уторак, 30. април 2013.

MILAN TODOROV: KO JE IZDAO KOSOVO


Lupio je i ostao živ. Oni koji ne lupetaju prolaze drugačije.

Kain i Avelj su živeli kao braća, a onda se umešao strani faktor u obliku snajke.

Od kriminalaca ne može da se diše na ulicama, jer u zatvorima za njih nema mesta.

Vuk Branković je na čuvenoj večeri knez Lazaru sedeo s leve strane, tako da su Kosovo zapravo izdali levičari.

U Srbiji nije važno ko je vera a ko je nevera, jer smo sekularna država.

Nismo ništa izgubili. I danas imamo veliku Srbiju, samo u malom pakovanju.

Ne isplati nam se više da hranimo pola Evrope, jer je kod njih hrana duplo jeftinija.

Neprijatelj našeg neprijatelja je nama prijatelj, zato mi uvek moramo da imamo nekog neprijatelja.

понедељак, 29. април 2013.

MILAN TODOROV: SLAVNA PROŠLOST


I mi konja za trku imamo. To je onaj što na cilj stiže poslednji.

Naša zemlja nije ni na istoku ni na zapadu, a kako stvari stoje uskoro neće biti ni na ostalim stranama sveta.

Kosovo je naš Jerusalim. Ni njega nemamo!

Zbog zastarelosti postupka suđenje se odlaže do daljnjeg.

Mi smo muzička nacija. Nekad nas je pesma održavala a sada dobijamo po tamburi!

Naša policija je prva po broju rešenih ubistava. Kad reši nekog da ubije, to je gotova stvar.

Dužni smo i Bogu i svetu, ali svetu smo dužni pod povoljnijim uslovima.
.

RATKO DANGUBIĆ: KURVIMETAR



Ulazim u onu veliku prostoriju u kući i odjednom me zapuhne miris lavande i sušenog bilja. Bilo kako bilo, ne mogu opisati kako se osećam kada se nađem ovde (uz more). Nekako kao da mi je žao svega (ljudi, stvari i uspomena). Svratio sam i ovaj put na nedelju dana (volim da dođem u maju, kada mirisi cvetova opijaju). Nekako me sve ovo izvlači iz gradske kolotečine, opominje da ne palim televizor u zoru. Pamtim kako je deda Marko za TV govorio de je to stvar „koja nema znanja ni karaktera“. Pomerio sam „veliku fotelju“ (tako je deda Marko oslovljavao), na sredinu sobe. Dakle, u gostinskoj sam sobi (na spratu), gde se nalaze i stare stvari (nameštaj, srebro, knjige, gravire, mape, instrumenti), a soba (opet) nije nalik na muzej. Dosta je toga (rekla bi baba Jelena) nestalo u vreme ratova, „nisu zaobilazili ni nas, ni Boku“. Dolazim u oronulu vilu (koja se „pretvorila“ u kuću za odmor), volim da ovde „poliram“ rukopise. Negde s jeseni stavili su majstori i nove (bele) drvene škure. Otvorio sam prozore, neka uđu svetlost i morski vazduh (nisam čekao da se pojavi žena koja sprema). Odavno nisam prebirao po stvarima dede Marka, pomorca i kapetana, koji je (na vreme) pet puta oplovio svet. Tu reč oplovio davno sam stavljao „u niz“ sa rečju oplodio. Pretpostavljam da između njih postoji veza. Deda  Marko, ostavio je porodici vilu u Kotoru. Te drangulije koje su ostale iza njega i danas stoje u sanduku sa dve brave, mrkom i okovanom. To su oni sanduci koje ne otvara jedna osoba, otuda dve brave. U njima su se na brodovima čuvale dragocenosti, dokumenta i oružje. Nakon dedine smrti, majka je luftirala stvari iz sanduka. Među njima je, pored oficirske uniforme, dvogled, par pištolja za dvoboj (u rezbarenoj kutiji), koji su navodno pripadali kockaru iz Kalifornije. Moju pažnju posebno je privukao (kako ga je deda zvao) kurvimetar. Sa devet godina sam instrument povezivao sa pričama o kurvama u Lepetanima, koje su čekale (u vreme pomorske slave Perasta) jedrenjake. Kasnije sam saznao da kurvimetar na latinskom znači „kriva linija“. Negde pred dedinu smrt, dok je kotrljao uređaj po mapi, rekao je da on određuje koliko milja ima od luke (Roterdama) do luke (Bombaja). Tata je rekao da deda kotrlja kurvimetar po mapi i juri izanđale uspomene po lukama i kuplerajima. Sredinom sedamdesetih umro je deda.  

субота, 27. април 2013.

ZORAN T. POPOVIĆ: ČETVRTI LIST


Ubuduce svoje aforizme necu trositi na politicare. Nisu toga vredni!

Pisao bih ja i dalje aforizme o politicarima, ali ne mogu da ih smislim!

Pronasao sam detelinu sa cetiri lista. Otkinuo sam jedan da ne strci!

Svaki muskarac prosecno petnaest puta dnevno pomisli na seks, dok zene
manje razmisljaju a vise rade.

Posvetili smo mu nase dragoceno vreme. Odali smo mu postu minutom cutanja!

Gradani koji traze vise hleba, samo ometaju nasu vladu u resavanju
globalnih svetskih problema!

петак, 26. април 2013.

RADE JOVANOVIĆ: SAVRŠENSTVO


Svi Srbi će živeti u jednoj državi... Samo će im kuće biti u drugoj!

Vlada garantuje da nestašica novca za penzije neće uticati na visinu penzija!

