudeći se da prikrije strah, ali bilo je to bezuspešno. Bila je potpuno zatečena.
Mili, rekla je, ono što  dugo nije rekla, ne iz nekog posebnog razloga, nego jednostavno nije želela da joj reči nežnosti pređu u rutinu. Ni njene, ni njegove. Dobar si i drag čovek. Ne bih se udala za tebe da nisi takav bio. I, uz male izuzetke, mogla bih reći da si i danas takav...
On je jednako ridao, čak joj se činilo da to čini glasnije i bolnije.
Ušla je i Sandra, njihova ćerka i tatina mezimica.
Ovo mora da je hepening. Tata, tata, tata...
Šta mu je?
Mama, da li ti znaš šta se ovde dešava. Samo nemojte opet da se pretvarate da je sve u redu. Znam ja vrlo dobro da između vas nije ništa u redu, iako ste ceo život pokušavali upravo to da mi sugerišete.
Zašto ste lagali? Zašto ste se plašili da budete kao svi drugi. Ništa bolji, ni gori od ostalih parova u vašim godinama koji se mrze ili dosađuju ili proklinju što im vreme izmiče na ovom mestu, sa ovom osobom, u ovom trenutku? Recite mi! Samo toliko očekujem od vas. Toliko mi bar dugujete...
On je i dalje jecao, kratko, isprekidano, kao da se guši.
Ali, mi imamo tebe, rekla je mama.
To bi rekla i pacijentu koji ima neizlečivu bolest. Priznaj, mama, da im to i govoriš. Jednom si nam to isprićala. Čoveku je ostalo samo još  mesec, možda i manje života. I ti si mu prvo rekla da se pripremi za kraj, da se sabere, kao da je život digitron...i onda si mu rekla da može svakako da bude srećan jer ostavlja iza sebe one koji će živeti iz njegovog korena. A čovek je imao dva sina. I oba su bila narkomani. I ti si to znala. U toj maloj ambulanti vi sve tajne vaših pacijenata prevlačite preko onih razbalavljenih belih šoljica za kafu ili, pre će biti, čaj, koliko su široke i velike.
Stefan, tako se zvao čovek koji je plakao, sada se okrenuo na trbuh, spustio ruke niz telo i zario glavu u mali crveni jastučić koji se nalazio na dvosedu pored stola. Plač je bio prigušeniji, ali i dalje nije mogao da ga zaustavi. Trzao je ramenima, košulja na leđima mu se nadimala, zapravo napumpavala i ispumpavala kao platno na košavi. Trudio se, ali je to osećanje, kome nije znao uzrok ni povod, očigledno bilo jače od njegove volje, njegovog tako vidljivog napora da sačuva dostojanstvo glave porodice, muškarca, muža, oca...
Mili, rekla je Majda, tako se zvala ta njegova žena, sasvim dobra žena. Nikome od nas nije lako. Mogla bih i ja da plačem.
Ali, mama, rekla je Sandra, pa ti zaista često plačeš.
Kad bih mogla da mu vidim lice, rekla je Majda i uključila halogenke na plafonu.
Neeee, kriknuo je Stefan. Nipošto, nipošto...Ne palite to ledeno svetlo!
Tata, rekla je Sandra, meni možeš da kažeš sve. Zar nisi uvek govorio da sam ti podrška? Da sam ti sve na svetu? Izvini, mama, ali tata je zaista to govorio. I sama znaš.
Ridanje nije prestajalo
Pogledaj šta je poslednje gledao na računaru, reče majka.
Sandra ode do laptopa.
Beše ugašen.
Ne znam. Kao da nije to, reče.
Ipak, uključi ga, vidi da nije stiglo nekakvo odvratno pismo, nekakva vest koja je mogla da ga dovede u stanje ovakvog šoka.
Posle nekoliko minuta, Sandra je odrečno zavrtela glavom.
Ne, rekla je, u inboksu je samo nekakvo smeće, reklame, ponude za praznik, gluposti... I..tata je igrao šah protiv kompjutera.
Šah, Bože?
Ma da, to se može mama...mislim igrati šah sam sa sobom, pa ko pobedi!

Stefane, rekla je opet nežno majka i žena, ja sam lekar, reci mi kako mogu da ti pomognem.
Stefan, njen muž nije odgovarao, samo je krkljao i ječao.
