(odlomak iz novog romana, poglavlhe 63)
I dok je biblioteka postajala promoter sveukupne kulturne delatnosti u gradu,i šire, kako je pisao novosadski Dejli Miror, pojedinci su doživljavali sve veće nevolje.
Došlo je vreme dokazivanja.
Klub Gričkih vještica je bio povređen što su njegove članice zanemarene.
-Zagorka Jurić to nije zaslužila – vikala je predsednica Kluba Jasna Korbatvinska. – Ona se, a mi, njene sledbenice, pogotovo, uvek borila protiv uzdizanja tuđih vrednosti umesto domaćih.
Bibliotekar je pokušavao da joj obkasni kako je došlo vreme da se tradicionalne vrednosti menjaju. Naravno, na bolje.
-Šta je tu bolje – vrištala je sredovečna Korbatvinska. – Pijanke, razvrat i rađanje kopiladi koje će uslediti. Zar je to menjanje na bolje?
-Gospođo Korbatvinski, mi moramo da delujemo zajedno – dodao je meko Bibliotekar.
-Šta to podrazumeva – pitala je strogo predsednica Kluba Gričkih vještica.
-Poznato je da se vaše uvažene članice odriču dezodoransa, zar ne?
-Pa šta hoćete s tim postići?
-Leto je, draga Korbatvinska. Žene moraju da mirišu…
-Na ruže – upitala je podsmešljivo predsednica.
Bibliotekar je z trenu razumeo da se za njegov dvorišni rat ruža saznalo i van granica privatnosti.
-Ako mislimo na isto, budite uvereni da je to nesrećni slučaj koji je izmakao kontroli. Ja sam spreman da na proleće, uz pomoć svog prijatelja nastavnika biologije gospodina Kurjakovića, stanarima obnovim vrt u celosti.
-Vi, gospodine Šams, vrlo dobo znate da ovdje nije reč o ružama.
-O čemu je zapravo reč?
-O očuvanju žene kao bića nepodložnih tuđim novotarijama.
-Ali, to je nemoguće. Da samo vidite tu procesiju koja se sprovodi u mom dvorištu od kako je stanarka otvorila salon za depilaciju, drugačije biste pričali.
-Tim prije – rekla je žustro gospođa Korbatvinska. – Tim prije.
Zagledan u njene oble punačke noge Bibliotekar se dvoumio.
-Šta hoćete od mene -pitao je potpun tronuo.
-Da nam omogućite održavanje javnog seminara o moralu – kao iz topa je odgovorila gospođa predsednica gričkih vještica.
-Kakav sad seminar za Boga miloga – zgranuo se Bibliotekar.
U glavi mu se odmotavao film o ženskim sekretima, glavoboljama, menstrualnoj krvi, znoju…
-Vi muškarci – rekla mu je Korbatvinska – uopće ne razumijete nas žene.
Pritom je ulovila njegov pogled kojim je obuhvatao njenu zadnjicu dok se okretala u gnevu.
Malo je ublažila ton.
-Vi mislite da je uživaje u ženskom telu stvar fizički prosta.
-Hm – uzdahnuo je Bibliotekar.
-Odnos sa muškarcem nije kao što se danas propagira samo penetracija. To je užasno vulgarizovanje ljubavi.
Bibliotekar se sa time složio.
- Bez sumnje – rekao je, mislići na svoju bračnu situaciju.
Predsednica se osmehnula i još viša uspravila pokazujići dobro držeće poprsje.
-Vi, dakle, hoćete da kupite našu tajnu – upitala je sada već umilnim glasom.
Bibliotekar se naglo uspaničio.
-Ali, ja sam samo hteo da pomognem…
-Kome da pomognete?
Bibliotekar je shvatio da gubi i ovu bitku.
-Možda se mi ne kupamo svaki dan i ne nabacujemo sve te štetne hemikalije na svoje…
Tu je zastala.
-...na svoje zdravo telo. Mi smo nečiste da bismo očuvale poželjno žensko prisustvo u odnosu sa pravim, ukoliko takvih još ima, muškarcima.
Pritom je, činilo se Bibliotekaru, sa velikom dozom skepse gledala u njegov šlic na pantalonama.
-Nažalost – rekao je Bibliotekar. – Moramo se zadržati na poeziji. Članice vašeg Kluba su pesnikinje koje svoja najskrivenija osećanja ispisuju na način koji je vanvremenski. Hoću da kažem, kao u laboratoriji za prečišćavanje srca.
Predsednica Korbatvinska je otišla nezadovoljna Bibliotekarevim odgovorom.
Ja sam te noći kod Larise Vladimirove doživeo nešto što nisam očekivao.
U njenim stanu, naime, sačekala me je sa sredovečnim malo proćelavim ali muskulatorno solidno obdarenim muškarcem.
Predstavila mi ga je.
-Ovo je Braniaslav, majstor moler. Ali, odnedavno je menadžer za životno osiguranje Wiena word.
Nisam znao o čemu je reč.
-Vidi, dragi moj, ja sam u godinama kada moram da vodim računa o tome šta će biti u starosti. Tu si ti, naravno, ali sada. Sutra tu ću biti ja i – izdigla je kolena na sofi- moja leđa koja će otkazati.
-Da li si za čaj?
-Čaj u deset uveče?
Tada sam shvatio da ponekad treba izbegavati žene kao…
Nisam dovršio misao.
-Još si lepa, Larisa Vladimirova - rekoh joj.
-Kome?
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар