Prvu klasičnu priču napisao sam iz koristoljublja.
Bio sam vojnik u drugoj polovini vojnog roka, onoj lakšoj, kada su vežbe za mitraljezom Šarac već pripadale prošlosti, a ja bio raspoređen u vojnu biblioteku i smeštenu u tadašnjem Dom armije.
Povremeno sam dežurao na portirnici uz javni restoran u prizemlju. Dan za danom prolazio je bez naročitih uzbuđenja.
Upravnica biblioteke, neka suva mršava žena sa strogim držanjem zahtevala je da umesto nje prekucavam maršalove govore na rasklimanoj Olimpiji i ljutila se ako bi neko slovo bilo jače utisnuto od ostalih. Kada se razbolela i završila u bolnici, biblioteku su zatvorili, a ja sam ostao u Domu armije bez obaveza.
Restoran je uveče oživljavao: vojni muzičari svirali su lagane melodije, a među njima je bio i jedan omanji,Ličanin, Dane Radak , saksofonista. Maltretirao me je zbog po njemu nedovoljno otresitog vojničkog pozdravljanja. Ja sam se svojski trudio da to promenim, ali on nikad nije bio sasvim zadovoljan. Osetio je moju slabost koja se sastojala u urođenom osećanju za građansku kulturu, umerenost pa i blagost tipičnu za nas iz Vojvodine i to je bila prilika da on, zanemaren u ansamblu, uvek u zadnjem redu, skoro nevidljiv pošto je bio mali rastom i zdepast najzad pokaže autoritet podoficira velikog vojnog vojnog orkestra. Mislio sam da se to neće nikada završiti, ali dogodilo se da mu je zapretilo izbacivanje iz službe ako ga još jednom uhvate da dolazi na svirke pijan. Ušao je u portirnicu, skinuo šapku sa srebrnim znacima kojima su se od redovne vojske razlikovali njeni muzikanti i zamolio me da u ladici stola sakrijem nekoliko njegovih unučića votke i da, naravno, o tome nikome ne govorim ni reč. Pristao sam. Na taj način smo bili izjednačeni, svako sa svojim slabostima, ako su to uopšte slabosti a ne nasleđe i čak bih rekao da smo, zbog tog zavereništva, pri kraju mog služenja vojnog roka postali dobri prijatelji toliko da sam ga bez zazora, naravno ne pred drugima, nazivao majorom što njemu nije smetalo, naprotiv činilo se da mu godi.
Njegov nadređeni bio je pukovnik Kapičević, upravnik Doma armije koji je vojska tretirala kao ustanovu kulture. On je imao ambiciju da postane pisac. Znao je da se ja bavim pisanjem, jer sam objavio prvu knjigu kratkih priča u čuvenoj ediciji Prva knjiga Matice srpske. Zbog toga me je pozvao.
U tim trenucima osećao sam kao da se sve iz civilnog života još više udaljava Kao da želim da taj prošli život postane nevidljiv. Imao sam verenicu kod kuće, ali sam je, zbog očekivanja slobodnih dana, u vojsci predstavljao kao suprugu jer devojkama i verenicama za koje su smatrali da su lažne nisu dozvoljavali
dolazak.
Kapičević, samozadovoljan, koščat, visok i prav kao bandera, ali već sa znacima punjenja tela, nije, činilo mi se imao želju da postane pravi pisac, onaj koji gradi mala ostrva smisla usred mora bledećih, često sasvim izmišljenih doživljaja, nego da kao ugledni stvaralac dobije hrastovu grančicu na epoletama.
Jednog ponedeljka, neobično rano,pokucao sam na vrata njegove kancelarije i salutiorao na svoj način, već odavno zasićen vojničkim ritualima. Želeo sam tišinu, tepih, negovano cveće, porodicu — nešto što je pripadalo stvarnom životu.
Posle kratke pauze rekao je da mu je ponuđeno da za lokalni list piše nedeljnu priču. Priznao je da nikada ranije nije napisao priču za novine i da ne zna kako bi to trebalo da izgleda.
Zatim je izvukao je iz ladice nekoliko svežnjeva rukopisa i bacio ih preda me.
„Šta misliš o ovome?“ pitao je. Pročitao sam tekst ovlaš. Priča je govorila o oslobađanju nekog sela od ustaša, a on je, naravno, bio glavni junak. Rekao sam mu oprezno da bi valjalo da se rediguje. Lice mu se odmah zateglo — nije navikao da mu se ne protivreči.
„Ti, znači, misliš da to nije dobro“, izgovorio je polako, s uvređenom strogošću. „Mislim da je taj rat ipak daleka prošlost“, odgovorio sam. „Ponoviće se“, rekao je kratko.
Stajali smo tako, svaki u svom uglu, već tada jasno razdvojeni
-Dobićeš nagradno odsustvo – reče on iznenada. – da vidiš verenicu.
Znao je da sam lagao.
Nisam odmah reagovao. Bio sam sumnjičav po prirodi.
-Samo pažljivo pročitaj moj tekst a ako misliš da je nešto potrebno malo izmeniti, sasvim malo pretpostavljam, slobodno to uradi.
Osetio sam blago nezadovoljstvo. Ne zbog obećanog nagradnog odsustva, kome sam se neizmerno radovao, nego zbog saznanja da ću ako uzmem njegov rukopis morati da sve pišem nanovo, ostavljajući samo njegovo ime u potpisu, što je sve ukupno ličilo ne samo na prevaru, nego, što je bilo još gore za mene, tada početnika sa jakam umetničkim zanosima – na prodaju ideala o piscu koji piše iz unutrašnje potrebe i koji je svestan da ono malo početnog talenta mora da razvija, usavršava i bogati u samoći, u skapavanju nad nedovoljno zrelim rečenicama.
-Ne kucam najbolje – rekao sam misleći na primedbe bibliotekarke na službi u Jugoslovenskoj narodnoj armiji kad sam prekucavao one novinske tekstove sa govorima druga Tita. U stvari, pokušavao sam da se izvučem.
-Znam – reče pukovnik. -Izvestila me je o tome šefovica garnizonske biblioteke. – Ali, ovde nećeš imati mnogo posla. Malo korekture ili lekture, kako to vi već zovete, ja ne znam - i biće sve u redu.
Shvatio sam da ne odustaje. Bio je pred penzijom i potajno se nadao da će svojim, odnosno mojim književnim radom koji bi pripisao sebi - napredovati do generalske titule što bi mu donelo ne samo ugled nego i veća mesečna primanja.
-Dozvoljavate da ustanem – upitao sam.
-Ustani, naravno.
Pružio mi je ruku.
Šta mi je preostalo nego da njegovu priču izmislim.
Izmišljanje priča mi nikad, pa ni danas, nije išlo od ruke.
Da bih nešto smisleno napisao moram to da proživim, sada ili u prošlosti.
Međutim, sada je bila druga situacija. Trebalo je da pišem o nečijoj prošlosti koju nisam poznavao.
Kad sam došao u svoju vojničku sobicu blizu portirnice odmah sam njegov rukopis zgužvao i bacio u klozetsku šolju. Zatim sam, za svaki slučaj, brzo povukao vodu.
Otišao sam do portirnice. Ljudi su ulazili na neku zabavu. Muzičari su pristizali jedan po jedan. Moj Dule, major, stigao je poslednji, nije se videlo da je pijan. Tutnuo mi je plastičnu vrećicu sa unucima u kojima je bila njegova omiljena votka za koju je tvrdio da je jedino piće na svetu koje se ne oseća kad ga popiješ.
Strast uvek traži opravdanje ma koliko ono bilo neuverljivo.
Posle izvesnog vremena, kada je igranka u Domu armije već počela pojavio se i pukovnik Radak.
Bio je raspoložen.
-Radiš – upitao me je kratko.
Klimnuo sam glavom. Nisam znao šta da napišem. U čitavom tom odnosu između nas dvoje bilo je nešto nezgrapno i neprirodno.
Te noći napisao sam priču koja se, sećam se zvala Idemo u Bučje.
To je bilo selo koje je on, po njegovoj priči oslobodio. Ne mogu sad da se setim svih detalja. Uglavnom, on sa porodicom mnogo godina posle rata odlazi u to selo pa sveža domaća jaja, bio je vrlo mlad kao i njegova izabranica, došao je u to selo koje je oslobodio, kupio jaja, punu kotaricu, na lokalnoj pijaci i pružio ih ženi koja je bila pažljivo odevena, vrlo pedantna i u lepoj haljini koja joj je sasvim pristajala.
Ne sećam se poente. Može biti da sam je namerno izostavio, želeći da i on, tvrdi soldat oseti valjanost neherojskog vemena.
Posle nekoliko dana u nedeljnom broju lokalnih novima pojavila se na celoj strani, sa lepom ilustracijom, nedeljna priča potpisana njegovim imenom.
Sledećeg dana ponovo me je pozvao. Rekao je da priču nije ni pročitao pre objavljivanja, što je, pomislio sam vrlo moguće, jer je njegov položaj u gradu značio da će sve što pošalje novinama biti objavljeno. Verujem da je bio iznenađen "svojom" pričom, ali nije imao kud. Ipak, održao je obećanje:
-Imaš vikend odsustvo.
Izašao sam, otišao do svje vojničke sobice i iz metalnog ormarića uzeo civilno odelo,prsvukao se i odmah seo u autobus za Novi Sad.
Ostao sam, se lažnom verenicom ne tri nego sedam dana.
Kad sam se najzad pojavio u Domu armije niko nije smeo ništa da mi kaže.
…
Rat se, kao što je pukovnik pretpostavio, ponovio.
Svi oni su pobegli iz Hrvatske.
Mog prijatelja vojnog saksofonistu sreo sam posle nekoliko godina u centru grada, ispred novosadskog Doma armije.
Hteo sam da se zaustavim i popričam sa njim, ali je on kao prirodan sled stvari postiđen umakao iza katedrale.
Život uvek ime neko iznenađenje za nas.
Нема коментара:
Постави коментар