paradoks

  Milan Todorov ŽABA Volim žabe. Nedavno sam saznao da ih ima oko sto pedeset vrsta, ali su ugrožene i odumiru. U barama koje posećujem nostalgije radi nema ih. Bio sam uveren da je to zbog redovnog letnjeg prskanja komaraca pošto komarci predstavljaju glavni izvor hrane za moje zelene buljoke krastave lepotice. Ali jutros saznadoh da postoji neka gljivica koja se razvija u barama i ubija žabe. Sve nas mahom nejasno ubija. Naša tela uzalud izlaze iz tela životinja. Izgubljeno je postalo stalnost. Zar je sve stvar preživljavanja umesto življenja obične žabe?

  Milan Todorov DEVOJKA SA NAJDUŽIM NOGAMA NA SVETU Stojim na pokretnim stepenicama. Ispred mene je žena koja se teško kretala. Iznenada pojavi se devojka zajapurena i zamoli nas da se sklonimo da ustrči uz stepenice. Bili smo na pola puta. Stara žena reče da bi se rado sklonila ali je invalid i teško se pomera. A vi, upita me. Bili smo već blizu vrha. Sačekajte sekund, rekoh. Već smo skoro na vrhu. Ona me besno odmeri. Meni je sekund život reče. Hteo sam da joj kažem da će tek u starosti znati šta je sekund života ali ona potrča ispred nas na prvom gazištu ka mladiću ispred bioskopa i da imala je najduže noge na svetu u crnim polučizmama sa viskom petom kao što imaju devojke sa žarom na početku onoga što će ostati do kraja neizvesno.

Milan Todorov PUSTINJA Jednom pre tridesetak godina bio sam u pravoj pravcatoj pustinji. Bila je to pustinja Negev u Izraelu. Pre ulaska u nju kupih vodu, kekse i paket prve pomoći. Na ulazu u pustinju stojao je natpis „ Oprez! Ulazite u pustinju na svoju odgovornost“. I ušli smo u klimatizovanom autobusu, malo razgledali, ćeretali, flertovali sa lepom turističkom voditeljkom. Pustinja nas nije zadovoljila. Bila je odviše zemaljska, ništa pakleno. Bio sam razočaran. Ja sam od onih koji uvek unapred vide loše stvari. I prošle noći sanjam svoju pustinju. U njoj je hladno. Bije vetar sleva i sa desna. Od snega u mojoj pustinji ne mogu oči da otvorim. U mojoj snevanoj pustinji je crkva koju je posetio Sveti Sava i u njoj se čuva lek protiv svih bolesti. Samo je važno krišom na prstima izaći iz svog pustinjačkog života. DESERT Once, some thirty years ago, I was in a real, genuine desert. It was the Negev Desert in Israel. Be...

  Milan Todorov THE YARD It could be said that he had a happy childhood. There were, of course, trials. But who doesn’t have them while growing up? He encountered the inconsistency of human nature early on, although at the time—ten or eleven years old—he was not yet aware of its reasons. Now everything is different. Now, when he occasionally sees Zvezdan, once the most handsome boy in elementary school; Zvezdan’s small, hunched wife who, frightened by who knows what, always holds his hand; and Ćora, who on Saturdays sells small, muddy winter potatoes in front of the market. His mother—the heroine of this story—who guided him through life with her reason and her love, has long been gone. The incident happened unexpectedly. In the yard of the elementary school, which back then was not fenced as it is now, the local toughs—older than the pupils—would come in, sit on the rickety wooden benches by the handball court where they had P.E., and watch the girls just beginning to bud. ...

  Milan Todorov ZIMSKO ZAMIRANJE Poznajem sva mesta u vodi Oficirske plaže na koju odlazim od svoje desete godine. Još koliko pre dva leta hvatao sam male račiće u plitkoj peskovitoj uvali. Bili su skoro neprimetni, zariveni u fini pesak videle su im se samo crne tačkice očiju i mali brkovi. I oni su hvatali male sasvim male bucove. Zima je sada i januar najduži mesec. Da li su preživeli tuđe i sopstvene smrti? Da li spavaju ispod leda kao leptiri u jednom nadrealnom rumunskom romanu? Šta će nam doneti novo leto? Ne želim da slutim. Ionako imam loše snove. Jedino što me plaši sada je to što sam shvatio poruku: živeti u plićaku sa malo mrdanja da te ne otkriju uspavan život i trajanje pod ledom i naposletku predavanje božanskom klatnu bez odgovora dok se ne otkriješ svetu svetla i leta napokon.

Milan Todorov LOVE AND LIES I was five years old when the first woman kissed me—aside from my mother and my cousin. She was a candy seller in the village shop. She must have been around thirty. She had two children and was divorced. My uncle was interested in her. “What do you think?” he asked me. “She’s beautiful,” I said. “That doesn’t count. Maybe she’s too experienced?” I didn’t know. I was inexperienced. She worked in the candy shop both at noon and in the evenings—second shift. My uncle drank boza, two or three liters every evening. He would order it from the candy shop in small half-liter jars. He liked, he told me, women with sexual experience. My uncle always wore black. He had black eyebrows as well. He was the goalkeeper for the local football team. He believed he was well known. Meanwhile, the candy seller didn’t react to the two small children. I was already thinking about running away. Everything felt confused. The strangest thing was that I began to believe I was my...

  Milan Todorov JEDNA DOBRA PRIČA Tog jutra čitao sam novinski članak koji je govorio o najpopularnijem grobaru u Britaniji. Čovek je bio inteligentan i razmišljao vrlo izoštreno bez iluzija i utešiteljske vere o životu posle smrti; ne kao reprizi sećanja nego o plodnom grobnom dnu u kome crvi rade svoj posao u kome se meso pretvara u kalcijum i azot u kome se loj čovekovog mesa pretvara u gnojivo jače od ovčijeg kako je rekao. Ako je iko znao taj čovek je znao šta ostane posle svega iza nas. Znao je tajnu da se na kraju bez greške sve prevrne i izgubi kosti jaki mišići i žalost drugih koji ostaju. Zato je testamentom odredio da kad dođe taj trenutak bude pokopan bez ploče samo u zemlju i da se iznad njegovog grobnog mesta posadi neko jako drvo platan ili beli brest možda kanadski javor ili najbolje hrast pa i ariš antarktički otporan na sve zine koje će doći. Želim, rekao je, da svojom raspadljivošću svojom truleži kojoj sam pos...

  Milan Todorov KRATKA ISTORIJA ZIME Uprkos upozorenjima da ne koristimo automobile po ovoj snegomrazici bez preke potrebe - ipak vozim. Prolazim starim ulicama. Trubnem na svakom zavijutku jer moja varoš je bregovita i nova deca se silovito, bez osećaja za opasnost na sankama sjuruju na kolovoz. Ne osuđujem ih nimalo. Štaviše mislim da je to divno. Uostalom i sam sam tako leteo saonicama niz padine stare tvrđave ali tada je na kraju snežnog puta bila postavljena zavesa u vidu mreže za fudbalski gol i mi smo se zabijali u te mreže do iznemoglosti zaštićeni u miru godina između ratova a sada vozeći sa strepnjom od dolaska dugih hladnih godina i dva pola ljudske sigurnosti u koje klize i moje stare tavanske sanke hteo bih svakako zalud da vratim končanu mrežu kao sigurna vrata kao naivnost od koje se odviknusmo nesvesni čina i sada je tu samo miris uličica izgubljenih pod točkovima.

  Milan Toddorov NAPUKLINA U svom prvom i, po njemu, najboljem romanu „Za crnom devojkom“ na samom početku Tišma kaže da je za vreme rata bio „otrgnut od svog prirodnog razvoja“. Ali, šta bi bilo kada nas život ne bi gurao u događaje u kojima ne želimo a, iz nekog, često neodrživog razloga – ipak učestvujemo? Nedostatak iskustva čoveka ponekad više obeleleži nego ono samo. A na iskustvo najjače deluju neočekivanosti i nedoslednost onih u čije poverenje si verovao do trenutka iskušenja. Bio je rat. Na radiju su puštali patriotske pesme. Sa ekipom novinara koju je predvodio šef stanice, jedan izgledom patrijarhalan čovek, doskorašnji direktor palanačke gimnazije, boravio je tog dana u ratnom području, na, kako se to govorilo, radnom zadatku na terenu. Obučeni u toplu i udobnu odeću dobijenu za tu priliku koju su nazivali ratnim zadatkom, skoro da su se osećali razgaljeno. Ipak, kako su se približavali krajnjem cilju a to beše neko selo, tačnije kraj sela, sa dubo...

  Milan Todorov POŠTA Dok prtim kroz gradski sneg dubok i iznenađujuće beo, sneg koga nije u ovoj meri bilo godinama pa i decenijama da bih u lokalnoj pošti podigao preporučeno pismo nepoznatog pošiljaoca devojka u vitkoj haljini čisti sneg i na dobar dan kaže: Divno je. Pogledao sam je sa zavišću. U pošti red penzionera potrebno je podići crkavicu za Božić. Uvek neljubazna i ljubopitljiva šalterka osokoljena komplimentom nekog brdskog kicoša pita me što nisam… Ne slušam je. Vraćam se kroz popadala stabla. Ne znamo zašto je to moralo da se dogodi. Gomilaju se nejasnoće. Hodam polako usput me obilaze putnici voza koji je došao i otišao kao svet koji sam poznavao kad sam bio sam a jak ne kao danas.

  RATKO DANGUBIĆ TAKAV JE ŽIVOT skoro SF ruska priča Za njega je svaki pojedinačni uspeh, i svaka sekvenca uspeha, njegovih radova, podjedanko važan kao uspeh i zemlje. Sam naučnik je posedovao poprilično ograničen broj informacija šta se u njegovoj nauci u svetu događa. Družio se sa radničkom klasom, ne krije da voli da potegne iz boce votku, dobio je vrhunsko obrazovanje na Lomonosovu , ali osim završenog doktorata i nije daleko odmakao sa doprinosom svekolikoj ruskoj i svetskoj nauci. I otmeno izgledaju naučnici koji putuju po svetu sa suprugama, njegovi savremenici, kao da su Parižani, a on suprugu, eto, nema. I što je najčudesnije, prebirajući po svojim manam i dobrim stranama, on je virtuozno uvrtio u glavu da je problem što suprugu nema, a nauka mu se ugnezdila imeđu dva polariteta: primenjene i nikakve. Oni pak koji ga znaju misle da se njemu posrećilo da bude i ovo što jeste. Ovo mišljenje je rasprostranjeno i među kolegama. Sigurno, moraju ruski naučnici da...