понедељак, 9. јануар 2012.

SAVREMENA SRPSKA SATIRIČNA PRIČA (47)

MILAN TODOROV
IZMEĐU SLASTI I PROPASTI


Obično ne ustajem rano. Međutim, u praznično jutro, to je najpametnije što mogu da uradim.
U takvim danima imam potrebu da, od kolektivne radosti, pobegnem u samoću. Tako sam i ove godine učinio. Dok sam čekao da provri voda za kafu, prelistavao sam Saramagovu knjigu o kolebanju života, prevedenu kao „Smrt i njeni hirovi“. Bila je napisana napornim, hermetičkim jezikom parabole i nisam je usvajao sa preteranim entuzijazmom.
Upravo tada je neko pozvonio na vratima. Ugledao sam na pragu komšiju Svrkotu, koga sam poznavao samo iz viđenja. Uopšte nisam mogao da pretpostavim šta traži u ovo doba od mene. Skanjivao se i snebivao na vratima, kao da se izvinjava.
Ali, čim je ušao i seo, reče, ni manje ni više, da je došao da mi ponudi da se kandidujem za odbornika u našem malom mestu. Otprilike tako sam ga razumeo. To je njegova ideja, koliko sam shvatio a podržaće svi njegovi u partiji. Tako je govorio. I da će brzo izbori. Jer, ovo je mutna zemlja.I da se ne zna ko će koga.
Bio sam zatečen predlogom, jer nije bilo tako davno kada sam jedva izbegao linč zbog bavljenja politikom. Zahvalan sam gospodu Bogu što sam postao vinogradar. Politika mi se zbilja zgadila za ceo život.
Ipak, nisam ništa rekao. Ne zato što nisam hteo, nego zato što sam u rano jutro potpuno neupotrebljiv. Potrebno je da proteknu bar dva dobra sata da dođem sebi.
Tako sam propustio najpogodniji trenutak da ga glatko i bez uvrede odbijem, te tako sačuvam njegovo osećanje plemenite darežljivosti i svoju građansku samostalnost.
I dalje sam bio u nekakvom mekanom i zaštitničkom polusnu, osećanju koje me je kao rukavica čuvalo od dodira neugodne stvarnosti.
A onda se on setio kese koju je premeštao iz ruke u ruku i poklona u njoj. Bile su to prve mušmule ove zime sa njegove okućnice, kako je rekao. Ćutke sam primio tu korpu mušmula koju mi je doneo na poklon. Zapamtih:
- Ne smete ih stiskati, komšija, jer su pred pucanjem, a samo takve su dobre za jelo.
Posle ispijanja kafe i još nekoliko opštih rečenica o tužnim političkim prilikama u kojima živimo, Svrkota ode rekavši da se nada mom pozitivnom odgovoru na njegovu iskrenu predizbornu ponudu.

Sa korpicom čudnog voća okretao sam se po kuhinji, ne znajući šta da radim sa njom u tom neobičnom zimskom jutru.
U nelagodi uzeh jednu. Bila je trpka i pekmezasta. Posle isisavanja njenog tmastog sadržaja ostade mi na jeziku samo nekoliko malenih pločastih koštica.
Zatim sam odlučio da pogledam šta znaju o mušmulama na Internetu.
Saznao sam da su mušmule najlepše kad počinju da gnjile! Ko pogodi taj odlučujući trenutak u životu jedne mušmule, to kolebanje između slasti i propasti, samo taj mudrac može računati da će osladiti svoje grlo.

Isključio sam kompjuter. Skuvao sam još jednu jaku crnu kafu i dok se ona hladila, sladio se mušmulama ne razmišljajući više o njima.
Stvari su i ovako već dovoljno komplikovane.

Нема коментара:

Постави коментар