U apoteci u koju povremeno
odlazim
radi riđokosa devojka.
Ona je
vrlo mlada i lepa.
Ponekad mi se čini da nema
više od osamnaest godina.
Ona je kao blago proleće
u belom.
Miriše na poljsko cveće.
Vrlo je ljupka i uvek nasmejana.
Anđeo koji je sišao sa neba.
Holivud čezne za njom.
Jednom je ugledah
na ulici.
Hvatala je autobus za
centar.
Bila je uzneverena.
Crvena kosa joj je bila proređena
i videlo joj se golo
teme.
Imala je svakako više
od šezdeset godina.
Bio sam užasnut
i razočaran
ali sam vrlo brzo shvatio
da je njena pojava
zavisna od lekova.
Kada je okružena lekovima
čak i ako uzmem u obzir
da ih ne pije
bar ne u ozbiljnim šakećkim
količinama
ti lekovi protiv svih bolesti
deluju zbirno
opuštajući svoje tajanstvene mirise
polako i sasvim neosetno.
Lako se navići na njih.
I onda oni preuzimaju
stvari života u svoje ruke
jer poznato je da svaki lek
izaziva nepredvidljive nuspojave
tako da sirote apotekarke
jesu mlade i lepe
samo dok su u apoteci.
Međutim, kad izađu napolje
naročito ukoliko duva vetar
koji razblažuje medikamentne mirise
te žene postaju
žene od kojih bi se najradije
sakrio
tako da je sasvim izvesno
da ćemo jednog lepog dana
ne tako dalekog
svi živeti u apotekama
srećno do kraja svog života.
Нема коментара:
Постави коментар