Svojevremeno, dok sam bežeći od grada, ne voleći ga, osećajući da mi je tihi neprijatelj i da su sve žene i devojke u njemu hor ptica pevačica koje služe da čoveka zavode, dugo i strpljivo, a onda kada u tome uspeju – ostave ga i sladostrasno uživaju u njegovom, muškom poniženju – upoznao sam čoveka koji je živeo na obali Dunava, pecao ribu, imao durbin i svakodnevno beležio brojeve barži, gazove brodova i boje i simbole zastava pod kojima plove.
Redovno je pratio vesti na malom tranzistoru i svaku svetsku krizu, takođe, beležio u veliki crni rokovnik.
U početku nisam se usuđivao da komentarišem njegov hobi, kako sam to nazivao.
To je mnogo, mnogo više od hobija, rekao mi je docnije. Čovek može a bira kuda će se kretati i kako. Da li između ideala ili muške želje.
Nisam ga najbolje razumeo.
Osim brodova i ratova upisivao je vreme, veličinu, boju i oblik čamaca koji su plovili pored njegove trošne kućice.
No, nije se time zadovoljavao. Unosio je u svoj rokovnik i broj članova posade, zatim njihov pol, kao i, po njegovoj proceni, sentimentalne i ljubavne veze između muških i ženskih osoba na tim plovilima.
Bio je mršav, ispijen od alkohola, koji je prestao da pije, kako je svima pričao i zbog koga se preselio u sojenicu na obali ostavivši ženi i dvema ćerkama trosobni stan na glavnom novosadskom bulevaru.
Počeo sam da provodim sve više vremena uz njega, bez ikakvog cilja. Prijalo mi je da posle svega budem potpuno ražalovan kako kažu vojnici. Sedeo sam, danima ispred njegove kolibe, na ukradenoj parkovskoj klupi („Dok sam pio“)i sa debelim tamnim sunčanim naočarima posmatrao proticanje vode i onoga što voda nosi.
Da li ti nedostaju prijatelji, pitao sam ga.
Moji prijatelji su u gradu.
Znam, ali da li misliš na njih?
Želim da i oni imaju srećnu starost.
Šta pod tim podrazumevaš?
Pogleda me je sumnjičavo.
Pad imperije mladosti.
Nisam znao šta da mu kažem, jer sam i ja mrzeo sve brže dolazeću starost. Ali, on je bio u strahovitoj prednosti, jer on je pisao, beležio dan sbog života i tuđe dane a ja nisam činio ništa čekajući da Bog kaže nešto za mene umesto mene.
Koliba, u stvari preuređena raspala kamp prikolica za dvoje nije bila regostrovana. Zemlja na kojoj se nalazila je bila plavna i pripadala je svakome i nikome, zvanično bila je međunarodna teritorija pošto je Dunav kao međunarodna reka bio sasvim nestalan.
Dinav je kao dečački miško piško, rekao mi je, upravo tim rečima. Čas je bezrazložno velik, čas mali.
Sedeli smo danima na impovizovanoij terasi. Ništa se nije događalo, a onda je u sumrak jednog kasno jesenjeg dana do nas doveslalo troje. Bili su u kanuu, svi goli, dva muškarca ranih srednjih godina i žena crne kose, golih grudi.
Šta, kako, otkud, nismo znali.
Pitali su na sa dozvolu da prespavaju pored nas.
Naravno, rekao je moj prijatelj, nekadašnji urednik sportskih vesti na televiziji Novi Sad.
Nećemo vam smetati, pitao je riđokosi, koji je i dalje bio potpuno obnažen.
Jok, rekao je bivši novinar. Samo žena, ta žena…
Šta je sa njom?
Čija je ona žena, ako smem da pitam.
Kako čija, uznemirio se riđi dok je proćelavi saputnik pomagao pomenutoj ženi da iznese stvari za noć iz haotične utrobe crnog kanua.
Pomislih kako je najveće pitanje današnjice ipak jednostavno pitanje ko je čiji.
To je teško pitanje, naročito kad mrak brzo pada na reku.
Odakle ste?
Ne
razimem.
Odakle ste pošli, insistirao je domaćin.
Iz Nemačke. Idemo do Crnog mora a onda vozom natrag.
Zašto?
Ne razumem.
Zašto natrag?
Nemac se zblaznuo.
Vraćamo se svojim ženama i svojoj deci.
Gola žena pored njih raspremala je dušeke na naduvavanje.
Sutradan, kad su otplovili, upitah svog prijatelja slučajnog domaćina da li ih je upisao u svoj rokovnik.
I u moje mlađe doba je bilo ovako, reče. Žena ti pripadne kad se najmanje nadaš.
Shvatio sam, iako ništa nisam razumeo. Samo je rana reka ravnodušno tekla i dalje i dalje.
Нема коментара:
Постави коментар