bilo je to jednom davno
kakav početak zar ne
našao sam se u nekom
dalekom stranom gradu
uz kamenu ogradu
na prilazu nekom starom
mostu
sedela je žena koja je
umela da proriče sudbinu
iz dlana
pitao sam je da li zna odakle sam
na lošem tuđem jeziku
zgrabila me je za ruku
liznula mi nadlanicu
poverovah da je to neophodno
za njen delikatan posao
odrediti sudbinu
slepom putniku
osuđenom na večitu neizvesnost
na čekanje da neko nevidljiv
učini nešto za njega
odnosno mene
ne ostavlja mesto za
dvoumljenje
rekla je da sam Italijan
sudeći po garderobi
po mojoj tada gavran crnoj
kosi
pogodila si rekoh joj
iako nisam Italijan
i ubacio novčanicu u
kartonsku kutiji pored nje
osmeh joj je ozario lice
kako je malo potrebno
samo da budem drugi
pomislih za zavišću
da stvarno budem neko drugi
pa da se smejem
belim širokim zubima
na dopisnici modrog mora
iza mene sa
devojkom koju miluje
sunce
i smokvom u zaleđu
i ranim
poznavanjem sveta
koje se ponavlja
ponavlja...
Нема коментара:
Постави коментар