(fragment 78. romana „Bibliotekarev greh“)
Nikada, ni u najbesmislenijem snu, nije mogao da pomisli kako će jednom morati da bude protiv slobode i slobodnog izbora u umetničkom kosmičkom prostoru.
Sada je bio na suprotnoj strani svojih ideala.
Biblioteka je bila nema poput groba.
-Aplaudirajte, tražili ste- rekao je Bibliotekar.
-Koliko vas poznajem – odgovorio sam mu – vi ste se toga najviše i plašili.
-Živ čovek se plaši mnogo čega. Ovo je vreme kada se plašimo i svojih senki.
-Biblioteka je stara, zgrada ruševna, bojim se da će, ukoliko ne bude radila, možda biti trajno ukinuta.
-Ne bojim se toga. Gričke vještice su aktivnije nego ikada. Interesantno je kako te lude žene vole da budu na televiziji ili filmu misleći,valjda, da te optičke varke mogu da ih učine besmrtnim. A one su samo učmale domaćice, dremljive amaterke bez istinskog poznavanja umetnosti. Njihovi stihovi naneli su više štete kulturi ovog mesta nego bilo šta drugo. Baš se radujem što će vrata biblioteke za njih ostati zaključana.
Sećamo se njihovih antologijskih stihova.
I počeo je da recituje, glave visoko uzdignute, razređena kosa vijorila mu se na vetru koji je duvao sve jače:
Tvoja ljubav me je lišila mene
a tako si mi bio potreban
samo ti i niko više
dovoljno da preživim dan
i ništa
ne biva bez ljubavne kazne
zašto
nisam kriva nizašto
hoću samo celov
u ovoj noći
koja predugo traje
za mene
a ti si otišao
i kofein mi više ne pomaže
jer ...i tako dalje.
Čemu to služi? Kome?
Sve ću učiniti da se to majmunisanje prekine.
-Filmadžije – rekoh – baš u tome vide šansu za svoj dokumentarac. Rekli su da žele da snime nešto autentično, originalno i zabavno.
-Hoće da ih ponize. Da te žene i naše slikare i naše pisce ponize, jer će ih prikazati kao nezadovoljene žene u godinama pred menopauzom ili kao alkose kojima nema leka pa zato baljezgaju što je, po njima, bolje nego da su u Vršcu na neuropsihijatriji.
-Onaj vojnik Slovenac je tražio da se vidi sa vama.
-Vojnik, pesnik, buntovnik – to je tačka. Reci mu tačka. Na papiru i u životu. Iza nje nema ničega. On misli da će, podilazeći mi, da uništi sve što sam stvarao godinama. Ali, grdno se vara. On kaže Kult – kultura. Kao neki reklamni slogan. Ali ja znam šta je to. To je šifra.
-Šifra. Za šta, čega, koga?
-Za laž i varku. On hoće da nam politiku podmetne kao kulturu. Kultura je kuga dvadesetog veka.
Nisam mogao da verujem sopstvenim ušima.
Zamucao sam:
-Gospodine Šams, kako to sad odjednom…?
-Živimo u zemlji idiota. Njih je 95 odsto. Preostalih pet odsto se dele na tri odsto prosečnih i dva odsto izuztetno talentovanih.
Nažalost, 95 je veća brojka od 3.
Takvi hoće da odlučuju u svemu, pa i u kulturi.
-Šta ćemo sad?
-Ja idem sada, Bogu hvala, ka spokojnijimm obalama. Već imam 45 godina.
Nisam ga najbolje razumeo.
Komarci su bili nesnosni. Zujali nam oko ušiju.
-Gde -upitah ga već malaksao od sparine i gnojnih otoka.
-Ja sam – reče patetničnim cnizdravim glasom – izmislio sebe kao čoveka koji voli, pati i saoseća. Ali, sada je tome kraj. Imam problema. Žena hoće svoju sobu. Imamo samo jednu. Žena poboljeva. Hoće toplo kupatilo. Nemamo ga. Valjamo se u hrpi govana i ja sad još treba da branim umetnost da bih bio još veći golja pored svega što nemam.
Nera, pomislih. Zamislio ju je u kućnoj haljini, bez intimnog rublja.
Neka ga. To je dobro. To može da pomogne, premda Nera, koliko sma ja znao, uvek, leti i zimi, spavala samo u malim, uskim gaćicama i beloj majici bez rukava.
Možda sam samo verovao u to, ali bila je to divna slika, sasvim suprotna onoj u koju je ulazio Bibliotekar a koja je predstavljala zlobnog i odvratnog tvora koji raste.
Sunce je zašlo. Slike su nas, i mene i njega, nagonile na postupke sa kojima se nismo snalazili najbolje.
-Lutalice su upale na našu teritoriju - rekao je Bibliotekar. – Mi moramo da se branimo.
-Kako?
-Moramo da gladujemo.
-Štrajk glađu?
-Što da ne? To će pokazati snagu našeg karaktera. Od sutra, tačnije od večeras ja ne jedem ništa. Pijem samo vodu. Ti, kako hoćeš. Na ispitu smo istorije naših života. Opredeli se.
-Zar više ne verujete u isceliteljsku moć kulture – upitao sam.
-Ako bismo svi bili vernici, religija bi nestala.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар