Постови

MILAN TODOROV: MIRIS PARADAJZA U POGREŠNO VREME

  MIRISI PARADAJZA U POGREŠNO VREME Sve je to bilo u prošlom stoleću. Možda sada deluje neverovatno. Međutim, tada, pre ratova devedesetih godina i najzad bombardovanja Novog Sada, za koji je tadašnji predsednik Amerike Bil Klinton isto veče kadasu pale prve bombe rekao da je bombardovan glavni grad Kosova – kao da smo predosećali da ćemo izgubiti osećanje pripadnosti svojim precima i svojoj staroj veri u zemlju. U našoj kući tome smo se suprotstavljali tako što smo čuvali stara semena raznih biljaka, a naročito seme novosadskog jabučara koga mnogi još pamte po odmerenoj kiselosti i punoj slasti mirisa. Mama je od sv o je bake čula za čarobni trik kojim se može prevariti red stvari, produžiti leto i život paradajza jabučara. Trik se sastojao u tome da se zeleni plodovi, koji bi inače istrulili pod jesenjim kišama i snegom, uberu a zatim bez pranja, umotaju u hartiju ili novine i ostave u unutrašnjem delu prozora. U toj svojevrsnoj tampon zoni između spoljašnjeg i unutrašnj...

MILAN TODOROV: RADIO ZA GROBLJE

Слика
R ADIO ZA GROBLJE Kad s e s veče ri vraćam autom iz grada neposredno pred grobljima između kojih moram da prođem groblja starog i novog novoasfaltiranom putnom stazom uvek na istom mestu ali ne zastajući nego mehanički bez razmišljanja isključim radio sa evergrinom. Ne postoji razumno objašnjenje zašto to činim. Radio sam u radiju i znam da je sve što izlazi iz male k u tije nemoćno da promeni činjenice života i smrti. Ipak to činim. Zašto? Dobro znam da to niko neće primetiti. Možda je to samo plod moje težnje da se odužim onima kojima je moje razumevanje izostalo za njihovog života. Ali to njima, pokojnicima svakako više ništa ne znači. Moj ritualni gest je, shvatam sa sramotom, suvišak . Kad dođem do prve krivine iza koje navodno prestaju grobna polja ponovo uključim radio i pustim ton na najjače kao pijan ac u poslednjoj  kafani kad shvat i da nema druge mogućnosti osim čežnje.

MILAN TODOROV: VINTAŽ LEPOTICA

Слика
  UPORNE LEPOTICE Napolju je ona poznata zimska tišina koja sluti novu jezu stvarnu i nestvarnu sluti kada se zima a u vek je stezanje za grlo približava svakoj nuli a kiša pretvara u mokar leden  nanos  - u  velikoj gradskoj šetačnici sa blještavim naslovima st ranih trgovina rasprostrli su crvene tepih staze muzika trešti a okolo stoje spremne lep e , mada pomalo po starinski, doterane mlade devojke, amaterske devojke - manekenke. Nijedna ne beše ono lepa ono kad ne smeš da gledaš. Starije pak žene od četrdesetak i više behu uzdržanije zagonetnije i nekako s avršenije. U blejzerima kamilje dlake zamišljenih očiju neznatno napete kao da su forsirale nostalgiju za vremenom koje svakako nisu upoznale ali kao da su  najavile strast koja će se neg de opt et pojaviti kao davno zatureni plaćeni račun. Prođoh pored jedne visoke, dugonoge plavuše koja se upravo spremala da na voditeljsku gromoglasnu najavu zakorači na crven...

RATKO DANGUBIĆ: ČOVEK KOJI DOLAZI

Слика
  ČOVEK KOJI DOLAZI IZ SEĆANJA U zoru, kad se magla razliva kao dah pijanice, zaboravljeni Arsenije se vratio. Došao je vozom koji niko nije video, s koferom bez etiketa i nalepnica i sa pogledom koji je znao i previše i premalo. Stajao je na obali Dunava, gledao kako voda nosi granje, reči i zaboravljena sećanja. Miris trske i blata bio je isti kao onog jutra kad je otišao, pre više decenija. Samo njega više nije bilo u tom jutru. „Nisam došao da živim,“ mrmljao je. „Došao sam da proverim da li postojim.“ U rodnom selu zu reku, kuće su se nagnule kao starci koji slušaju, a ne razumeju. Vrata su se otvarala sporo, kao knjige koje se plaše da budu pročitane. Psi nisu lajali — jer su znali da se duhovi ne boje buke. Arsenije je prošao glavnom ulicom i pomislio da ga prepoznaju stabla, pragovi, čak i senke pod prozorima. Samo ljudi nisu — njih više nije ni bilo. 1. Bio je nekad ovde znan učitelj i pesnik. Govorio je napamet stihove o zemlji, o vremenu i o mukloj tišini. Učio je decu d...

MILAN TODOROV: RAZGLEDNICE

Слика
  RAZGLEDNICE Prolazeći pored onih malih štandova u velikim holovima mega marketa štandovima kao iz škatula za šibice u kojima p o pravilu rade mlade devojke uvek ljubazne nasmešene pitao sam se koliko još dugo mogu da izdrže jer tu skoro nikad nije bilo mušterija. Ipak činilo se da ih ništa ne može obeshrabriti. U njihovim mislima i životima je, verovao sam, nešto drugo, nešto što im ne da da prestanu da se smeju. Večeras primetih jednu. Izlazila je iz kvadrature prodajnog štanda tako što je samo pomerila u stranu metalnu lepezu na kojoj su slike ra z nih svetskih gradova lepih i nedohvatljivih uglavnom. I ona se smejala a zatim se brzo kao da je videla duha ozvezdanog šoping mola skoro istog trena uvukla u maloj vulgarnoj haljini u pravougaoni svedeni svet bez žudnje kao u stari orman i zaklopila taj svoj bivak metalnom nožicom za razglednic e bez nas.

MILAN TODOROV. DEČJI BICIKL

Слика
  DEČJI BICIKL Moja pokojna baba je sa mojim ocem koji je tada imao samo šest meseci dakle 1913 godine putovala brodom koji je i s plovio iz riječke luke i plovio ka Njujorku. Na pola puta baba je dobila morsku bolest. Preklinjala je putnike da ukoliko umre spasu bar njeno dete to jest mog oca. Nije umrla živeli su u Či k agu do 1927 godine velike ekonomske krize i vratili se u Banat. Tako sam propustio mimo svoje volje priliku da budem Amerikanac da ratujem po svetu bez posebnog razloga a kad bih se vratio kao heroj male Crnkinje bi šetale ispred mene vrckajući širokim debelim zadnjicama a ja bi h mirno pio viski dok bi pored paba tipovi pljačkali banku a žrtve silovanja vriskale kao posle refrena u pop pesmama. Mogao sam to da budem da pričam šarmantno na englesko američkom da me svi kad se vratim obožavaju ali baba je bila snažna sve je preživela i ja sam zbog tog srećan kao da je to religijski doživljaj u našoj nekad velikoj...