Možda je bolja ideja
da čovek više ne piše
pa da sve vreme iskoristi da živi
samo da živi
prosto da živi
da se sunča sproleća
da plevi travicu u svojoj baštici
da se ne nervira
da kuva hranu koju voli
i da ima kućnog ljubimca…
I tako sam pronašao puža
običnog vinogradarskog
u maloj bašti iza kuće.
Neke ljušture su već bile
ispražnjene
ali njegova nije.
Čak je usisao neki požuteli
listić u otvor školjke.
Uzeo sam ga i uneo u stan.
Stavio u saksiju
na toplom.
Spavao je snom poslednjeg
pravednika.
Dodao sam u saksiju
mahovinu i travu.
Stavio je u sunčani prozor.
Nazvao ga Spasoje.
Svako jutro ga ogledam.
Ništa se ne dešava.
Spasoje i ja smo sada
u istom svetu.
Oboje čekamo
ne znajući šta bi trebalo
još da učinimo
da nas smrt ne posećuje
u zimskom snu.
Нема коментара:
Постави коментар