Ali, mama, rekla je Sandra, tata ide redovno na kontrole. Zar nisi pre samo nekoliko dana rekla da je najveća sreća što je njegovo a i zdravje svih nas veoma, veoma dobro. I zahvalila si se Bogu, kao lekar, mama!
Stalno je pokušavao da se s nekim i nečim nadmeće, reče Majda. Ti to , možda, ne znaš, ali otac ti je uvek bio bolesno ambiciozan. U početku me je to i privuklo njemu, ali docnije to počinje da smeta. Ne kažem da mi je često i mnogo smetalo, ali povremeno bi mi smetalo.
Ljubomora, upita Sandra.
Ne, tvoj otac nikada nije bio ljubomoran.
Odjednom se trgla. Uplašila se onoga što je upravo izgovorila. Jer, rekla je to u prošlom vremenu, kao da njega više nema, kao da nije tu, sada presamićen preko kauča, slomljen kao mršav, islužen i star čovek.
Odjednom joj je tako izgledao.
Kako to ranije nisam primetila, pomisli.
Kao da to više nije onaj Stefan od jutros, od one prženice prelivene maslinovim uljem i naškropljem grudvicama slanog ličkog škripavca kojim ju je dočekao u toploj kuhinji pre nego što je krenula na posao.
Sandra je sela uz oca, pokušavajući da mu podigne glavu.
Kad je to najzad s mukom učinila rekla je očajno:
Mama, on plače otvorenih očiju!
Kako je to moguće, pomisli žena.
Zaista, iz njegovih očiju su se slivale prave male barice suza.
Ti se lekar, preduzmi nešto.
Izmerila mu je puls. Bio je nešto ubrzaniji, ali ništa zabrinjavajuće. Pritisak je bio blago povišen, kao i uvek. 140 sa 90.
Da zovemo hitnu pomoć? predložila je Sandra.
Ne vidim šta bi oni učinili drugo osim onoga što mogu i ja, da  mu dam injekciju sedativa.
Misliš da bi to pomoglo?
Ne bi pomoglo, sigurno ne bi pomoglo na duži rok, možda ni na kraći.
Čime se tata bavio dok sam ja na poslu, pitala je ćerku.
Mislim da se nije bavio ni sa čime posebno. Nahranio bi mačku, počistio terasu, slagao tarot karte, ponekad bi mu došli neki prijatelji i tada su se smejali, pričali viceve, sećali se nekih stvari koje meni nisu ništa značile i kada bi ih u prolazu čula...Običan, sasvim običan život.
Koliko tati nedostaje do penzije?
Mislim oko dve, možda tri godine...Ali, njega to nije pogađalo...uostalom radio je kod kuće...mislim radi kod kuće...agencija za fiskalne uređaje....sasvim pristojno...od toga može da se živi...Nema tu ničega za ovakvo stanje.
Ridanje je postajalo malo ujednačenije. Ali, bilo je to nešto što ih je i dalje zstrašivalo.
Da li ste ti i tata pričali?
Molim?
Pitam te otvoreno, da li ste ti i tata ikada jedno drugome pričali sve što ste mislili, znali, osećali, strepeli?
Naravno.
Sigurna si?
Pa dobro, nismo pričali baš mnogo. U stvari, nismo pričali baš sve. A, možda, i nije bilo razloga da pričamo puno. Sve je to jednostavno...videćeš jednog dana.
Ali, mama, zar mi ti nisi govorila da uvek mora sve da se kaže...i da  nema čoveka na svetu koji ne oseća potrebu da izbaci sve te gomile reči koje ga natrunjuju godinama i postaju na kraju obično smeće.
Da li je to Stefan čuo ili ne, njih dve nisu znale. Ipak, govorile su nešto tiše, gotovo kao zaverenici.
Stefan je plakao, sada jednolično. To nije ličilo na plakanje, neko na huk, koji je morao biti užasno bolan i koji je u onima koji su ga slušali izazivao duboki, nejasni strah od koga nisu znale ni umele da se brane.
On to pre, nikada ne bi uradio, rekla je Majda.
Kada pre, mama?
On me je pre uvek štitio. Ponekad to nisam volela. Naročito dok smo bili mlađi. Bilo je u tome ipak nečeg bolesno posesivnog.  Sad sam se setila...jednom se čak potukao zbog mene. Sa nekim mojim bivšim dečkom. I pobedio je, zaista. I rekao je da me sad ima kao pobednik. Bio je vrlo ponosan što se i na taj brutalni mužjački način izborio za mene.
A ja sam, pak, uvek želela da imam bar malu slobodu, ma koliko ona neizvesna bila. Mislim da me razumeš, jer i ti si...i ti si žena...iako si moje, naše dete...ali ženi je potrebno malo samopoštovanja koje može da dobije samo iz pozicije blage, skoro neprimetne nezavisnosti.
Sandra je ćutala i netremice je gledala  u očeva stopala koja su bila belo žuta i tresla se kao pod udarcima struje, sa jedne noge mu je spala čarapa i to je sad sve već izgledalo vrlo jadno i sramotno...U svakom slučaju razočaravajuće. Imala je sasvim drugačije mišljenje o ocu.
Da li misliš da to važi i za muškarca? –pitala je majku.
Šta?
Ta neprimetna nezavisnost.
Ne znam. Znam samo da sada osećam sažaljenje prema...prema njemu...prema meni, tebi, svima...I da posle ovoga više nikada ništa neće biti isto.
Nikad nisam mislila da će mu se to dogoditi. Uostalom, uvek je govorio da ume da trpi.
Stefan je izgleda bio na vrhuncu sloma. Sada je stenjao, leđa su mu bila mokra i sa njih se slivao hladan znoj.
Moram nešto da te pitam, mama.
Nemoj ništa da me pitaš.
Dobro, neću ništa da te pitam.
Bolje je da izađeš. Sve će se smiriti. Tata  će biti dobro. Ja ću celu noć biti pored njega. Doneću mu ćebe i čaj.
Vi imate odvojene spavaće sobe, mama... Već odavno.
Da, pa?
Mama, jesi li se ti promenila?
Promenila? U odnosu na šta?
U odnosu na ...recimo kad ste bili mlađi.
Naravno, svako se menja. To je život. Videćeš i ti jednog dana, rekla sam ti već!
Ali, tata nikada nije zaplakao. Ni kad je baka umrla.Ni kad nam je uginuo poslednji mačak Viktor, koji mu je leti spavao uz obraz na klupi na terasi. Mama...
Molim, dušo?
Smem li da te nešto pitam a da mi iskreno odgovoriš...kao da sam ti prijateljica...?
Reci.
Da li je tata?
Šta, da li je tata?
Ma znaš...da li ti i tata još to radite?
Nije stvar u tome, Sandrice...
Možda jeste.
To bi bilo tako banalno. Uostalom, u ono vreme niko, pa ni mi, nismo bili toliko opsednuti...tim  fetišom ovog vremena...seksom...Danas pogotovo!
Niste?
Ja, sigurno nisam.
A tata? Da li ste se međusobno vređali kada ja nisam bila kod kuće?
Ponekad...da, ponekad.
Jako?
Da, ponekad užasno bolno...Ali to bi nas brzo prošlo...
Da li si ga odbijala?
Kakvo je to pitanje?
Rekla si da između nas, mene i tebe, ma kolika da je razlika, uvek mora da postoji istina...
Da, eto ti...Odbijala sam ga, ne baš uvek. Ali, ostavimo to.Govori o ljubavi, Sandra! Nauči da to odvojiš od seksa, molim te.
O tome ti i govorim.
Negde sam pročitala, možda među tim tvojim knjigama, možda baš kod Frojda, da je ljubav najbolji lek za strah od smrti. Ne mislim samo na seks, naravno.
Šta hoćeš da kažeš?
Ništa.
Mislim da je injekcija počela da deluje. Kao da se smiruje.
Biću u svojoj sobi. Pozovi me kad se tata probudi. U bilo koje doba noći, sasvim svejedno. Ali, pozovi me. Obavezno me pozovi! Obećavaš? Što me tako gledaš, mama?
Idi spavaj...molim te...idi spavaj.
Zatim ponovi: Ja ću bdeti sve vreme pored njega. Da mu se nešto ne desi.
Šta bi moglo još da mu se desi, osim ovoga, pobogu?
Znaš...ne bih o tome.
Mogao bi da se ubije, zar ne?
Tata se neće ubiti!
Šta će biti sa njim, mama? Mislim, posle...
Vratiće se u normalu.
Tako vi to  zovete stručno?
Ne baš.
Nego?
Ograničena normala.
Šta je to, uopšte? Čega normala? Kakva normala?!
Ne znam, dušo, ništa ne znam...i to niko ne može da zna.







Нема коментара:

Постави коментар