MILAN TODOROV: CRNE RIBE

Milan Todorov

 CRNE RIBE

Ne znam šta se dešava
sa dušom ribara
kad prestanu da love ribe.
Ne znam, uostalom,
njihove razloge za povlačenje
na suvu obalu.
Previše su kisnuli.
Pili vodu iz šake.
Svoja mršava tela
previše davali
za mali ulov
u životu koji ipak nisu
spoznali do kraja.

Danas mi je jedan takav
ponudio belu ribu —
deveriku.
Rekoh mu da sam već
kupio dva smuđa
od njegovih naslednika,
mladih ribara.
Nasmejao se bez gorčine.
Uvek je, reče, tako bilo:
bela, tanka riba — plotica — nama,
a za prodaju crna.

Posle tog razgovora
mislim o lepo pečenoj tankoj i hrskavoj ribi,
nepresoljenoj,
lako začinjenoj —
o ribi kojom je Hrist nahranio svet.
O galilejskoj ribi
iz vode u kojoj je kršten Bog.

Gde sam pogrešio?
Reka više nema zamah
i tumara između spaljenih obala.
Vreme se okreće.
Umorili smo se.
Ne možemo više ni sa samim sobom.
Niko ne mari ni za koga.

A noću, u snu, neko ide
sa priborom za laki ribolov
na trošnom biciklu

sa cigarom u ustima
ide na obalu.
Voda je mirna.
Ispod nje, u sedefu sunca i peska
koji se razlaže
pod tučanim šahtom,
ribar spušta svoju udicu.


Коментари

Популарни постови са овог блога

REČENICE KOJE VOLIM (3)

SMENA PREDSEDNIKA

MILAN TODOROV: ODBRANA I SMRT LEPTIRA