петак, 4. јул 2025.

MILAN TODOROV: RAT RUŽA

 (odlomak iz novo romana, poglavlje 62)

-Ja i supruga nismo ni pretpostavljali da je ta pesnikinja luda. Radovali smo se jutra posle književne večeri. Žena je pripremila uštipke i kajmak iz Sjenice za doručak. Čekali smo da ona ustane. Ja sam napunio kante sa vodom i stavio ih na sunčanu stranu dvorišta da se voda smlači da ne bi naškodila ružama u našoj bašti. Bile su u ranom cvatu, ni pune ni zatvorene u zelenu čauru. I zamisli, kad je dotična ustala i dobauljala do stola u našoj letnjoj kuhinji, prvo što je rekla bilo je:

-Nešto sam izgleda zajebala.

Žena i ja smo se samo zgledali.

-Ovo je vaš vrt – pitala je.

-Da, naš.

- A ja noćas zalila komšijski.

Pogledali smo Spomenkine ruže.

Bile su jadne, spuštenih glava i oprljenih listova.

-Noć je bila hladna – rekla je. – Htela sam samo da ih malo ogrejem, te male slatke cvetne duše i…

-I? -pretvorili smo se u uvo.

-Izgleda im nije prijala topla voda iz kupatila.

Znaš šta to znači? Novi rat ruža u dvorištu.

Osetio sam nelagodnost, pojačanu jučerašnjim inventarisanjem koje je pokazalo da je bar desetak starih, vrednih knjiga ukradeno iz biblioteke za vreme književnog boks meča.

Nisam se usuđivao da mu sve to odjednom kažem. Odlučio sam da sečem psu rep parče po parče.

-Gospodine Šams – počeo sam – nedostaje nam jedna knjiga.

On se lecnuo:

-Koja?

-Nešto o psihoanalizi i tome kako bi umesto zaboravljana poraza i gubitka ići u nove poraze da bi se čovek pripremio za konačan…

Nisam završio.

-Ništa. Otpisaćemo to.

Tada je u biblioteku skrušeno ušla balerina Larisa Vladimirova.

-Koga ste mi dodelili na prenoćište?

Bili smo zatečeni.

-Taj pesnik je, Larisa, vaš izbor – rekao je Bibliotekar.

-To nije čovek, to je slon.

-Moguće – rekao je Bibliotekar. -Šta ti je uradio, Larisice? Nadam se da nije bio grub. Dosta mi je grubosti. Dosta mi je ludila.

Larisa je obrisala tamne naočare.

-Pišao je u lavabo.

-Ništa strašno – rekao je Bibliotekar. – Možda je bio mornar. Mornari pišaju u lavaboe da im pacovi kojih ima uvek u utrobi brodovlja, pa i u odvodnim cevima uz toaleta, da im ne bi odgrizli ...hm...razumete već šta.

-Posle tiširanja ostavio je punu kadu dlaka kao pekinezer.

-Larisa draga, umetnici su ljudi oslobođeni svih normi.

-Četkom za klozetsku šolju obrisao je ogledalo u kupatilu.

-Nadam se da se na kraju sve ipak srećno završilo – pokušao je Bibliotekar da bude duhovit. – Uostalom možda je u pitanju nekakva umetnička kreacija.

Larisa je pozelenela.

-Iz razloga sablažnjoosti uzdržaću se od komentara.

Zatim nam je vratila knjigu koja je nedostajala.

-Lopov – rekla je.

-Svi pesnici su pomalo lopovi – relkao je Bibliotekar. -Uostalom, svi mi krademo ponešto jedni od drugih.

Larisa Vladimirova me je gledala posebnim pogledom.

Nisam smeo da joj uzvratim u prisustvu Bibliotekara.

Bila je to biblioteka, ogranak čuvene velegradske biblioteke, zgrada od ugleda ili sam tada još verovao da tako nešto postoji.

Ali, nisam znaš šta je to što postoji. Da li je to samo protok ideja zarobljenih između korica, to strujanje koje bih ponekad mogao da čujem u samoći plesnjive prostorije iza koje su zujali meci strelaca koji su se spremali za suroviji život od onoga koji sam ja očekivao.
Larisa je stajala na pragu iščekujući moj pogled nade i predaje istovremeno.

Nisam se usudio da to učinim.

Trudio sam se da mislim na ruže, oparene ili oprljene ruže u zaraćenom dvorištu, na muku sporenja u kome bi trebalo da svedočim na jednoj strani, ja, koji nisam još bio niti želeo da budem na bilo kojoj strani sveta, osim sopstvenoj.

Njazad, pokazao sam palcem i ostatkom devet prstiju na šaci vreme broja deset, u čast predaje svojim čulima.

Larisa je klimnula glavom i izašla.

Docnije, setivši se tog vremena i datuma, u Bibliotekarevoj svesci našao sam zapis koji prepisujem doslovce.

U Alpima u severnoj Italiji još postoji nadaleko čuveni benediktanski manastir koji privlači monahe iz cele Evrope.

On čuva mnoge tajne, a među njima i čuvenu biblioteku i knjigu u njoj koju…

Ostatak zapisa je prekriven talogom kafe i skoro nečitljiv. Mogla su se ipak prepozati poneka slova i tek koja reč ili krta rečenica:

...gutljaje vina crnog…

...buđi čula…

...Bogovi kažu da treba da savladamo malodušnost.

...Jebanje…

Onda, ništa.










Нема коментара:

Постави коментар