Mislio sam da sam prevaren
kao toliko puta do tada.
Kupih ružice male
crvene pesničke u
zemljanim saksijama
na pijaci od neke babe
mlađe od mene.
Zasadismo ih u maloj bašti
ali se one osušiše
posle samo nedelju dana.
Reklamirao sam peh cvećarki.
Doneću nove ružice
obećala je.
Kada?
Biće, kad bude biće,
stalno mi je govorila.
A ja njoj kad bih je video
skutrenu na golomrazici:
Ništa od mojih ružica.
Biće, nemojte tako govoriti.
Kada, pitao sam sa dobrodušnim beznađem
ali i bez milosti za nju
staru promrzlu debelu cvećarku.
Kad bude, biće.
I ovih dana je bilo
Donela mi ih je.
Doduše dala mi je one
najkržljavije.
Ponovo su na onom mestu.
Čekam.
Pred
noć ih pokrivam
plastičnim balonima
da se ne smrznu.
Zašto to činim kad
nisu toliko važne
te male crvene bubuljice
za ljubavne poklone,
kad je propadanje
svuda naokolo
tako nestrpljivo?
Možda ne želim da pogrešim
u stvarima kao što su
podići plastične balone
sa ruža ujutro
da bi ih sunce ogrejalo
i ponovo pred veče te ruže male
skloniti u kupku toplog vazduha plastenika.
Ništa više.
Meni sasvim dovoljno
za oblik dolaska
za nešto što nikad ne izostaje
jer ne stari
jer nema telo
samo miris tela
samo uspomenu na telo
što je dobro
jako dobro
jer uspomene su ptice
odlete i dolete
kad dođe vreme
a tela
o njihovoj propadljivosti
napisaše drugi pre mene
dosta.
Нема коментара:
Постави коментар