(odlomak iz budućeg romana)
Ljudi veruju u neku ideju čak i kad je ona propala. Poznati filmski reditelj Ingrid Bergman je 1934. godine kao mladić od 16. godina prisustvovao nacističkom mitingu na kome je govorio Hitler. Oduševio se firerovom harizmom.Posle toga postao je zagriženi fašista. Roditelji su mu čak, stavili Hitlerovu fotografiju pored kreveta. Nacizam mu je delovao kao pokret pun nade i mladalačke energije. Docnije, kada su otvorene kapije istine i kada su stvari činjene u koncentracionim logorima izašle na videlo, Bergmanovo oduševljenje je splasnulo. Međutim, lišen nevinosti nije mogao da bude lišen i svog prvog zanosa, pa je i posle toga često svojim ponašanjem pokazivao da neki ljudi nisu vredni koliko drugi – napisao je Bibliotekar kada se na vratima biblioteke a sledeće noći i na vratima njegove kuće pojavila krečom islikana svastika.
-Počelo je – rekao je Bibliotekar stanarki Spomenki kada je otišao do njihovih vrata da proveri da li je i na njima kukasti krst.
-Šta je počelo?
-Prvo obeleže kuću, a onda i čoveka.
-Ali, tako su radili nacisti sa Jevrejima, a sada je,valjda, obrnuto.
-Na vašim vratima nisu ništa ispisali?
-Nisu. Zašto bi?
-To su ti, Spomenka – kaže joj Bibliotekar- dva kraja istog novčića.
Spomenka klima glavom, mada ga ne razume.
-Onaj tvoj… -počinje Bibliotekar.
-Šta s njim?
-Nema ga nešto u poslednje vreme.
-Zaređao po lutrijama. Ima tu jedna u blizini.
-Da nije našao tamo neku šalterušu?
-On? Šta ti pada na pamet?! On misli da kupimo stan, da se odselimo iz vaše kuće, samo ako dobije na lutriji.
Bibliotekar se raspitao. Kladionice u ono vreme nisu postojale u današnjem obimu, ali su radile veoma dobro, tobože humano, jer su polovinu zarade davale Crvenom krstu. Ostatak je uzimala država.
Devojka koja je prodavala lozove i greb greb kartice se brice nije sećala. Sve igrače doživljavala je kao bezlične gubitnike koji se nadaju da će jednim potezom poravnati račun sa životom.
Bibliotekar je u svemu tome video svoju šansu. Brica neće dobiti premiju, ali postoji način da ode od Spomenke a sa njom bi se docnije mogao dogovoriti.
Glavna uloga u njegovom planu pripala je Neri.
Ona je često boravila u biblioteci, pila kafu, dosađivala se… Međutim, to je dovodilo momke ali i starije muškarce u biblioteku. Ona je sa njima bila nametljivo srdačna. Mnogima je pomagala da ispune tikete uz uslov da dobitak dele sa njom.
Jednom od njih, nekom limaru olučaru se posrećilo. Ubo je, kako se kaže, a uz Nerinu pomoć peticu i častio je celi dan sve koje bi video.
Bibliotekar je poludeo.
-Neću kockanje i kurvanje u ovom hramu knjige.
Nera je rekla da u tom slučaju nema ništa od njihovog dogovora u vezi sa zavođenjem nekog brijača leševa. Ionako, rekla je, ne mogu da se vratim životu.
-Kakvom životu -pitao je Bibliotekar.
-Ne znam kako to da opišem. To je ono kad se niko ni o koga ne ogreši.
-Ali, to nije moguće, mada bih i ja to želeo.
-Znam ja vrlo dobro šta si ti želeo a šta sada želiš – podbola ga je Nera.
-Da – priznao je Bibliotekar – želeo sam tebe kao mlado žensko telo. Telo bez straha od starenja, od bolesti i straha od smrti.
-Ništa više?
-Sada je to sasvim drugačije. Želim samo da mi budeš prijateljica. Da budemo oslobođeni svih nagona.
Nera se predomišljala. Šta da mu kaže? Do sada su joj svi tražili ono. Nije htela da kaže kako se to zove. Nije htela da koristi muški jezik seksističkih konstrukcija.
-Šta se od mene očekuje -pitala je Bibilotekara. – Da razorim nečiji brak?
Bibliotekar je bio zatečen njenom otvorenošću.
Gledao je sada njene atribute u vidu dugačkih nogu, tankog struka, belih jastučastih sisa kao nešto što se izmaklo a uvek se, u svim epohama civilizacije, koristilo u iste svrhe: igranje damarima ženstva ne bismo li svoj, muški svet, učinili podnošljivijim.
-Šta? – pitala je Nera.
-Jebi se – rekao je Bibliotekar. – Idi. Ne razumeš. Ništa ne donosimo jedni drugima. Ništa. I zato ćemo proći kao onaj vozač čiji je automobil pokušao da stopira anđeo.
Nera ništa nije razumela.
-Kakav sad anđeo, jebote?
-Pravi anđeo.
-Zar oni postoje?
- Tip se nije zaustavio.
Nera
je ostala bez odgovora.
Sedeli smo na vratima biblioteke i
ćutali. Kiša je padala. Držali smo otvorena vrata. Niko nije
ušao.Odjednom, bez povoda počeli smo da se smejemo i smejali smo se
ne znam koliko.
Ja sam ostao poslednji, da zaključam vrata.
Nera se ubrzo vratila i rekla da je Bibliotekar ipak svinja. Pustio sam je da prespava u njegovom intimnom delu.
Čekao sam da se uvuče u krevet. Pre nego što sam pogasio svetla video sam istetoviranu svastiku na njenim leđima.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар