Baštenskog puža
koji je sklupčan uz kamen
u svojoj krečnjačkoj robiji
pokušavao da prezimi
ovu tešku zimu
uprkos tome što je
svakako morao da oseća
gubitak prijatelja
koje su gušteri ili mačke
još na početku nepogode
isisali iz
njihovih ljuštura,
uneo sam u toplu sobu
stavio u saksiju sa
ne znam kojim cvećem
zalio zemlju
ubrao mu travicu
još zelenu ...
Puž ne pokazuje ništa
što bi ličilo
ne na zahvalnost
to nikako ne
nego pristanak na
poklonjen život.
Taj puž se štaviše
pravi važan
u svojoj privremenoj smrti
kao da zna da ništa nikad
nije konačno
ni ljubav
ni gubitak ljubavi
ni život
ni smert.
Sve je uvek na
neizvesnom početku
u pomisli šta je sledeće
jer danas ne postoji trajno
kao što ne postoji
lepo telo žene
koja se igra sa selfi
sličicama lutke
sa zlatnim srcem.
Нема коментара:
Постави коментар