(odlomak iz rastućeg romana, fragment 81.)
Bibliotekar nije mogao.
-To mi se već drugi put dešava – reče Neri. – Ne znam šta da mislim.
-Možda samo previše misliš – odgovorila je. – Po mom iskustvu to dovodi do neuspeha.
-Plašim se. Nije da ne žudim za ženskim telom. Ženski parfem mi još ima zvuk. Kad sam bio mlad, bio sam zec. Sad, još me sve mami, ali samo podseća na opipljivo a to nije dovoljno.
Nera je pokušala da ga uteši.
-Ti si inteligentan i kreativan, ali se ne snalaziš u ovom svetu. Nespretan si. I nisi samo šeprtlja nego ne znaš šta da radiš.
-Opterećuje me prošlost. I to prošlost koju, kad bolje razmislim, nisam ni imao.
-Možda samo ne znaš kako želiš da živiš.
-Možda. Ta kuća… Čitao sam da je u nekim zemljama zabranjeno imati dve kuće. A meni se baš to dogodilo. Imam dve kuće u jednoj. Onda ova kuća knjiga kao ženska karlica za vežbanje bez konačne svrhe.
- Vidi – rekla je Nera – što se tiče tvoje makljaže sa stanarem i suđenja budi siguran da to više nikoga ne zanima. Tebi izgleda nisu javili da pravda ne postoji nigde na svetu. Ako hoćeš, naći ću ti neke ljde koji će srediti bricu i bićete egal.
-Ne, to ne dolazi u obzir. To što se dešava između mene i stanara je stvar sistema. To se ne rešava batinanjem u mraku. Potrebno je menjati sistem.
Nije verovao da je izgovorio naglas isto ono što govori pesnik Zupanc. Mislio je da je apolitičan.
-Kako se zove ona njegova zborka pesama?
-Ne znam o čemu govoriš.
- Ura uran!
-Ura uran? Šta je to?
-Stvar koja će uništiti svet. Revolucija nezadovoljnih i atomska bomba na kraju pobune.
Sve
vizije revolucije su pomalo romantične kao da bez romantizma nema
junaštva.Poljski reditelj Andžej Munk prvi se, 1958.
godine u fimu
Eroika suprotstavio tome. Zapitao se zašto umreti za patriotske
ciljeve. To je udarac komunističkom tabuu. Dotada smatran visokim i
neprikosnovenim,
smisao heroizma je doveden u pitanje.
Štaviše, on se poredi sa suludom utakmicom u kojoj učesnici ginu „bez mašte“o izglednoj budućnosti. Za to vreme traje obmana. Rat nije bio bolji. Danas smo žrtve istog iskušenja.
Jan Palah se zapalio 16. januara 1969. Umro je tri dana docnije. Pogrešno, naravno namerno, navodi se 19. januar kao datum njegove smrti. Heroj je umro kad je kresnuo šibicu i prineo je kaputu natopljenom benzinom. Da bi izbegli masovne nerede i krvoproliće objavili su da je Palah u bolnici i da se bore za njegov život. Tako su dali lažnih tri dana života.
Njegova žrtva nije uspela.
Okupatora danas nema, ali nema ni izlaza iz ovog nevidljivog sukoba koji traje ne pokazujući znake poštovanja za nevine gubitnike.
(123. str. D. Šams „Književne hronike...“)
-Da li ti je već neko rekao da imaš arapske oči?
-Kakve su to oči?
-Obuci se. Ulicom još idu ljudi.
-Nisi mi rekao kakve su to oči?
-Reći ću ti jednog lepog dana.
-Reci sada.
-Mrsne. Ako znaš šta je to.
-Ne želim jebozovne oči.
-Znaš, to sa očima je uvek nejasna najava onog što kad tad dođe.
-Meni je dovoljan znak da neće biti gore.
-Ja čekam proleće. Volim taj trenutak u aprilu ili početkom maja kada priroda preklopi grad pa se pitamo zašto nam je ovo uopšte bilo potrebno
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар