четвртак, 18. август 2011.

NOVA SRPSKA HUMORISTIČKA PRIČA (3)

VLADIMIR BULATOVIĆ BUČI
VREDNOST SMEĆA

Moja žena spada u red domaćica koje uživaju u spremanju hrane. Njena ljubav prema kuhinji se najbolje može videti po njenom namrgođenom licu i nemarno vezanoj kecelji oko struka, kao i po gomili psovki upućenih kako „nesposobnim maminim sinovima“ koji očekuju sve na gotovo, tako i „majkama nesposobnih maminih sinova“ koje su ih naučile da čekaju sve na gotovo. Ipak, niko na svetu ne sprema bolje pastramku u rerni od moje žene. Uz prilog najčešće idu i krompir salata i spanać, a za desert pojedemo po kockicu ukusne čokolade kupljene u prodavnici.
Ona se često trudi da me iznenadi nekim novim receptom i novim načinom spremanja ribe. Ujutru provodi i po ceo minut kraj tv ekrana, zapisujući recepte kojima gledaoce čašćavaju vrsni kuvari u emisijama o kulinarstvu.
Eto, baš pre par nedelja je spremala „oslića sa južnim voćem“, po receptu nekog kuvara meksikanca. Ne njegovom krivicom provela je u kuhinji „čak“ pola sata, pokušavajući da od nespojivog napravi ukusno jelo. Gomilu voća je strpala u veliku šerpu, dodala je neke meni potpuno nepoznate začine, uglavnom ljute, sve to skuvala i zatim sa tim bućkurišem prelila prethodno ne odmrznute osliće koje je poređala u pleh kao drvene cepanice za potpalu. Pleh je zatim stavila u rernu i rekla mi da pazim da ne zagori dok se ne vrati od komšinice.
Naravno, ja sam zaboravio na njeno naređenje i setio sam ga se tek kada je iz rerne počeo da se širi po stanu neprijatan miris zagorele hrane. Uspeo sam nekako da izvadim vreo pleh, ošurivši pritom ruke toliko da sam cijukao poput kakve curice kada ugleda miša. Ubrzo je stigla i moja žena sva uspaničena, pošto ju je privukao miris zagorele hrane. Bila je van sebe od besa! Znate, često volim kod nje tu osobinu da prasne zbog sitnice. Pogled joj u takvim trenucima blješti poput munje, kojim vas guta isto kao što to čini vulkanska lava sa malim, ribarskim mestom u podnožju vulkana. Zagoreli ručak je sručila u kesu i rekla mi da odnesem kesu u kontejner za smeće, i to podhitno. Kako je stručno procenila svako odlaganje njenog odnošenja bi nas dovelo u situaciju da se odselimo na par dana iz stana pošto je miris bio neizdrživ.
Naravno ja nisam tome pridavao neku posebnu pažnju. Odneo sam kesu sa smećem na terasu, otišao do frižidera i uzeo limenku sa pivom. Otvorio sam limenku, seo u svoju fotelju i uključio tv da gledam utakmicu. Moja žena nije prestajala da se mršti i viče na mene. Nakon desetak minuta je, pošto je promukla od vike i cike, otišla opet kod komšinice prethodno zalupivši vratima od stana toliko jako da je kukavica u drvenom satu, koji visi na zidu u hodniku, iskočila i zabila svoj metalni kljun u lamperiju preko puta.
To veče sam bio veoma uzbuđen zbog ženine nove žute pidžame koju je kupila na pijaci. U krevetu sam krenuo da je golicam po leđima ne bih li je uzbudio i naveo da vodimo ljubav. Međutim, ona je bila ljuta na mene pri tom me potpuno ignorišući. Sledećih dana nije uopšte govorila samnom. Došla bi sa posla, otvorila vrata od terase i pošto bi ugledala „spornu“ kesu sa smećem, tresnula bi vratima od terase iz sve snage i nestala iz mog vida. Tih nekoliko dana sam bio bez ručka, bez opeglanih košulja, bez čistog veša i bez onog što me je najviše pogađalo: bez vođenja ljubavi sa svojom ženom.