Mi iz svakog poraza izvlačimo pouku. Šteta što ne znamo za poraz!

Posle pet vekova Turci su morali iz Srbije. Postavili smo uslov oni ili mi!

Nikada mi Srbi nećemo imati Luja XIV... Mi uvek počinjemo od nule!

Rešenje je definitivno svi Srbi u jednoj državi. Pitanje je samo: SAD, Kanada, Nemačka...

Mi smo pod Turcima živeli bedno. Međutim, u višestranačju  je to dovedeno do savršenstva!

Naše robne rezerve su u takvom stanju da možemo gladovati mesecima!

уторак, 23. април 2013.

MILAN TODOROV: SNAJPERISTA


Dok tabanam ranoprolećnim, već ugrejanim asfaltom kvantaške pijace, uopšte nemam osećaj da je Dunav na samo dve stotine metara odavde. Ne oseća se onaj tajanstven i svež miris velike protočne vode ili omamljujuće kanalizacije, što bi rekla Ceka.
Zbog tog Dunava smo i kupili stan na keju, u jednoj od onih najviših kula, panonskih nebodera. Ceki se svideo pogled kroz visoki prozor. Videla se Atlantida, odnosno deo budućih ruševina grada i još nepotonulog mosta. Ne znam da li je videla peskovitu plažu i boju neba na drugoj strani obale ili je to tek posle otkrila. Ali, znam da nije videla, bar ne u prvom trenutku, crni, buljavi kolektorski otvor, ždrelo smrada iz koga je kanalizacija poganila lepi plavi Ister. Nalazio se u pravoj liniji ispred naše zgrade. Na njega je prosto nadirao pogled. S proleća je još sve bilo u redu. Voda je bila velika. Govna su se izlivala nečujno u veliki evropski tok, cevotok. Ali, leti, kada bi se sav sneg iscedio sa onih njihovih Alpa, videlo se šta grad sručuje u reku. Galebovima, tim lepim belim pticama, ništa nije smetalo.
Lakše im je da love govna, nego ribu, rekao je Vonči podižući glavu ka nebu.
Taj Vonči, komšija sa grbom na leđima koja, skrivena ispod košulje, liči na kornjačin oklop,  hrani decu ribom iz kanalizacije.
Tu su nadebblje i najmasnije deverike. 
Ne mogu da tvrdim da uveče kad ih ispeče, onako reš, pa poslaže na hlepčiće koje daje deci u šake pre nego što siđu na igralište, ne mirišu zamamno.
Riba kao riba. Zar misliš da su morske ribe bolje?
Ne, kaže Vonči, ne, one su još gore. Jer, u moru ima više govana. Sve na kraju završi u govnima. Sve reke ovog sveta, pa i onog sveta, oduvek teku u more, ne zaboravi. A sva mora teku u nas. Sedamdeset odsto nas čini  voda. Kad staviš prst u vodu u klozetskoj šolji, umočio si u Tihi okean.

Pa i sam taj pijačni plac kao da nije tržnica nego amatersko pozorište zlosrećnih sudbina.
Kako su danas na ovoj tezgi koja deli dva reda panonske prašine, onu iza nas i onu ispred nas, slični prisilno zreli paradajzi iz Grčke i prisilno raseljeni prodavci iz Knina. Čist primer tragičnog shvatanja globalizma. Osim toga prilično neumesan, priznajem.
Odjednom, u tom metežnom kalu, u tom sistemu bez sistema, ugledah nešto što se odvaja, što se gotovo stidljivo pomalja iz velike metalne kofe pune vode (da li dunavske).
Šta je to?- pitam mršavog, skoro bestelesnog prodavca koji predano glođe drvenu čačkalicu.
Srijemuž.
Ja, odmah spreman da kupim celu kantu jer sam u podsvesti negde već, uz folklornu lekovitost pečenog ovna, smestio i blagodetnost ovog divljeg luka. Međutim, Ceka je sumnjičava. Tvrdi da je na hrvatskoj televiziji gledala prilog o tome kako su se otrovali neki mladi ljudi u Zagrebu koji su negde na Sljemenu, ili tako već negde, nabrali neko cveće misleći da je sremuš. Uzalud čovek vadi svoju mitski oglodanu čačkalicu iz usta i pred nama žvaće ceo buket divljeg luka, mi sumničavo vrtimo glavom i govorimo da ćemo uzeti tu  njegovu robu jednog dana, jednog lepog dana svakako...

Eto, šta čini preterana konzumacija loših vesti u novinama. U poslednje vreme mnogo čitam crnu hroniku. Nema tu odviše iznenađenja. Uglavnom je sve već doživljeno, pa ipak ponekad  blesne nešto na drugi način, nešto na šta smo potpuno zaboravili.

U stanu u ulici Nikolaja Gogolja nađena je mrtva žena, pored koje je petnaest dana živeo njen suprug misleći da spava.
Supružnici koji su stariji od 70 godina, važili su za fine ljude uvek spremne da pomognu. Nisu imali dece i sami su se izdržavali, ali su u poslednje vreme pokazivali znake demencije.
Čitaoci su ovu vest dočkali sa oduševljenjem.
Tiha je napisala u svom komentaru da je to divno, da je to ljubav.
Jelena sa Novog Beograda se naježila i izrazila svoje poštovanje
Bila je to priča kao iz filma M. Hanekea „Ljubav“ tokom koga smo plakali kao kiša.
Mrzim lajkovanje i komentarisanje. Naročito, ovakvih tema. To je kao sunčanje na plaži uz nekog tek doplutalog davljenika. Viđao sam to. I ne mogu više da podnesem tu količinu licemerja.
Ceki ništa ne smeta. Ona tvrdi da je prilagodljivija od mene. Stavi svoj ranac na leđa pa krene u obilazak grada.Prethodno mi ostavi porciju hrane. Pedantno, na gram odmerenu porciju. Brine za mene da se ne ugojim. Trebalo bi više da se krećeš,  tvrdi. Meni je svejedno. Sve je to isto. Sve reke teku u more i tako dalje.

Kako bi u našem slučaju izgledala vest:
U stanu u ulici Podunavskog odreda nađen živi suprug, pored koga je petnaest godina živela njegova žena misleći da je mrtav.

Prodavac na pijaci očigledno nije pravilno shvatio moje kolebanje. Kad smo odlazili, zapravo kad smo već bili u drugom pijačnom redu, pojavio se iznenada iza mene i zaverenički sa rukom na ustima u kome sada nije bilo čačkalice, doturio mi je belu plastičnu vrećicu. Nisam imao kud, prihvatio sam, smotao vreću prethodno je vezavši u mrtvi čvor i zajedno sa još nekoliko drugih isto takvih kesa prebacio u desnicu ruku. Ceka je za to vreme mirno, nogu pred nogu gurkala svoj velosiped ne osvrćući se. Uvek je znala šta hoće. Niko je nije mogao izbaciti iz ravnoteže. Kad sam joj u jednoj bezrazložnoj avgustovskoj svađi prebacio za onaj dunavski prozor, samo je oćutala.
Ipak, nije bio slep. Kroz njega je pucao pogled na protok vremena, kako se obala menja, poneki usidreni čamdžija koji peca nad ponorom u kome spava osiromašenim uranijumskim bombama slomljeno krilo starog  železničkog mosta.

Ne bih nikada pecao nad zračećim mostom, kaže Vonči. Ipak su govna, govna. Treba misliti na decu!

Mali park, između kvantaša i dunavskog keja, ne može da me prevari svojom novom hlorofilnom maskom. Ispod nje su krljotine betona, žica, prenapregnute sajle zaostale od izgradnje novog mosta pa zatrpane gomilama šuta iznad koje je naslagana i nabijena zemlja.
Gledali smo kako danima teški bageri nabijaju i presuju zemlju pre nego što će je radnici Zelenila pošumiti anemičnim topolama i zasejati čarobnim engleskim ljuljom. Kao da su se plašili da će iz utrobe tog malog oivičenog prostora jednog dana pokuljati sve napolje, kao da će se zaprete opruge sajli i armatura otkačiti i poludeti, kao što ćemo svi jednog dana morati da se vratimo iz ovog napetog, sabijenog životnog trenutka u prvobitni tonus stvari. Inače smo mrtvi.

 U sumrak pale se nikotinske vatrice u parku i na senkama njihovih plamičaka  zatreperi ljubavni par u grču. Život se vraća u Nagasaki ili kako se već zovu jednim imenom svi oni nuklearnim bombicama sprženi gradovi.
Pospremam sto za samačku večeru. Kompjuter je uključen. Otvaram jednu od onih najlon kesa sa kvantaša.  U njoj je konzerva tunjevine. Sadržaj u komadićima, kako piše na deklaraciji na hrvatskom ili nekom srodno lošem jeziku. Da li su to komadići mora ili tune? Gledao sam na tveu kako love tune i sada dok na krišketinu hleba istresam sadržaj konzerve, ne mogu da poverujem da je to najopasniji posao na svetu. Danas je sve posao i to je ono što je opasno.Toliko sve brzo juri.
Neko mi  kuca na ulaznim  vratima, ne obazirući se na ding dong zvonce. Isto onako brutalno kao što je kucao viši isnpektor Pavlović. Bio je u civilu, kao i sva tajna policija na svetu. Bilo je dva dana pred svečano otvaranje novog posleratnog mosta. Vrzmao se po stanu, zagledao u svaki ćošak, ali ga je najviše brinuo prozor s pogledom na Dunav. Sa prozora je, rekoh već, prosto pucao pogled.
Gleda me sumnjičavo, kao da sam uspavani snajperista.
Kakav horizont – kaže u jednom trenutku.
Da li ste skoro bili u inostranstvu?
Duva u mehuriće Knjaz Miloša dok ga ispija, jer ima, kaže, problema sa stomačnim gasovima i gorušicom. Šeta po stanu kao slon u staklari, isprobava prekidače svetla, zadiže krajeve tepiha.
Drugog dana pričamo o mom raspoloženju.
Realan život nije za normalne ljude, kaže.
Pita me da li imam neki hobi.
On bi voleo da, kad ode u penziju, otputuje na Kubu i nastani se tamo za večito.
Seda za sto tako da mu se vidi futrola ispod sakoa.
Poslednjeg dana kucne u prozor.
Zakovaćete ga – naredi neopozivim tonom.
Samo privremeno. Dok sve ovo ne prođe. I ne mrdajte sa prijavljene adrese.
Ceka je sve prokomentarisla u svom stilu:
Malo je kasno da budu zabrinuti.
 Mora da je znala nešto što ja nisam znao.

Otvaram vrata. Nemam drugog izbora.
Ipak ovo večeras nije policija, nego Vonči. Nudim ga da sedne da popije  jednu, iako, po žmirkanju njegovih nestalnih očiju, znam da je već dovoljno nabaren.
Primećujem da više nema grbu na leđima. Ili mi se to samo tako čini dok, okrenut mi leđima, petlja po kožnoj torbici sa alatom. Predveče svetlost sa prekodunavske plaže rasprostire senke neodgovorno.
Opasan ti ovaj prozor – kaže pre nego što, uz nesnosnu buku, počne da ga otkiva.

