(odlomak iz romana u nastajanju)
Biblioteka je u sporednoj ulici. Niko ne zna zašto je tako. Kao da je neko svojevremeno želeo da je skloni od očiju mnoštva i da u nju dolaze samo zalutale duše željne utehe u laži literature.
Sa jedne strane je red trošnih starih kuća, u najvećoj se nalazilo skladište preduzeća za ulov i izlov ribe tako da je iz nje stalno vonjao miris reke i sasušenih ribljih krljušti.
Sa druge strane, na kojoj je biblioteka, nalazilo se red nekoliko starih, dobro građenih kuća nekada imućnijih trgovaca vinom -sada pomalo zavereničkog izgleda sa po celi dan i noć zatvorenim drvenim kapcima koji su se nalazili usred prozora i stoga su se ti ulični prozori retko i teško otvarali.
Kapije tih kuća behu od debelog, grubo klesanog drveta. Kad bi ih neko otvorio škripale bi i cvilele kao napušteni psi.
Bibliotekar se sada manje angažovao na organizaciji bilo kakve javne manifestacije u biblioteci. Plašio se brice stanara i njegove Spomenke, plašio se da će ga prijaviti da lažno koristi bolovanje.
Sve više stvari je prepuštao meni.
-Nastavnik Đuro Šnajder će ti večeras, pre kraja radng vremena, doneti neku svoju sliku. Ona će biti dobro umotana u mesarsku hartiju.Ni slučajni nemoj da odmotavaš tu hartiju. Ne zanima te ko je i šta je na slici. Da li si razumeo – pitao me je Bibliotekar, gospodin Dalibor Šams.
-Jesam. Šta da radim sa njom?
-Ništa. Samo je stavi iza stola, u onom mog delu za privatne i intimne stvari. Tako će biti najsigurnije. Neće privlačiti pažnju. Ne treba mi sada nikakav publicitet.
Nije mi to bilo ni najmanje čudno. Gospodina Šamsa, lokalnog bibliotekara, doživljavao sam kao čoveka čija je misija da ljudima pokazuje da postoji i drugačije viđenje sveta i da njihov sadašnji svet može da bude zamenjem.
Ako ne boljim i pravednijim, a ono svakako svetom u kome ljubav još nije sasvim izvetrila.
Kao što mi je Bibliotekar i poričio nešto pre zatvaranje biblioteke, sedeći ispred nje, na crnom uskom biciklu, sa džokejskom zelenom kapom - neprepoznatljiv čovek doneo mi je svečeri platno umotano u meku frotirsku tkaninu.
-Mali – rekao je dok se njegov mistični paket zatalasao na poslednjem suncu – ovo ne sme niko da vidi... inače nam svima ode glava.
Goreo sam od želje da vidim o kakvoj slici i kome na njoj je reč.
Odneo sam je u Bibliotekarov privatni offis, ali nisam se usuđivao da paket razmontiram.
Strelci su pucali u pracu biblioteke. Postojao je, navodno, zaštitni zid od slame, betona i čeličnog lima naspram zida biblioteke, ali sa zrnima iz pištolja ili pušaka se nikad ne zna.
Zbog
toga sam samo spustio upakovanu sliku pored Bobliotekarevog malog
kreveta u uglu, izašao, i zaključao vrata.
Bio sam vrlo
odgovoran, što sam i sada dok čitam njegove zapise. Dvaput sam
proverio da li sam ulazna vrata biblioteke zaključao.
Sve
je bilo kao i svako veče, sasvim u rediu i sigurno.
Sutradan kada sam došao tačno u deset pre podne da otvorim vrata ona su škripnula i otvorila se sama bez upotrebe ključa.
Prestravio sam se. Odmah sam odjurio do Bibliotekareve male tajne odaje. Slike obmotane debelim slojem masne hartije, naravno, nije bilo.
Neko je u toku noći obio bravu, ali tako vešto da se skori ništa nije primećivalo i odneo sliku majstora Šnajdera.
Misterija je odjednom postala kosmička.
Ko je na slici?
Kome je ona važna?
Ako je važna, zašto je toliko bitna?
Šta se sa njom može postići?
Boibliotekar se po običaju, dojahavši na ženskom plavom bociklu marke Lasta, tada vrlo popularne, odmah uputio u svoje tajne odaje da bi iz njih izleteo crven u licu.
-Gde je?
-Šta?
-Akt žene koja će mo pomoći u sudskom slučaju.
Rekao sam mu da ne znam.
-Bio je tu, zar ne?
Potvrdio sam.
-Da li si otvarao paket?
Rekoh mu da nisam.
-Dobro – reče – možda je u pitanju slučajna krađa.
Pogledao sam ga u oči. Video sam da ni on ne veruje u to.
-Ko je na slici, ako to smem da pitam.
-Najviše na svetu ovog trenutka bih i ja voleo da znam.
U narednim danima nastavničko veće je odlučilo da nastavnik likovnog ne može više predavati crtanje, do daljnjeg.
-Politika – rekao je Bibliotekar kad je to čuo.
Misterija tajne žene ovekovečene u Šnajderovom aktu ostala je neotkrivena.
Sad mi je bilo krivo što nisam razmotao sliku.
-Osudiće me sada, bez zaštite te žene – kukao je Bibliotekar.
-Ali, ko je ona?
-Barekova žena.
Nisam znao ko je Barek.
-Najmoćniji čovek iz senke u gradu. Istoričar umetnosti. Otkrio je boginju stvaranja u debelom blatu u glibu mrtve Tise kraj regiona Žuta trska. Očekuje se da uskoro bude imenovan za dopisnog člana Srpske akademije nauke i umetnosti.
-Pa kako?
-Tako.
Žene bez imena, samo žene koje možeš prizivati kao da si izgubio pamet odjednom su žene koje trče u krug.
Nera, Neva, Larisa, Korbatvinska i ine – sve, sve, bile su samo one koje se vide telom.
-Umetnost – rekao je Bibliotekar – nije za svakoga. Ona je deo našeg testa od mesa, u velikoj vangli, u kuhinji iz koje smo pobegli da bismo postali magija čiju tajnu ne uspevamo da odgonetnemo.
Sledećeg dana dobio ja poziv da se javi na informativni razgovor u Udbu. Peti sprat, Bilevar oslobođenja. Neki broj.
Larisa je navratila nakratko. Imala je na sebi tesne srebrne helanke i pečurka joj se jasno ocrtavala...tamo.
Pitao sam se ko će još da čita knjige ovog šašavog leta.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар