недеља, 3. јул 2016.

ANTOLOGIJA SRPSKE SATIRIČNE PRIČE (9)

IVO ANDRIĆ: PRIČA IZ JAPANA



Za vlade carice Au-Ung, bio je među osuđenim Tristopedesetoricom urotnika prognan i pjesnik Moro Ipo.
Tri godine je proživio na najmanjem od Sedam Otoka, u kućici od rogoza. A kad je carica obolijela i njena moć stala sve više da opada, njemu je uspjelo, kao i većini od Tristopedesetorice da se povrati u glavni grad Jedo. Stanovao je nakraj grada u jednom krilu neke svećeničke zgrade.
Građani, siti krvavog gospodstva lude i okrutne carice, su zavoljeli pjesnika, a već oni od Tristopedesetorice bijahu mu nerazdruživi drugovi. Od ruke do ruke su išli njegovi kratki stihovi o junaštvu i smrti, a njegov dobri smiješak bio je u njihovim raspravama kao riječ koja odlučuje.
Tada se dogodi da od otrova sveopće mržnje umrije carica preko svakog očekivanja naglo. Njeni se nevaljali dvorani razbjegoše, a ona je ležala naduvena i grdna u pustom dvoru i nije bilo nikog ko bi je saranio.
Brzo se sakupiše Tridesetpedesetorica urotnika i preduzeše vlast. Podijeliše između se činove i časti i stadoše da vladaju jedinstvenim carstvom na Sedam Otoka.
Kad je u dvoru nekadašnje carice bilo prvo svečano vijeće, prebrojiše se Tridesetpetorica i vidješe da jednoga nema, a kad se pročita spisak svih zavjerenika vidje se, da nema pjesnika Mori Ipo. Ne htjedoše da vijećaju bez njegova glasa nego odmah poslaše roba sa dvokolicom po njega. U neko doba se vrati rob sa praznim kolima; rečeno mu je da je Mori Ipo otputovao i da je za vijeće Tridesetpetorice ostavio pismenu poruku. Najstariji u vijeću primi savijenu artiju i predade je načelniku državnih učenjaka a ovaj je stade na glas da čita:
„Mori Ipo pozdravlja, na rastanku, drugove svoje, zavjerenike!
Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da s vama djelim i vlast kao što sam dijelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu rođeni; strašni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me dijeli od vas, ali zar nije i oštrica mača tanka pa ipak je smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjekod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana. A vi vladajte razborito i srećno, ali dođe li ikad na naše carstvo od Sedam Otoka kakva bijeda i iskušenje i bude potrebna borba i utjeha u borbi, potražite me, molim vas.“
Tu je predsjednik vijeća, koji je bio malo nagluh, čitanje prekinuo i staračkom nestrpljivošću, s negodovanjem u glasu rekao:
–  Kakva bijeda može zadesiti carevinu za pravednog i slobodoumnog vladanja Tridesetpetorice!?
Svi vijećnici klimnuše glavama; stariji se osmjehnuše prezrivo i sažalno: Kakva bijeda?! Čitanje se ne nastavi nego započe vijećanje o zakonu za uvoz i carinu.


Samo načelnik državnih učenjaka pročita do kraja pjesnikovu poruku, ali u sebi, i onda je smota i pohrani u arkivu nekadanje carice.


Slika: Andre Martins de Barros

Нема коментара:

Постави коментар