Večeras odem u Klub književnika
po plakat štampan povodom
Svetskog dana poezije.
U klubu gužva.
Upravo je otvorena neka grupna
izložba slika i sad se piju pića
i nabadaju ćevapčići.
Ugodna ćeretajuća atmiosfera.
Uzeh sok od narandže
na inistiranje blede nepoznate
devojke domaćice
i povukaoh se u ugao
kad tamo ugledah poznato lice.
Bio je na svakoj mojoj
književnoj večeri.
Sedeo je u prozoru i mirno
trošio čašicu po čašicu
neke žestine.
Odjednom sam shvatio.
Podsetio me je na lika
koji ide od daće do daće.
Jede, pije i hvali pokojnike.
Mahnuo mi je srdačno rukom.
Pokušao je da projektuje
svoju nesrećnu dušu
gladnog pesnika
u snopu sjajne svetlosti
trenutka.
Bio je sjajan u svojoj nesreći.
Podigao sam ruku i hteo nešto
da mu kažem
ali glas nije izlazio iz mene.
Inače, atmosfera je bila prijatna
žene doterane
sa bujnim poprsjima
u balskim haljinama
sa mirisom naftalina
slike i skulpture behu sasvim solidne
ipak izašao sam sa osećanjem
da smo se svi preselili s ulice
u rane čitulje.
Нема коментара:
Постави коментар