понедељак, 22. април 2013.

ZORAN T. POPOVIĆ: ZDRAV ŽIVOT


Poceo sam da vodim zdrav zivot. Kako je to dosadno!

Dodatak " Kamasutri ". Moja zena i ja spavamo leda uz leda.To je poza G16!!

Proslog meseca moja zena i ja nismo vodili ljubav. Ko bi se toga setio?!

Moj mozak moze da primi veliku kolicinu informacija, ali ne moze da ih
svari!

Svaka njegova rec ima posebnu specificnu tezinu. Sve su to teske gluposti!



субота, 20. април 2013.

RATKO DANGUBIĆ: AMBASADA


Postoje ratovi koji se ne mogu dobiti. Takve mi najviše volimo da vodimo.

Nama je nazaposlenost najveći problem, jer i ovi što su zaposleni ne rade ništa.

Nekada smo mi bili ratoboran narod, a sada smo samo ratoborni.

Nije lepo kada se poslanici tuku. To stvara ružnu sliku o ljudima koji ih gledaju.

Teško je naći nepodmitljivog sudiju. Trebalo bi platiti da se nađe.

Nemojte stalno da mislite na seks. Nećete ništa uraditi.

Treba da otvorimo ambasadu na Kosovu. To bi onda bila naša teritorija.

RADE JOVANOVIĆ: BEOGRAD


Ako je svet jedno veliko selo, zašto Srbija ne bi mogla biti jedan veliki beo grad!

Ovo više nije Jugoslavija. Sad mi Srbi možemo da se delimo koliko hoćemo!

Može naša vlada ponekad da popusti. Ali to nema veze sa inteligencijom!

Sve što smo počeli zajmom za Srbiju, plan je da završimo Srbijom za zajam!

Sjaši Kurta da uzjaši Murta. Tako je kad konji imaju biračko pravo!

U trećem svetskom ratu neće biti pobednika. Srbija se odlučila za neutralnost!

Bilo je kriza u domaćoj avijaciji. Par puta su morali da nas bombarduju saveznici!

U Srbiji niko ništa ne radi. Čekamo da vidimo propast Evropske unije!

четвртак, 18. април 2013.

MILAN TODOROV: OPROBANI RECEPTI


Žena mu kuva po oprobanim bakinim receptima, zbog čega se i deka svojevremeno rastao.

Na osnovu policijskih operativnih saznanja, verovatnoća da je osumnjičeni kriv je pedeset odsto a pedeset odsto da nije kriv.

Za policiju radno vreme traje non stop, tako da nema potrebe za uvođenjem policijskog časa.

To su priče za malu decu, ali pošto nam je natalitet katastrofalan vlada ih priča radnicima i penzionerima.

Imao je  sa ženom  razgovor iza zatvorenih vrata. Ona s jedne a on s njihove druge strane.

Promašio sam život, ali svakom se može desiti da ponekad promaši.

On je prodana duša, ali ima olakšavajuću okolnost: sitna je.



среда, 17. април 2013.

RATKO DANGUBIĆ: MANE I VRLINE


Spada u red opreznih ljudi, koji ume da nasluti kada neka stvar ne vodi dobru. Pitao se, može li u ovoj rupi da plati račun Viza karticom. Iznad šanka je visila staklena tabla sa etiketama kartica koje primaju. Među njima je ugledao i Vizu. To saznanje mu je dozvoljavalo da popije sa sagovornikom novi viski sa pivom. Ta kombinacija se zvala „beton“. Kažu da se naporom volje lakše osloboditi želje za snom od želje za alkoholom. Uporno je okretao oko zgloba „Omegu“ sa kožnim kaišem, i ugraviranom posvetom (pozadi). Taj sat je poklon majke kada je diplomirao na fakultetu. Majka nije među živima deset godina, ali on sat nosi; jedino povremeno menja iskrzani kaiš. Nije mu se dopadala „priča“ u kojoj je. Stigao je ovde sa prijateljem (jebivetrom), i neprimetno je ostao bez njega. Umesto da bude raspoložen, ostao je (i pored alkohola) zamišljen. Jedna od stvari koje su ga iritirale je da je sedeo sa gotovo nepoznatim čovekom, o kome su se u gradskim krugovima valjale svakave priče. Pili su njemu nepoznati viski (njega je tražio sagovornik) i pivo „Jelen“, i grickali „sranje“ iz porcelanskih posuda. Palo mu je na pamet da treba zabraniti svaki razgovor na ovakvim mestima. Zabraniti razgovor, ali pre toga zabraniti i upoznavanje. Treba da razgovaraju oni koju se pre toga poznavali. Sagovornik je izlagao kao je davno ruski akademik Pavlov izučavao „kočenje“ ćelija moždane kore i govorio o „jednolikim spoljnim nadražajima“. U klubu je bilo prilično zagušljivo. Postojala je veza između onoga što on misli i onoga što sagovornik izlaže, i bilo mu je jasno da analize sagovornika nisu namenjena njemu, nego da traže odgovor iz nekih drugih usta. Sagovornik je govorio i o događaju koga se on jedva sećao, u magli. Sagovornik nije napadno ponavljao pitanja. Potom je i sam prihvatio da je to vrsta igre, da je sagovornik školovan za to. Nije sada dirao sat „Omega“: bio je potpuno miran. Odglumio je nekoliko stvari, tek da pokaže da učestvuje u razgovoru. Igra je, mislio je, nalik na igru mačke i miša u Diznijevim crtanim filmovima. I dalje su ljudi ulazili u klub, prilazile su im animir dame i kelneri. Muzika je bila bliža džezu nego roku ( a on džez ne voli). Umeo je da gleda sagovornika direktno u oči i da se smeši, da mu stavi do znanja kuda razgovor vodi. Mahnuo je kelneru da plati (i pokazao rukom kao da potpisuje račun). Odavde će, znao je, svaki od njiha da krene na svoju stranu. To bi mogla da bude za njega (negde) i kakva dobra partija pokera.  U memljivom klubu je sedeo sa polupijanim agentom domaće tajne službe. Ostavio ih je same onaj govnavi prijatelj, namerno ili ne, pod izgovorom da ide da juri neku devojku. Te večeri je saznao da toksini nisu jedini uzrok sna, mada imaju ulogu i u ovome procesu. Zapamtio je i „poruku“ agenta: kako jednom vrbuju ljude sa manama, a drugi put s vrlinama.

уторак, 16. април 2013.

ZORAN T. POPOVIĆ: KAO PUŠKA



                                                 
Zestoke momke je lako prepoznati. Sisaju se na opasno!

U mojoj porodici sve odluke se donose demokratskim putem, s tim sto moja
zena ima pravo veta!

Les je medicinski otpad!

Hirurg je zaboravio skalpel u utrobi pacijenta, pa je po kazni morao da
kupi novi o svom trosku.

Napeta je kao puska. Treba neko da je opali.

Uhvatio moj komsija zenu u preljubi i skresao joj : samo ako te jos jednom
vidim da radis to, nikad vise necu da ti operem sudove, a o usisavanju nema
ni govora!

Pored njega ona je mogla da ima njih deset, ali kao patrijarhalno vaspitana
bila je nesto skromnija!

Neverovatno, ali istinito. Ubio se od srece, kad ga je zena ostavila

недеља, 14. април 2013.

MILAN TODOROV: PRISTUPAČNE DEVOJKE


Bog se nikad nije ženio. Njemu u tom slučaju ne bi imao ko da bude u pomoći.

Postao sam telohranitelj. U poslednje vreme samo jedem.

Zapad ima puno poverenje u nas, čim nam je okrenuo leđa.

Podigli su  mu spomenik  još za života. Nisu mogli da dočekaju da umre.

Suđenje se polako privodi kraju, tako da osumnjični neće još dugo uživati na slobodi.

Ne živimo mi u oblacima, nego smo problematiku stanovanja digli na jedan viši nivo.

Devojke su kod nas pristupačne, prava sitnica za vlasnike deviznih kartica.



ZORAN T. POPOVIĆ: CENA


Dok je bio na vlasti vazio je za velikog borca protiv nezaposlenosti.
Zaposlio je celu svoju familiju.
          
Svim ratobornim ljudima trebalo bi ugraditi peacemaker!

Politicke igre su sastavni deo naseg narodnog folklora.

Kad smo iscupali repu, promenili smo joj zivot iz korena.

On ume da proceni coveka. Govno oseti na kilometar!

Uvek je bio genije, a sad je skroz poludeo!

Mene niko ne moze da kupi. Ocigledno je da cenu nisam prilagodio trzistu!


субота, 13. април 2013.

MILAN TODOROV: ŠTA JE DEMOKRATIJA


Evropo, čekaj nas. Mi sigurno nećemo doći!

Od kako smo mirođija u svakoj čorbi, nemamo šta da jedemo.

Srednji vek, to su naše najbolje godine.

Edipe, ko je tebe tako razmazio? 
Mama!

Vreme je toliko promenljivo da ni najiskusnije sponzoruše ne znaju kako ujutro da se skockaju.

U svom obraćanju ženi nisam želeo ništa da poručim komšijama. Bio je to govor za domaću upotrebu.

Predsednikove fotografije na zidu govore više nego hiljadu reči o demokratiji.

Imam jednu dobru i jednu lošu vest. Dobra je da  ne možemo da padnemo. A loša: ne možemo da padnemo niže.

Parlament oslikava raspoloženje birača.  Sivo!

Demokratija je kad pojedincima nije sve dozvoljeno.

RADE JOVANOVIĆ: ZAŠTO UVEK MISLITE NA HRANU


Pošteni građani su neorganizovani. Većina kriminalaca su članovi partija!

Pojedinci mrze vladu s razlogom. Na sreću, većina je voli bez razloga!

Nevolje građana Srbije su prolazne. Niko nije besmrtan!

Mi pre rata nismo imali ništa… A onda smo izgubili i rat!

Zašto uvek mislite samo na jelo? Nema ni drugih lepih stvari!

Srbi su narod koji živi  dugo i srećno. Jedni srećno, drugi dugo!

Vlada tvrdi da je najteže prošlo. Moraćemo da živimo od uspomena!

Mi smo ponosan narod. Nikad ne bismo dozvolili da nam ovo tuđin radi!

Mi smo još daleko od očekivanog. Ovo je tek pakao!

Uveliko sarađujemo sa Hrvatima. Kao da nikad nismo bili braća!


петак, 12. април 2013.

DUŠAN PUAČA: SUKOB INTERESA



Spletom raznih čudnih i čudovišnih okolnosti ja sam mojoj ženi i muž i ljubavnik.
Predamnom je dilema: da li sam u sukobu interesa sam sa sobom?
Da li mogu da obavljam obe funkcije istovremeno?
Šta će reći Ustavni sud?




DUŠAN PUAČA: TRILOGIJA O SIJALICAMA


Priča prva


Sijalična glava i sijalično dupe se nadmetali koji je deo važniji. Pošto je glava pametnija, priznala je dupetu veću važnost. A svi su i dalje gledali u glavu i njenu svetlost.



Priča druga

Sijalično grlo otišlo kod otorinolaringologa.
-           Doktore, boli me grlo. – požalila se.
     -  Pošto nemaš krajnike, sigurno je kratak spoj- reče doktor dijagnozu i stavi novo sijalično grlo.


Priča treća


Sijalica od 150 vati uobrazila sebi mesijansku ulogu. I sijala svom snagom i preko toga, sve dok nije pregorela.
Tako je propao još jedan pokušaj povratka Mesije među ljude.



                                                                                               

RATKO DANGUBIĆ: KAO MUVE


Pandorina kutija zamenjena je biračkom. U nju može da stane više zla.

Ne znam šta tražimo u Evropi, kada ni ovde ne možemo ništa da nađemo.

I u zadnjem građanskom ratu ljudi su ginuli kao muve. I to od jednog udarca po dva naroda.

Narodu nije važno ko je na vlasti, važno je samo da njemu bude dobro.

Ko u policiji propeva, mora da zna da je i odsvirao svoje.

Ne samo da su nam rezultati došli preko noći, nego su stigli u blindiranim kolima.
.
I aforističari su se okrenuli narodu. U aforizmima je manje vlasti, predsednika, premijera.

среда, 10. април 2013.

ZORAN T. POPOVIĆ: VIŠE OD LJUBAVI


Svim onima koji su lupali u serpe, nova demokratska vlast se oduzila
narodnim kuhinjama.

Izmedu njih dvoje postoji nesto vise od ljubavi. Reklo bi se, da je u
pitanju mrznja!

Pao sam u iskusenje da postujem svih deset bozjih zapovesti, ali me je
srecom to brzo proslo

Nasa policija je spala s nogu. Prati kriminalce u stopu, a negde ih i
pretice!

Narod kome su politicari prodali muda za bubrege, sada prodaje bubrege da
bi preziveo!

Mir nije optimalno resenje. Mi smo za kompromis!

Morali su sve da ih pobiju, da bi na taj nacin ostvarili bolju pregovaracku
poziciju!



RATKO DANGUBIĆ: MEHANIČKI BIK


Završio je telefonski razgovor i zurio u ekran računara. Ispada da sve poslednjih meseci radi pogrešno. Isključio je kompjuter i izvadio ključeve od kola iz fioke. Pomislio je da sve njegovo ovde može da stane u kartonsku kutije, kao u američkim filmovima kada nekoga najure s posla. „Život je sranje“, rekao je kroz otvoren prozor. To je više ličilo na psovku, manje na saznanje. Njemu je Mitrova odluka teško pala. Posle je mislio kako malo toga zavisi i od Mitrove volje. S posla se vratio kući zbunjen i smrvljen. Dobio je otkaz, nema sumnje: jedva da se zabrinuo zbog toga. Malo stvari može da učini da mu bude bolje. Kod kuće je razgovarao sa sobom, jedva da je reagovao na ono što ga Slavica pita. Nije joj rekao šta se dogodilo. Pre ili kasnije to će saznatii. Njegovi rezultati prodaje posuđa bili su katstrofa. Toliko puta se osvrnuo oko sebe, a nije mogao da nađe gde je greška. Tamo, u onaj jebeni stan, gde prave prezentacije i mitar se kurva, zadnji put došle su tri babe: nije uspeo da proda ni šerpu. Mnogo zna o ljudima i posuđu, ali ne zna sve. Babe su laprdale između sebe, pile nuđeni sok, nisu ga ni slušale. Na kraju radnog dana pozvao ga je nadređeni Mitar da razgovaraju o prodaji robe u zadnja tri meseca. To je za njega bilo vrlo neprijatno i oposovao je šefa, posvađali su se; i tako je dobio otkaz. Odjednom se našao „na ulici i na belom hlebu“. I ovde je stigao krvavi kapitalizam, mislio je. Ima tu i gorih stvari; nema zdravstveno osiguranje, kola su mu na lizing. Kada je ušao u Mitrovu kancelariju, ugledao je kako na TV ekranu gola devojka jaše mehaničkog bika.Taj mutni film, uz njemu nepoznatu muziku, odmarao je šefa. Osetio je onda mučninu i zatvorio oči. Mitrova tirada, s kojim je bio na ti, nije bila kratka: „Ti se pitaš kako to da se stvari ne odvijaju kako valja. To je, dragi moj, jer ne možemo da budemo sve odjednom. Ti si, i u bukvalnom i svakom drugom smislu, samo prodavac posuđa“. Kada ge je opsovani i razočarani šef izbacio, rekao je: „Svako pravi greške“. Bilo mu je jasno da je on završio za sva vremena sa prodajom posuđa. Mek sam, pomislio je, nisam više onaj stari. Njegova supruga Slavica je žena bez sadržaja, gleda da mu ugodi. Umoran, uz sedativ, zaspao je: sanjao je mehaničkog bika i kako jaše na njemu. Probudio se gotovo sa osmehom. Kada se pribrao, popio jutarnju kafu, odlučio da od ono malo ušteđevine kupi mehaničkog bika i postavi ga u mega-marketu. Misli su se okretala kao ringišpil. Toga jutra s prodavcem mehaničkih bikova razgovarao je telefonom. Na interentu je komplet prezentacija mehaničkog bika: odštampao je. Tamo stoji da se na biku može jahati kao na živom. Pristeio se da je u diskoteci u Hamburgu, tamo je bio na seminaru za obuku za prodavca posuđa, video mehaničkog bika koga su jahali gosti. U uputstvu na interentu stoji da se i nivo težine jahanja mehaničkog bika može podešavati, da je dobar i za luna parkove. Pojeo je kroasan na brzinu i krenuo da prošeta do mega-marketa. Kada je zatvorio vrata, supruga je sa strahom uzela da pogleda odšampani list sa interneta,  i uzdahnula je: ima neki problem, on je veliko dete. Vratila se da sredi posuđe u kuhinju. Neke stvari su za nju neshvatljive. Nju  samo zanima jedinstvo sa kosmosom i sobom.  

уторак, 9. април 2013.

MILAN TODOROV: KAD TVOJI DOĐU NA VLAST



Kad tvoji jednom na vlast dođu,
Nek meso s kosti bez tebe glođu!

Zaboravi s kim si vodio borbu,
nemoj im duvati u vruću čorbu.

Neka im drugi bacaju lovor, cveće,
tvoja ruka za njih glasati više neće.

Kad tvoji dođu, biće kao stari režim.
Pusti ih, reci sebi: ja od takvih bežim!

понедељак, 8. април 2013.

MILAN TODOROV: UPECAO SAM ZLATNU RIBICU


Od dva zla izabrali smo da gore ne može da nam bude!

Vidi se svetlo na kraju tunela, jer onaj ko je poslednji izašao iz Srbije nije isključio struju.

Demokratski je da na izborima glasaju i mrtvi. Oni čine većinu!

Kako Srbin da postane zvezda Survivala? Tako što neće preživeti.

Samo da rata ne bude, pa makar svi izginuli!

Upecao sam zlatnu ribicu. U panjevima!

Nas podržava pola sveta, što predstavlja njegovu bolju polovinu!

Ponekad mislim da sam dvostruka ličnost. Da stvar bude gora, nisam usamljen u tom mišljenju.

Srpski ministar ne govori engleski nego samo srpski,  jer želi da ga ceo svet razume.

субота, 6. април 2013.

ZORAN T. POPOVIĆ: PUSTO TURSKO




Srpski narod ima dusu. I davo igra na tu kartu!

Ne zna se iz cije je to politicke kuhinje, ali jako smrdi!

Rado se odazivao na informativne razgovore u policiji. Uvek su prema njemu
bili ljubazni, a poneki put bi dobio i kafu

Bice to mec visokog rizika. Preti opasnost da mi izgubimo katastrofalnim
rezultatom!

Turci nemaju potrebe da se ponovo vracaju na ove prostore. Oni su tu, u
nasim genima!

RADE JOVANOVIĆ: MINUT DO DVANAEST


Plašim se za budućnost vlade. Da ne da ostavku pre nego što da sve drugo!

TV koristimo da ubijemo vreme. Srbija je u ratu sa 21. vekom!

Ima naroda koje ne interesuje budućnost Srbije. Ni mi nismo izuzetak!

Sve što smo želeli, EU nam je pretvorila u uslove!

Premijer mora biti najpametniji. Mada je teško pronaći ministre gluplje od njega!

Mi smo narod koji u minut do dvanaest ne gleda u sat... Već u kalendar!

петак, 5. април 2013.

MILAN TODOROV: BIJE NAS MALER


Pobedili smo u fotofinišu. Odlučio je snimak u foto šopu!

Kad komšija primi penziju, odmah ga poseti ljubavnica. Kakva penzija, takva ljubavnica.

Nije lako biti učitelj. Ponekad je čak i kažnjivo zakonom o pedofiliji.

Većina Srba piše „neznam“ zajedno, jer samo sloga Srbina spasava.

Ogledalo, ogledalce – reci nam na šta uopšte još ličimo!

Bije nas maler. 
Opet ti Nemci!

Janko je stigao kasno na Kosovo, jer mu je na administrativnom prelazu zabranjen ulaz.

Voda čini oko sedamdeset odsto čoveka. Zato mi izgledamo kao da nas je poplava izbacila.

Ovog puta sam sam sebe nadmašio. Pukao sam po svim šavovima!

ZORAN T. POPOVIĆ: RĐE



Skuvao sam kafu i odneo zeni u krevet. Tek da se vidi ko je gazda u kuci!

Ne samo da je pas najbolji covekov prijatelj, vec je za Kineze i prava
poslastica

Celo nam je visoko, ali su celnici dno!

Politika je usla u sve pore naseg drustva, pa i u seks. Pre nego sto
nagovorim zenu da vodimo ljubav, moram s njom da obavim bilateralne
razgovore!

Medicina je izuzetno napredovala. Danas se sve leci osim smrti!

Moj otac jos uvek ne skida Titovu sliku sa zida, jer on zna da se istorija
ponavlja!

Kazanova je bio covek koji se s pravom kurcio!

Rde celice narod!

Morao sam da se javim za repliku. Sve vreme sednice moje ime nijedanput
nije spomenuto, sto smatram smisljenim ignorisanjem i napadom na moj lik i
delo.






среда, 3. април 2013.

ZORAN T. POPOVIĆ: CRVENI KARTON


Ziveo je na ivici egzistencije, sve dok nije skocio.

Istraga ce pokazati kako se kalio celik u smederevskoj zeljezari!

Obogatio se preko noci, dok su nocni cuvari spavali!

Za ulazak u EU dacemo Kosovo, a imamo mi i jos neke adute!

Istina je uvek negde na sredini, pa gde prevagne!

Kad je istina gola, ima sta da se vidi!

Poznati fudbaler se razveo, jer je od zene dobio crveni karton!

Moj Dzeki uvek mase repom od srece sto me vidi. Slican se slicnom raduje!

Mi taj grad ne bismo bombardovali da nije bio prvi na nasoj top listi!

Kod nas beskucnici uzivaju pun komfor. Zive u porodicnim grobnicama!

Moja zena nema potrebe da se brine. Moja veza sa ljubavnicom je stabilna!

I kriminalci se zale da je drzava propala. Nema vise sta da se ukrade!

Tamo gde skripi, tu se i najvise podmazuje!

Muda su mu se nasla u procepu, jer se previse kurcio!

                                                                            

RATKO DANGUBIĆ: IDEJE



Na nama je Nato probao sve vrste oružja. Nije hteo ništa da rizikuje.

Ne može da se kaže da vlast sve radi u haosu. Kod nas se sluđivanje naroda izvodi sistematski. 

Udarali bi oni i u klin i u ploču, da nisu sve prodali na otpadu.

Iz Nemačke nam, za sada, stižu samo palamentarci. Bombarderi su zadnji put bili ovde pre deset godina.

Nemam nekih pametnih ideja, a i da imam odakle mi.

Najlakše je držati na uzdi konja koga jašeš.

Kosovo je davno izgubljeno. Tada se mi nismo ni zvali Srbi.


RATKO DANGUBIĆ: PRETAPANJE REČI


Toga jutra nije mogao da se usresredi na pisanje. Njegovo telo kao da je bilo prazno. Odvukao se do kupatila i oprao lice i vrat, popio gutljaj vode. Stao je u trpezariji uz prozor i posmatrao kako nadire sunce. Negde u sebi je drhtao, a nije osećao nikakav strah. Nije tako često pisao o seksu i u normlnim okolnostima i od ovakvih priča kakve je pre dva dana ostala na stolu je odustajao. I ovoga puta video je pred sobom prelepo, netaknuto telo devojke. Zazvonio je telefon i vratio ga u stvarnost. Pročitao je iznova ovo poslednje što je napisao i onda je hartiju pocepao. Uznemirila ga je i sopstvena glupa misao da vreme leči sve bolesti. Toliko puta se uverio da u toj misli nema istine ni grama. Uranjajući u prozirnu erotsku priču sam sebi se učinio perverznim. Opisivao je na pocepanom listu hartije lepu slikarku, golu na plavo-sivom krevetu. Tako je on video nepoznatu i izmišljenu ljubavnicu, slikarku iz Argentine u Veneciji. Napisao je da mu je uradila portret u ulju formata dopisnice, svirala mu na flauti i ostavila ga maglovitog jutra bez pozdrava i para. Neka to bude jedan od trenutaka koji mora da se pamti, mislio je. Krevetu i doživljaju u kome se onda nalazio nije dodavao, ni oduzimao lepotu. Uzeo je nasumice knjigu sa police i stavio je na pisaći sto. Onda je, ne trudeći se ni da pogleda koja je to knjiga na stolu, uzeo novine i uvio knjigu. Namestio se za sto da piše, nespretno tražeći penkalo s kojim će da započne priču. Ustao je na kratko i knjigu koju je uzeo iz biblioteke, vratio umotanu u novine na policu. Nije imao opravdanja zašto on ovo radi. Na stolici je prevrnuo izlizano, usmrđeno jastuče na kome sedi dok piše. Punjeno je lekovitom dlakom egzotične životinja iz Afrike. Otvorio je prozor koji retko otvara, najčešće kada pada kiša, što sada nije bio slučaj. Na stolu je stajao stakleni pritiskač za hartiju, sa nekom rozom tečnošću u kugli, i koja, kada se kugla okrene, sva igra i nekako se čini da se jedna stvar u drugu pretapa. U kugli je bilo mnoštvo slova, treperila su kao zvezde, i kada se zagleda kao da su imala svoj red padanja na dno. Njegova majka je zvala ovaj stakleni pritiskač magičnom kuglom. Nikada je nije ovako dugo zagledao. Uzeo je papir formata A4 i počeo da piše. Hteo je da sastavi sledeću rečenicu: „Bacio je staklenu kuglu u zelenkastu vodu jezera“. Nije razumeo šta se događa: dok je pisao, prethodna reč se pretapala u narednu i tako je na papiru ostala jedna reč-jezera. Telefon je ponovo zazvonio i oglasio se na sekretarici prijatelj Nikolaj svojim ledenim glasom: „ Jakove, izvini što te rano uznemiravam. Važno je. Sutra otvaraju one ponude za konkurs za prevod knjiga. Treba da se vidimo. Jasno ti je kakva je to igra“. Magija se ponovila i kad je istu rečenicu stavio ponovo na hartiju. Toga trenutka je ustao i zapalio cigaretu Kent. Zamislio se. Nikolaj bi rekao:“Svaka budala može da piše. Treba samo da veruje u reči“.   

уторак, 2. април 2013.

MILAN TODOROV: MOZAK


Od umetnosti se niko leba nije najeo, reče ministar kulture i skresa budžet.

Nama je teško da između dva zla izaberemo manje, jer su nam oba primamljiva!

U poslednje vreme navija samo za svoj stomak i već je visoko na tabeli.

Sutra idem na Biro za nezaposlene a posle ću da  odmaram.

U trgovini ljudima  ponuda je uvek zadovoljavajuća.

Za razliku od starih Jevreja, Srbi imaju poslovicu: Dabogda nemao, pa nemao!

Kad brod tone miševi beže, od pacova!

Kažu da je mozak sive boje, ali  naš je izgleda vešplav!