Nakon tačno nedelju dana, dvadesetog maja, ujutru, na rođendan moje žene, ja odlučih da kesu sa smećem odnesem iz stana. Zapravo, jedna činjenica me je najviše terala na odlaganje odnošenja smeća. Kontejnere za odlaganje smeća nadležni organi su toliko daleko sklonili od mog ulaza da sam često poželeo da imam auto kako bih lakše mogao da dođem do kontejnera. Žena me je i dalje ignorisala neodgovorivši mi na moje čestitanje rođendana. Nisam mogao sebi da dozvolim da ostanemo bez tradicionalne torte sa orasima koju sam kupovao u poslastičarnici za svaki njen rođendan. Uzeo sam kesu, zapušio nos i izašao iz stana.
Prvo što mi je palo na pamet jeste da kesu sa smećem ostavim u podrumu, ispod stepeništa, kao što sam često i radio. Ali setih se ludog komšije iz prizemlja koji me je već opominjao da to više ne radim. Ja bih se svaki put, kada bih ga sreo na ulazu, pravio da ne znam o čemu priča. Ali on je bio uporan u optužbama rekavši mi da je otvarao kese sa ostavljenim smećem i našao priznanice na kojima je moje ime. Od tada stalno teram ženu da potpisuje priznanice.
Morao sam ići težim putem, tojest pravo ka kontejnerima za smeće. Oni su se nalazili dva bloka dalje od mog, ili ti na nekih dvadesetak minuta brzim hodom. Pošto sam trebao da svratim i do pijace, apoteke, prodavnice i poslastičarnice, odlučih da sve te poslove obavim usput.
Iz kese je ubrzo počelo nešto da curi i zato sam krećući se ostavljao po ulici lepljiv trag za sobom. Pomislih kako ću sigurno znati put do kuće u povratku, ukoliko se budem slučajno zagubio.
Prvo sam svratio na pijacu. Kupio sam crni luk, i to crveni, pošto moja žena kaže da joj je žuti previše ljut. Kupio sam i kupus kod jedne krezube ciganke čiji nos liči na ogroman proklijali krompir. Kod nje inače stalno kupujem kupus i ona mi se uvek obraduje ni sam ne znam zašto. Uvek mi predlaže da me upozna sa svojom ćerkom mada zna da sam oženjen. Takođe, kupio sam i cveklu i kelj ili sam barem mislio da sam kupio kelj, pošto ga uvek mešam sa karfiolom, a karfiol mešam sa brokolima, dok peršun mešam sa celerovim listom.
Na pijaci je curenje iz kese sa smećem prestalo, ali se nađoh u novom problemu koji mi napraviše silne kese sa kupljenim povrćem. Sve vreme sam izbegavao da držim u istoj ruci kesu sa smećem i kese sa povrćem da se ne bi slučajno međusobno dodirnule. U levoj ruci sam imao gomilu kesa a u desnoj samo jednu. Ali kako se iza pijace nalazila divlja deponija, ne preterano velika odmah pored novotvorene mesare, u kojoj inače prodaju izvrsnu jaretinu, sinu mi na pamet da prođem tuda i, dok niko ne gleda, bacim tamo kesu sa smećem. Usput sam ipak premestio jednu kesu iz leve u desnu mada sam osećao ogromnu grižu savesti. Došao sam do deponije, pogledao sam oko sebe i pošto sam utvrdio da me niko ne gleda, premestio sam jednu kesu iz desne u levu ruku i zafrljačio kesu koja mi je ostala u desnoj ruci. Naravno, svakom prosečnom čitaocu sa osećajem za zaplet odmah će biti jasno da sam zafrljačio kesu sa lukom i da mi je u levoj ruci prenatrpanoj kesama sa pijace, ostala i kesa sa smećem.
Krenuo sam dalje u pravcu kontejnera razmišljajući usput kako ću da se opravdam pred ženom što joj nisam doneo crni luk. Takođe, pošto mi se pred očima vrzmala slika ženinog besa, pade mi na pamet da se vratim kod one ciganke i pitam je za ćerku.
