Stolar koji mi je popravio
izlomljenu staru šalukatru
na pitanje kolikom sam dužan
samo je slegnuo ramenima
i nije izgovorio nijednu cifru.
Posle mog insistiranja da platim
rekao je da ne treba ništa
da platim.
Učinio sam mu veliku uslugu
time što sam mu iznajmio staru kuću
sa pratećom objektima
za bagatelu.
Pozvao me je da vidim radionicu
koji je uredio u staroj šupi.
Svetla, podbočeni zid, mašine
za sečenje, mali radio aparat, dva topla svetla sa gredica, kompresor za
farbanje i
rupa u podu.
Šta je ovo, pitao me je.
Skoro sam upao u bunar.
Zbilja, u podu u dnu šupe
odjednom se ispod tankog sloja
betona pojavio dubok
lepo ozidan bunar.
Ne znam ni za kakav bunar,
rekoh.
Tu je bio kokošinjac.
Zatrpaću ga malo po malo
zemljom sa dna bašte.
Važi, rekoh pre odlaska.
Ali bunar me je mučio.
Ko je pio vodu iz njega?
Zašto je bio na tako
nepristupačnom mestu?
Zar je moguće da ne znam
ništa o kući u kojoj sam
odrastao.
Šta
je sa ostalim mojim saznanjima?
Ko sam ja uopšte
pitam se sada
kada je sve prekriveno
pločom od iverice
i ispod nje ušuškano
gomilom praznih najlon kesa
koje mogu da izdrže
bez truljenja
hiljade godina.
Нема коментара:
Постави коментар