Zamišljanje je, mislio je Rik Pikerton, obrnut proces od stvarnosti i to ga je činilo sigurnim u svojim i, verovao je, očima svoje verne ostarele supruge.
Gispodin
Pikerton je verovao da se nikad ne dešava ono što je stvarno, nego
su sva dešavanja izazvana plodom naše mašte.
Malo je reći da
je uživao u tom saznanju.
Ali, nije on nipošto kriv.
Stvarni likovi su odista često imaginarni.
Gospodin Pikerton, naravno takođe izmišljeni lik, sedeo je jedne kasne ali lepe jeseni na klupi u gradskom parku i posmatrao labudove umrljane blatom u lišćem nasutom gradskom jezercetu. Mislio je pritom kako je sve na ovom svetu sklonu prljanju a, pošto je bio člistunac, prljanje je smatrao uvodom u smrt, pa i sopstvenu.
Sećao se mladosti. Na toj klupi, upravo na toj klupi, u zasenu žalosne vrbe koja je sada bila polugola, bez većine listova, ponudio je devojci sa prvog sastanka da ga uhvati za ud i ona je to, na njegovo prilično zaprepašćenje, bez lažne vrline i odbojnosti, odmah prihvatila.
Tada mladi gospodin Pikerton se pak naglo predomislio, zakopčao šlic i ustajući rekao devojci da će je nazvati sutra jer to veče, a beše zaboravio, ima važan sastanak u sekciji lokalnih pisaca.
Devojka je pokunjeno otišla a Rik Pikerton je pogledao u tadašnje labudove u jezercetu i osetio se čistim poput njihovih krila uprkos svemu, uprkos toj jeseni i vetru sa kapljicama.
Upravo tada, kao da je dirigent sudbine podigao svoj štapić, kraj jezera je ugledao lepu plavu ženu koja je ptekoračila ogradu, čučnula ističući svoja obla bedra u crnim kožnim pantalonama i stala da hrani labudove mrvicama sa svog dlana.
Rik je hteo da je upozori na tablu na kojoj je pisalo da je hranjenje životinja u parku zabranjeno, ali je, videvši pitomost labudova, odustao od toga.
Vratio se na onu klupu i sa neskrivenim uživanjem posmatrao onu ženu. Bila je mnogo mlađa od njega, ali je njemu delovala kao priviđenje u osam sati uveče.
Uostalom, bila je jedina žena u pustom parku sa još neodnešenim pocepanim suncobranima ispred jezera.
U trenutku kada je to konstatovao nije mogao da pretpostavi da će mu to doneti veliko iskušenje.
Rik Pinterton nije bio poznata ličnost. Bio je ljubitelj književnosti, pisao bibliografske crtice o piscima i bio prilično nepoznat, ali ta anonimnost mu je potpuno odgovarala.
Oženio se docnije lepom devojkom, znatno lepšom od njega, što je opet smatrao proviđenjem. Na venčanju je nosio svetlo plavo odelo, a mlada svetlo plavu venčanicu. Imao je tanke brkove, kojih se posle stideo. Međutim, kosa mu je bila bujna i crna kao u gavrana. Kad je stavio mladi prsten na desnu ruku a ona njemu, takođe na desnu ruku, osećao se kao prstenovani gavran, zauvek pitom.
Posle, kad mu je žena umrla od nelečene nevidljive biolesti, prebacio je venčani prsten na levu ruku. To je značilo da je sada udovac.
Uvidevši da je smrt nepravedna i nemilosrdna počeo je više nego pre da obraća pažnju na svoje zdravlje.
Osećao se dobro, ali, mislio je, nikad se ne zna, ne zna se šta nosi zdrav dan a šta mutna noć.
Često se ogledao u kupatilskom ogledalu. Dobro je, mslio je uvek posle toga, oči su mi još vedre i mlade.
Pripisivao je to svom priklanjanju zen budizmu. Usvojio je, naime, sveto pravilo po kome je za svakog pojedinca najvrednije da u tišini živi svoj život.
Ustajao je po tačno utvrđenoj satnici u pet sati i dvedeset pet minuta da bi otpočeo zazen, odnosno meditiranje do sedam sati kada bi sa sprata u kojoj mu se nalazila spavaća soba drvenim, sada škripavim, stepeništem sišao u kuhinju da pripremi sebi doručak. Uzeo bi kafenu kašikicu iz fioke i umočio je u med pa je slasno olizao. Zatim bi tu kašikicu, neopranu, stavio u šolju za kafu. U ketleru bi ugrejao vodu, stavio onom malom kašikom kafu izmešanu sa slatkasto mlečnim kapućinom u belu neokrznutu šoljicu i imao kofeinski napitak koji bi razvlačio narednih pola sata.
Posle doručka prao je sudove od sinoćne večere i jutrošnje male gozbe. Trajalo je to dvadesetak minuta. Ponekad bi poželeo da traje duže i tada je puštao toplu vodu da mu juri između prstiju desetak i više minuta. Pritom je imao utisak da zaustavlja vreme. Razume se, znao je da je to iluzija. Zatvorio bi brzo slavinu. Nijedna slavina, rekao bi sebi, nije večna.
Ipak, možda postoji nešto što bi se moglo suprotstaviti propadanju tela a to je lepota.
Koliko su samo žene lepše od muškaraca!
Uzmimo na primer običan sivi pulover koji može da bude uniseks.
Kad ga žena nosi, naričito na golo telo, on se uvija oko nje kao bršljan o dobro stablo a na muškarcu stoji kao samar na magarcu.
Ipak o sebi je mislio kao o elegntnom princu ili bledom sviraču na crnoj flauti ili podmorničaru koji je odbio da izroni ali su ga mornari privoleli i sad je tu gde je. U luci bez mora i bez kopna, a takve su, slutio je, opasne po život a on je želeo da živi. Želeo je da živi više nego ikad.
Izašao je iz stana, mimo običaja, rano ujutro pa se uputio laganim korakom niz brdo pa na reku. Kad je stigao na njenu betoniranu obalu ugledao je galebove kako u strmom letu padaju na mutno mesto u vodi kraj izliva gradske kanalizacije. Vetar je bio snažan i galebovi su se kolebali na njemu. Uvukavši vrat dublje u laki plastični mantil modre boje odlučio je da se brzo vrati u stan kad primeti u žardinjeri poslednji beli cvet. Prišao je, ne osvrćući se, nije ga bilo briga da li neko može da ga vidi, ubrao cvet i zadenuo ga u rupicu koja je bila predviđena za dugme tik ispod vrata.
Neka mršava žena, šetačica sa zlim očima uputi mu prekor da to nije njegova bašta nego bašta svih šetača, ali on se ni ne osvrnu.
Na mostu vijorile su pocepane zastave a mlazevi vode vitlali su oko njegovih stubova u dubini reke.
Mislio je da navrati u mali kafić blizu keja u kome je nekad ispijao kapućino sa svojom sada pokojnom suprugom, ali on je bio zatvoren kako je pisalo „zbog kolektivnog odmora“.
Od čega se odmaraju mladi ljudi željni zarade, pitao se.
Izgleda, pomisli, da nisam svestan da je stigla jesen.
Za razliku od amaterskih pesnika romantičara, koje je u osnovi prezirao, on se užasavao jeseni.
Dok se lagano udaljavao od kafea primeti da ga neko posmatra.
Bio je to čovek približno njegovih godina koga je zapazio u onom parku sa labudovima.
Čovek iz parka odmah skrete pogled da se ne bi susreo sa njegovim.
Ne zna zašto ali to ga je podsetilo na onu ženu koja je oble stražnjice hranila te iste ptice u jezercetu.
Pomislivši na nju, strese se od neočekivane studeni. Učinilo mu se da je i ona još jedna osoba od tolikih manija proganjanja u poslednje vreme.
I kako to već sudbina ili šta god drugo namešta na sledećem uglu skoro se sudario sa tom ljupkom ženom.
Oprosite, reče zbunjeno.
Hvala, reče ona i zastade.
Da, upita je iznenađen.
Da li se poznajemo?
U tom trenutku prijurila su kola Hitne pomoći sa zavijajućom sirenm i plavim rotacionim svetlima.
Podsetite me, reče.
Potrebno mi je malo više vremena za to, reče ona.
On je gledao u njena usta dok je to izgovrala.
Kada, promuca on. Recite samo kada.
Možda nikad Pikerton, reče žena. Možda nikad.
Нема коментара:
Постави коментар