Zatim sam svratio u apoteku. Bila je gužva. Postojala su dva reda od po desetak osoba, mahom starijih. Gotovo minut me niko nije primećivao, ali odjednom poče neki žamor među ljudima i njihovo osvrtanje oko sebe sa gadljivim izrazima na njihovim izboranim licima. Ispred mene je stajala gospođa obučena u dvodelni, somotski komplet ljubičaste boje i sa šeširićem sa čipkanom mrežicom koja joj je zaklanjala lice od tuđih pogleda. Bila je naparfemisana nekim oštrim mošusnim mirisom pa je valjda jedina bila koja nije osetila neprijatan miris koji se širio iz moje kese sa smećem. Misao o tome da je ona zapravo došla da traži karte za operu prekide mi urokljiv pogled uperen ka meni. Bila je to majušna starica sa spojenim obrvama i gustim brkovima iznad tankih, pakosnih usta. Nisam imao hrabrosti da je pogledam pravo u oči. Bojao sam se da će me njen pogled spaliti na licu mesta. Trudeći se da delujem infatilno, gledao sam oko sebe po uredno složenim policama na zidovima apoteke prepunim raznih lekova i opreme za bebe. Nakon nekog vremena svi su gledali u pravcu mene za izrazom gađenja, ali niko mi nije kazao ni reč. Pošto je to potrajalo i veoma me uvredilo, kazao sam da ne smrdim ja već kesa, podižući je desnom rukom i pokazujući je svima na uvid. To ih je primirilo i svi skrenuše pogled od mene. Nešto su mrmljali i prekrivali šakom noseve ne bi li se dbranili od neprijatnog mirisa. U tom jedan čovek u štraftastom odelu grao boje i sa karanfilom u prednjem džepu od svog sakoa, je vezao nekakav platneni šal koji je bio iste boje i dezena kao njegovo odelo, oko lica, prekrivajući svoj ogroman poput patlidžana nos. Izvadio je pištolj i kazao svima da podignu ruke u vis pošto je došao da opljačka apoteku. Pošto sam bio blizu vrata neprimetno sam se iskrao iz apoteke i krenuo dalje, ostavljajući za sobom preplašene starce i starice.
Odmah iz prodavnice se nalazio i kontejner. Ubrzao sam korak, osluškujući usput otkucaje svog nemirnog i usplahirenog srca, koje je reagovalo na moj osećaj ushićenosti što ću konačno moći da se oslobodim kese sa smećem!
Stigavši konačno do kontejnera naleteo sam na nekog čoveka na biciklu, sa korpom iznad zadnjeg točka. Išao je od jednog kontejnera do drugog tražeći nešto. Poželeo sam mu dobro jutro. Pitao me je šta imam od smeća. Rekao sam mu da imam svega i svačega, ali da preovlađuju ostaci od ribe. Na njegovom licu se pojavio smešak. Zamolio me je da mu dam kesu sa smećem, što sam i učinio. Otvorio ju je, malko j počeprkao po njoj, izvadio par sitnica i stavio ih u korpu na biciklu. Bio sam u čuđenju. Zaboga, šta će vam moje smeće, upitao sam. Treba mi sveža roba za prodaju. Smeće je za bacanje, pobogu, a ne za prodaju, rekao sam uzbuđeno. Jes’ vala, imaš pravo, odgovorio je čačkajući grbav i musav nos, ali tako je nekada bilo. Novo vreme nosi nove potrebe, očigledno ne poznaješ pravila tržišta! Ovo smeće ću, pokazivao je na pretrpanu smećem korpu na biciklu, prodati za sat vremena! Ko uopšte kupuje smeće, pitao sam ga začuđeno. Dođi na moju „tezgu“ ispred buvlje pijace i biće ti sve jasno, rekao je davši mi nešto što je ličilo na vizit kartu. Pogledao sam u vizit kartu i video da je to bio omot od neke čokolade na kojoj je, na praznom delu, bilo napisano neko ime i nacrtano nevešto mesto tezge u odnosu na buvlju pijacu. Svi kod mene kupuju, dodao je, penzioneri, radnici, domaćice, studenti a imam i nekoliko diplomiranih ekonomista, dvojicu doktora i čak jednog bivšeg osvajača zlatne medalje na Olimpijadi. Smeće nije više što je nekada bilo, zapamti, govorio mi je udaljujući se od mene na svom biciklu.
Došavši kući u jednom dahu sam ispričao ženi šta mi se sve dogodilo. Kazao sam joj da mi je neki čovek izvadio pola smeća iz kese i odneo da ga proda. Žena se zabezeknula i pitala me: „Nisi mu valjda dao smeće za džabe? E jesi ovca! Za koga sam se ja udala...“

Нема коментара:

Постави коментар