Sedim na klupi
ispred male crkve
u starom varoškom parku.
Kasno
je popodne.
Sunce se koleba između
golih grana.
Prilazi žena sa svećom.
Pita da li je počela služba
večernja.
Klimnem joj glavom
neodređeno.
Vidim da cveće cveta
da automobili bezglavo jure
da roditelji šetaju dečicu.
To je napolju.
A unutra?
O unutrašnjosti sveta
o anđelima u njemu
ne znam skoro ništa
tako da moje večernje
sedenje na klupici
ispred lokalne crkvice
predstavlja samo predah
čoveka koji je stigao
do raskršća na kome se
lome strane njegovog sveta
između onoga što je bilo
i onoga što će biti.
Нема коментара:
Постави коментар