Ne marim da pijem, al' sam pijan često U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše, Zaboravim zemlju, zaboravim mesto Na kome se jadi i poroci zbraše. Ne marim da pijem. Al' kad priđe tako Svet mojih radosti, umoran, i moli Za mir, za spasenje, za smrt ili pak'o Ja se svemu smejem pa me sve i boli. I pritisne očaj, sam, bez moje volje, Ceo jedan život, i njime se kreće; Uzvik ga prolama: ''Neće biti bolje, Nikad, nikad bolje, nikad biti neće''. I ja žalim sebe. Meni nije dano Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi, Oči plave, tople kao leto rano, Život u svetlosti bez mraka i studi. I želeći da se zaklonim od srama Pijem, i zaželim da sam pijan dovek; Tad ne vidim porok, društvo gde je čama, Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.